Piše Elie Wiesel
POTOM SU jednog dana protjerali iz Sigheta Židove tuđince. I Moše Podvornik je bio tuđinac.
Gorko su plakali dok su ih mađarski žandari utrpavali u stočne vagone. I mi smo plakali na odlaznom peronu. Vlak je iščeznuo na obzoru; iza njega je ostao samo gust i prljav dim.
Čuo sam jednog Židova kako iza mene kaže, uzdišući:
- Što ćete? Takav je rat…
Prognanici su brzo zaboravljeni. Nekoliko dana poslije njihova odlaska govorilo se da se nalaze u Galiciji gdje rade, da su čak zadovoljni svojom sudbinom.
Dani su prolazili. Tjedni, mjeseci. Život se vratio u kolotečinu. Miran i ohrabrujući vjetar puhao je u svim domovima. Trgovci su dobro poslovali, učenici su živjeli sa svojim knjigama i djeca su se igrala na ulici.
Jednog dana, ušavši u sinagogu, opazio sam kako u klupi blizu vrata sjedi Moše Podvornik.
Ispričao je priču o sebi i svojim sudruzima. Vlak s prognanicima prešao je mađarsku granicu i na poljskom teritoriju prešao u nadležnost Gestapoa. Ondje se zaustavio. Židovi su se morali iskrcati i popeti se na kamione. Kamioni su se uputili prema nekoj šumi. Natjerali su ih da siđu. Natjerali su ih da iskopaju široke rovove. Kad su oni završili svoj posao, pripadnici Gestapoa počeli su svoj. Bez strasti, bez mržnje, ubijali su svoje zatočenike. Svaki se morao približiti rupi i okrenuti zatiljak. Djecu su bacali u zrak i gađali ih iz strojnica. Bilo je to u galicijskoj šumi, blizu Kolomaje. Kako se on, Moše Podvornik, uspio spasiti? Čudom. Bio je ranjen u nogu, mislili su da je mrtav…
Danima i noćima išao je od jedne židovske kuće do druge i kazivao priču o Malki, djevojci koja je umirala tri dana, i priču o Tobiji, krojaču, koji je molio da ga ubiju prije sinova…
Bio se promijenio, Moše. U njegovim se očima nije više odražavala radost. Nije više pjevao. Nije mi više govorio o Bogu ili Kabali, nego samo o onome što je vidio. Ljudi nisu htjeli vjerovati u njegove priče, nisu ih željeli ni slušati.
- Pokušava nas navesti da se sažalimo nad njegovom sudbinom. Kakva mašta…
Ili pak:
- Jadnik, poludio je.
A on je plakao:
- Židovi, slušajte me. To je sve što želim. Nikakav novac, nikakvo sažaljenje. Nego da me čujete – kričao je u sinagogi, između sutonske i večernje molitve.
Ni ja mu nisam vjerovao. Sjedio sam često u njegovu društvu, uvečer poslije službe, i slušao njegove priče, stalno pokušavajući razumjeti njegovu tugu. Osjećao sam samo sažaljenje prema njemu.
- Misle da sam poludio - mrmljao je, a suze, kao kapi voska, tekle su mu iz očiju.
Jednom sam mu postavio pitanje:
- Zašto toliko želiš da povjeruju u ono što govoriš? Da sam na tvome mjestu, meni bi bilo svejedno vjeruju li ili ne…
Zatvorio je oči, kao da želi pobjeći vremenu:
- Ti ne razumiješ - rekao je zdvojno. - Ti ne možeš razumjeti. Ja sam se spasio, čudom. Uspio sam se ovamo vratiti. Odakle sam dobivao tu snagu? Htio sam se vratiti u Sighet da vam ispričam svoju smrt. Da se možete pripremiti dok još ima vremena. Život? Ja više ne držim do života. Ja sam sâm. Ali sam se htio vratiti, da vas upozorim. A evo: nitko me ne sluša…
Bilo je to potkraj 1942.
Život je potom opet postao uobičajen. Radio London, koji smo slušali svake večeri, javljao je radosne vijesti: svakidašnje bombardiranje Njemačke, Staljingrad, pripremanje druge fronte, a mi, Židovi u Sighetu, očekivali smo bolje dane koji sada ne će više kasniti.
Nastavio sam posvećivati se svojem učenju. Po danu Talmud, po noći Kabala. Moj otac se bavio trgovinom i zajednicom. Moj djed je bio došao da s nama provede Novu godinu da bi mogao pribivati službama slavnog rabina iz Borschea. Moja majka je počela sanjariti kako je krajnje vrijeme da se nađe prikladan momak za Hildu.
Tako je protekla godina 1943.
Podijeli na Facebook
