Piše Jadranka Pintarić
Dok sam čitala drugi tekst iz sveska, Priprava na smrt, izvorno objavljen 1534., ukazala mi se u mislima slika Trijumf smrti (oko 1562.) Pietera Bruegela Starijeg, remek-djelo flandrijskog majstora, na kojoj apokaliptična vojska kostura uništava štogod i tkogod da joj se nađe na putu – nema poštede ni za cara ni seljaka, ni papu ni mladića. Na pozadini krajolika koji kao da je satrla atomska bomba, u prvom planu jaše Smrt i kosi sve bez nade u spas. Erazmo nije mogao vidjeti tu sliku – umro je 1536. godine – i eto baš me ta igra brojeva: 1562 i 1536 dovela u zabunu – slabo pamtim numeruse pomislila sam da je mogao svjedočiti djelu svog sunarodnjaka.
Nije, ali teme danse macabre i memento mori bile su uobičajene u njegovo doba još od prvih masovnih pomora od kuge (npr. freska Trijumf smrti Francesca Trainija iz 14. st.), dok je pak Erazmov slavni portret naslikao drugi velikan tog doba, Hans Holbein Mlađi, autor poznate serije drvoreza Ples smrti (1523.–1525.). (Podsjećam: to je slikar koji je ilustrirao prijevod Novog zavjeta Martina Luthera na njemački i osobito opako/satirično se narugao tustim katoličkim svećenicima.) Nije da sam posve promašila, tješim se.
"Trijumf smrti" (oko 1562.) Pietera Bruegela Starijeg
Kao što mi ovo nije prvi susret s Erazmom – naravno da sam u mladosti čitala Pohvalu ludosti, tko nije, ako ni zbog čega drugog, onda zbog naslova. Nije bilo prijevoda na hrvatski, ali nije nam smetalo, bili smo federativni poligloti. U to sam vrijeme čitala i Meistera Eckharta, očaravajućeg mistika (nekoliko godina poslije, to nam je bio Carlos Castaneda, kad su počeli izlaziti njegovi prijevodi), na kojeg se poziva i nobelovac Jon Fosse kad ima potrebu objasniti svoj prelazak na katoličanstvo; a sjećam se da mi je u tramvaju omiljeno štivo bila malena knjiga, zgodna za torbu, a duhovita za sumornost okruženja: Gilbert Le Mouël, Bog u metrou. I Loyolu i Pierrea Teiharda de Chardina itd.
Premda sam ga s poštovanjem i pomnjom iščitala, ne razumijem što je bilo Fosseu – današnje je katoličanstvo toliko udaljeno od Eckharta da je pravo čudo što su ga skinuli s Indexa (1329. zabranio ga je papa Ivan XXII.) Postao je nevažan, ne čita se toliko da bi išta ugrozio. Uostalom, samo jedna misao: "Čovjek se ne treba zadovoljiti mišljenim Bogom; jer kad ta misao prođe, prolazi i taj Bog. Nego treba imati bivstvenoga Boga, koji je daleko uzvišen iznad čovjekovih misli i svakog stvorenja."
Erazmo Roterdamski, "O svijetu i smrti" (Preziranje svijeta, Priprava na smrt, Utješni govor o smrti, Smrt i pogreb), prijevod Branko Jozić, Kršćanska sadašnjost, 2025.
Spomenula sam Erazma na ovom portalu pišući o knjizi Donatelle Di Cesare, Domaći stranci. Filozofija migracije – jer je zastupljen u Roterdamu u novom muzeju Fenix, posvećenom migracijama, kao jedan od paradigmatskih primjera migranta: putovao je po cijeloj Europi, živio je na području današnje Francuske, Britanije, Italije, Belgije, Njemačke i Švicarske. Rekao je da mu je svijet dom. Iz Rotterdama, gdje je rođen 1466. kao vanbračno dijete, majka se s njim i bratom preselila u Deventer da bi mogli pohađati jednu od najboljih latinskih škola u Nizozemskoj.
U Parizu je studirao, pisao i predavao. U Torinu stekao je doktorat iz teologije, živio u Rimu i Louvainu (iz kojeg je morao otići zbog raskola u Crkvi – premda isprva gajeći simpatije za Luthera, ipak nije stao na stranu protestanata), u Cambridgeu (bio je veliki prijatelj Sir Thomasa Morea) i Freiburgu. Najduže je živio u Baselu, gdje su tiskane mnoge njegove knjige, gdje je i umro 1536. te pokopan u katedrali.
U svim njegovim djelima očituje se golema erudicija, ne samo što je bio vrstan znalac latinskoga i grčkog, prevodio je antičke klasike filozofije i književnosti, nego i čovjek širokih pogleda zbog kojih i danas jest najsvjetlija i najznačajnija ličnost humanizma. Pisao je na latinskom, ali njegova su se djela prevodila na europske jezike, a kako je imao sreću da djeluje u doba kad se proširio Gutenbergov stroj, zbog svojih je knjiga postao poznat i popularan već za života. Dokaz tome je u predgovoru prvom tekstu iz ovog sveska, Preziranje svijeta. Erazmo se žali da se njegovi tekstovi objavljuju bez njegova pristanka i u krnjem obliku. Pisma stanovitom Jodiku napisao je na nagovor Teodorika, vjerojatno subrata u augustinskom samostanu kojem je Erazmo pristupio u mladosti zbog siromaštva, doslovno da preživi. Srećom, njegov je genij bio zapažen pa ga je u službu uzeo biskup iz Cambraija. Dobio je privremeno odrješenje od monaških zavjeta zbog predanosti humanističkim studijama, a kasnije je papa Lav X. proglasio to odrješenje trajnim.
Martin Luther
Obraćajući se mladcu Jodiku u dvanaest poglavlja Erazmo obrazlaže prednosti samostanskog života naspram svjetovnoga, punoga napasti, nevolja i pogibelji. Za početak: "… ne znam postoji li za krepost išta protivnije, išta štetnije, išta više neprijateljsko od svjetovnog blagostanja". Budući da je obrazovanje bilo jedna od njegovih omiljenih tema (ne zove se program za studente slučajno baš prema njemu, mada mnogi to ni ne znaju), sa svim je svojim pedagoškim darom kreposnome momku nastojao u detalje pokazati što ga čeka u svjetovnom životu. U skladu s vlastitim životom: prezirao je bogatstvo, isprazno i štetno. "Dvije su stvari toliko povezane pa kao da postoji određena bliskost i među njihovim nazivima: vitia (mane, poroci) i divitia (bogatstvo)." Bogataši boluju od dvije bolesti: pohlepe i rasipništva. Prokletstvo je to.
Bogataš nikad nema odmora: ili bdije nad stečenim dobrima ili se grči kako bi ih stekao, ili pati zbog njihova gubitka, a drži da je izgubio svaki put kad nije na dobitku.
Premda nije protiv braka ("Bolje je oženiti se nego izgarati"), smatra da su tjelesni užici "smrtonosni i gorki". Najgore je pak "nadražaj grla i trbuha" plaćati i zato preporučuje celibat. Žešće se okomio na slavu, časti, težnje za društvenim statusom jer sve to prati i velika zavist, a u tome ne samo da nema sreće, nego ni vječnosti za kojom takvi častohlepni čeznu. Sve je to nesigurno i prolazno, od sveg tog sjaja i veličanstvenosti ostaje samo, eventualno, ljudska priča. Međutim, priču ionako dobivaju samo povijesno zaslužni, a nje ne bi bilo da nema književnika koji su je zapisali. Osim toga, smrt "ničemu ne dopušta da bude trajno". Erazmo često namjesto ljudi koristi riječ smrtnici – zato da bismo se neprestano podsjećali na našu prolaznost – u svijetu koji je pun opačina, ratova, bijede, bolesti, pošasti.
Erazmo Roterdamski
Od svega toga se vrli Jodik može skloniti u samostanski mir jer "sloboda nije u svijetu nego u povučenosti" ili prema Ciceronu sloboda je "mogućnost življenja prema svojoj volji". U svjetovnosti moraš "služiti svijetu, ženi, sudbini, požudi, željama, častohleplju i naposljetku samom đavlu". Upozorava da ništa dobro nije stvoreno u gomili, nego uvijek u osami. Samo se tako čovjek može približiti božanskom i vječnom. Kao što je uvijek bio kritičan prema zastranjivanjima Crkve, tako je i Jodika upozorio da mora pomno odabrati red i samostan kojem će se pridružiti da bi izbjegao brojne himbe, oholosti i otrove onih koji su "dovučeni kao volovi za nozdrve" u redovnički život. Niz je puta u raznim djelima naglašavao da je "u velikoj mjeri redovnik svatko tko je istinski kršćanin". Iz Engleske je 1514. pisao prijatelju:
Držimo da se kršćanstvo i pobožnost ne sastoje u mjestima, habitima, u načinu prehrane i u nekakvim obredima… Rekao bih da su takve tzv. redovničke odlike napravile veliku štetu kršćanskoj pobožnosti iako su na početku možda uvedene kao izraz pobožna žara… Koliko bi bilo više u skladu s Kristovim učenjem čitav kršćanski svijet shvaćati kao jednu jedinstvenu obitelj, kao samo jedan samostan te sve ljude držati kanonicima i našom subraćom; krštenje držati vrhovnom vjerničkom i redovničkom obvezom te vrednovati ne po tome gdje živiš, nego kako čestito živiš.
Amen! Da, zbog takvih ga je stavova, zbog satire u Pohvali ludosti (1511.) na račun iskvarenosti, praznovjerja i moralnog zastranjenja crkvenih redova i papinstva; zbog prijevoda Novog zavjeta izravno s grčkog i hebrejskog (teolozi su kritizirali njegove prijevode kao odveć impresionističke, a on je tvrdio da se vraća izvornom tekstu i ispravlja pogreške prevoditelja i prepisivača) čime je posredno utjecao na protestantski pokret i Martina Luthera; zbog humanizma i začetka prosvjetiteljskih ideja itd. katolička crkva zabranila 1559. godine. Kružila je narodom pogrda: "Erazmo je snio jaje, a Luther ga je izlegao".
Cijeli opus Erazma Roterdamskog stavljen je na Index Librorum Prohibitorum za vrijeme pape Pavla IV. Zabrana je trajala više od 400 godina, sve do 14. lipnja 1966. godine, kada je papa Pavao VI. ukinuo Index. I prije pape, Sorbonna ga je osudila 1527. kao neprijatelja Crkve, a prevoditelj njegovih Razgovora, Louis Berquin, bio je spaljen na lomači.
Louis de Berquin (Laplante)
Taj Voltaire 16. st., kako su ga poslije nazvali, želio je da se kršćanstvo vrati na tvorničke postavke, kako bismo mi danas rekli. Budući da je prekasno bilo i u 16. st. nekmoli danas, više nema opasnosti od kritiziranja crkvenih autoriteta, dovođenja u pitanje gomilanja bogatstva, prodaje oprosta ili drugih obreda i sl. Erazmo se uglavnom nije upuštao u duboka pitanja skolastike i teologije, radije je isticao iskrenost jednostavne vjere, Kristove moralne poruke, težnju čestitom i skromnom življenju. Premda su bila zabranjena, Erazmova djela ipak su kružila među učenim ljudima i njegove su ideje doživjele preporod u vrijeme prosvjetiteljstva koje ga je smatralo pretečom racionalizma.
Čitajući danas Erazma bjelodano je koliko su teorija i praksa izvornog kršćanstva u diskrepanciji, da je jedva išta ostalo od Kristovog nauka, samo puko automatizirano ponavljanje odabranih citata iz svetih knjiga, isprazno prenemaganje u obredima, bez dubinskog promišljanja stvarnog sadržaja i značenja tih rečenica. OK, svete knjige napisali su ljudi-smrtnici, one su povijesno-književno-mitološko svjedočanstvo o temeljnim idejama vjere koja je (i mačem i ognjem) pokorila velik dio svijeta. Erazmo je želio da one budu i uputa/vodilja za svakodnevni život, ali to se uvijek izjalovi (nisu danas više ni Upanišade ili Vede uputa za život). Neoprostivo je žalosno u što se izvrglo kršćanstvo, shvatite čitajući Erazma. Cjelokupno, ne samo katoličanstvo. Uostalom, pogledajte samo protestantske sljedbe diljem SAD-a – pristojno rečeno, Kristu bi pao mrak na oči kad bi vidio što rade i zagovaraju. (Vratit ću se na jedan aspekt patologije kad bude bilo riječi o zagrobnom životu.)
Detalj slike mrtve prirode sa suncokretom Marije van Osterwijck iskorišten je za naslovnicu knjige (Rijksmuseum, Amsterdam)
Drugi dio knjige sadrži tri spisa posvećena temi smrti, koliko vjerski okrepljujuća toliko i edukativna za naše doba u kojem je smrt ne samo i dalje tabu o kojem se izbjegava otvoreno razgovarati nego se, štoviše, toliko potiskuje da postaje traumatična. Nedvojbeno je 16. st. imalo normalniji pristup smrti (usprkos plašenju s danse macabre i memento mori) jer je kao i rađanje bila dio svakodnevice, ukućani su gledali i jedno i drugo. Napomenula bih da je u tim tekstovima još jasniji utjecaj stoicizma i epikurejstva na Erazma. On se često poziva na antičke autoritete, obilno citira Platona, Plutarha, Aristotela, Homera, Ovidija, Vergilija, Horacija, Cicerona, Seneku, Juvenala, Katula, dakako kao i rane kršćanske mislioce, od sv. Jeronima i Augustina nadalje. Zamislite kakvo je to bilo obrazovanje jer mogao ih je čitati u izvorniku i prevoditi.
Povijesna cvebica: Pripravu na smrt napisao je 1534. (samo dvije godine prije vlastite smrti, a satrla ga je dizenterija) na poticaj Thomasa Boleyna, oca poznatije vam iz filmova Anne Boleyn, jedne od tragičnih žena Henrika VIII., djeda Elizabete I. A druga: u duhu Seneke i stoika koji su odobravali suicid, ni Erazmo ga ne osuđuje.
Ponajprije će svakoga upozoriti da "tjelesnom smrću čovjek ne propada, nego se duša kao iz najgoreg zatvora izvodi u blaženi spokoj, a tijelo će jednoga dana ponovno oživjeti i s njom se sjediniti u slavi". Ispisat će nebrojene primjere zašto je strah od smrti suvišan, štoviše neumjestan u istinskog vjernika: "premda tjelesno borave na zemlji, njihovo je blago, srce i domovina na nebesima". Tko se pouzdaje u Krista, tko dušom i srcem vjeruje u iskupljenje koje nam je on dao, u iskupljenje grijeha itd., tada nema mjesta strahu od smrti. Znano je da nam je mrijeti, kad se smrtnike pita bi li željeli ponoviti život, svi kažu da ne bi. I što se onda nepromišljeno uznemiravate?
Ilustracija: Najbolje knjige
Zapravo se ne bismo trebali užasavati smrti nego pakla. Za njega je smrt četverostruka: "duhovna, prirodna, preobraziteljska i vječna. Prirodna je smrt odjeljivanje duše od tijela. Duhovna je odjeljivanje Boga od duše." Kad se spoje duhovna i prirodna dolazi do smrti gehene, što je vječno uništenje u paklenom ognju, bez nade u povratak. "Ostaje smrt kad se preobražavamo iz slike starog Adama u novog Adama, koji je Krist Gospodin; ona je slika odvajanja tijela od duha." Najgora i najstrašnija je duhovna smrt (dodajem: mnogo je takvih danas živih, i sve više ih je, koji tako i žive, duhovno mrtvi).
Erazmo ima za umiruće niz praktičnih savjeta: nemojte se vezati za stvari i osobe, napišite oporuku i uredite svoje zemaljske poslove, Bog vam je jedini sudac, ispovjedite i pokajete se te primite posmrtne sakramente. Život je borba – on je napisao i djelo Priručnik kršćanskog ratnika, zato mu je česta i vojnička retorika („Služiti Bogu znači biti kršćanski vojnik, a dužnost je vojnika biti u postrojbi spremnoj za borbu.“). Sveti strah, strah od Boga, dobro će doći ali "povjerenje u Boga otklanja sumnju", a "Božje milosrđe briše grijehe".
Loša savjest izvor je straha od smrti i Boga, ali treba se skrušeno pokajati i zajamčen vam je vječni život. Međutim, Erazmo drži da ne valja forsirati sakramente kad nisu mogući nego se pouzdati u Božji oprost. Jednako tako kritičan je prema onima koji daju novac za mise zadušnice, plaćaju redovnike da se mole za njih i sl. Eto primjera: poznavao je smrtnika koji je platio svećeniku da moli za njega u Rimu, a taj je tamo "više žrtvovao Vulkanovoj ženi nego Bogu". Priznajem da sam se nasmijala na tu sliku u kojoj se Veneri ni ime ne spominje.
Kao što valja razumom i s mirom u srcu primiti vlastitu smrt, tako preporučuje i da se ne tuguje preko mjere za preminulima koje smo voljeli. "I zašto bi oplakivao smrt više nego rođenje kad po prirodi jedno ide uz drugo?" Kao i stoici, tako i Erazmo smatra da odveć žalovanja ne samo da je beskorisno nego je i štetno. Nevažno je umre li netko mlad jer "ne priliči životni vijek mjeriti brojem solsticija". Zapravo, kaže da je najbolje umrijeti s dvadeset godina "jer se tada najljepše živi": "Umro je ne upoznavši poroke, ne iskusivši nesreće… često vidimo da kasnija dob mladenačku čistoću okalja težim porocima, i mladenačku sreću pokvari brojim nevoljama." Usto, valja nam živjeti kao da je svaki dan posljednji. A budući da je tijelo samo "instrument ili boravište" duha (Platon), nemamo razloga očajavati.
Søren Kierkegaard, crtež Christiana Kierkegaarda oko 1840.
Nije to daleko od tvrdnje Sørena Kierkegaarda da je čovjek „bolestan na smrt“ (1849.) jer ga izjeda briga za vlastitu opstojnost i nemar za zbilju: očajnik ne može umrijeti, pati bez kraja jer ga ne može spoznati. Ipak, nije u ljudskoj naravi da svaki dan živi kao da je kraj jer onda nitko ne bi imao viziju budućnosti, ne bi se upuštao u radnje koje nadmašuju životni vijek, ne bi se trudili nešto namrijeti potomstvu i sl. Kako bi uopće napredak bio moguć? I sva sreća što su se rađali neposlušni geniji koji su pomicali granice znanja, koliko god se Crkva tome protivila jer je oduvijek bila natražnjačka. Zar smo trebali ostati u npr. 9. st.?
Na kraju je tekst u Erazmovom ludičkom duhu: svojevrsni satirički igrokaz o umiranju bogatog vojskovođe kojem se dodvoravaju i svećenik i predstavnici pet redovničkih zajednica. Dobrano ih je izvozao jer znao je "upravljati ne samo bitkom nego i sprovodom". Kako je on blago stekao grabežom tako se i klerici oko njega beskrupulozno otimaju za svaki novčić. Nasuprot tome primjer je čovjeka koji je umro ne podijelivši ništa grebatorima nego ostavivši sve obitelji.
Čini se da je Erazmo bezuvjetno vjerovao u dvije stvari: zagrobni život i Sotonu. Čitateljstvo je plašio mukama u paklu i podučavao kako da se u raznim izazovnim situacijama odupru đavlu i svim njegovim zamkama, ako baš nikako drugačije, onda odgovorom: "Na način kako Crkva vjeruje."
Koliko primjećujem (premda se i ograđujem da možda za to nisam kompetentna), ni bogobojazni od toga više ne drhte. Ponajprije, nitko se nije vratio iz pakla da bi o tome svjedočio, ali zato smo od početka našeg stoljeća do nedavno imali podžanr (američkog) kršćanskog izdavaštva: tzv. memoare o "nebeskom turizmu". Napominjem da je kršćanstvo priču o besmrtnosti duše preuzelo iz Platonove Države: Er je vojnik koji je imao iskustvo bliske smrti kad je nastradao u bitci; oživio je na vlastitom sprovodu i ispričao kako mu je duša napustila tijelo i putovala u mistični svijet gdje su suci koji nagrađuju dobre i kažnjavaju zle. Objašnjenje Sokrata jest da Er nije izgubio sjećanje jer nije pio vodu iz rijeke Lete (duša slobodno bira sljedeći život, ali jednom kada izabere i popije vodu iz rijeke zaborava, rađa se na Zemlji s novom sudbinom).
Erazmo Roterdamski
Doduše, američki "nebeski turisti" nisu čitali Platona (ni tekstove pitagorejaca) ter su njihova svjedočanstva (najčešće uslijed kliničke smrti, ali ne isključivo) vrhunaravni kič o bajoslovnom raju s biblijskim prizorima i nježnim Kristovim riječima (ajd, barem to su čitali). Kada je otkriveno da je nekoliko takvih bestselera lažno, naglo je propao cijeli podžanr. Zapravo šteta: da je potrajao, možda bi se netko odvažio zaći i u pakao, barem u Alighierijev ako već nema mašte za vlastiti.
Što se pak Lucifera tiče, citirat ću otkačenog poljskog pisca Aleksandera Wata (Nezaposleni Lucifer, Daf, 2024.): najveća tajna katoličke Crkve jest "da se Bog odavno pomirio sa Sotonom, da ih je ujedinio zajednički protivnik – čovječanstvo". Amen!
Bertrand Russell snimljen 1936. godine (Foto: Bassano Ltd)
No, tema zagrobnog života podsjetila me na davno i nekoć slavno predavanje Bertranda Russella "Zašto nisam kršćanin" iz 1927. pa sam prigodno ponovila građu (toplo preporučam, dostupno je online). "Pod kršćaninom ne podrazumijevam nekoga tko se trudi živjeti pošteno. Čovjek mora vjerovati u određene stvari da bismo ga nazvali kršćaninom. Ta riječ više nema punokrvno značenje kakvo je imala u doba svetog Augustina i Tome Akvinskog. Kad bi netko tada rekao da je kršćanin, to je podrazumijevalo čitav niz općepoznatih čvrstih uvjerenja. Današnji kršćanin je drugačiji. I sam pojam kršćanstva je postao neodređeniji. Međutim, dvije stvari su ostale bitne za svakoga tko se naziva kršćaninom. Prva je dogmatska – morate vjerovati u boga i u besmrtnost. Ako u to ne vjerujete, ne možete se nazvati kršćaninom. Zatim morate imati neku vrstu uvjerenja koja se tiču samoga Krista. U najmanju ruku morate vjerovati da je Krist bio, ako ne božanstvo, a ono bar najbolji i najmudriji od svih ljudi… Nekada je to uključivalo i vjeru u pakao. Vjera u vječnu vatru pakla doskora je bila bitna osnova kršćanstva (engleska crkva maknula je pakao kao bitan)… Postoji jedan vrlo ozbiljan nedostatak u Kristovom moralnom liku, po mom mišljenju, a to je da je on vjerovao u pakao. Osobno ne vjerujem da bilo tko, ako je zaista duboko human, može vjerovati u vječnu kaznu. Ali Krist je očito, kako je rečeno u evanđeljima, vjerovao u vječnu kaznu. I stalno se iznova nailazi na scene njegovog osvetničkog bijesa prema onima koji odbijaju slušati njegove propovjedi. To je stav uobičajen za propovjednike, ali u ovom slučaju narušava vrhunsko savršenstvo Kristovog lika."
Važnije u tom predavanje je da se moramo oduprijeti strahu, "od nepoznatog, od poraza, od smrti", da bi moralni ustroj čovječanstva postojao i bez religija, ne trebaju nam saveznici ili utjeha na nebu da bismo dobro živjeli na zemlji:
Za dobar svijet su potrebni znanje, dobrota i hrabrost; nije potrebno da sa žaljenjem čeznemo za prošlošću i sputavamo svoju inteligenciju riječima koje su davno izrekli neupućeni ljudi. Potreban je neustrašiv pogled na svet i slobodna inteligencija. Potrebna je nada u budućnost, a ne osvrtanje na prošlost koja je mrtva i koja će biti daleko nadmašena budućnošću koju će stvoriti naš um.
Za volju Erazmove čestitosti dužna sam reći još i to da je otkriveno kako je jedan od najslavnijih i najboljih matematičara i logičara 20. stoljeća, Kurt Gödel, poznat po teoremima o nepotpunosti i doprinosima teoriji skupova, kojima je promijenio razvoj matematike, logike i računalnih znanosti, vjerovao u neki oblik reinkarnacije.
Kurt Gödel (Alfred Eisenstaedt / The Life Picture Collection)
O tome je pisao pisma 1961. svojoj majci Marianne Gödel, izrazivši nadu u Wiedersehen (ponovno se vidjeti). Gödel je vjerovao da je materijalizam lažan, usprkos racionalnosti svijeta, jer nije nužno da svaka istina bude određena fizičkim činjenicama. Ustvrdivši da je matematika sama po sebi beskonačna i da će nova otkrića uvijek biti moguća, zaključio je da ljudski um nadilazi bilo koji konačni formalni sustav aksioma i pravila rezoniranja. Stoga sljedeći svijet mora biti onaj koji nas oslobađa naših sadašnjih, zemaljskih ograničenja. Umjesto da se recikliramo natrag u drugo zemaljsko tijelo, moramo postati bića sposobna učiti iz sjećanja koja se latentno prenose u naše buduće, više stanje postojanja. Amen!
Podijeli na Facebook
