Piše Jagoda Šimac
U čovjekovu životu se pojave mnogi ljudi, ali se još brže i izgube, nestanu bez traga. Ni na mom biću takvi nisu ostavljali biljega niti bi zasvirali u gajde bliskosti da bi mi duša od dragosti zaigrala. Ali su zato oni, koji su se istom stazom života sa mnom bili uputili, moj dio postali. I nikad me nisu napustili. Iako su naši prijatelji otišli, ponovno se na sve strane svijeta raspršili, ponijela sam ih u mislima. Prijatelji su ruke prema tebi ispružene, pjevušio je moj dobri anđeo. S njihovim stiskom život ti je siguran. S njima ćeš jednog dana po nebu plesati i od njih se u vječnosti nećeš odvajati.
Naša svakodnevica, posao kuća, kuća posao ili jebeni život, kako ga je David na odlasku iz Sarajeva, tjerajući od sebe tjeskobu rastanka, bio sočno počastio, vjerno nas je čekao. Sve se opet nastavilo uobičajenim tijekom.
Riječ demokracija je u našem jeziku zauzela vodeće mjesto i oborila rekorde po broju izgovaranosti. Njome smo zahtijevali, zataškavali, hvalili, opravdavali i jednostavno je isticali kao razlog za sve, njome se busali gdje treba i gdje ne treba i udaljavali se od stvarnosti. Iz dana u dan su se redale političke afere za koje su, u prvom redu, bili zaslužni članci udarnih dnevnih i tjednih novina. Usprkos svim naporima koje je poduzimala, vladajuća stranka ipak nije stekla monopol niti je dominirala tiskanim medijima pa su tjednici kao Filipov, koji je dobrim dijelom bio u stranom vlasništvu, bez posljedica objavljivali senzacije i otkrivali nezakonite radnje moćnika, orijentiranih pretežno na svoju osobnu korist. Tako je, pored čistki u medijima koje je, nakon dobivenih izbora, započela i protivnička stranka, našu političku scenu zapravo mela Evropa, naravno, na svoj demokratski i humani način koji smo mi, doduše ukapirali, ali pred njim bez otpora pali na koljena.
– Dosad nijedan oporbeni novinar, koji se svojim tekstovima suprotstavio službenoj hrvatskoj politici, nije ni fizički maltretiran ni osuđen zatvorom. Čak nitko nije ni novčano kažnjen – pričao je Filip Davidu preko skypea – ali između nas samih vladaju nesnošljivost, svađe, klevete i podmetanja nogu. Ni sam ne znam kako će dalje ići – Nijemac, njegov dotadašnji partner, svoj je udio prodao i s novim suvlasnikom, našim političarom na visokoj državnoj funkciji, Filip je bio potpuno razočaran.
– Švabo je obrao maslo i pokupio se. Pametan! – David je kao obično bio šaljivo oštar. – Dosta se s tamošnjim primitivnim prevarantima i lopovima naganjao. Kako se samo tebi više ne smuči? S takvim neznalicama nikad nećete na zelenu granu.
– Povukao se u mirovinu nakon što je otkupio udio od našega trećeg partnera – Filip nije krio razočaranje. – Ovaj naš novi pojma nema o poslu. Posrijedi je jedino politika, moć, koja mi zadaje, moram priznati, gadnu glavobolju. Mislim da mu je i cilj riješiti me se.
– Dok ja brojim dane u tuđem svijetu i čeznem kad ću opet u te krajeve, ti se zafrkavaš s političarima, promašenom pretvorbom i općom otimačinom – otvoreno ga napadne David, ali s ciljem da mu otvori oči. – Jedemo se, prijatelju moj, iznutra, svaki na svoj način. Obojica se do guše koprcamo u stresnim govnima.
– Posao je posao, Davide. Još uvijek snosim dio odgovornosti i ne preostaje mi ništa drugo nego da ga obavljam kako treba. I tebi bi bilo bolje da se sa životom u Americi konačno pomiriš – po tom pitanju je Filip bio strog i ozbiljnu kritiku uputio njemu. – Imaš dobar posao, obitelj, standard na nivou. Što ti treba više? Da se vratiš ovamo takav posao ne bi nikad našao. Dobro, možda – ispravi se – ali za nikakve novce.
– Nije sve u poslu, a ni u novcima, prijatelju – frknuo je David.
– Snosiš odgovornost? Ma daj, ne kaki! Misli na sebe. Na Ambru!
– Razmišljam, vjeruj mi, ozbiljno o prodaji jer... mislim da ću na kraju, iako ne dobrovoljno, morati prodati – priznao je Filip i teškom uzdahu dao oduška – ali u listu namjeravam ostati i raditi dalje kao običan novinar.
– Ma pusti to! Prodaj sve i piši memoare. U njima raskrinkaj politička govna, dovoljno si i vidio i čuo. Ili kupi kiosk i prodaji sendviče. Čuvaj koze… radi što hoćeš, ali živi bez brige, kao čovjek. Zaboli te! Daj drugome neka liže egoistične pretvorbene šupčine i o okusima polizanog izvještava. Vidiš kako si smršavio. Skupio si se i požutio kao biološki limun – David je bio iskren. Šaljivim tonom izbacivao je sve što mu je bilo na duši.
Ali sve što je rekao bile su i moje misli koje mi zadnjih nekoliko mjeseci rastjeruju miran san. S lošom slutnjom sam se neprestano hrvala i nasilu je iz svijesti potiskivala.
Nagovori ga da tvrtku proda i živi s njim sretno dok vas smrt ne rastavi, u glavi su mi neprestano bubnjale Davidove riječi koje mi je na rastanku u Sarajevu bio došapnuo. I taj put ih je izgovorio sasvim ozbiljno.
Ljudski život teče po pravilu u kojemu nema pravila. Življenje je, za većinu ljudi, kao ružno, kišno vrijeme. Ne usuđuju se pokisnuti pa se sklone pod najbliži krov i čekaju da pljusak prođe.
Kroz život kroči bez straha i prepusti se malim stvarima, u glavi mi je šuškao brižni šapat. Najtiši se sati našim životom najglasnije zaore.
Ne mogu odrediti kako ću se danas osjećati, ali mogu odabrati što ću raditi i kako ću se ponašati da mi bude dobro, drskim sam mu mislima odgovarala i činila se važna. Neka ide sve po starom, kao i uvijek, to je najsigurnije.
Tko isto ponavlja, postiže iste rezultate, rugao se moj mudri savjetnik. Navike su nepouzdan pratitelj. Ne sanjaj život, nego živi svoje snove. Svaki novi dan je kao rijeka: nepredvidljiv, promjenjiv, ćudljiv i neshvatljiv, ali je i uporna voda koja oblikuje kamen života.
Ne ponavljati se znači poznavati samog sebe, poduzeti promjene koje će nam učiniti život zdravijim, ispunjenijim. Spoznaja samog sebe ne donosi uvijek i saznanje kako i u čemu se treba mijenjati, kao ni što po tom pitanju treba poduzeti. Najvažnije je uskladiti svoj život sa svojim željama i vrijednostima, ali zato je potrebna svrha, životni cilj koji nas ispunja i nagrađuje za uloženi trud.
Roman Jagode Šimac "Čekajući ljubav" može se naručiti ovdje:
http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=118978
Podijeli na Facebook
