Piše Dario Grgić
Evo definicije: “Feminizam je društveni pokret koji za žene traži jednaka prava i isti status kakav imaju i muškarci, kao i slobodu da same odlučuju o svojoj karijeri i o uređenju svog života“. Prava muškaraca uglavnom se iscrpljuju u tome da budu kreteni, i to je uglavnom sve što imam za reći u vezi prvog dijela definicije. Što se drugog dijela tiče, osobno ne poznajem nikoga tko sam odlučuje o svojoj karijeri i o uređenju svog života. To je oblak. Ondje nitko ne hoda, zasad.
Kada se piše i misli iz strogo zadanog teorijskog okvira, mnogi imaju osjećaj da lete, no to ne znači da su im zbilja izbila krila. Destilirani teoretičar je kao hrčak u onom svom valjku. Brz i statičan. Bachofenov “Matrijarhat“ ne opisuje cilj, nego stupanj društvenog razvoja. Muškarci su se u međuvremenu vratili s Marsa i zadnjih nekoliko tisućljeća sjede na tronu. Suptilniji pisci (neki od njih ujedno i ozloglašeni kao seksisti) kao D. H. Lawrence i Henry Miller (a osobito Miller) pisali su kako se sve na svijetu vrti oko vagine.
Ova izjava istovremeno omalovažava i podiže na pijedestal. Što su htjeli reći? Da je taj njihov centar trofej ili da je to realna osovina moći, nešto što zbilja vlada svijetom? Ili se radi o jeftinoj dosjetci, od onih kakve možemo čuti i na plaži? Ne bih znao. Lošu knjigu osobno nikada ne čitam do kraja, a u dobroj, pisala je žena, pisao je muškarac ili kakav bog, nikada ne uočim rodne elemente. Nemam za to filter, radi se o grešci kod ugradnje, pa će ovo više nalikovati bazanju po pustinji, nego oštrom diferenciranju problema.
Domaće spisateljice koje se spominje i u kontekstu feminizma, od Dubravke Ugrešić, Daše Drndić, Slavenke Drakulić, pa do posljednjih Amazonki poput Asje Bakić, čitao sam kao vrsne spisateljice. I nekako mi je oslobodilački aspekt bio uvijek u drugom planu, imao sam dojam da se one jednako bore i za oslobođenje muškaraca od onog njihovog kretenizma, kao i za prava žena na ravnopravnost. Jer, jedan od najružnijih prizora na Zemlji jest onaj napuhanog muškarca: čak ni otečena pavijanova stražnjica kod suptilnijeg bića ne može izazvati takvo gnušanje kao što ga može izazvati pogled na kojeg od razšepurenih mužjaka u naponu isprazne testosteronske samosvijesti.
*
Nadam se da neće ispasti kako u knjigama čitam samo one dijelove o oblacima, izmaglici na površini rijeke i prelamanju sunčevih zraka o krošnje stabala, čega vjerojatno u djelima jakih feminističkih autorica nema – cmizdrenje nad prirodnim ljepotama u ovoj je fazi borbe demaskirano kao tipično muška patetična slabost. No bilo bi dobro vidjeti ima li kod feministica prirodnih ljepota ili se sve zbiva na relaciji beton-meso-posao? Kako bi izgledao feministički seoski roman? I ima li ga? Ima li u hrvatskoj sela? Ima li muškaraca?
Evo jednog nacrta za feministički seoski roman: Julija je završila poljoprivredni fakultet i vratila se na djedovinu koju ona, ne bez humora, zove babovinom. Odmah je kuću spojila na najbrži dostupni internet i odvalila dopisivanje s kolegicama feministicama. Dane provodi na netu i u šetnjama prirodom, puteljaka nema, povremeno osjeti kako se gubi u divljini, što je teško pretjerivanje jer se radi o pitoresknom zapadnozagorskom kraju, gdje od divljine imamo jedino lokalne ljubitelje ozloglašenih zagorskih kiseliša koji konzumente tjeraju na riku. Napiju se pa riču: grozomorni zvukovi koje ispuštaju na trenutak u njenoj svijesti blage brege pretvaraju u Kongo.
Julija je pametna feministica: ona zna da ne postoji muški subjekt, da ne postoji ženski subjekt, ona ne živi u teorijskom pleistocenu. Ona voli Lennona i Waitsa: žena je crnac, Isus s krunom od trnja je crnac, crnac, crnac. Julija je čitala Camille Pagliju: zna da je marksizam bijeg od magije osobe i mistike hijerarhije i zna da je ova teorija primjenjiva jedino u predindustrijskim društvima s homogenim stanovništvom. “Podignite životni standard i vatromet će pobunjenog individualizma izbiti na površinu!“ Što marksizam cenzurira? Osobnost i umjetnost. Kapitalizam je sjajan i pohlepan, konta Julija s Paglijom šetajući bregima i snatreći o traženju poticaja za vinograd.
Ovdje ćemo, ne bez žaljenja, ostaviti Juliju, jer se ona upušta u neumjereno citiranje Camille Paglije: graditeljstvo je muška poezija, da je civilizacija ostala u ženskim rukama, još bismo živjeli u slamnatim kolibama, žena ulazi u konceptualni sustav koji je izmislio muškarac, i tako dalje. Je li ova žena zapravo muškarac? Irigaray bi se sigurno složila. Kad kažemo subjekt, mi svi nehotice kažemo muškarac. Nepravda je to koju bi valjalo ispravljati. A opet, rečeno je, ne postoje muški i ženski subjekt.
*
Evo definicije zakona o svim izmima: glupost nekog sistema obrnuto je proporcionalna količini šala koje je u stanju podnijeti na svoj račun. Gadafi je u “Zelenoj knjizi“ napisao da se muškarci i žene razlikuju. Muškarci su muškog spola. Žene su ženskog spola. Žene jednom mjesečno imaju menstruaciju. Muškarci, osim Arnolda Schwarzeneggera u filmu “Junior“, menstruaciju nemaju nikad.
U stripu “Transmetropolitan“ čitamo sljedeći podatak: postoji četrdeset fotografija Gertrude Stein i Alice B. Toklas na kojima vidimo kako gole jedna drugu hrane šparogama. Ovo zvuči kao dobra sprdačina na račun svih ukočenih mužjaka i njihovih onovremenih meditacija. Gertrude Stein pruža prema ustima Alice B. Toklas šparogu, a u isto vrijeme u Berlinu Heidegger drži onaj svoj imbecilni rektorski govor. Kako ovo šparoganje djeluje oslobađajuće, čak i ako nije kontrapunktirano berlinskim predavanjem o neraskidivosti veze naroda i razvoja bitka.
Da su muškarci povezani ljubavlju prema filozofiji ostali perverzno povezani svjedoči prepiska između Jaspersa, Marcuzea i Heideggera. Marcuze i Heidegger čak su se i pripetavali oko paketa pomoći, koje je Marcuze slao spočitavajući svom bivšem učitelju nacikolaboracionizam, a Heidegger poručivao kako će se pobrinuti da nijedna konzerva ne padne u ruke podržavatelju propaloga režima. Pokušajmo ih zamisliti nage na livadi, kako otvaraju konzerve i hrane jedan drugoga, komentirajući, kao usput, spise iz Nietzscheove ostavštine. Moguće? Malo sutra! Čak i suvremeniji Derrida u dokumentarcu seks komentira u računalnom modu: kada je intima u pitanju on je Hal a ne Jacques. Odgovori su mu zanimljivi kao da je na pitanje što misli o vođenju ljubavi rekao: 54.
*
Ali ipak, feminističko pismo je kao i kapitalističko, marksističko, nogometno ili braniteljsko pismo: nešto što nemamo čast znati što je, u smislu da, ako je knjiga dobra, mislimo da je dobra jer ima koji od tih prefiksa, nego prije unatoč njima. Većina feministica, marksista, kapitalista, bolje bi uradili da pišu zajedljive aforizme umjesto romana, priča, pjesama, bolje bi bilo da šalju buntovne brzojave umjesto pjesama i priča – osim ako nisu jako dobri – znači kao i svi ostali kad pišu, ako ne pišu dobro, neće ih spasiti istina i pravda na njihovoj strani.
Marksistički ili kapitalistički roman, zbilja, kako to izgleda na papiru? Ne sumnjam da bi one koji bi osobine ovih djela bili u stanju nabrajati do jutra ima vrlo mnogo, ali ipak: kakve to veze ima i s čime? S tolerabilnim terorom možda? Sad kada je većina europskih koncepata propala, kada se pišu ozbiljne rasprave o apokalipsi multikulture, moguće je da i ovi vremenom periferizirani modeli gerile, poput feminizma, ponovno dobivaju na značenju.
Danas je vidljivo kako je multikulturalna politika integracije Drugoga svugdje u Europi u ozbiljnoj krizi, ako ne i u završnoj fazi svoje propasti. Transnacionalni, kozmopolitski građanin okružen je sve većim hordama nacionalista. Rasizam, nacionalizam, fundamentalizam, a u nas i tribalizam, intenziviraju svoje djelatnosti. I njemački i francuski model multikulturalizma propadaju pred našim očima, upravo sada. Krleža je bio pisac koji je znao da nismo ništa drugo nego tek vojnici/kinje na dopustu, zaigrani između dva puškaranja velikih momaka.
*
Paradigmatska feministička spisateljica mogla bi biti Slavenka Drakulić. Zarana je postala mit, već knjigom “Smrtni grijesi feminizma“ (1984), a žensko je tijelo stavila u središte pozornosti već prvim svojim romanom “Hologrami straha“ (1988). Ovu temu nastavila je razrađivati i u narednim svojim proznim djelima. Važne su joj teme nasilje nad tijelom, nasilje u politici, nasilje nad Drugim (u romanu “Božanska glad“).
Daša Drndić nadrasta povod ovog teksta, no kod nje ima elemenata feminističkog pisma koji su, ipak u sjeni šireg projekta popisivanja traumatičnih točaka, kao i različitih koncepata oslobođenja od zarobljenosti nacijom, plemenom, susjedskom glupošću. Moralna nakaradnost jedan je od pokretačkih motiva ove sjajne spisateljice koja piše romane koji su ujedno i lakmus papir, dokument, oaza nezaborava i ujedno jedan od najrječitijih buntova protiv Moloha ovoga vremena, samog srca totalitarizma – zabave.
Asja Bakić podjednako je poznata kao blogerica, pjesnikinja, a čini se da će istu razinu dosegnuti i kao pripovjedačica, zbog vrlo kvalitetne zbirke kratkih priča “Mars“ (Sandorf, Zagreb, 2015.). Već naslovom ona otvara nekoliko polja asocijacija, Mars je kultni toponim jakog SF-a pedesetih i šezdesetih godina, on je i mjesto s kojeg su na Zemlju došli muškarci, pravi muški planet, a ujedno i jedno zanimljivo Drugo, koje osobito dolazi do izražaja u izreci: on/a je pao/la s Marsa. Ova drugačijost i inače je osobina Bakićkina pisanja, mjesto s kojeg pokušava izgovarati/zapisivati riječi resi veća upotreba onih poirotovskih sivih moždanih stanica. Najvažnija osobina Bakićkinih priča u “Marsu“ pisana je, ipak, iz ove treće pozicije koju bismo mogli sažeti u: otkud ja ovdje, na tako izvitoperenom mjestu.
*
I jasno, apokalipsa. Žižekova dosjetka kako se ona već dogodila, a dokaz smo mi ovakvi kakvi smo sada, nije samo borgesovska šala. U stripu “Transmetropolitan“ koji se događa u vrijeme potpunog procvata apokaliptičnoga, glavni junak izgovara dvije zanimljive rečenice, obje dobro ilustriraju atmosferu kraja vremena kakvog se sjećamo: “Novinarstvo je umjetnost kontrole okoline.“ Znači, novinarstvo u otvorenoj službi zapta i odgoja čovjeka kao stroja, pogotovo što se u ovom stripu ljudi već vrlo uspješno slažu s tehnikom, ne samo uz njenu pomoć, nego i kao potpuno hibridiziranje dvaju različitih vidova postojanja, pa imamo ljude čije svijesti stanuju u strojevima, životinjama, izmaglicama. Druga rečenica je: “Sigurno vam se jako sviđa kad vam lažu ljudi koji nisu zaslužili svoju moć.“ Po ovoj drugoj mi već živimo u vrijeme Transmetropolitana, a feministička društvena kritika jedan je od temeljnih toposa s kojih će se voditi ova posljednja borba za očuvanje ljudskosti.
U tekstu istaknute autorice samo su dio zanimljive scene – tko god želi pročitati dobru filmsku kritiku, u smislu da ga razmišljanje i imaginiranje mogu nadahnuti na nova tumačenja, godinama ih je mogao čitati u časopisu Kruh i ruže, surferi sigurno već dobro poznaju site muf.com.hr/, a nije ni neka novost kako su onu bolju hrvatsku književnost zadnjih godina ispisivale žene koje nisu pokazale onakvu sklonost ostajanja u slavnim devedesetima, kao muški spisateljski parnjaci, bilo da su se kritički postavljali ili slavili nepojmljive pobjede hrvatskih bojovnika.
Na koncu, ono o čemu je nekad pisao samo Deleuze (postajanje ženom), a povodom macho Henryja Millera, kojemu ova alkemija nije bila strana, možda se sada kao spasonosna transformacija nudi cijeloj hrvatskoj književnosti, želi li doista ući u treće tisućljeće.
* Esej je originalno objavljen u emisiji Pojmovnik postjugoslavenske književnosti koja se emitirala na Trećem programu Hrvatskog radija
Podijeli na Facebook
