Piše Tanja Tolić
Camille Preaker upravo je izišla iz psihijatrijske ustanove i prvi zadatak, na koji ju šalju novine u kojima radi, jest da se vrati u rodni gradić i istraži umorstvo dviju djevojčica. No, u rodnom gradu čeka je čitava klika zlih žena - bivših prijateljica, njihovih kćeri, i najviše njezina vlastita majka koja je definicija zlobe i prijetvornosti. Libby Day imala je sedam godina kad je njezinu majku i dvije sestre ugušio, upucao i zaklao - njezin stariji brat Ben. Ili možda ipak nije? Dvadeset i pet godina kasnije Libby, koja i sama u trbuhu osjeća pipke obiteljske zloće, krenut će doznati što se doista dogodilo te noći u kojoj je, u sotonskom obredu, posmicana čitava njezina obitelj… Amy Dunne, 38-godišnja supruga Nicka Dunnea, poznata kao inspiracija za Čudesnu Amy, glavnu junakinju serijala knjiga koje su napisali njezini roditelji psiholozi, nestat će iz obiteljskog doma na točno petogodišnjicu svojeg braka. Glavni osumnjičeni je upravo Nick, njezin suprug, koji je iz nekog razloga čudno hladan prema nestanku svoje prelijepe i pametne supruge…
Camille, Libby i Amy glavne su junakinje tri romana - “Oštrih predmeta” (Fraktura, 2010.), “Dark Places” i “Gone Girl”, mračnih i podmuklih trilera koji su proslavili 42-godišnju američku spisateljicu Gillian Flynn. Njezin posljednih roman, “Gone Girl”, u Hrvatskoj će, doznajemo od njezinog nakladnika Frakture, biti objavljen krajem ovoga lipnja, a drugi roman, “Dark Places”, vjerojatno iduće godine. Flynn je, inače, odrasla u Kansas Cityju, u obitelji dvaju profesora i imala je, što često ističe s obzirom na tematiku njezinih romana - sretno djetinjstvo (osim, ako se isključi, kaže na svojoj web stranici, činjenica da je sa sedam godina pogledala filmove “Alien”, “Psiho” i “Bonnie i Clyde”). Zašto Flynn često ističe da je imala sretno djetinjstvo? Zašto što ga nije imala niti jedna od njezinih glavnih junakinja: u trilerima koje piše nuklearne obitelji su često, doslovce, nuklearne; tinjaju pritajenom zloćom, zanemarivanjem ili opasnošću.
U “Oštrim predmetima” Flynn je, poput pataloga, precizno isecirala toksičan odnos majke i kćeri i pružila čitateljima briljantan prikaz ženske zloće koja se prenosi s koljena na koljeno. U “Dark Places” (2010.) dobra je majka ubijena odmah na početku romana, loša je od nevine kćeri stvorila sudionicu u zločinu, a disfunkcionalna obitelj je rastavljena na primarne komadiće - oca koji je napustio obitelj, majku koja se slama pod teretom siromaštva i sina koji, pritisnut vršnjačkim nasiljem, postaje kukavica. U “Gone Girl” (2012.), romanu o kojem je Amerika strastveno debatirala cijelu prošlu godinu, zbog čega je triler dospio i na vrh liste bestselera New York Timesa, Flynn je ispisala iskren i zastrašujući portret suvremenog braka, a čitatelja, ne jednom, zbunila i šokirala obratima koje uopće nije očekivao.
Ono što je zajedničko svim njezinim romanima jest da su najveći negativci žene, a ne muškarci, pa joj je taj diskurs “žene vještice”, a ne “žene žrtve” muškarca zlostavljača, osigurao i čitatelje među velikanima žanra trilera i horora, poput Stephena Kinga. “Mama”, piše na kraju romana “Dark Places”, u zahvalama, “ti si najljubaznija i najplemenitija osoba koju znam i jednog dana ću napisati knjigu u kojoj majka neće biti a) zla ili b) ubijena. Zaslužuješ bolje!”
Flynn je studirala englesku književnost i novinarstvo, a veći dio svoje novinarske karijere, punih deset godina, provela je pišući o filmu za časopis Entertainment Weekly u New York Cityju ili pak kao TV kritičarka za iste novine. Prvi roman objavila je 2006. godine, a “Oštri predmeti” postali su ujedno i prvi roman u povijesti koji je osvojio dvije nagrade Dagger (postoji nekoliko kategorija) u jednoj godini, prestižnu nagradu koju dodjeljuje britansko Udruženje pisaca krimića. Njezini su romani prevedeni u 28 zemalja, a danas, mirno i sretno, živi u Chicagu sa suprugom Brettom Nolanom, njihovim sinom Flynnom i mačkom Royem. U teoriji, piše Gillian na svojoj web stranici, upravo radi na svojem novom romanu. U stvarnosti, velike su šanse da u podrumu, gdje je smješten njezin ured, zapravo igra kompjutorsku igricu.
“Imam maleni ured u podrumu naše kuće. Dijelom je ispod zemlje, pa je hladan i taman i mračan, a time i savršeno, prigodno grozan za moju vrstu posla. Ujutro popijem vrč kave i primim se posla. Većinu razmišljanja o knjizi odradim tako da zapišem natuknice u blok - ima nešto u pisanju rukom što mi olabavljuje um. Mnogo toga podcrtavam i pišem u kurzivu. Ponekad razmišljam o nekoj od osobina mojih likova, pa zapišem i neku njegovu ključnu frazu, a potom istrgnem papir iz žutog bloka i zalijepim ga na zid. Kad se primim pravog pisanja romana, selim se na laptop. S obzirom da je roman ‘Gone Girl’ bio zahtjevan, jer ima dvoje pripovjedača i bitno je što je tko kome i kada rekao, za njega sam sastavila i vremenski slijed. Svaki put kad bih naletjela na činjenicu koju moram dvaput provjeriti, to bih zapisala na indeks karticu, pa i nju prilijepila na zid. Uglavnom, kad sam dovršila ‘Gone Girl’, moj je ured izgledao kao brlog serijskog ubojice - zidovi prekriveni ludim frazama i rečenicama s upitnicima na kraju”, otkriva Flynn u intervjuu na kraju elektronske verzije svojeg romana “Gone Girl”.
Flynn piše u potpunoj tišini, a glazbu sluša tek ponekad, kad joj je potrebno da “uđe” u lik. Od pisaca se divi Margaret Atwood i Joyce Carol Oates, a čitateljsku 2012. godinu obilježila joj je Hilary Mantel i njezin roman “Bring Up the Bodies”, za koji je britanska autorica, već drugi put, dobila najprestižniju književnu nagradu na svijetu, Man Booker Award. Jednom godišnje, otkriva Flynn, obavezno pročita “Sajam taštine” Williama Makepeacea Thackeraya jer je Becky Sharp, pokvarena do srži, jedan od njezinih najdražih literarnih likova. Gillian Flynn, uvjerena je, bila bi odličan ubojica da kojim slučajem poželi nekoga umoriti, jer se može pohvaliti i strpljenjem i dobrim planiranjem, kao i jedna od njezinih junakinja. Stoga, poručuje čitateljima - čuvajte se!
Podijeli na Facebook
