Piše Tanja Tolić
Priča Laure i Mitcha tipična je priča parova koji imaju problema sa seksom. Kad su prvi put došli na psihoterapiju, Laura je ovako objasnila njihov problem: “Opsjednut je seksom, traži ga bez obzira na to kako se ja osjećam.” Mitch je pak uvjeren da je Laura seksualno inhibirana: “Ponaša se prema meni kao da sam neka životinja i trzne se svaki put kad je dodirnem – osjećam se kao govno.”
Za Lauru, seks je zbroj svih kulturnih i obiteljskih restrikcija koje je upila kao dijete; njezino tijelo sjedište je brojnih tabua i tjeskoba. Kao i mnoge djevojčice njezine generacije (danas je u ranim pedesetima), odrasla je vjerujući da može biti ili pametna ili lijepa, nikako oboje. Jedini komentari njezina oca o njezinu izgledu kojih se sjeća bili su oni o grudima koje su joj počele rasti. Majka joj je pak govorila da je sretnica što nije lijepa, jer dječaci žele samo jednu stvar. Kao odrasla, odjeću koristi da bi skrivala tijelo. Njoj seksualnost budi strah; nikad nije uspijevala uživati u zanosima svojeg tijela. Za Mitcha je seks pak mjesto na kojem se osjeća potpuno slobodno, nesputano, u miru. Zbog toga se Laura počela osjećati kao manjkava, nevelikodušna i kriva.
No na terapiji Mitch počinje shvaćati da Laurina odvojenost od njezina tijela zapravo nema nikakve veze s njim. Laura pak shvaća ključnu stvar o Mitchu – kad ga jezik riječi iznevjeri, što se neminovno događa kad su u pitanju emocije, on komunicira tijelom. Oduvijek je osjećala da Mitchova žudnja za horizontalom nema puno veze s njom; bilo je u pitanju samo sirovo fizičko otpuštanje. Dok ga sluša na bračnoj terapiji, vidi da je Mitchu potrebno fizičko kako bi dao glas svojoj nježnosti, svojoj čežnji za povezivanjem. Jedino se u seksu osjeća emocionalno sigurnim. Ograničavajući ga na svoj vlastiti nefizički jezik, na izopćenje njegova senzualnog jezika, Laura je ugušila i njegovu sposobnost da “razgovora” s njom.
Primjer Mitcha i Laure opisan je u knjizi “Mating in Captivity: Unlocking Erotic Intelligence” (Harper, 2006.) belgijske psihoterapeutkinje Esther Perel. Knjiga je prevedena na hrvatski jezik pod naslovom "Parovi u zatočeništvu", u izdanju nakladničke kuće Vorto Palabra. Perel živi u New Yorku sa suprugom i dvojicom sinova, gdje vodi privatnu psihoterapeutsku praksu za parove i obitelji, no mnogo je poznatija kao osoba koja je skovala pojam “erotske inteligencije” i o njemu govorila u brojnim TV emisijama. To joj je donijelo poznatost, pa i slavu, poziv da održi TED Talk, a danas, između ostalog, moderira i izuzetno popularan podcast koji je ušao u četvrtu sezonu, “Where Should We Begin?”, u kojem s anonimnim parovima, u obliku terapeutske seanse, razgovara otvoreno i hrabro o njihovim intimnim i seksualnim poteškoćama.
“Postoje oni kojima je tijelo poput zatvora u kojem su ograničeni, zbunjeni i samokritični. Tijelo je zakočeno mjesto, čudno i napeto. Tamo nema mjesta za igru i inventivnost. Riječi se čine sigurnijima od gesta i pokreta, ti ljudi nalaze utočište u govoru. Kad se okreću drugima, preferiraju verbalni put. No postoje i oni kojima je tijelo poput igrališta, u njemu se osjećaju slobodno i neograničeno. Zadržavaju dječju sposobnost da potpuno ‘stanuju’ u vlastitom tijelu. U fizičkoj realnosti sposobni su se pustiti; ne moraju biti odgovorni. Obično su takvi ljudi ona vrsta partnera u vezi koji žele više fizičke intimnosti. Upravo za vrijeme vođenja ljubavi uspijevaju pobjeći unutarnjim turbulencijama. Za njih je seks olakšanje koje zaustavlja njihove tjeskobe; za njihove verbalnije partnere seks je ustvari izvor tjeskobe”, objašnjava Esther Perel u svojoj knjizi.
Kao terapeut, Perel nastoji pomoći svakom partneru da postane fluentniji u jeziku onog drugog. Laurino iskustvo, objašnjava, otelo joj je kapacitet da prepozna vokabular vlastita tijela. Kao i mnoge druge žene, bori se protiv višestoljetnog podčinjavanja ženske seksualnosti koja je zatočila žene u pasivnost i učinila ih ovisnima o muškarcima – oni su ti koji zavode i uvode ih u seksualnost. Iako je ekonomski i profesionalno neovisna, Laura je seksualno ustvari i dalje ovisna. Mitchu prepušta da otkrije što ona doista želi. Na terapiji zajedno istražuju mučan konflikt između žudnje i poricanja, želje i neimanja, zadovoljenja i potiskivanja. Perel potiče Lauru da se uključi u svoje fantazije, da posjeduje vlastitu želju i da preuzme odgovornost za svoje seksualno zadovoljenje. Okreće njezinu pažnju prema fizičkom jastvu i izaziva je da se probije kroz oprez, krivnju i nijekanje što okružuju njezinu seksualnost.
***
Počeci, piše Perel u svojoj prvoj knjizi, uvijek bujaju od mogućnosti, jer u sebi sadrže obećanje ispunjenja. Kroz ljubav zamišljamo nove načine postojanja. Ti me vidiš onakvim kakvim sebe samog nikad nisam vidio. Popravljaš moje nesavršenosti i sviđa mi se to što vidim. S tobom, i kroz tebe, postat ću onaj koji želim biti. Postat ću cjelovit. Jedno od slavlja ljubavi jest da nas odabere onaj kojeg smo odabrali. To stvara osjećaj duboke osobne važnosti. Ja sam važan. Ti potvrđuješ moj značaj.
“Ironično, ono što intimnost čini dobrom ne mora i seks učiniti dobrim. Iz mojeg terapeutskog iskustva, porast emocionalne intimnosti često prati smanjenje seksualne želje. Slušajući te muškarce i žene što se muče sa seksom u vezi ponovno sam se sjetila onoga što dugo pretpostavljam o povezanosti intimnosti i seksualnosti. Umjesto da na seks gledam kao nešto što ekskluzivno izrasta iz emocionalne veze, počela sam ga promatrati kao zaseban entitet. Seksualnost je više od metafore za vezu – stoji sama za sebe poput paralelne priče.”
Vrlo je lako zaključiti, nastavlja Perel, da su seksualni problemi posljedica nedostatka bliskosti. “Moja je poanta u tome da možda način na koji stvaramo bliskost smanjuje osjećaj slobode i autonomije koji su potrebni za seksualni užitak. Kad intimnost kolabira u spojenost, nije nedostatak bliskosti ono što usporava želju nego – višak bliskosti.”
Pa kako stvaramo bliskost? Ljudska fizička i emocionalna ovisnost o roditeljima nadilazi onu bilo koje druge živuće vrste, i u obimu i u trajanju. Toliko je potpuna – a naša potreba da se osjećamo sigurnima toliko duboka – da ćemo učiniti sve samo da roditelje ne izgubimo. Potisnut ćemo naše želje i gurnuti našu agresiju u podzemlje. Preuzet ćemo krivnju za nasilje, podčiniti se kontroli, postati samodostatni i na svaki drugi način se odreći naših potreba. Ukratko, primijenit ćemo sve moguće taktike samoočuvanja, sve što je potrebno da bismo sačuvali našu primarnu vezu.
Stvari postaju kompliciranije, objašnjava Perel, kad se sjetimo da je jedna od naših najvećih potreba, razvojno govoreći, ona za autonomijom. Potrebni su nam roditelji da bi brinuli o nama, no također nam je potrebno i da nam daju dovoljno prostora kako bismo uspostavili našu slobodu. Želimo da nas pridržavaju, ali želimo i da nas puste.
“Kroz život se hrvamo s tom međuigrom ovisnosti i neovisnosti. Koliko ćemo uspješno kao odrasli pomiriti te potrebe uvelike ovisi o tome kako su naši roditelji reagirali na tu tvrdoglavu dvojnost dok smo bili maleni. Važno je napomenuti da je ponašanje naših roditelja, ono što doista čine, tek dio ove situacije. Drugi dio je naša interpretacija njihovih djela. Svako dijete u lutriju života donosi vlastitu rezilijentnost. Na kraju, stvorimo sustav uvjerenja, strahova i očekivanja – neke svjesno, neke nesvjesno – o tome kako život funkcionira.”
Nije slučajno što se ta cijela emocionalna povijest u odrasloj dobi odigrava u tjelesnosti seksa. Tijelo je najčistiji, najprimarniji alat koji nam je na raspolaganju za komunikaciju. Kako je napisao Roland Barthes, a citira ga u knjizi Perel: “Ono što jezik skriva izrečeno je kroz tijelo. Moje je tijelo tvrdoglavo dijete; moj je jezik vrlo civilizirana odrasla osoba.” Tijelo je naš materinski jezik – posrednik prema svijetu koji komunicira puno prije nego što progovorimo. “Od trenutka kad postojimo, ljubav teče od odrasloga prema djetetu senzualno – usuđujem se reći i erotično”, piše Esther Perel.
***
Našom prvom svjesnošću o okolini i interakcijama s našim skrbnicima dominiraju tjelesne senzacije. Tijelo je banka sjećanja u kojoj su pohranjeni senzualni užici kože. “Često u mojoj ordinaciji muškarci i žene govore jedni drugima: ‘Možeš li me samo zagrliti?’ Utješno iskustvo zagrljaja jednako djeluje i u četrdesetoj i u petoj godini života. Tijelo je također i skladište neugoda i frustracija koje smo proživjeli, kao i boli koju smo propatili. Pametno, naše tijelo sjeća se onoga što su naši umovi odlučili zaboraviti, i dobro i loše. Možda upravo zato naši najdublji strahovi i najupornije čežnje iskaču upravo u intimnom seksu: beskrajnost naše potrebitosti, strah od napuštanja, teror da ćemo biti progutani, čežnja za svemoći”, objašnjava psihoterapeutkinja.
Naime, erotska intimnost čin je velikodušnosti, ali i usmjernosti na sebe, čin davanja i uzimanja. Potrebno nam je da možemo ući u tijelo ili erotski prostor drugoga, bez straha da ćemo biti progutani i da ćemo izgubiti sebe. Istovremeno, potrebno nam je i da uđemo unutar samih sebe, da se predamo samoudubljivanju u prisutnosti drugoga, vjerujući da će drugi i dalje biti tu kad se vratimo, da se neće osjećati odbačenim zato što smo privremeno nestali. Potrebno nam je da se povežemo bez straha od iščeznuća, i potrebno nam je da iskusimo našu odvojenost bez straha od napuštanja.
“Strah od stapanja u fizičkom činu seksa, i posljedičan gubitak sebe, kod nekih je ljudi toliko jak da se protiv njega bore ili tako da se seksualno ugase ili tako da svoju žudnju usmjere nekamo drugamo. Psihoanalitičarka Jessica Benjamin piše: ‘Dječje stremljenje k autonomiji odigrava se u carstvu tijela i njegovih užitaka.’ Drugačije nije ni za odrasle. Seksualni užitak također zahtijeva i odvojenost. Erotsko uzbuđenje zahtijeva sposobnost da na trenutak iziđemo iz intimne veze, okrenemo se prema sebi, i usredotočimo se na naše rastuće senzacije. Potrebno nam je da na trenutak budemo sebični kako bismo bili erotski povezani”, dodaje.
Citira u knjizi psihoanalitičara Michaela Badera i njegovu knjigu “Arousal”. On povezuje ideju sebičnosti s konceptom seksualne nemilosrdnosti koju definira kao “kvalitetu žudnje koja osobi omogućuje da se preda punoj snazi vlastitih ritmova užitka i uzbuđenja bez krivnje, brige ili bilo koje vrste srama”. Kakvu god krivnju osjećali zbog uzimanja – kakav god sram osjećali zbog nemilosrdnosti, strasti ili nepristojnosti – sve se to intenzivira u primitivnoj ranjivosti seksa. U naše intimne erotske susrete unosimo cjeloživotne naredbe protiv sebičnosti u kontekstu ljubavi, a čije su specifičnosti razrađene u našem erotskom obrascu. Kao dodatak našem obiteljskom nasljeđu, donosimo i nasljeđe kulture. Socijaliziranimo smo na način da se kontrolimo, da zauzdavamo naše impulse, da krotimo životinju u sebi.
***
Proširena obitelj, zajednica i reigija možda su doista ograničili našu slobodu, seksualnu i svaku drugu, no zauzvrat su nam ponudili toliko potreban osjećaj pripadanja. Generacijama su te tradicionalne institucije osiguravale red, smisao, kontinuitet i društvenu potporu. Kad smo ih “srušili”, ostali smo s više izbora i manje ograničenja. Slobodniji smo, ali i samotniji. Kako to opisuje sociolog Anthony Giddens, u ontološkom smislu postali smo anksiozniji.
No nije točno, smatra Perel, da su naše ljudske nesigurnosti danas veće nego u prijašnjim vremenima. Zapravo, moguće da je točno baš suprotno. Razlika je u tome što nam je moderni život uskratio tradicionalne resurse i stvorio situaciju u kojoj se okrećemo jednoj osobi da nam osigura ono što nam je nekad pružalo cijelo selo: osjećaj uzemljenja, smisao i kontinuitet. U isto vrijeme očekujemo da nas naše privržene veze ispunjavaju na romantičan, emocionalan i seksualan način. Treba li se čuditi što brojne veze posrnu pod tolikim teretom?
Obiteljska terapeutkinja Lyman Wynne naglašava kako je “intimnost prepoznata kao ‘potreba’ tek onda kad ju je teško doseći”. Napredak industrijalizacije i posljedični rast urbanog života pokrenuli su lavinu promjena u društvenim strukturama. Razdvojeni su obitelj i rad, pa time i mi: postali smo odvojeniji, usamljeniji i potrebitiji za smislenim kontaktom. Nasuprot tome, kad ljudi žive u bliskim društvenim mrežama umjesto intimnog dijaloga češće će tražiti – prostora.
Zanimljivo, piše Perel, iako nam je potreba za intimnošću postala najvažnijom, načini na koji je možemo ostvariti suzili su se. Više ne okopavamo zemlju zajedno; danas razgovaramo. Počeli smo glorificirati verbalnu komunikaciju. Govorim, dakle jesam. Naivno vjerujemo da se srž onoga što jesmo najtočnije može izraziti kroz riječi. Mnogi njezini pacijenti ističu upravo to kad se žale: “Nismo bliski. Nikad ne razgovaramo.”
“U našoj eri komunikacije, intimnost je redefinirana. Ona više nije duboko poznavanje i povezanost koja se razvija tokom vremena i može se njegovati u tišini. Umjesto toga, vjerujemo da je intimnost primarno diskurzivan proces, onaj koji uključuje samorazotkrivanje, povjerljivo dijeljenje naših najosobnijih i najprivatnijih materijala – naših osjećaja. Naravno, taj proces uključuje i slušanje i govorenje. Osoba koja prima ta otkrića mora biti ljubavna, puna prihvaćanja i neosuđivanja – partner mora biti ‘dobar slušač’, empatičan i onaj koji će nas vrednovati. Želimo da nas netko u potpunosti poznaje, duboko prepoznaje, i da smo potpuno prihvaćeni takvi kakvi jesmo; i naravno očekujemo reciprocitet u dijeljenju”, piše.
Nije slučajno što se uspostava moderne intimnosti, s naglaskom na govor, dogodila paralelno s rastućom ekonomskom neovisnošću žena. Feminizacija intimnosti, s naglaskom na otvorenom i iskrenom dijalogu, osigurava resurse neophodne da se ispune potrebe moderne veze.
Sve ovo rečeno, dodaje Perel, isticanje “verbalne intimnosti” također je i problematično, iz brojnih razloga. “Hegemonija izgovorene riječi skrenula je u žensku prednost, bar jednom, stavljajući muškarce u poziciju inferiornosti. Muškarce se socijalizira tako da isporučuju, natječu se i budu neustrašivi. (…) U nedostatku razvijenijeg verbalnog narativa o sebi, tijelo postaje vitalni jezik, vodič za emocionalnu intimnost. I dok je mnogo napisano o agresivnoj manifestaciji muške seksualnosti, ne cijeni se dovoljno to što erotsko carstvo muškarcima također nudi i obnavljajuće iskustvo za njihovu nježniju stranu. Tijelo je naš originalni materinski jezik, a za mnoge muškarce ono ostaje jedini neiskvareni jezik za bliskost. Kroz seks, muškarci mogu ponovno dohvatiti čisto zadovoljstvo povezanosti bez da moraju svoje potrebe koje teško artikuliraju ugurati u zatvor riječi”, piše u knjizi.
Pristaše verbalne intimnosti (često, iako ne uvijek, žene) teško prepoznavaju te druge jezike bliskosti. U tako postavljenim stvarima, pritisak je uvijek na šutljivcu da se promijeni, umjesto da brbljavac postane svestraniji. U svojem terapijskom radu Perel često vidi parove koji više ne čekaju da ih se pozove u partnerovu unutrašnjost, nego umjesto toga zahtijevaju ulaz, kao da imaju pravo na neograničen pristup u privatne misli onih koje vole. Intimnost postaje upad umjesto bliskosti – intimnost s nalogom. “Moraš me slušati.” “Skrbi o meni; reci me da me voliš.”
“Kad impuls za dijeljenjem postane obavezan, kad se više ne poštuju osobne granice, kad se priznaje jedino prostor zajedništva što se dijeli a privatni prostor je uskraćen, spojenost zamjenjuje intimnost a posesivnost proguta ljubav. To je također i poljubac smrti za seks. Kad joj je uskraćena zagonetnost, intimnost postane okrutna jer isključuje mogućnost otkrića. Tamo gdje se nema što sakriti, nema se ni što tražiti”, naglašava Esther Perel.
Ako je jedna posljedica nadmoći govora to što muškarca stavlja u lošiju poziciju, druga je što ostavlja žene zarobljene u potisnutoj seksualnosti. Ženama uskraćuje izražajni kapacitet njihovih tijela. Favoriziranje govora kao primarnog puta do intimnosti osnažuje uvjerenje da je ženska seksualna žudnja legitimna jedino kad je uglavljena u povezanost – jedino kroz ljubav ženska tjelesnost može biti iskupljena.
“Povijesno, ženska seksualnost i intelekt nikad nisu bili integrirani. Ženska tijela su se kontrolirala, a njihova seksualnost zauzdavala, sve kako bi se spriječio njihov kvarni utjecaj na muškarčeve vrline. Ženstvenost, povezana s čistoćom, žrtvovanje i krhkost, to su bile karakteristike moralno uspješne žene. Njezina zla blizanka, sukub (kurva, drolja, konkubina, vještica) bila je zemaljska, senzualna i iskreno požudna žena koja je poštovanje zamijenila za seksualnu bujnost. Snažna seksualnost bila je ekskluzivna domena muškaraca. Žene su kontinuirano tražile način kako da se odvežu od patrijarhalne podjele na vrlinu i požudu, i još se bore protiv te nepravde. Kad dajemo prednost govoru i potiskujemo tijelo, sudjelujemo u ograničavanju žena”, smatra Perel.
***
Koliko nas si postavlja sljedeća pitanja: Što mi seks znači? Koji osjećaji prate moju žudnju? Što tražim u seksu? Što želim osjećati? A što izraziti? Gdje sam zakočen? To su pitanja koja Esther Perel postavlja svojim klijentima. Kako joj je odgovorila jedna od njih: “Nemam pojma. Nikad me nitko to nije pitao.”
Svi mi u naše erotske susrete unosimo kompleksan set potreba i očekivanja. Tražimo ljubav, užitak i vrednovanje. Neki od nas u seksu pronalaze savršeno mjesto za pobunu i bijeg. Drugi tragaju za transcendencijom i ekstazom, čak i duhovnim zajedništvom. Feministička psihoanalitičarka Nancy Chodorow piše: “Primarna tendencija, bit ću voljen uvijek, svugdje, na svaki način, cijelo moje tijelo, čitavo moje biće – bez ikakve kritike, i bez i najmanjeg napora s moje strane – to je konačni cilj svakog erotskog nagnuća.”
Ljubav počiva na dva noseća stupa – predaji i autonomiji. Naša potreba za zajedništvom postoji uz našu potrebu za odvojenošću. Jedno ne postoji bez drugoga. Ako je udaljenost prevelika, nema prostora za povezanost. No prevelika spojenost briše odvojenost dva individualna bića. Tada više ne postoji ništa što treba prekoračiti, nema mosta koji treba prijeći, nikoga da ga posjetimo na drugoj strani, nema drugog unutarnjeg svijeta u koji možemo ući. Kad se dvoje stope – kad dvoje postanu jedno – više se ne može dogoditi povezanost. Nema nikoga s kim se možemo povezati.
“Ustvari, intenzivna tjelesna i emocionalna spojenost koju novi parovi osjećaju moguća je samo s nekim koga još ne poznajemo. U tim ranim fazama veze spajanje i predaja su još relativno sigurni, jer su granice između dvoje ljudi i dalje izvanjski definirane. Upravo taj golem prostor između dvoje koji su tek počeli vezu omogućuje da zamišljaju kako prostora uopće nema. U početku se možemo fokusirati na povezanost jer već postoji psihološka distanca; ona je dio strukture. Drugost je činjenica. Nema potrebe da stvaramo odvojenost u ranim fazama zaljubljenosti; još smo odvojeni. Naš je cilj prevladati tu odvojenost.”
Često, pojašnjava Perel, odaberemo partnera uz kojeg se osjećamo dragocjenima, no nakon incijalne romanse otkrijemo da ga ne možemo seksualizirati. Senzualnu ljubav zamijenimo onime što seksualna terapeutkinja Dagmar O’Connor naziva “utješnom ljubavlju”. Ili kako bi to rekla jedna klijentica Esther Perel – partner nam postaje poput flanelske spavaćice. Erotska inteligencija, o kojoj Perel toliko govori, sastoji se od toga da stvorimo distancu, a potom taj prostor oživimo.
“Smatram da je naša sposobnost da toleriramo našu razdvojenost – i fundamentalnu nesigurnost koju ona izaziva – preduvjet za održavanje interesa i žudnje u vezi. Umjesto da neprestano teže bliskosti, vjerujem da je bolje da parovi razvijaju vlastite osobnosti. Ako razvijanje odvojenosti zvuči grubo, razmišljajte o tome kao o kultiviranju osjećaja sebe. Francuski psiholog Jacques Salomé govori o potrebi da razvijemo osobnu intimnost s vlastitim jastvom kao protutežu paru. U našoj zajedničkoj intimnosti vodimo ljubav, imamo djecu i dijelimo fizički prostor i interese. Doista, miješamo esencijalne dijelove naših života. No ‘esencijalno’ ne znači ‘sve’. Osobna intimnost podrazumijeva privatnu zonu, onu koja traži toleranciju i poštovanje. To je prostor – fizički, emocionalan i intelektualan – koji pripada samo meni. Nije potrebno sve razotkrivati. Svatko ima pravo na svoj tajni vrt”, smatra Perel.
I dodaje: “Ljubav uživa u tome da zna sve o nama; žudnji je potrebna tajanstvenost. Ljubav voli smanjivati udaljenost koja postoji između tebe i mene, dok žudnju distanca energizira. Ako se intimnost povećava kroz ponavljanje i poznatnost, erotičnost se ponavljanjem umrtvljuje. Ona raste na tajanstvenom, na novome, na neočekivanome. Ljubav govori o posjedovanju; žudnja o želji. Izraz je čežnje, žudnji je potrebna trajna neuhvatljivost. Manje se bavi time gdje je već bila, a mnogo je strastvenija oko toga kamo još može ići. Prečesto, kad se partneri ugnijezde u ugodi ljubavi, prestanu rasplamsavati plamen žudnje. Zaboravljaju da mu je potreban zrak.”
***
Što je rješenje? Osim održavanje nužne distance u partnerskom odnosu, moramo se i vratiti i na onu seksualnu nemilosrdnost Michaela Badera. “Za mnoge ljude, zabrana nemilosrdnosti u kontekstu ljubavne veze prevelika je da bi si dopustili erotični bijeg u sebe. Samoživost potrebna za seksualno uzbuđenje njima briše drugoga na način da im se sudara s idealom intimnosti. Takvi ljudi mogu biti sigurno požudni i neumjereni jedino s ljudima koje ne poznaju dobro, ili do kojih im nije osobito stalo. Rekreacijski seks, pornografija i cyberseks – sve ove vrste imaju kao zajedničko element distance, čak i anonimnosti, što im skida teret intimnosti i omogućuje seksualno uzbuđenje. Očito, takve situacije u kojima emocionalno nisu uključeni lakše se nalaze izvan kuće, gdje je potreba za diferencijacijom manje intenzivna. Odnos s nedostupnim partnerom osigurava zaštitno ograničenje – ako se osobi ne možete previše približiti, ne trebate se ni bojati zatočenja ili gubitka sebe.”
Prema mišljenju Esther Perel, njegovanje osjećaja nemilosrdnosti u intimnim vezama intrigantno je rješenje za problem žudnje. Iako se naoko čini da to podrazumijeva biti odvojen, pa čak i ne brinuti za drugoga, takvo ponašanje ukorijenjeno je u ljubavi i sigurnosti povezanosti. Pustiti se potpuno bez osjećaja krivnje ili nerviranja rijetko je iskustvo povjerenja, uz spoznaju da je naša veza dovoljno prostrana da izdrži cijele nas. Tako u erotskom susretu dosežemo jedinstvenu intimnost. Ona prevazilazi učtivost emocionalne povezanosti i udomljuje naše nestašne impulse i primalne apetite. Paradoksalno, nemilosrdnost, samoživost – kako god je zvali – postaje način na koji doživljavamo bliskost. Erotska intimnost poziva nas u stanje neograničenosti gdje doživljavamo slatku slobodu. Doživljavamo privremeni odmor od samoga sebe – nasljeđa našega djetinjstva, navika našeg odnosa i ograničenja naših uvaženih kultura.
Potom, trebamo si dopustiti fantazije – seksualne i svake druge – jer one imaju gotovo čarobne moći da nas izliječe i obnove. Kroz fantazije popravljamo, kompenziramo, uzdižemo se iznad realnosti života i, posljedično, realnosti smrti. Michael Bader objašnjava da u utočištu erotskog uma pronalazimo psihološki siguran prostor da poništimo inhibicije i strahove. Naše nam fantazije omogućuju da negiramo i poništimo ograničenja koja su nam nametnuli naša savjest, naša kultura i naša slika o samima sebi.
“Seksualne fantazije ne reflektiraju stvarnost. Stvar je sa seksualnim fantazijama u tome da uključuju pretvaranje. One su simulacija, izvedba – nisu realne, niti su nužno žudnja za time da nešto takvo napravimo i u stvarnosti. Kao i snovi i umjetnička djela, i fantazije su mnogo više od onoga što se čine na površini. One su složene psihičke tvorevine čije se simboličko značenje ne smije prevoditi u doslovnu namjeru. Razmišljajte o njima kao o poeziji, a ne kao o prozi”, piše Perel.
Treba također srušiti i neke ideale, primjerice jedan snažan koji je prisutan u stavu mnogih ljudi prema seksu – da seks treba biti trenutni sklad, kao ruka u rukavici, kompatibilnost kože na koži koja je savršena od samog početka. Dobar seks navodno bi trebao biti lagan, bez napetosti, neinhibiran. Ili se dogodi ili ne. Tu ideju često prati njezin dobar susjed, mit o spontanosti. Riječ “spontanost” kao mantru izgovaraju i muškarci i žene u uredu Esther Perel kad objašnjavaju što, po njima, čini uzbudljiv, napet, “ne mogu dočekati”, istinski erotičan seks.
“Volimo vjerovati da seks pokreće impuls ili nagnuće koje je prirodno, nepotpomognuto i bezazleno. Govorimo o tome kako nas je netko pomeo s nogu. Kad moji pacijenti krenu nostalgično govoriti o prvim danima njihova odnosa i brzo zapaljivom seksu, podsjetim ih da je čak i u početku spontanost bila mit. Ono za što oni vjeruju da se dogodilo ‘u trenutku’ zapravo je bila posljedica sati, ako ne i dana, priprema. Što obući, o čemu razgovarati, u koji restoran otići, kakvu glazbu slušati? Cijelo to planiranje je bila visokodetaljizirana, maštovita produkcija.”
Privrženi seks, smatra Esther Perel, ustvari je namjerni seks. “Nisam mogao odoljeti” treba postati “Ne želim odoljeti”. “Samo smo pali jedno drugome u zagrljaj” mora postati “Daj da te zagrlim”. “Samo smo kliknuli” treba postati “Hoćemo li kliknuti večeras?” Moj je cilj, kaže Perel, pomoći pacijentima da im seksualnost postane ugodna kao svjesno priznat i entuzijastično pozdravljen dio njihovih života – nešto što zahtijeva potpuni angažman. “Ne govorim o tome da se odredi termin za seks, nego o tome da se stvori erotični prostor, a to traži vremena. Neizvjesno je što će se dogoditi u tom prostoru, ali prostor sam po sebi označen je namjerom.”
Zavoditi partnera? Zar to i dalje moramo raditi? Perel odgovara: “Oklijevanje je često prikriveni izraz infantilne želje da nas se voli takve kakvi jesmo, bez ikakvog truda s naše strane, jer smo posebni. To je grandioznost bebe, i svi to nosimo u sebi.”
Za sve (seksualno) uspješne parove, piše na kraju knjige, vrijedi isto: zaigranost je središte njihove veze, a erotičnost nije ograničena samo na seksualni čin. Kao i svi parovi, i oni prolaze kroz periode u kojima je njihova žudnja uspavana – kad su se udaljili, ili naprosto uronili u vlastite projekte i živote – no ne paničare užasnuti da nešto fundamentalno s njima nije u redu. Znaju da erotski intenzitet raste i pada, da žudnja povremeno splasne i potom se opet pojavljuje. No kad joj poklone dužnu pažnju, ona pozitivna napetost opet se vraća.
Podijeli na Facebook
