Piše Tanja Tolić
Greg Mortenson odrastao je ispod golemog stabla papra u Tanzaniji. To je stablo, pričao je poslije, bilo slika stabilnosti. Stotin šišmiša koji su u njemu živjeli u zoru bi izlazili u lov u golemu oblaku; nakon kiše, cijelo je dvorište mirisalo na papar.
Kako je plavokosi Amerikanac, visok 1,95 metara, kao dijete dospio u Tanzaniju? Gregov otac Irving Mortenson, rođen je u dobronamjernoj luteranskoj obitelji. Visok dva metra, atletske građe poput svog sina, nadimak "Dempsey" dobio je jer je bio nevjerojatno debela beba te je boksačevo ime zamijenilo njegovo pravo ime do kraja života. Bio je sedmo i posljednje dijete u obitelji izmučenoj ekonomskom krizom Velike depresije. Srećom, njegova atletska građa i ragbijaška stipendija izvukle su ga iz Pequot Lakesa, gradića u sjevernoj Minnesoti.
Njegova žena Jerene, Gregova majka, zaljubila u Dempseyja ubrzo nakon što se njezina obitelj preselila iz Iowe u Minnesotu. I ona je bila sportašica i kapetanica srednjoškolske košarkaške ekipe. Oženili su se na brzinu kada je Dempsey, za vrijeme vojnog roka, na tri dana došao kući.
"Dempsey je imao crve u guzici", priča Jerene u knjizi "Tri šalice čaja". "Bio je stacioniran u Japanu i više je volio putovati nego živjeti u Minnesoti. Dok sam nosila Grega, došao je kući na jedan dan i rekao: 'Trebaju učitelje na Tanganyiki. Hajdemo u Afriku.' Nisam mogla reći ne. Kada ste mladi, ne znate ono što ne znate. Samo smo otišli."
Sretnom sudbinom cijela se obitelj ludo zaljubila u zemlju koja će nakon nezavisnosti 1961. dobiti ime Tanzanija. Tako je Greg započeo život ispod stabla papra u Africi. Mortenson je odrastao sretan, ne razmišljajući o rasama. Uskoro je govorio svahili tako dobro i bez naglaska da su ljudi, kada bi ga čuli preko telefona, pomislili da je Tanzanac.
S jedanaest je godina svladao svoju prvu ozbiljnu planinu. "Od svoje šeste godine gledao sam u Kilimandžaro i molio oca da me povede." Kada je Dempsey napokon zaključio da mu je sin dovoljno sazrio da se popne na planinu, Greg je čitavim putem povraćao umjesto da uživa u usponu na vrh Afrike. "Uspon mi je bio grozan. No nakon što sam u sumrak s vrha ugledao afričku savanu ispod sebe, zauvijek sam se zaljubio u penjanje."
Jerene je rodila tri djevojčice: Kari, Sonju Joy i, napokon, Christu, kad je Greg imao dvanaest godina. Dempsey je svoju životnu energiju trošio na svoj veliki životni pothvat: prikupljanje novca za osnivanje prve tanzanske bolnice, a Jerene se s jednakim entuzijazmom trudila osnovati Međunarodnu školu u Moshiju, gdje su živjeli, a koja bi se brinula o djeci useljenika raznih rasa. To vjerojatno objašnjava zašto je Gregu bila prva pomisao, kad je mnogo kasnije završio u Pakistanu i selu Korphe, sagraditi tamošnjoj djeci školu.
Nakon što su bolnica i škola dovršene, Mortensonovi su obavili svoj posao u Tanzaniji. Obitelj je zaključila kako je došlo vrijeme da djeca upoznaju Ameriku. Gregu je, u Americi, laknulo kada je prvi dan ugledao mnoštvo crnih učenika u školi. No ostali ga nisu dobro prihvatili. "Ti nisi Afrikanac", narugao mu se visoki, žilavi košarkaš koji je na zlatnome lancu oko vrata nosio Cadillacov znak, a zatim ga je cijela skupina njegovih prijatelja počela štrcati vodom iz fontane pored koje je Greg stajao. Kad su napokon prestali, Mortenson je spustio ruke. Usnu su mu drhtale. Vođa skupine se naljutio i zabio svoju šaku u Mortensonovo oko. Drugi je dječak uzeo kantu za smeće i ispraznio je na njegovu glavu. Mortenson je stajao pokraj fontane, sa smrdljivom kantom na glavi, i slušao kako smijeh polako nestaje niz hodnik. Dobrodošao u Ameriku...
Obiteljski posao u Africi bio je koristan u svim aspektima osim financijskog. To je značilo da nije bilo novca za skupu fakultetsku školarinu pa se Greg, da bi mogao studirati, prijavio u vojsku. Nakon dvije godine otpušten je nakon časne službe, dobio ragbijašku stipendiju, prao suđe u školskoj kantini, gulio noćne smjene u bolnici i svakog mjeseca dio zarade slao ocu.
U travnju 1981. godine njegovom je ocu dijagnosticiran rak koji je brzo metastazirao i proširio se Dempseyjevim limfnim čvorovima i jetrom. Nakon očeve smrti, Greg je postao obuzet mišlju da će izgubiti i Christu, čiji su napadi postajali sve češći. Penjanje na planine bila je praktički jedina aktivnost koja mu je praznila glavu od briga i napornih poslova. U srpnju 1992., dok se penjao po Sill Mountain, u istočnoj Sierri, njegova je majka otvorila vrata Christina spavaće sobe i pronašla je mrtvu. Mortenson se sada osjećao potpuno izgubljeno. Slamku spasa pružio je telefonski poziv Dana Mazura, proslavljenog alpinista s reputacijom fanatika, koji je planirao ekspediciju na K2.
U rujnu 1995. godine, još rastrgan pokušajima da izgradi školu u Korpheu, Greg se uputio na zabavu Američke fundacije Himalaja, nadajući se da će osobno upoznati svog idola – Sir Edmunda Hillaryja, proslavljenog alpinista koji je također gradio škole. U otmjeni hotel Fairmont stigao je u smeđoj vunenoj sportskoj jakni svoga oca, sportskim kaki-hlačama i izgaženim kožnatim cipelama obuvenima na bosu nogu. Dotjeranog novinara za Mortensonovim stolom toliko su iznenadili Gregovi goli gležnjevi na formalnoj večeri da je otišao u hotelsku prodavaonicu i nabavio mu par čarapa.
No bila je to sjajna večer za Grega Mortensona. Njegov ćudljivi bogataš, Jean Hoerni, koji mu je dao prvih 12.000 dolara za gradnju škole, a onda i mosta u Khorpeu - i koji se pokazao krajnje strpljivim dok se Greg u Pakistanu borio s oštrom klimom, lokalnim kriminalcima koji su ga pokušavali prevariti i Baltijima koji nemaju pojam o vremenu – odlučio je da Greg više ne može graditi škole bez naknade, pa mu je dao godišnju plaću od 20 tisuća dolara.
Dok je Hillary na podiju pripovijedao o tome kako je po Nepalu izgradio 27 škola, 12 klinika i dvije zračne luke, Mortenson je bio toliko uzbuđen da nije mogao sjediti. Najradije bi se odmah ukrcao u prvi zrakoplov za Pakistan. Da malo dođe k sebi, izašao je van, u predvorje, i duboko disao. I dok je tako disao, sav uzbuđen, netko ga je potapšao po ramenu. Okrenuo se, a ispred njega je stajala lijepa žena u crnoj haljini. Bila je to Tara Bishop, njegova buduća supruga.
Greg i Tara kliknuli su na prvu. S nekoliko loših veza iza sebe, pričala je poslije Tara, sjeća se da je pomislila: "Oh, tako to izgleda kada si s pravom osobom." Šest dana poslije, bili su vjenčani. "Kada ljudima ispričam kako sam se oženio Tarom, uvijek ostanu šokirani. No meni nije bilo čudno oženiti se nakon samo šest dana. Tako su učinili i moji roditelji i upalilo je. Meni je bilo fascinantno to što sam uopće upoznao Taru. Pronašao sam osobu koja mi je bila suđena."
Vjenčali su se u utorak, a u nedjelju je Greg trebao krenuti za Pakistan. Trebao je zapravo krenuti već tjedana dana prije, ali je bio toliko zaljubljen, da je htio još malo ostati s Tarom pa je odgodio let – bez plaćanja ikakve naknade. Tara i on osvojili su službenicu na šalteru svojom romantičnom pričom. Kad je tu nedjelju krenuo prema aerodromu, Tara ga je pogledala, a on se nasmiješio. "Pitat ću ih, no nisam siguran hoće li mi ponovo izići ususret", rekao je.
Mortenson je odgodio let još dva puta, svaki put noseći sa sobom prtljagu ako mu ne dopuste promijeniti let. No nisu se trebali brinuti. Na pultu British Airwaysa njihova je priča postala neka vrsta romantične legende i službenici su neprestano kršili pravila kako bi Mortensonu dali više vremena da upozna svoju novu suprugu.
Mortenson i Tara i danas su u braku i imaju dvoje djece. Greg je sagradio svoju školu u Korpheu. Dapače, sagradio ih je više od 350 u Pakistanu i Afganistanu, a te škole obrazovale su više od 80 tisuća učenika. No Mortenson ima i svoj krimen.
U travnju ove godine televizijski novinar Steve Croft na CBS-u iznio je niz optužbi protiv Mortensona, osporavajući upravo tvrdnje koje je Mortenson iznio u svojoj knjizi "Tri šalice čaja". Croft tvrdi kako je njegova istraga pokazala da nije točna Gregova priča kako je, na silasku s K2, zalutao u selo Khorpe i obećao njegovim stanovnicima da će im izgraditi školu. Tvrdi i kako Mortensona nikada nisu oteli talibani te kako škole, za koje Institut Centralne Azije tvrdio da ih je izgradio, ili nisu izgrađene, ili su izgrađene, ali napuštene, ili se trenutno koriste u neke druge svrhe, ili ih je Institu Centralne Azije prestao podržavati nakon što ih je izgradio.
Tvrdi se i kako je Institut potrošio mnogo više novca na promoviranje Mortensonove knjige i plaćanje njegovih putnih troškova, nego na humanitarni rad. Protiv Mortensona javno je govorio i Jon Krakauer, američki penjač i pisac, objašnjavajući kako ga je ispočetka osvojila Gregova priča, ali je onda povukao financijsku pomoć jer je otkrio da u Mortensonovoj priči ima mnogo netočnosti. Zbog svega toga, od ljeta su neke američke institucije prestale pomagati Mortensonovu zakladu.
Jesu li sve te optužbe istinite? Dio odgovora leži u uvodu "Tri šalice čaja" koji je napisao novinar David Oliver Relin. "Greg Mortenson nije bezgrešan", piše Relin. "Njegov nepouzdan osjećaj za vrijeme poprilično je otežao nastojanje da se vremenski rekonstruiraju događaji ispričani u 'Tri šalice čaja'. Tijekom dvije godine, koliko smo radili na ovoj knjizi, Mortenson je toliko često strašno kasnio na dogovorene sastanke da sam neko vrijeme razmišljao o tome da napustim projekt. Mnogi su mu, posebno u Americi, nakon sličnih iskustava okrenuli leđa nazivajući ga 'nepouzdanim' ili još gorim epitetima. Postupno sam shvatio, međutim, da kao što njegove žena Tara Bishop često kaže: 'Greg nije jedan od nas'. On funkcionira po Mortensonovom vremenu, što je možda posljedica odrastanja u Africi i rada u Pakistanu. No njegove su metode – zapošljavanje ljudi ograničenog iskustva samo po intuiciji, suradnja s neizbježno neugodnim čudacima, i povrh svega, improvizacija – premda nekonvencionalne i uznemirujuće, pomicale planine", piše Relin.
Za čovjeka koji je toliko postigao, piše Relin, Mortenson je nevjerojatno skroman. Nakon što su se dogovorili da će Relin napisati knjigu, Mortenson mu je dao list papira s desecima imena i brojeva gusto ispisanih sitnim fontom. Bio je to popis njegovih neprijatelja. "Porazgovaraj sa svima", rekao je Relinu. "Neka kažu što imaju. Mi postižemo rezultate, to je jedino do čega mi je stalo."
Kako je Mortenson odgovorio na optužbe od ovoga ljeta? U intervjuu časopisu Outside tvrdio je kako mu se Krakauer javio samo jednom. Iako su se trebali naći, Mortenson je odustao, kad je shvatio koliko je cijela stvar "duboka i prljava". Slično je, kaže Greg, bilo i s dogovorom oko intervjua za CBS, tvrdeći da nikada nije dobio e-mailove koje mu je slao novinar Steve Croft te da ga ja televizijska ekipa zvala da odgovori na optužbe u trenutku kad ga nije bilo doma ili ga je pak zaskakala na potpisivanjima knjiga. Kao odgovor na Krakauerove optužbe, koji je od njih čak napisao i knjigu ("Tri šalice obmane"), Institut Centralne Azije sastavio je podulju listu provedenih projekata, kao i onih koji se trenutno provode, i objavio je u prosincu ove godine.
Teško je procijeniti što je istina, a što možda zavist u ovim optužbama. No jedno jest sigurno i u to nema nikakve sumnje – Greg Mortenson doista je sagradio školu u Khorpeu. Sagradio je i mnoge druge škole. Je li se nakon toga pogubio, je li s vremenom dio novca namijenjenog u humanitarne svrhe zadržao za sebe? Moguće je.
Klikom na fotografiju pogledajte galeriju slika iz Gregova života!
Podijeli na Facebook
