Piše Jagoda Šimac
Vrijeme, pobješnjeli mustang, neukrotivom drskošću nepovratno je odnosilo dan za danom. Godine su prolazile, a da nismo ni primjećivali kako u trci za materijalnim ubijamo i ostatak svoga naivnog mladalačkog bića i postajemo sami sebi nevažni i daleki. Sve je teklo svojim tijekom. Moj život je na svakidašnji uobičajeni način bio ispunjen i bila sam naoko zadovoljna. Imala sam obitelj, uglednog i dobrostojećeg muža, zdravu kćer, posao koji sam voljela i obavljala s puno savjesti i volje. Prijatelja i poznanika uvijek nam je bila puna kuća. Dolazili su k nama ili nas pozivali k sebi. Slavili su se rođendani, imendani, obilježavale obiteljske prigode i blagdani, poštovali običaji. Živjelo se dobro i svaki dan stremilo za još boljim. Radili smo i stjecali koliko je tko mogao, oponašajući jedni druge, nastojali uvijek imati više i više.
I David se nakon dugog hodanja s Gretom, zavlačenja i nećkanja morao oženiti. Kad sam mu čestitala što će uskoro postati otac, on je u šali, ali ponosno, izjavio kako neočekivani događaj smatra jedinstvenim, jer na drukčiji način od njega nikad ne bi postao čovjek. Tim sretnim povodom se i Filip pojavio. Pozdravio me, kao i uvijek, toplo i srčano, kao da između nas nikad ništa nije bilo, kao da se nije izgubio bez traga i kao da se nisam udala za drugog. Dragi Bože!
– Oho! Lijepa haljina!
– Hvala! To mi zvuči poznato.
Pogleda me začuđeno, a onda mu preko lica preleti blagi smiješak. Sjetio se! Da ne povjeruješ! Je li moguće da se sjeća komplimenta upućenog ženi koju je tako lako zaboravio?
Samo što se ovaj put nisam zbunila ni zacrvenjela. Mirno sam ga pogledala i uzvratila smiješak. Nisam više bila naivna, nesigurna studentica koja popravlja haljinu pri svakom njegovu pogledu niti sam razbijala glavu pitajući se jesam li mu lijepa. Bila sam zadovoljna svojim izgledom. Razgovarala sam smireno i promišljeno, a ne kao prije panično brzala s odgovorima. Gledala sam ga mirno u oči, nasmiješena i uspravnog držanja. Postala sam žena, privlačna i samouvjerena. A on?
– Otkako je došao i ponovno te vidio, dragi ti je skroz smušen. Ne skida oči s tebe – šapne mi David na uho i glavom pokaže na par koji je plesao malo dalje od nas.
Na podiju punom plesača Filip i Greta su se, malo nezgrapno, okretali u ritmu lagane glazbe. On je gledao u nas i stalno zapinjao za njezinu vjenčanicu koju je na kraju podvila i držala jednom rukom.
– Dragi? – pogledam Davida s nevjericom. Nisam bila sigurna jesam li dobro čula.
– Nemoj mi samo reći da je ljubav prošla – odvrati on sa smiješkom na licu.
– Davide,... odakle... kako – zastanem u pola riječi.
On se značajno isceri i povuče me u ritmu glazbe bliže njima. Sudari se s Filipom koji zastade i začuđeno ga pogleda.
– Zaslužio je i mladoženja koji ples sa svojom nevjestom. Dopuštaš? – uzme Gretu za ruke i nastavi s njom plesati, ne obraćajući pozornost na nas.
– Ja baš i nisam neki plesač – Filip me skrušeno pogleda. – Greta mi je gaženje unaprijed oprostila, ali s tobom ne bih riskirao.
– I ja ti opraštam – kažem kratko i pružim mu ruku.
Osmjehne se široko i blago me obuhvati rukama oko struka. Šutke smo se okretali u laganom ritmu.
– Muž ti nije na večeri?
– Zvali su ga malo prije osam iz bolnice. Hitan slučaj! Bio je u općini za vrijeme vjenčanja, upoznao si ga.
On klimne glavom i ušuti. Okretali smo se lagano, prateći ritam glazbe. Bilo je tako ugodno ponovno ćutjeti toplinu njegova nemirnog bila, utopiti se u zagrljaju dragih ruku. Zatvorim oči, prislonim glavu na njegova prsa i prepustim se ljepoti. Glazba utiša, tijela nam se zaustave i ja osjetim blagi poljubac u zatiljak. Pogledam ga srcem koje mi u osmijehu za nj zaigra. Uzvrati mi dušom, odletjelom lastavicom.
Putovao je po svijetu, kadikad izvještavao s najnovijih ratišta ili se pojavljivao u televizijskim dokumentarnim programima s aktualnim političkim i društvenim temama. Svoj strastveni hobi, osvajanje teško dostupnih vrhova najviših svjetskih planina, koristio je za snimanje zanimljivih filmskih reportaža i dokumentarnih emisija o njihovim neistraženim visinama. Prošlo bi i po nekoliko godina, da se ne vidimo i ne čujemo. Kadikad bih o njemu nešto pročitala u novinama ili ga, sasvim slučajno, gledala kao gosta u nekom političkom programu. Bavio se ozbiljnim muškim temama i rijetko bio slikan u ženskom društvu. Uporno je bio u mojim mislima, osjećala sam ga u svom biću, u duši. Moj dobri anđeo neprestano mi je pričao o njemu. Znala sam da je sam. Veze su mu trajale kratko i nisu ostavljale nikakvog traga na njegovu srcu. K meni su stizali valovi njegove čežnje, a dobra struja mojih misli neprestano je hrlila natrag k njemu. Duše su nam ostale zajedno i ustrajale u ljubavi. Nisu ih sprječavale nikakve nepremostive tjelesne prepreke niti su posustajale pred tisućama dalekih milja. I najdalja daljina za njih je u stotinki sekunde premostiva, beznačajna. Ti to najbolje znaš, dobri moj anđele. Čovjeku je njegova vlastita duša nepoznata i nepristupačna, neistražena. Umjesto da posluša i slijedi njezin govor, on pravi svemirske brodove i zalijeće se među zvijezde. U ljudskoj duši su svi odgovori. U njoj leži beskrajni univerzum. One ispunjavaju naša tijela, ali se u njima ne daju sputati. Slobodnije su od ptica raširenih krila i lakše od daška vjetra. Slijede samo svoga dobrog duha i slušaju otkucaje čistog srca.
Naše su se duše zajedno penjale na krovove svijeta, probijale opasnim putovima kroz planinsku maglu, stizale sve do pustih snježnih vrhova i osluškivale tišinu usnulih visina. Svim svojim unutarnjim bićem osjećala sam njegovu zanesenost i ushićenje. Zajedno s njim dijelila sam čar izazovnog i opasnog života. Poznavala sam osjećaj koji ga je ispunjavao kad uspije, kad se popne na vrh planine i nađe pod kapom nebeske samoće. Zajedno s njim osluškivala sam poruku iskonske tišine. Svu njegovu strast i oduševljenje, magiju i prokletstvo divljine, sve što ga je odvlačilo od mene i zvalo k sebi, nosila sam i ja u svom biću.
Živi li i njegova duša mojim obiteljskim životom? Je li mu moj osjećaj skrovitosti i materijalne sigurnosti dovoljan da može podnijeti samoću? Hoće li se naš na dvoje podijeljeni život ikad ujediniti?
Roman Jagode Šimac "Čekajući ljubav" može se naručiti ovdje:
http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=118978
Podijeli na Facebook
