Piše Dubravka Zima
Knjiga "Banditi" utjecajnog povjesničara Erica Hobsbawma prvi je put objavljena 1969. godine i otada je, u brojnim nadopunjenim i proširivanim izdanjima, postupno dosegla gotovo kultni status. Ova relativno kratka, strastvena povijesna studija (Naklada Ljevak, 2023., preveo Luka Pejić) nije samo potaknula historiografsko zanimanje za raznovrsne konceptualizacije neslužbene povijesti, nego i inicirala posve novi historiografski odvjetak – proučavanje banditizma kao društvenog i povijesnog fenomena koji se, sudeći po Hobsbawmovu istraživanju, kao i po rastućem korpusu historiografije o društvenim odmetnicima, pojavljuje u svim dijelovima svijeta, no ne i u svim vremenima. Zanimanje za pobunjene i neposlušne Hobsbawm je pokazao već krajem 1950-ih u studiji o primitivnim pobunjenicima ("Primitive Rebels", 1959.), te se proučavanje banditizma doima kao logičan nastavak iste interpretacijske linije.
Polazišta su Hobsbawmova istraživanja razmjerno jasna i tiču se društvenih okolnosti, kao i konkretnih povijesnih artikulacija odmetništva: tko su banditi, kako se, odakle i zašto regrutiraju, gdje se i kako kriju, što rade te imaju li kakvu društvenu funkciju. Odgovori na ta pitanja, kako vidimo iz studije, nužno su povezani s proučavanjem i detektiranjem društvenih procesa u predmodernim i ranomodernim zajednicama i društvenim organizacijama, pri čemu Hobsbawm uspostavlja dva kontekstualna oslonca svojim interpretacijama: prvi je od njih povijest društvene moći a drugi povijesni procesi razvijanja modernih državnih struktura.
Po njegovu tumačenju, razvoj pojedinih društava od faze rodovsko-plemenskih organizacija prema modernom kapitalističkom i industrijskom društvu neizostavno će prouzročiti stanovitu razinu društvenog nezadovoljstva, posebno u udaljenijim i društveno-politički zapuštenijim ruralnim prostorima.
Uspostava snažnije državne vlasti, uvođenje i nametanje propisa, suspendiranje tradicionalnih načina rješavanja razmirica, izraženiji ekonomski pritisak na seljake, neugodno suočavanje s izravnim artikulacijama državne moći, pojačani osjećaj društvene nepravde i podređenosti, a nerijetko i konkretni slučajevi nepoštenog postupanja prema seljacima – postupno dovode do frustracije, iz koje se, pod određenim uvjetima i u određenim okolnostima, mogu regrutirati banditi – nezadovoljni, pobunjeni, neposlušni, neprilagođeni – ukratko, društveni odmetnici.
Eric Hobsbawm
Banditi su, kako ih opisuje Hobsbawm, seljaci i radnici bezemljaši kojima vlada, tlači ih i iskorištava netko drugi – gospodari, gradovi, vlade, odvjetnici ili banke – na što oni odgovaraju napuštanjem zajednice i uspostavom autoriteta, pa i autonomije, u izoliranim prostorima izvan naseljenih mjesta. Kako elaborira autor, banditizam kao odgovor na doživljenu nepravdu ili bijeg od pritiska vlasti jedan je od najuniverzalnijih društvenih fenomena poznate povijesti i prisutan je u svim predmodernim i ranomodernim zajednicama, premda autor u studiji detektira i zemlje s izrazitijom tradicijom banditizma u koje ubraja Italiju, Španjolsku, Grčku i balkansko područje, kao i južnoameričke, indijske i kineske prostore.
Autora, međutim, ne zanimaju toliko prostorne specifičnosti, koliko odmetnici s bilo koje strane svijeta za koje se čini da uživaju širu društvenu potporu, bilo za života ili pak posthumno, u folklornim predajama, te je njegov analitički pogled usmjeren upravo na takve bandite koje naziva socijalnim banditima.
Socijalni su banditi rjeđe pojedinci, češće skupine, kako definira Hobsbawm, koje se svojevoljno izmještaju iz (mahom ruralne) zajednice, djeluju na njezinim obodima, uzdržavaju se pljačkom ili od pomoći seoske populacije i javnost ih ne doživljava kao obične kriminalce. Umjesto toga, oni postaju svojevrsne personifikacije društvene neprilagođenosti i pobune, ispravljači društvenih nepravdi, što će im osigurati trajno mjesto u pamćenju zajednice i potom ih transformirane, idealizirane i nerijetko predočene kao nepobjedive i neokrznute protekom vremena, prevesti u folklorne književne realizacije.
Salvatore Giuliano (1922. - 1950.). Najslavnijeg bandita Talijanske Republike novinari su fotografirali često i na laskav način (Keystone Press / Hulton Getty, preuzeto iz knjige)
Najpoznatiji među njima s lakoćom prelaze granice svojih domicilnih zajednica i njihova se predajna slava širi daleko izvan dosega njihova vremena i prostora. Vjerojatno je najistaknutiji primjer takve slave Robin Hood, čije je ime poznato diljem svijeta i čiji se narativ, a osobito ideologem o otimanju od bogatih kako bi se davalo siromašnima, neprestano reproducira u raznovrsnim društvenim i kulturnim sferama, neovisno o tome što se ne može utvrditi je li ikada postojao takav razbojnik i kada je, gdje i kako djelovao.
Kako tumači Hobsbawm, socijalni se banditizam rađa u kompleksnim društvenim uvjetima koji obuhvaćaju s jedne strane nezadovoljstvo seljaka, a s druge neučinkovitu vlast i lošu prometnu infrastrukturu, kao i nepovoljne povijesne okolnosti poput ekonomskih ili poljoprivrednih kriza i osiromašivanja seoske populacije. U takvim okolnostima u ruralnim zajednicama, osobito izoliranijim i s prikladnim prirodnim staništima poput gustih šuma, planina ili velikih nenaseljenih područja, banditizam se doima kao neizbježna, gotovo prirodna pojava.
S druge strane, broj bandita u nekoj regiji, po autorovoj procjeni, dosiže najviše do 0,1 posto seljačke populacije što ga čini rasprostranjenim, ali ne i previše mnogobrojnim fenomenom: ne može svatko biti bandit niti preživjeti u divljini. Procvatu banditizma u udaljenim i nepristupačnim regijama pogoduje administrativna zamršenost, pa ipak, da bi se čak i u takvim okolnostima pojedinci ili skupine odmetnuli, moraju imati jaku motivaciju, a autor u studiji socijalne bandite dijeli u tri velike kategorije – plemenite razbojnike, osvetnike i hajduke – upravo na osnovi motivacije koja ih je gurnula preko ruba i odvela u šumu.
Errol Flynn kao Robin Hood u filmu "Avanture Robina Hooda", 1938. godine (Foto: Everett Collection)
Prva je grupa, plemeniti razbojnici, najdojmljivije i najperzistentnije personificirana u narativu o Robinu Hoodu kao okamenjenoj sinegdohi vječne ljudske težnje za pravednošću odnosno barem privremenom društvenom ravnotežom koja će povlastiti potlačene, ali istovremeno i poniziti moćne. No, kako autor na nekoliko mjesta podsjeća, taj je razbojnički lik gotovo posve sigurno fikcijski, odnosno nije moguće utvrditi je li i kada stvarno postojao takav razbojnik. Uporna popularnost takvog tipa razbojničkog junaka ne samo u popularnoj, nego i u kanonskoj kulturi – prisjetimo se jednog od najomiljenijih književnih junaka srednjoškolske lektire, neodoljivog Karla Moora iz Schillerovih "Razbojnika", ali i galerije popularno-književnih odmetnika poput notornog Rinalda Rinaldinija o kojem piše čak i Krleža ili pak Zagorkinog Divljana – unekoliko korespondira s Hobsbawmovom rekonstrukcijom mita o spretnom, vještom i nepobjedivom plemenitom razbojniku, koji ispravlja nepravdu, esencijalno je pošten, okružen je privrženim, veselim i jednako poštenim banditima, poznat je i omiljen u svojem okrugu iz kojeg ne odlazi nikamo, okrutan je samo u samoobrani i stradava isključivo zbog izdaje.
Drugi tip, osvetnik, postao je bandit, kako mu samo ime kaže, iz privatnih razloga, koji mogu uključivati i obiteljske svađe, krvnu osvetu, žensku čast ili koji drugi razlog iz repertoara osobnog ili obiteljskog integriteta, a u hrvatskoj ga popularnoj kulturi možda najdojmljivije prezentira (u knjizi nažalost nespomenuti) Jozo Čaruga i njegovo kolo gorskih tića kao banditska grupa u čijem su djelovanju kontaminirane socijalno-banditske i pljačkaške pobude.
Posljednja skupina socijalnih bandita, hajduci, povijesni su fenomen povezan s pograničnim područjima i borbama protiv Osmanlija, a Hobsbawm ih locira u jugoistočnu Europu od 15. stoljeća nadalje, gdje su se odmetničke bande regrutirale iz muškaraca protjeranih s vlastite zemlje ili u bijegu od kmetstva, da bi, ovisno o području, ulazili čak i svojevrsne dogovore s lokalnim vlastima koje su im pružale zaštitu u zamjenu za održavanje borbene sile odnosno stavljanje na raspolaganje za borbu protiv Turaka.
Francisco Sabaté ("El Quico"), 1913. - 1960., katalonski anarhist i eksproprijator. Fotografija je snimljena 1957. godine i prikazuje ga opremljenog za prelazak granice (Foto: autorova zbirka)
Neovisno o motivaciji koja potiče na otpadništvo i pobunu, kao i na niz opravdanih kritika koje je Hobsbawm dobio zbog razmjerno proizvoljne, pa i generalizirajuće klasifikacije svojeg predmeta istraživanja i oslanjanja na neadekvatne povijesne izvore poput folklora i književnih tekstova, njegov opis i kontekstualiziranje fenomena socijalnog razbojništva nudi dijapazon zanimljivih tumačenja koja, kako upozorava prevoditelj Luka Pejić u pogovoru studiji, predstavljaju originalne povijesne uvide.
Hobsbawm tumači socijalni banditizam kao svojevrsni element povijesne i društvene ravnoteže, nadomjestak za društvene pokrete, korektivnu silu koja djeluje s malo društvene promućurnosti no zato s velikom afektivnom energijom. Naime, kako uvjerljivo pokazuje autor, banditske skupine, usprkos velikoj, pa i nekritičkoj potpori zajednice u kojoj djeluju, nisu sila promjene niti mogu ili znaju artikulirati ideje o novom poretku koji bi dokinuo socijalnu nepravdu; kako to sažima Hobsbawm, banditi nisu ideolozi niti proroci, nego aktivisti.
Njihovo je djelovanje najizravniji odgovor na poremećaj društvene ravnoteže, no oni nisu revolucionari koji mogu ili znaju promijeniti poredak; prije će biti reformisti. Njihov program, ako ga imaju, zapravo je obrana ili ponovno uspostavljanje tradicionalnog poretka, situacije "kako i doliči", oni ispravljaju nepravde, korigiraju i osvećuju, držeći se tradicionalnih predodžaba o pravdi i nepravdi.
Slikovito rečeno, banditi odlaze u divljinu kad se pojavljuje sila koja ugrožava tradicionalni poredak i svoje djelovanje usmjeravaju tome da ga održe ili nanovo uspostave. Nije čak nužno da se izravno suprotstave državnom ili lokalnom autoritetu, a nisu rijetki ni slučajevi kada s njim surađuju u zajedničkom neprijateljstvu prema trećoj strani. Ipak, u određenim okolnostima banditi se mogu pridružiti velikim društvenim pokretima, no ne mogu ih (ili ne znaju) inicirati; činjenica da su se poneki od banditskih vođa u nastavku karijere transformirali u vladare prilično je uvjerljiv argument za ovu Hobsbawmovu tezu.
Nadalje, Hobsbawm predlaže svojevrsnu povijesnu periodizaciju socijalnog banditizma, razdvajajući tri faze njegovih povijesnih realizacija – počevši s prvom fazom u kojoj banditizam nastaje kao reakcija na početak uključivanja ruralnih zajednica u državne strukture, preko stabilizacije banditizma u periodu uspona kapitalističkog poretka u kojem je banditski gnjev usmjeren prema apstraktnijim i udaljenijim simbolima vlasti, pa do faze zamiranja banditizma kao posljedice modernizacije i uspostave državne stabilnosti.
Hobsbawm socijalni banditizam vidi kao izraziti fenomen seljačkih društava, osobito izoliranih i udaljenih zajednica, koji ne može postojati izvan njih i prilično ga učinkovito suzbija izgradnja brzih i modernih prometnica. U tome smislu socijalni je banditizam stvar prošlosti; moderni je svijet ubio banditizam premda je ponudio neke vlastite oblike primitivne pobune, pri čemu Hobsbawm odbacuje ideju po kojoj bi se banditizam mogao izjednačiti s terorizmom, povezujući takve interpretacije upravo s propadanjem socijalnog banditizma tijekom 20. stoljeća.
Studiju zaokružuje zanimljivo autorovo promišljanje o banditu kao simboličnoj figuri zapamćene povijesti te kratko poglavlje o ženama i banditima. Premda je banditizam dominantno muška stvar, njegova povijest ipak poznaje i žene, makar i kao iznimke u rodno monolitnom povijesnom narativu. Žene su, ipak, češće pratnja i pomoćnice nego banditkinje, kojih povijest bilježi tek nekoliko.
Pišući pak o naslijeđu banditizma u popularnoj kulturi, Hobsbawm s ponešto rezignacije zaključuje da banditski mit u 20. stoljeću oblikuje mali broj perzistentnih imagema: banditi su družina slobodnih i ravnopravnih muškaraca, obilježeni su svojom nepodložnošću službenom autoritetu, (makar prividno) zagovaraju i istovremeno simbolički predstavljaju nadmoć ili osnaživanje slabijih, potlačenih i prevarenih. Dodajmo tome i mit o banditskoj hrabrosti i anegdotalno herojstvo, i to je otprilike, smatra autor, doseg banditizma na povijesnoj pozornici.
Pa ipak, trajna privlačnost tradicionalnih imaginarija, pa i ideologije socijalnog odmetništva opstaje, čini se, donekle neovisno o njegovom razmjerno slabom povijesnom utjecaju, možda čak i u raskoraku s njim, u dijalektici službene historiografije i zapamćene povijesti zajednice kao prirodnog banditskog staništa. Kako zaključujemo iz Hobsbawmove studije, zajednicama trebaju banditi, makar i samo legendarni.
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor.
Podijeli na Facebook
