Piše Tanja Tolić
"Sve će slike nestati." Tom rečenicom ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost Annie Ernaux započinje svoju kultnu knjigu "Godine", kolektivnu povijest Francuske što pokriva razdoblje od gotovo šezdeset godina, od 1940-ih naovamo. "Godinama", originalno objavljenima 2008. godine, Ernaux pokušava sačuvati "nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti", a istu stvar čini i dokumentarnim filmom "Godine super osmice" koji je režirala sa sinom Davidom Ernaux-Briotom.
Film "Les années super 8" nominiran je za "Golden Eye" na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, a prošlog je tjedna premijerno prikazan u sklopu zagrebačkog Human Rights Film Festivala. Jednosatni dokumentarac sjetan je film, sastavljen isključivo od slika/snimaka spašenih od nestanka, a desetak godina snimao ih je bivši suprug nobelovke, pokojni Philippe Ernaux. Snimao je obiteljske proslave, Božiće i putovanja, svjestan – svjesni – da nitko od njih to neće doživjeti dvaput. Nijeme snimke – jer kamera nije snimala zvuk – prati tek začudno mladenački glas Annie Ernaux (navršila je osamdeset dvije godine). Ernaux je naratorica te priče o jednom braku, "kompromitantnom kompromisu" (kako ga je nazvala u "Godinama"), što je bio i propao: sin David organizirao je snimke, ona je napisala tekst, pa "Godine super osmice" najviše funkcioniraju kao vizualni esej. Ako niste pročitali knjige Annie Ernaux – a na hrvatski ih je četvero različitih nakladnika ukupno prevelo šest ("Samo strast", "Mjesto", "Jedna žena", "Godine", "Djevojačke uspomene" i "Događaj") – teže ćete dohvatiti značaj filma. "Godine super osmice" emotivno će najbolje funkcionirati za čitatelje koji dobro poznaju opus, teme i događaje iz života Annie Ernaux.
"Krajem zime 1972. godine kupili smo super osmicu, kameru marke Bell & Howell, i svu projekcijsku opremu. Moj suprug Philippe Ernaux i ja bili smo u ranim tridesetima i imali dva sina – od sedam i tri godine, Erica i Davida", govori Annie Ernaux dok gledamo najstariju sačuvanu snimku. Već sedam godina žive u Annecyju, gdje je Philippe Ernaux radio u gradskoj vijećnici. Ona je poučavala književnost u srednjoj školi. Stigavši iz Bordeauxa, nije im se svidjelo što su okruženi planinama i što žive u vječnoj zimi koju su prekidala nagla proljeća i turistička ljeta. No navikli su se i zavoljeli grad.
Među poplavom stvari koje se moglo kupiti u 1970-ima, za njih je kamera bila ultimativni predmet žudnje, mnogo više od perilice za rublje ili televizora u boji. Film je doista bilježio život i ljude, čak i ako je bio bez zvuka. "Ono što me iznenađuje kod prvih snimki je teatralna događajnost koji je kamera unijela u naš život, 'događajnost' koju je u naš život unio moj suprug, snimajući trenutak kad se vraćam s djecom iz škole ili supermarketa. Izniman je to događaj, sretan, ali obojen i nekom vrstom nasilja. Ne znamo što učiniti s tom novom vrstom vremena istrgnutom iz naših života. Na kraju snimke, kamera prelazi preko dekora, predmeta koje smo jedan po jedan izabrali u antikvarijatima, tapete kićene i u modi, sve stvari koje su nas označile kao pridošlice u buržoaziju. U osnovi, snimka je obilazak doma, no nismo posjedovali kuću, došla je s muževljevim radnim mjestom."
Primarni snimatelj, Philippe Ernaux, zadržao je do kraja tu ulogu koju mu je prepustila bez otpora jer se bojala da ne ošteti opremu, vrlo skupu u to vrijeme, a možda, kaže, i zbog rodne podjele rada koju su ustanovili odmah na početku zajedničkog života. Njezina je majka – žena koju smo upoznali u knjizi "Jedna žena" – sve od smrti supruga i prodaje njihova dućana i kafića u Yvetotu u Normandiji, živjela s kćeri i zetom. "Bila je sretna što smo je pozvali, ali i svjesna, kako je rekla jednom u ljutnji, da 'ne paše uz dekor'. Kod kuće je gotovo uvijek nosila cvjetnu kutu s džepovima u koje bi stavila maramicu ili kocke šećera, možda refleks njezinih dana siromaštva i sjećanja na ratne restrikcije."
"Moja majka, fizički robusna od života i rada, tjeskobno je nastojala 'znati gdje joj je mjesto', pa je izvan kuće uvijek nosila suknju i sako. Moja majka, na koju sam se često otresala i grdila je, dok mi je njezina neumorna ljubav i predanost mojoj djeci davala slobodu. Snimka te mlade majke skrivala je ženu potajno rastrganu željom da piše i, kako sam zapisala u svojem dnevniku, 'objedinim sve događaje mojeg života u roman, nasilan i crven'."
Na snimci božićne proslave 1972. godine, koja se svake godine poklapa s Ericovim rođendanom 25. prosinca, naratorica zamjećuje drugačiju stvarnost. Jednog poslijepodneva, dok ne poučava, potajice piše roman o tome kako su je obrazovanje i kultura odvojili od radničke klase u kojoj se rodila. Potajno, jer ne može reći suprugu, majci još manje. Oboje su očigledno prisutni u njezinu romanu, kameni temeljci njezina društvenog putovanja – točka polaska i točka dolaska.
Sedamdesetih godina Ernauxovi mnogo putuju, "nismo željeli samo ležati na plaži poput idiota", prvo putovanje snimljeno super osmicom ono je u Čile za Uskrs 1972. godine, kamo je nekomunistička francuska ljevica odlazila na preporuku avangardnog kulturnog tjednika Le Nouvel Obeservateur po "socijalističkog iskustvo" Salvadorea Allendea kojeg će smaknuti u vojnom udaru samo godinu i pol kasnije. Annie Ernaux osjeća da čileansko putovanje mijenja nešto u njezinu životu, prisiljavajući je da se sjeti obećanja koje je sama sebi dala u svojim dvadesetima: "Pisat ću da osvetim svoje ljude."
U proljeće i ljeto 1972. mnogo je obiteljskih snimki – ljepote prirode i zajedničkih izleta, posjeta suprugovim roditeljima i šogorici Dominique Ernaux koja se odupirala društvenim konvencijama još od pubertetskih godina, i "davno prije 1968." smjestila se u blizini Viviersa u Ardècheu, u zajedničkom kućanstvu s mladom ženom – slikale su, uzgajale lovačke pse, koze i kokoši, te pomagale lokalnim ljudima u fair-trade trgovini. Ernauxovi ne mogu zamisliti da će svoj toj ljepoti jednoga dana zaprijetiti zagađenje, koncept koji se tek počinje pojavljivati u javnom diskursu, a kamoli nešto takvo kao globalno zatopljenje. Na predsjedničkim izborima 1974. mladi je par glasao za Françoisa Mitteranda.
Želeći proširiti dječje horizonte, da iskuse putovanje avionom i u inozemstvo, nešto što su Annie i Phillipe mogli doživjeti tek u svojim tridesetima, vode ih za početak u Maroko, u ekskluzivni resort, na tri tjedna – dovoljno da roditelji dobiju ten iz snova, Eric nauči plivati, a David obogati svoj popis dječjih pjesmica u vrtiću organiziranom za djecu gostiju. Uz rub bazena, Annie Ernaux razmišlja o završenom rukopisu u ladici stola koji je morala pretipkati prije početka škole. Nada se da bi je taj rukopis mogao spasiti, ali ne zna kako ni od čega. U tom trenutku filma počinje o sebi – gotovo disocijativno – govoriti u trećem licu. "Ona ima trideset tri godine i još ne zna da će rukopis poslan poštom prihvatiti Galimard i biti objavljen pod naslovom 'Prazni ormari' u proljeće 1974. godine", govori u dokumentarcu.
Te godine, kad Simone de Beauvoir brani pravo na abortus, suprug Annine Ernaux dat će otkaz, obitelj će napustiti veliku kuću i vrt, i preseliti se u mali stan u Annecyju. Annie Ernaux jedanput odlazi u Pariz kako bi govorila o svojoj knjizi na televiziji. Za sljedeću snimku super osmicom mora proći godinu dana, snimaju djecu kako se raduju otvarajući poklone za Božić 1974. godine. Annie Ernaux za Božić dobiva hipi kaput od janjeće kože koji će još dugo nositi. Gledajući Erica kako puše u svjećice na rođendanskoj torti, Annie i njezina majka – žene na bojišnici vremena – misle: "Već mu je deset godina!"
U veljači 1975. godine ponovno odlaze u Ardèche. Izlazak njezina prva romana čini joj se dalek, gotovo nestvaran. "Knjiga ne mijenja život, kako se nadaš ili vjeruješ", kaže u filmu. Ljeta te godine pridružili su se familiji Ernaux u Charenteu. Tamo su se smjestili Philippeovi roditelji, na malenoj farmi, i krenuli uzgajati zečeve. Svekar je ponosan na svoj vrt, svekrva na petunije. U blizini živi šogor Maurice sa suprugom i troje djece. Odlaze svi u zabavni par igrati mini-golf. "Na tim nijemim snimkama govore tijela. Mlada žena duge kose, u sandalama i haljini iz sedamdesetih, naglih pokreta, možda u tom trenutku zaboravlja osjećati nelagodu od muževljeve obitelji gdje su sve žene domaćice." Dječake ostavljaju s djedom i bakom i odlaze na putovanje u Albaniju.
Uskoro se sele u jedan od novih gradova što niču oko Pariza, Cergy-Pontoise. Na snimkama je opet stilski namještaj, ponos građanske klase, sele ga iz jednog doma u drugi. Annie Ernaux se čini da je ta opsesija Philippea Ernauxa – snimanje namještaja – znak skrivene nesigurnosti djeteta koje su roditelji poslali u jezuitski internat s osam godina i čija se obitelj neprestano selila. "Te slike i namještaj danas razotkrivaju svoju uzaludnost kao beživotni predmeti. Nesvjesno smo sadašnjosti željeli darovati budućnost i stvoriti sliku po sliku, prizor po prizor, nešto poput obiteljske fikcije kojoj će svatko poslije nadodati kontekst."
Iz tog će se doma majka Annie Ernaux vratiti u Yvetot. "Nema većeg poniženja za kćer nego ne uspijevati prikriti od vlastite majke – tihog, neodobravajućeg svjedoka – znakove bračnog razdora. U svoj sam dnevnik zapisala: 'Ne smiješ razmišljati o tim stvarima, starosti i smrti, jer ćeš inače izgubiti svu nadu.'" Tužna je na tim snimkama, vidi joj se u očima.
U ljeto velike suše, 1976. godine, njih je četvero – roditelji i djeca – otišlo na odmor u London, grad u kojem je Annie Ernaux kao mlada djevojka u 1960-ima šest mjeseci zarađivala čuvajući djecu. U vrijeme putovanja u London Ernaux je završila svoju drugu knjigu, "Ono što oni kažu ili ništa" – još nije počela brinuti o tome kakva će biti presuda nakladnika. Bilo je, govori, neke dragosti u ponovnom posjetu Londonu, gdje je s devetnaest godina bila toliko nesretna da je počela krasti po dućanima i postala bulimična.
U ljeto 1977. preselili su se u kuću na obroncima Cergyja – masivno zdanje iz pedesetih godina s golemim vrtom. S prozora, u daljini, mogli su vidjeti Eiffelov toranj. Činilo se da se ne mogu umoriti od snimanja pejzaža i razraslog vrta u različitim mjesecima i godišnjim dobima; interijera kuće gotovo da i nema, kao ni rođendanskih ručkova i obiteljskih trenutaka. "Danas u tom izostanku vidim znakove koje onda nisam vidjela, znak veza koja se razgrađuju. Naše oklijevanje da snimamo i sebe odavalo je opći umor para koji se približavao četrdesetima i patio podjednako zbog odabranog života."
U jesen 1978. Annie Ernaux prati supruga na konferenciju u Ajaccio. Često je sama dok je on na sastancima, šeće plažom i razmišlja o knjizi koju je tek počela pisati – priču o ženi kojoj je od početka braka dodijeljena uloga njegovateljice, tihe upraviteljice i služavke, dok je Ernaux istodobno bila odgojena u uvjerenju da su žene slobodne i jednake muškarcima. Tu knjigu, "Smrznutu ženu", dovršila je i poslala uredniku kad su u ljeto 1980. krenuli na odmor u Španjolsku – dječaci su u ranim godinama puberteta, u automobilu traže roditelje da im puštaju heavy metal i grupu Queen. Tek tu, prvi put, naratorica spominje kako se sa suprugom u Salamanci toliko posvađala da ju je jedne večeri, do zalaska sunca, ostavio samu sa sinovima, "savršen trenutak". Stvari koje su inače bile prikrivene, svakodnevnim životom i obavezama stišane, na odmoru su eksplodirale. U filmu se Ernaux prisjeća jednog sasvim drugačijeg ljeta, onog prije sedamnaest godina kad su se Philippe i ona upoznali. U dnevnik je u Salamanci zapisala: "Ja sam u njegovu životu suvišna."
Godinu dana kasnije, u ljeto 1981., u Portugalu, njihova priča postaje još gora nakon što joj je objavljen roman. Ne ulazi u detalje. Tog ljeta kamera ne snima sretne trenutke. Oskudica lica i tijela na snimkama – što je zamijetila mnogo godina kasnije gledajući ih – dobro je prikazala rastuće udaljavanje para. Na tom je putovanju Philippe Ernaux bio miljama udaljen, a ona dramatično odsutna. Otići će zajedno na samo još jedno putovanje: u jesen 1981., "utišavajući svoju tugu", otputovat će u Moskvu na četiri dana zahvaljujući Philippeovu poslu. To je ujedno i posljednji snimljeni film.
Obitelj se raspala iduće godine. Philippe i Annie Ernaux dogovorili su se da će dječaci nastaviti živjeti s njom. Philippe je uzeo kameru koju je nastavio koristiti u novom životu; njoj je ostavio projektor, ekran i snimljene trake. "Odlučno je ušao u novi život i napustio sjećanje na stari život, s nama. Ukratko, mene je učinio njegovim čuvarom."
Filmovi su, kaže na kraju dokumentarca, dugo spavali. "Moji su sinovi i sami morali postati očevi da bismo zajedno ponovno otkrili te tragove njihova djetinjstva i naše umrle, opet žive. Moju majku, djeda i baku Ernaux, buntovnu Dominique i onoga koji je sve to snimio, Philippea Ernauxa. Umro je od pušačkog raka." Bilo je, govori, radosno i sjetno promatrati te snimke, svatko od njih u nevjerici je gledao i mislio: "To sam bio ja, to smo bili mi!"
"No koja je priča ispričana u toj paradi slika bez zvuka, osim pucketanja projektora? Bile su potrebne riječi da bi dale smisao tom nijemom vremenu, isječcima obiteljskog života neprimjetno snimljenima unutar povijesti jedne ere. Bit će to fragment obiteljske autobiografije i prilika za mene da se prisjetim odlučujućih godina mojega života, a za sve nas da se prisjetimo svjetla što je obasjavalo našu prošlost, zlatnu svjetlost babljeg ljeta o kojem je Joe Dassin pjevao tih godina."
* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook