FELJTON Napaljena - Tijana između Roberta i Lucijana

Piše Maja Sačer

Probudila se sa snažnim bubnjanjem u glavi, kao da nije oka sklopila. Doteturala je do kupaonice, usput se oslanjajući na zidove, pogledala u ogledalo i ustuknula. Na jednoj strani lica, sve do oka, bila je duboko usječena bora u obliku paukove mreže od posteljine. Podočnjaci su bili izraženiji i činili je starijom i strogom. Kratka kosa boje bakra stršala je na sve strane. Izrast je bio vidljiv i živcirao ju je, no nije ga još prikrila jer se nije mogla odlučiti između povratka prirodnoj, zagasito plavoj, i eksperimentiranja s crnom.
Prekasno je ustala, a još je toliko toga trebalo napraviti. Počupati obrve. Odlučiti što da obuče. Jogu će morati preskočiti. A i pregled vijesti na mobitelu uz kavu je upitan. Povrh svega, porezala se britvicom na gležnju i iza koljena.
Samo mi još fali da prolijem kavu po sebi…
Obožavala je putovati na posao. Ubacila bi disk u player i pjevušila, lupkajući prstima po volanu uz Aliciu Keys ili Jennifer Lopez. Svijet je bio samo njezin i tada je ni najbezobzirniji vozači nisu mogli izbaciti iz takta.
Parkirala je pred golemom zgradom od zelenog stakla, na vrhu koje se kočoperio neonsko zeleni naziv tvrtke.
Imala je vlastiti ured, što je bio dobar znak nakon šest godina provedenih u tvrtki. Imala je i pomoćnicu koja nije bila najugodnije stvorenje, no barem je posao obavljala korektno, ako već bez entuzijazma.
Glavobolja je popustila, ali čvrsto je stiskala torbicu u kojoj je čuvala aspirine.
Pomoćnica ju je usiljeno pozdravila i upitala nezainteresirano kako je, cijelo vrijeme buljeći u ekran. Tijana je primijetila da igra pasijans i piše komentare na članak u novinama.
“Sviđa mi se košulja. Nova?”
Tijana se prisjeti kave koju je u žurbi prolila po haljini koju je htjela obući. Ta košulja bila je čista i nije ju trebalo peglati.
“Prastara”, odvrati. “Jel me neko zvao?”
“Još ne.”
“Dobro. Nemoj mi još prespajati pozive, može? Treba mi bar sat vremena da dođem k sebi.”
“Teška noć?” napokon je pogleda, zlurado se smiješeći.
“Tako nekako.”
“Dakle, ne prespajam ni šefa?”
“Reci da ću mu se javiti kasnije.”
“Okej”, pomoćnica nastavi slagati karte.
Tijana produži u ured. Bacila se u jednu od tri tamnosmeđe kožne fotelje za stranke i podigla noge na mali stakleni stol između njih. Gledala je oko sebe.
Radni stol boje mahagonija s kožnim stolcem u istoj boji bio je u središtu sobe. Radna ploha jedva se nazirala zatrpana papirima, fasciklima, starim stručnim časopisima koje nije stizala čitati, držačima punim olovaka i flomastera, neotvorenom poštom. Osim računala i telefona, tu se udomio i mali stolni kalendar, nekoliko gusto popunjenih planera, dvije biljke, jedna u crvenoj, druga u ljubičastoj tegli, prljava šalica za kavu, organska krema za ruke s mirisom cvjetova šljive, katalog novih parfema, dopola pročitan Mit o ljepoti, stalak s tridesetak CD-a, zaliha čokolada za ljubavne brodolome, kolaps burzi i ako mama nazove. Jedna tamna s lješnjacima bila je načeta.
Osjećala je umor i težinu u glavi. Incident iz teretane djelovao je toliko dalekim i nestvarnim da ju je razmišljanje o njemu činilo umornijom. Što ga je više pokušavala objasniti, bila ga je spremnija odbaciti kao nešto što se uopće nije dogodilo.
Prene je mobitel. Nevoljko ustane i izvadi ga iz torbice.
“Bok!”
Iritirao ju je Robertov živahan glas. “Što hoćeš?”
“Ne moraš biti takva”, rekao je povrijeđeno. “Samo sam te htio podsjetit na naš dogovor večeras.”
K vragu!
“A, to…”
“Drago mi je da si tako oduševljena, ali ne moraš pretjerivat. To je samo večera.”
Mogla je čuti kako se smiješi.
“Tijana?”
“Slušaj, možemo se ne naći večeras?”
“Dobro, mogu navratit do tebe. Kad ti paše, oko jedan? Možemo skupa na ručak il kavu.”
“Nemoj danas dolazit ovamo… Zapravo, ovaj… ne osjećam se baš najbolje. Ne bi bila neko društvo.”
“A meni se čini da ne želiš moje društvo.”
Šutjela je osupnuta.
“Gle, ako ti toliko smetam, zašto to jednostavno ne kažeš? Misliš da sam blesav il slijep?”
Jesam ja to nešto propustila?
“Želiš prekinuti?” rekao je smrtno ozbiljan.
“Prekinuti?”
“Da.”
Tišina.
“Sad moram ić pa…” udahnuo je.
“Čekaj!” povikala je, čudeći se samoj sebi.
“Šta?” rekao je nestrpljivo.
“Nisam…”
Pomisao da bi mogli prekinuti ispunjavala ju je olakšanjem, ali i nečim što nije znala definirati. Strahom? Samoća i nije neki izbor. Nije baš marila za njega, ali bar je bio normalan. Prihvatljiv.
“Nisam htjela… Još hoćeš da se nađemo?”
Nije odmah odgovorio. Onda se nasmijao.
“Šta je smiješno?”
“Ništa. Samo sam te malo iskušavao.”
“O čemu ti to?” stiskala je slobodnu šaku.
“Ništa. Znaš i sama da si neki put… pa… nisi baš ljubazna… Ali dobro, opraštam ti.”
“Opraštaš mi?”
“Da. Ali… bojim se da neću još dugo. Mislim, nisi ti…” šutio je nekoliko trenutaka. “A da nastavimo za večerom? Ne bi baš preko telefona.”
Uzdahnula je.
“Super. Pokupim te u osam?”
To je bio možda njezin najveći problem. Dopuštala je mislima da je opsjedaju. Sada nije mogla prestati razmišljati o Robertovom iskušavanju. Prekopavala je po posljednjih nekoliko mjeseci koliko je izlazila s njim. Nije prespavao. Nijednom. Takav je bio dogovor. Složili su se da ne misle ozbiljno. Neće kupovati darove za Valentinovo, neće upoznavati roditelje ni prijatelje, neće putovati zajedno na romantične odmore.
Muškarce je držala na distanci. Ispočetka su to prihvaćali, neki smatrali izazovom, no s vremenom bi tražili nešto više ili jednostavno našli drugu. Robert je pristao na njene uvjete, iako nevoljko.
Što mu je došlo s tim testiranjem? Nisam baš ljubazna… Ko da je to bitno. Pa mi jedva da imamo odnos! Nemamo ništa zapravo, osim ponekog razgovora, koji, ajde, znaju bit smisleni, i seksa, koji i nije baš nešto… Dosad se nikad nije žalio. Samo da ne počne mislit ozbiljno…
Nije mogla sjediti, još manje raditi pa je otišla na hodnik do spremnika s vodom. Tamo je već stajao Lucijan. Bio je nov u firmi. Osmjehnuo bi joj se u prolazu, ali nikad nisu razgovarali.
Natočio je vodu, okrenuo se prema njoj i nasmiješio. Elegantan u tamnosivom odijelu, zračio je vitalnost i moć. Polubogovi bi izgledali poput njega. Isklesan od savršenih dijelova besprijekornih muškaraca, zarobljavao je poglede i kupao se u divljenju i zavisti. Gustu tamnu kosu posudio je od Hugha Jackmana, sivoplave prodorne oči od Brada Pitta, nemarnu trodnevnu bradu od Georgea Clooneyja.
Nadvio se nad nju poput orla i pružio joj ruku. Tijana je prihvati, odmjeravajući stisak, malo ga pojača pa otpusti.
Stisak mu je bio siguran i čvrst, pogled kao da joj je pokušavao pročitati misli. Zamislila je kako joj govori besmislice o sudbini i vječnosti, a onda je grabi i privlači k sebi.
“… vruće…”
Trepnula je i prekinula maštariju. “Molim?”
“Vruće je.”
“Da, baš je sparno…”
Nije znala što bi rekla i mrzila je to. Dohvatila je čašu i napunila je ledenom vodom. Kad je podigla pogled, Lucijan je već odmakao. Promatrala je njegov lagodan hod i razmišljala jesu li mu bradavice jednako osjetljive kao Robertu.