Piše Tanja Tolić
Na fotografiji žena u halterima leži na boku u krevetu. Tamnoputi muškarac straga prodire u nju. "To ste vi", govori joj zamjenik narednika Perret iz policijske postaje u općini Carpentras u departmanu Vaucluse. "Ne, nisam." Vadi naočale iz torbice, on joj pokazuje drugu fotografiju. Na njoj je ista žena, ovaj put na leđima, pored nje tetovirani muškarac. "To ste vi", ponavlja zamjenik narednika. "Ne, nisam." Gisèle Pelicot nema pojma tko su ti muškarci, ne prepoznaje ženu na fotografijama. Izgleda kao krpena lutka, možda je u komi, možda je i mrtva.
Tako u memoarima "Et la joie de vivre", odnosno u hrvatskom prijevodu "Radost života" (Petrine knjige, prijevod Maja Zorica Vukušić), Gisèle Pelicot (73) opisuje kako je 2020. godine doznala da ju je njezin suprug Dominique devet godina, od 2011. do 2020., drogirao i s više od pedeset nepoznatih muškaraca silovao dok je bila u nesvijesti. Silovana je više od dvjesto puta, uglavnom u obiteljskom domu u Mazanu, kamo su ona i suprug preselili u ožujku 2013. nakon umirovljenja.
U prosincu 2024. Dominique je osuđen na maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina, a 49 muškaraca proglašeno je krivima za teško silovanje, pokušaj silovanja ili seksualni napad te su osuđeni na kazne između tri i petnaest godina zatvora. U ožujku 2025. Gisèle Pelicot, koja se u međuvremenu od supruga zlostavljača rastala i vratila djevojačko prezime Guillou, najavila je da u suradnji s novinarkom Judith Perrignon piše memoare koji su 17. veljače ove godine istodobno objavljeni na dvadeset dva jezika.
U policijsku stanicu u Carpentrasu Gisèle Pelicot je došla jer je njezin suprug Doumé, kako ga je zvala od milja i s kojim je bila u braku pedeset godina, priveden zato što ga je u obližnjem supermarketu zaštitar uhvatio dok je mobitelom snimao ispod suknji triju žena. Policija mu je oduzela telefon i računalo na kojem su pronašli uznemirujuće fotografije i videosnimke.
Gisèle najprije zove zeta Pierrea, supruga svoje kćeri Caroline: "Tvoj svekar je uhićen. Silovao me je i dao je da me drugi siluju." Moli ga za pomoć da vijest priopći 41-godišnjoj kćeri. Caroline vrišti i zavija kao ranjena životinja. Potom Pelicot zove Davida, starijeg sina. Sluša bez riječi, na kraju joj kaže: "Moram ići, mama." Poslije joj priznaje da je otrčao u zahod povratiti. Florian, njezino najmlađe dijete, najpribraniji je. Pita je gdje se sada nalazi i kako se osjeća.
Djeca je zovu cijelu noć, naizmjence. Oni su prvi koji povezuju očevo drogiranje majke s čudnim simptomima od kojih je patila deset godina. Imala je nesvjestice i postala zaboravljiva, do mjere da se nije sjećala da je bila kod frizera iako joj je kosa bila ošišana i ofarbana; nije se mogla sjetiti što su radili za njezin rođendan dan prije; ne bi pozdravila djecu na odlasku. Suprugu je govorila kako se boji da će završiti kao njezina majka koja je umrla od tumora na mozgu; bila je prestravljena, uvjerena da umire. Pierreov prijatelj neurolog smatrao je da možda boluje od Alzheimerove bolesti. Davidova supruga Céline promrmljala je da bi trebali razmisliti o tome da je smjeste u dom.
No par dana kasnije policija u čizmama za vrt pronalazi tablete kojima ju je Dominique drogirao, uglavnom lorazepam, uz to i Viagru i zolpidem. Dio lijekova njezinu suprugu prepisao je obiteljski liječnik jer se žalio na probleme sa spavanjem i erekcijom zbog stresa od financijskih problema.
Gisèle Pelicot patila je od neobičnih simptoma deset godina (Foto: Wikipedia)
Još nekoliko dana kasnije, policija opet zove i ovaj put žele da u postaju dođu i djeca. Policajac Perret pokazuje Caroline dvije fotografije mlade žene koja spava, pronađene u očevu računalu. "Jeste li ovo vi?" pita je. Bila je. Fotografije su snimljene u mraku: Caroline leži na boku, lice joj je u sjeni. Na jednoj slici nosi trenirku, na drugoj majicu bez rukava i bež gaćice. Njezino tijelo ne izgleda mlitavo, ruke su joj skupljene kao da spava u fetalnom položaju. Ono što je nepodnošljivo jest incestuozni kadar, "pogled" oca na kćer dok spava. Caroline je izvan sebe, uvjerena je da je otac i njoj nešto učinio.
U sklopu policijske istrage, Gisèle Pelicot odlazi na pregled na Odjel sudske medicine u Versaillesu. Tijelo je dokaz. Medicinska istražiteljica Anne Martinat Sainte-Beuve kaže joj da je analiza njezine kose, unatoč tome što se godinama farbala, otkrila tragove droge. Doze su očito bile goleme, no Gisèle se počinje bolje osjećati – više nema nesvjestice, njezino stanje očito je reverzibilno.
Istraga otkriva da joj je suprug davao i snažan mišićni relaksant kako bi joj se tijelo opustilo i lakše širilo. Zbog toga dan nakon silovanja nije osjećala nikakve bolove, ali je nekoliko puta zamijetila, potpuno zbunjena, da joj iz vagine curi neobična tekućina, a imala je i ginekoloških problema. Ispostavilo se da ju je Dominique, nakon što bi je drugi muškarci silovali, redovito klistirao. Testovi su otkrili i prisutnost brojnih bakterija, a netko od silovatelja ju je zarazio i HPV-om. Dominique je inzistirao da nitko od muškaraca ne koristi kondom. Jedan od zlostavljača imao je i HIV, Gisèle srećom nije zaražena.
Jednom ga je gotovo razotkrila, prisjeća se u knjizi. "Na hlačama koje sam nedavno kupila na sniženju primijetila sam neke čudne mrlje, poput mrlja od izbjeljivača. Nisam ih mogla ukloniti. Pokušavala sam shvatiti što se moglo dogoditi, no nisam se uopće sjećala prethodnog dana, sve mi je bilo u magli – nisam znala kad sam se ustala, što sam obukla, što sam jela, jesam li izašla iz kuće ili nisam. U šali sam pitala Dominiquea: 'Doumé, nisi me valjda drogirao?' Briznuo je u plač. ‘Kako mi uopće možeš reći nešto takvo?’" Naknadno se prisjetila i koktela koji ispraznio u sudoper nakon što mu je rekla da ima čudan okus; čaše piva koje je pozelenjelo.
U ožujku 2021. godine Aurore, Florianova supruga, daje izjavu policiji. Jednom joj se učinilo da je čula Dominiquea kako govori da se želi "igrati doktora" s Nathanom, sinom Florianova brata Davida koji je tada imao tri godine. Nikome, osim Florianu, nije ništa rekla jer je u to vrijeme podigla tužbu protiv djeda koji ju je seksualno zlostavljao i nije bila sigurna da li možda pogrešno tumači situaciju.
Mjesec dana kasnije Auroreinu izjavu obitelji je naglas pročitala odvjetnica koju je Pelicot isprva bila angažirala, ali su je kasnije zamijenili Stéphane Babonneau i Antoine Camus. David je u šoku, njegov sin u tom trenutku ima petnaest godina, bijesan je na Floriana i Aurore koji su mu to zatajili. Obavještavaju dječaka što se dogodilo, dvije godine kasnije, u srpnju 2023., i on će protiv djeda podnijeti tužbu za seksualni napad.
Bivšeg supruga upoznala je kad je imala devetnaest godina. Bio je sramežljiv, nije bio jedan od onih samouvjerenih mladića (Foto: © Pascal Ito, Éditions Flammarion)
Početkom listopada 2021. godine mediji su saznali za slučaj. Le Nouveau Détective, tjednik o istinitim zločinima, objavljuje na naslovnici izvještaj o mreži silovatelja iz Vauclusea koju je predvodio suprug žrtve, Dominique P. U tom trenutku već je uhićeno četrdesetak muškaraca, ubrzo i pedeset (preostalih tridesetak nije bilo moguće identificirati po videosnimkama pa nikad nisu ni uhićeni ni osuđeni).
Jedan od njih vrlo ju je pristojno pozdravljao u Mazanu, čak je došao i u njihovu kuću pod izgovorom da želi kupiti kotače za bicikl. Gisèle je jasno da je zapravo došao "pogledati robu – ne može se drugačije reći – prije nego što me siluje". Drugi su je silovatelji uhodili. Većina muškaraca negira optužbe za silovanje, a nekoliko ih tvrdi da se pomicala za vrijeme seksa, "da je sudjelovala u orgijama".
Policija istodobno otkriva nove fotografije Caroline i snaha Aurore i Céline. Skrivenom kamerom u olovci, u toaletnoj torbici, Dominique ih je fotografirao dok su se tuširale, i u vlastitoj kući i u njegovu domu. Od njihovih fotografija napravio je fotomontaže: njihova tijela zalijepio je između dva muškarca ili pak ispod fotografije vlastitog penisa u erekciji. Mobitelom postavljenim na noćni ormarić snimio je pak Caroline kako se oblači u gostinjskoj sobi u Mazanu.
"Otišao je još dalje. Fotošopirao je slike supruge i kćeri, jedne pored druge, u donjem rublju, te ih postavio na internet. Istražni sudac pročitao mi je poruku koju je poslao jednom od svojih kontakata: 'Rekli ste da volite usporedbe, evo. Složio sam svoju kuju i njezinu kćer, nije imala pojma da sam je slikao.’"
Užasi tu ne prestaju. U listopadu 2022. Gisèle zove policajac iz Nanterrea, iz jedinice koja istražuje neriješene i serijske zločine. Govori joj da je u u prosincu 1991. godine 23-godišnja agentica za nekretnine Sophie Narme drogirana eterom, silovana, zadavljena i izbodena na smrt dok je klijentu pokazivala stan u 19. arondismanu u Parizu. Osam godina kasnije, u svibnju 1999., mlada žena čiji je identitet sada zaštićen napadnuta je na sličan način. Uspjela je napadaču pobjeći i zaključati se u ormar, no sad je prepoznala Dominiquea na fotografijama objavljenima uoči suđenja. U početku je Dominique negirao taj pokušaj silovanja, ali ga je razotkrio DNK test i na kraju je priznao. I dalje je, međutim, tvrdio da nema nikakve veze s ubojstvom Sophie Narme, a policija nije imala dovoljno dokaza da ga optuži.
"Uvijek sam mislila da imamo normalan seksualni život, možda i bolji od većine parova naših godina. I dalje smo vodili ljubav pet-šest puta mjesečno. Bilo je to uglavnom na njegovu inicijativu. Njegov seksualni apetit uvijek je bio veći od moga, ali to se uklapalo u moju predodžbu o muškarcima i ženama. S godinama je postajao seksualno zahtjevniji. Želio je nova iskustva, počeo mi je predlagati stvari koje je vidio u porno časopisima. Nisam na to pristajala, postavila sam granicu. Živcirao me time, ali nisam bila zabrinuta", piše Gisèle Pelicot u knjizi.
Upoznala ga je kad je imala devetnaest godina. Bio je sramežljiv, nije bio jedan od onih samouvjerenih mladića, ali je znala da će ju voljeti. "Bili smo ljubavnici i bili smo blizanci. Uvijek smo bili zajedno, patnju smo ostavili iza sebe, pobjegli smo od naših oštećenih obitelji. Ja sam bila njegov lijek i on moj", nastavlja. Gisèle je pobjegla od hladne maćehe, Dominique od nasilnog oca.
Mučili su se kroz život, slabo su zarađivali, Dominique je često bio nezaposlen, u jednom je trenutku čak i zapao u dugove, zbog čega su se 1999. razveli kako banke ne bi zaplijenile i Gisèleinu plaću za pokrivanje Dominiqueinih dugova. Ponovno su se vjenčali 2007.
Sve do početka suđenja Gisèle Pelicot odbijala je pogledati videosnimke silovanja. "Ne želim biti traumatizirana do kraja života. Ako ih pogledam, bilo bi to kao da sam ponovno silovana. Ako ih pokažu tijekom suđenja, napustit ću sudnicu", rekla je Gwenoli Journot, istražnoj sutkinji iz Avignona u kojem će se suditi silovateljima. Pelicot je, također, čitavo vrijeme inzistirala i da suđenje, koje je trebalo početi u rujnu 2024., bude zatvoreno za javnost.
A onda je shvatila da zatvoreno ročište znači da će biti sama sa svima njima. "Možda sam im davala dar. Možda sam ih zapravo štitila tražeći da se suđenje odvija iza zatvorenih vrata. Nitko nikad ne bi saznao što su mi učinili. Ne bi bilo novinara koji bi objavili njihova imena i opisali njihove zločine. Možda najvažnije od svega, nijedna žena ne bi mogla ući u sudnicu i osjetiti se malo manje usamljenom. Osim sudaca, bili bismo samo ja, moja djeca i moji odvjetnici, Antoine i Stéphane, suočeni s hordom muškaraca i njihovih četrdeset i pet branitelja."
Odlučila je da se suđenje otvori za javnost: ojačala je, više nije bila osoba koja je sve izgubila. Pored toga, ljeto prije suđenja preko prijatelja je upoznala brižnog i pristojnog udovca, u knjizi ga samo naziva Jean-Loup, s kojim je započela vezu. "Naša prva noć bila je nježna, isprekidana prigušenim hihotanjem i ponekom potajnom suzom. Imala sam sedamdeset godina i nisam spavala ni sa kim osim sa svojim mužem i bivšim ljubavnikom. Jean-Loup je bio treći muškarac u mom životu." Do suđenja, Jean-Loup i Gisèle su počeli živjeti zajedno, bila je spremna, imala je njegovu podršku.
"Nisam više htjela biti sama, nisam se više bojala da me ljudi vide, da saznaju što se dogodilo. Sramota mora promijeniti stranu. Riječi koje sam prvi put čula prije više od deset godina, slogan podrške ženama koje su preživjele silovanje i obiteljsko nasilje, izronile su mi u glavi poput refrena. Svi moraju vidjeti lica pedeset i jednog silovatelja. Oni bi trebali spustiti glavu od srama, a ne ja", piše u knjizi. To je značilo i da mora pogledati sve videosnimke jer će se o njima pisati u medijima.
U sudnici je prvi put vidjela svoje zlostavljače. Trideset i četiri silovatelja koji nisu bili zadržani u istražnom zatvoru već su bili zauzeli svoja mjesta. Neki su nosili maske, drugi su navukli kapuljače na glavu – imena su im bila javno objavljena, a oni su kipjeli od bijesa. Svi su se izjasnili da nisu krivi, prkosno su je gledali u oči. Sjedila je i slušala kako branitelji traže da se ne koristi riječ "silovanje" kako bi se očuvala presumpcija nevinosti. Jedan je čak predložio da se koristi izraz "seksualni odnosi".
"Možda sam im davala dar. Možda sam ih zapravo štitila tražeći da se suđenje odvija iza zatvorenih vrata. Nitko nikad ne bi saznao što su mi učinili." (Foto: © Pascal Ito, Éditions Flammarion)
Morala se sudržavati čitavo vrijeme. Šutjeti dok je odvjetnici zastupaju. Šutjela je i kad je predsjedavajući sudac pitao liječnika može li se njezin vaginalni sekret tumačiti kao znak užitka. U knjizi ne navodi imena ni silovatelja ni njihovih branitelja: "Ne iz obzira prema njima – njihov je identitet lako pronaći na internetu ili u sudskim spisima – već zato da budu zapamćeni samo po onome što jesu: papige, jadni glasnici, nasilni, kukavički mali ljudi. Želim da od njih ostanu samo riječi kojima su me gazili."
"Vidio sam mrtvu ženu u krevetu. Ali kad sam je dotaknuo bila je topla. Nisam joj vidio lice", izjavio je jedan od optuženih. "Niste joj vidjeli lice ni kad ste joj držali penis u ustima, a ona se gušila?" upitao je predsjedavajući sudac. Vještak je posvjedočio kako je taj postupak bio toliko nasilan da je mogla umrijeti. U pauzama suđenja, na hodnicima, čula ih je kako razgovaraju, nisu se uopće trudili stišati glasove. Zajedno su išli u kafić preko puta suda, čavrljali za šankom, plaćali si runde piva, smijali se.
Njezini odvjetnici postavili su psihijatru koji je vještačio Dominiquea pitanje koje ju je čitavo vrijeme mučilo: kakva je Dominique osobnost, kako netko tko tvrdi da voli svoju ženu može izvesti ovako nešto? Dr. Paul Bensussan pojasnio je da je u pitanju splitting, poremećaj osobnosti u kojem osoba postane podvojena ličnost.
"Objasnio je da unutar pojedinca mogu koegzistirati različite i suprotstavljene osobnosti – jedna osobnost povezana sa stvarnošću, druga sa svojim fantazijama. 'Moguće je da je bio iskren kad je tvrdio da je voli', dodao je. Iskren. Držala sam se te riječi. Omogućila mi je da zadržim dio svog života."
Bensussan je u nastavku opisao Dominiquea kao čovjeka kojemu potpuno nedostaje empatije, narcisa koji je razvio gotovo sve oblike seksualne parafilije: sklonost prema dominantno-submisivnim odnosima, voajerizmu, sadizmu, nekrofiliji, fetišizmu i kandaulizmu – postizanju seksualnog uzbuđenja gledanjem svojeg partnera u seksu s drugim. Paul Bensussan na suđenju je govorio i o "supruzi" i njezinoj "nezamislivoj sljepoći". Što se ne bi smjelo uzeti kao znak krivnje, dodao je, niti kao dokaz suučesništva, kako su sugerirali neki od branitelja. "Na neki način, druga se osoba može podijeliti zajedno s podvojenom ličnošću zlostavljača", zaključio je.
Gisèle Pelicot i njezina kći Caroline
Dominique je na suđenju uporno poricao incestuoznost fotografija svoje kćeri Caroline. "Nikad je nisam tako gledao", ponavljao je. Njegov ga je odvjetnik upitao je li ikada osjetio i najmanji poriv da napastuje svoju djecu ili unuke. Dominique se zakleo da nikada nije izložio svoje unuke opasnosti. Okrenuvši se prema Caroline, rekao je: "Caroline, nikad te nisam dotaknuo. Nikad te nisam drogirao niti silovao."
Nije bilo drugih dokaza koji bi potkrijepili tužbu kćeri protiv oca: nije bilo drugih fotografija, videosnimki, poruka. Caroline nije imala nikakve fizičke simptome niti maglovita sjećanja koja bi upućivala da je i ona bila drogirana. "Moja majka je bila silovana pod utjecajem droge. Jedina razlika između moje majke i mene je što u njezinu slučaju postoje dokazi. Za mene je to apsolutna tragedija", izjavila je Caroline na sudu. Dominique je presudom proglašen krivim i za snimanje i rasparčavanje fotografija svoje kćeri i svojih dviju snaha. Nathanova žalba je odbačena.
* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu. Autorica teksta knjigu Gisèle Pelicot čitala je na engleskom jeziku; prijevodi citata su njezini.
Podijeli na Facebook
