Piše Tana French
Otkako se Olivia opametila i izbacila me, živim u luci, u golemom stambenom bloku koji izgleda kao da ga je u devedesetima izgradio David Lynch. Tepisi su toliko debeli da se nikada ne čuje ni korak, ali čak se i u četiri ujutro osjeća šum pet stotina umova koji zuje slijeva i zdesna: ljudi sanjaju, nadaju se, brinu, planiraju, razmišljaju. Odrastao sam u kući s više stanova, pa bi se moglo pomisliti da mi odgovara živjeti ovako kao u kavezu na peradarskoj farmi, ali ovo je drukčije. Ne poznajem te ljude; čak ih niti ne viđam. Pojma nemam kako ulaze i izlaze odavde. Koliko ja znam, možda nikada niti ne izlaze, već ostaju zabarikadirani u stanovima i razmišljaju. Čak i u snu jednim uhom osluškujem šumove, spreman iskočiti iz kreveta i, ako je potrebno, braniti svoj teritorij.
Moj osobni kutak Twin Peaksa namješten je u postbrakorazvodnom stilu, što znači da, premda su prošle četiri godine, izgleda kao da kamion sa selidbenim stvarima još nije stigao. Izuzetak je Hollyina soba koja je natrpana svim pahuljastim, pastelnim predmetima poznatima ljudskom rodu. Istog dana kada smo zajedno birali pokućstvo, konačno sam od Olivije uspio iskamčiti jedan vikend mjesečno pa sam želio kupiti Holly sve što se nudilo na tri kata trgovačkog centra. Napola sam vjerovao da je nikada više neću vidjeti.
- Što ćemo sutra raditi? - pitala je dok smo prolazili tapeciranim hodnikom. Claru je držala za nogu i vukla je po tepihu. Kad sam zadnji put obratio na to pozornost, vrištala je iz sveg glasa pri samoj pomisli da bi taj konj mogao dotaći pod. Samo trepneš i već si nešto propustio.
- Sjećaš li se zmaja kojeg sam ti kupio? Završi svu zadaću večeras, pa ću te, ako ne bude padala kiša, odvesti u Phoenix Park i naučiti te puštati zmaja.
- Može i Sarah s nama?
- Nazvat ćemo njezinu mamu nakon večere. - Roditelji Hollynih prijatelja me obožavaju. Ništa im se ne čini odgovornijim nego pustiti dijete u park s detektivom.
- Večera! Možemo jesti pizzu?
- Naravno - rekao sam. Olivia živi organskim životom bogatim vlaknima bez aditiva; ne uravnotežim li to, mala će odrasti dvostruko zdravija od svih prijateljica i osjećati se izdvojeno. - Zašto ne? - Zatim sam otključao vrata i prepoznao prvi znak da Holly i ja večeras nećemo pizzu ni okusiti.
Svjetlo govorne pošte na mom telefonu je popizdilo. Pet propuštenih poziva. S posla me zovu na mobitel, agenti na terenu i povjerljivi doušnici zovu me na drugi mobitel, a Olivia mi pošalje SMS ako je baš nužno. Preostaje još samo obitelj, odnosno moja mlađa sestra Jackie, budući da je ona jedina s kojom sam razgovarao proteklih nekoliko desetljeća. Pet poziva vjerojatno znači da nam je jedan od roditelja na samrti.
- Evo - rekao sam Holly i pružio joj laptop. - Odnesi ovo u svoju sobu i gnjavi frendice na chatu. Posvetit ću ti se za par minuta.
Holly, koja je dobro znala da ne smije sama na internet dok ne navrši dvadeset prvu, sumnjičavo me pogledala.
- Ako hoćeš cigaretu, tata - rekla je jako odraslo - možeš jednostavno izaći na balkon. Znam da pušiš.
Položio sam joj ruku na leđa i gurnuo je prema sobi.
- Ma da? Po čemu si to zaključila? - U bilo kojem drugom trenutku bio bih iskreno radoznao. Nikada nisam pušio pred Holly, a Olivia joj to ne bi rekla. Mi smo tvorci njezina uma, nas dvoje; od pomisli da u njemu ima nečega što joj mi nismo ulili još mi staje pamet.
- Jednostavno znam - rekla je Holly samodopadna lica, bacajući Claru i torbu na krevet. Još će iz te male nastati detektivka. - I ne bi smio. Sestra Marija Tereza kaže da ćeš od toga iznutra biti sav crn.
- Sestra Marija Tereza je mrtva, ne? Pametna žena. - Upalio sam laptop i spojio ga na mrežu. - Evo, izvoli. Moram telefonirati. Samo nemoj kupovati nikakve dijamante na ebayu.
Holly je upitala:
- Ideš telefonirati svojoj curi?
Izgledala je sićušno i previše mudro stojeći u bijelom, podstavljenom kaputiću koji joj je sezao do polovice mršavih nožica i trudeći se da joj razrogačene oči ne djeluju uplašeno.
- Ne - rekao sam. - Ne, zlato. Nemam curu.
- Časna riječ?
- Časna riječ. I ne planiram je imati tako skoro. Za nekoliko godina možda ćeš mi ti neku izabrati. Što kažeš na to?
- Ja bih da ti mama bude cura.
- E, da - rekao sam. - Znam. - Na trenutak sam joj položio dlan na glavu. Kosa joj je bila poput latica. Zatim sam zatvorio za sobom vrata i vratio se u dnevnu sobu da doznam tko je umro.
Kao što sam i očekivao, na sekretarici je bila Jackie i zvučala je poput brzog vlaka. Loš znak: Jackie koči kad su dobre vijesti ("Nikada nećeš pogoditi što se dogodilo. Hajde, pokušaj pogoditi."), a kada su loše, pritišće gas do daske. Ovo je bila čista Formula 1. "O, Isusa ti, Francis, hoćeš li više dići tu prokletu slušalicu, moram razgovarati s tobom. Ne zovem te iz zezancije, znaš da to nikada ne radim. Ali prije nego što se uplašiš, nije mama, Bože sačuvaj, mama je super, malo je uzdrmana, ali svi smo, isprva joj je srce počelo ubrzano tući, ali smirila se i Carmel joj je dala gutljaj brendija pa je sada super, nije li tako, mama? Hvala Bogu što je Carmel bila ovdje, obično ih obilazi petkom nakon kupovine, pa je nazvala mene i Kevina da dođemo. Shay je rekao neka te ne zovemo, da nema smisla, ali rekla sam mu neka se goni, jer to ne bi bilo u redu pa ako si kod kuće, daj više podigni slušalicu i razgovaraj sa mnom, može? Francis! Tako mi Boga…"
Pisak je označio da je vrijeme za poruku isteklo.
Carmel i Kevin i Shay, kuku meni. Zvučalo je kao da se cijela obitelj sjatila u kuću mojih roditelja. Moj tata; mora da je on posrijedi.
- Tata! - viknula je Holly iz svoje sobe. - Koliko cigareta popušiš dnevno?
Gospođica sekretarica upućivala me koji gumb da pritisnem. Slijedio sam njezine upute.
- Tko kaže da pušim?
- Moram znati! Dvadeset?
Za početak.
- Možda.
Opet Jackie:
"Prokleti stroj, nisam završila! Kad smo već kod toga, odmah sam trebala reći da nije ni o tati riječ, on je isto kao i uvijek, nitko nije umro niti se ozlijedio ni ništa slično i sve u svemu svi smo super. Kevin je malko uzrujan, ali mislim da je to zato što se brine kako ćeš sve ovo primiti, a on je, znaš, još uvijek lud za tobom. Čuj, možda nije ništa, Francis, ne želim da se izbezumiš, znaš, možda je sve to neka šala, možda nas netko vuče za nos i to smo isprva i mislili, premda bi takva šala bila, ako mene pitaš, prilično usrana, da oprostiš na izrazu…"
- Tata! Koliko često vježbaš?
Što sad, dovraga?
- Potajice plešem balet.
- Neeee, ozbiljno! Koliko često?
- Ne dovoljno.
- ... i naravno, nitko od nas ionako pojma nema što da poduzmemo, pa me nazovi čim dobiješ poruku, može? Molim te, Francis. Imam mobitel u ruci.
Klik, biiip, opet gospođica sekretarica. Kada se toga sjetim, vidim da sam trebao već tada sve shvatiti ili barem naslutiti o čemu je riječ.
- Tata? Koliko voća i povrća jedeš?
- Vagone.
- Ne jedeš toliko!
- Malo.
Iduće tri poruke bile su u istom stilu, u razmacima od pola sata. U posljednjoj je Jackie već došla do stupnja u kojem su je mogli razumjeti samo mali psi.
- Tata?
- Samo tren, ljubavi.
S mobitelom sam izišao na balkon iznad mračne rijeke, uljasto žutih svjetala i užurbanog režanja prometne gužve, pa nazvao Jackie. Odgovorila je na prvo zvono.
- Francis? Isuse, Marijo i Josipe, već sam izludjela! Gdje si bio?
Podijeli na Facebook
