Piše Tanja Tolić
Otto Adolf Eichmann otet je u predgrađu Buenos Airesa 11. svibnja 1960. navečer, devet dana poslije prebačen je zrakoplovom u Izrael, jedanaest mjeseci proveo je u pritvoru, a pred Okružni sud Jeruzalema izveden je 11. travnja 1961. godine. Optužen je po petnaest točaka: “zajedno s drugima” počinio je zločine protiv židovskog naroda, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom cijelog razdoblja nacističkog režima i osobito tijekom Drugog svjetskog rata. Prema izraelskom Zakonu o kažnjavanju nacista i nacističkih suradnika iz 1950. godine za svaki od tih zločina mogla se izreći smrtna kazna. Za svaku točku Eichmann je izjavio: “Ne osjećam se krivim u smislu optužnice.”
U kojem se onda smislu osjećao krivim? Njegov odvjetnik, Robert Servatius iz Kölna, kojeg je unajmio Eichmann a platila izraelska vlada (prema presedanu Nürnberškog procesa, gdje je sve odvjetnike obrane plaćao Sud pobjedničkih sila), odgovorio je na to pitanje u nekom novinskom razgovoru: “Eichmann se osjeća krivim pred Bogom, ne pred zakonom”, ali sam optuženik taj odgovor nije potvrdio. Obrana je očito željela da izjavi kako nije kriv zato što u ondašnjem nacističkom pravnom sustavu nije učinio ništa loše, da ono za što ga optužuju nisu zločini nego “djela države” nad kojima nijedna druga država nema jurisdikciju, da je njegova dužnost bila pokoravati se te da je, Servatiusovim riječima, počinio djela “za koja vas, ako pobijedite, odlikuju, a ako izgubite idete na vješala”. (Tako je Goebbels 1943. izjavio: “Povijest će nas pamtiti ili kao najveće državnike svih vremena ili kao najveće zločince.”)
Sam Eichmann nije poricao što je učinio, niti je bio jedan od nacista koji su naknadno tvrdili da su “oduvijek bili protiv” – dapače, predložio je “da se javno objesi(m) kao primjer i opomena svim antisemitima ovoga svijeta”. Time nije mislio reći da zbog ičega žali: “Kajanje je za malu djecu.”
Tijekom suđenja Eichmann je, uglavnom bez uspjeha, nastojao razjasniti dio svoje izjave da “Nije kriv u smislu optužbe”. Optužnica je podrazumijevala ne samo da je djelovao hotimice, što nije zanijekao, nego i iz niskih pobuda i s punom svijesti o zločinačkoj prirodi svojih postupaka. Što se niskih pobuda tiče, bio je potpuno siguran da duboko u sebi nije ono što je nazvao innerere Schuieinehund, pokvarena svinja, a što se njegove savjesti tiče, savršeno se sjećao da bi bio imao nečistu savjest samo da nije činio ono što mu je bilo naređeno (otpremati milijune muškaraca, žena i djece u smrt s velikom revnošću i najvećom pomnjom).
Tako započinje svoj izvještaj filozofkinja Hannah Arendt koja je tijekom 1961. godine pratila u Jeruzalemu suđenje Eichmannu i o tome izvještavala za The New Yorker. Izvještaj o banalnosti zla, kako ga je podnaslovila, objavila je u obliku knjige “Eichmann u Jeruzalemu” u svibnju 1963. godine. Naknadno je knjigu preradila i dopunila: većina izmjena i dopuna tehničke je naravi, osim dodanog Post scriptuma u kojem Hannah Arendt odgovara na napade i optužbe koji su uslijedili nakon prve objave “Eichmanna”. To je ujedno izdanje koje se može čitati u hrvatskom prijevodu Mirjane Paić-Jurinić za nakladničku kuću Jesenski i Turk. Objavljeno je 2020. godine, s pogovorom Gorana Sunajka, a recenzenti izdanja su dr. sc. Ljiljana Dobrovšak i prof. dr. sc. Ivo Goldstein.
Šestorica psihijatara, piše Hannah Arendt, proglasila su Eichmanna “normalnim”. (“U svakom slučaju, normalniji je od mene nakon što sam ga pregledao”, navodno je rekao jedan od njih, dok je drugi zaključio da cijelo njegovo stanje, njegov odnos prema ženi i djeci, majci i ocu, braći, sestrama i prijateljima, govori da “nije samo normalan, nego upravo uzoran”). “Iza komedije stručnjaka za dušu ležala je gruba činjenica da njegov slučaj očito nije slučaj moralne, a nekmoli pravne neubrojivosti. Što je još gore, on očito nije slučaj luđačke mržnje prema Židovima, fanatičnog antisemitizma ili bilo kakve vrste indoktrinacije. ‘Osobno’ nije nikada imao ništa protiv Židova”, piše Arendt.
Eichmann u SS nije ušao iz uvjerenja, nije mu bio poznat čak ni program stranke, nije pročitao “Mein Kampf”. U SS je ušao nakon što je dobio otkaz u tvrtki Vacuum, na poziv Ernsta Kaltenbrunnera, mladog odvjetnika iz Linza koji je poslije postao šef Glavne službe sigurnosti Reicha. Eichmann je razmatrao da uđe u jedno posve drukčije društvo, slobodnozidarsku ložu Schlaraffia, u kojem je svaki član s vremena na vrijeme morao održati predavanje s naglašenim tonom rafiniranog humora. Kaltenbrunner je Eichmannu objasnio da će morati odustati od toga veselog društva jer kao nacist ne može biti mason.
Eichmann se sam prijavio za rad u službi sigurnosti Reichführera SS-a, odnosnoj Himmlerovoj Sicherheitsdienst ili SD. Prva mu je zadaća bila da uhodi članove stranke kako bi SS imao nadzor nad redovitim stranačkim aparatom, potom su ga smjestili u odjel za informiranje gdje je prikupljao podatke vezane za slobodno zidarstvo, a nakon četiri ili pet mjeseci prebacili su ga u novi odjel koji se bavio Židovima. Upustio se u šegrtovanje u židovskim pitanjima za koja će ga četiri godine poslije priznati “stručnjakom”: njegov novi šef od njega je zahtijevao da pročita knjigu oca modernog cionizma, “Der Judenstaat” Theodora Herzla, koja je Eichmanna odmah i zauvijek obratila na cionizam. Čini se da je to bila prva ozbiljna knjiga koju je ikad pročitao i na njega je ostavila trajan dojam.
Od tada, kako je stalno ponavljao, gotovo ni o čemu drugom nije razmišljao do li o “političkom rješenju” (za razliku od kasnijeg “fizičkog rješenja”, prvo je značilo progon, a drugo uništenje) i kako “naći neki čvrst temelj pod nogama Židova”. U interesu je Židova, iako možda nisu svi Židovi to razumjeli, bilo da odu iz zemlje: “Trebalo im je pomoći, trebalo je tim dužnosnicima pomoći da djeluju, i ja sam to učinio.” Ako su ti židovski dužnosnici bili “idealisti”, to jest cionisti, on ih je poštovao, “tretirao ih kao jednake”, slušao njihove “zahtjeve i pritužbe i molbu za potporu”, ispunjavao “obećanja” koliko god je mogao – “sada su to ljudi skloni zaboraviti”. Izjavljivao je da je spasio stotine tisuća Židova, omogućivši im da emigriraju iz Njemačke.
Poslije ih je, kad je Hitler donio odluku o “konačno rješenju”, deportirao u logore – bio je zadužen za transport, ne za ubijanje, pa se, barem formalnopravno, na suđenju postavilo i pitanje je li znao što čini; bilo je tu i dodatno pitanje je li bio u položaju prosuđivati o strahoti svojih čina - je li zakonski odgovoran, neovisno o činjenici da je medicinski normalan. Odgovor na oba pitanja bio je potvrdan: vidio je mjesta kamo su odlazili transporti i bio je duboko zgranut.
To je i potvrda da nije bio monstrum, barem ne u smislu da nije bio sposoban za osjećaje, čak i empatiju. Pozlilo mu je već samo od priprema za buduće plinske komore u Treblinki, dok su mu pokazivali kako će potrovati Židove plinom: “To je i za mene bilo čudovišno. Nisam tako čvrst da takve stvari podnesem bez ikakve reakcije… I danas, kad mi pokažu otvorenu ranu, ne mogu gledati. Takva sam osoba, pa su mi često znali reći kako nikada ne bih mogao biti liječnik. Još se sjećam kako sam sebi predočio tu sliku, onda mi je postalo fizički loše, kao da sam doživio neko veliko uzbuđenje. Takve se stvari svima događaju, i ostavljaju u meni neki unutarnji nemir.”
Potom ga je šef, Müller, poslao u Minsk, u Bjelorusiju: “U Minsku Židove ubijaju strijeljanjem. Želim da me izvijestite kako se to obavlja.” Isprva se činilo da će imati sreće, jer kada je stigao “sve je bilo skoro gotovo”, no dok se vozio natrag, poželio je svratiti u Lavov. Tamo je učinio veliku pogrešku. Otišao je mjesnom zapovjedniku SS-a i rekao mu: “Dakle, strašno je ovo što se tu radi; pretvaraju mlade ljude u sadiste. Kako se to može činiti? Samo tako – metak u žene i djecu? To je nemoguće. Naši će ljudi poludjeti, skrenut će pameću, naši vlastiti ljudi.”
Slično je rezonirao i Himmler, kojega su i samoga očito jako mučile nagonske reakcije, životinjska sućut koju osjeća svaki normalni čovjek pred tjelesnom patnjom. Trik je bio vrlo jednostavan i vjerojatno vrlo djelotvoran; sastojao se u tome da se te nagone okrene i usmjeri prema sebi. Pa bi tako ubojice, umjesto da kažu: “Kakve sam strahote učinio ljudima!”, mogli reći: “Kakve sam strahote morao gledati obavljajući svoju dužnost, koliko me taj zadatak opteretio!”
Nevolja je bila u tome što su u Lavovu radili isto što i u Minsku, a domaćin je Eichmannu sve to oduševljeno (!) pokazao.
Eichmann je, nakon donošenja odluke o “konačnom rješenju”, brzo postao ekspertom za “prisilnu evakuaciju”, kao što je bio ekspert za “prisilnu emigraciju”. Do samog je kraja bio marljiv u ispunjavanju “dužnosti”. Tako je, na primjer, nakon što su saveznički bombarderi uništili željezničku mrežu, organizirao marševe smrti od Budimpešte do austrijske granice. To se događalo u jesen 1944. kada je Eichmann znao za Himmlerovu zapovijed da se pogoni za uništavanje u Auschwitzu unište i da je igra završila. Negdje iz toga doba potječe posljednji od rijetkih Eichmannovih susreta s Himmlerom, kada se Himmler navodno na nj izvikao: “Ako si se do sada bavio likvidiranjem Židova, od sada ćeš ih, jer ti ja tako zapovijedam, čuvati i ponašati se kao njihova dadilja.”
Kad je Himmler postao “umjerenjak”, Eichmann je, onoliko koliko se usuđivao, počeo sabotirati njegove zapovijedi. Čak i u travnju 1945., kad su praktički svi postali vrlo “umjereni”, Eichmann je iskoristio posjet Theresienstadtu g. Paula Dunanda, predstavnika švicarskoga Crvenog križa, kako bi službeno izjavio da on Himmlerovu novu politiku prema Židovima ne odobrava. Nije bilo sporno da se Eichmann od početka do kraja svojski trudio da “konačno rješenje” doista bude konačno. Eichmann je znao da su Himmlerove zapovijedi izravno suprotne Hitlerovima.
***
No tko je bio taj čovjek u staklenoj kabini načinjenoj radi njegove sigurnosti? Taj čovjek srednjega rasta, mršav, sredovječan, proćelav, lošeg zubala i kratkovidan, koji je tijekom suđenja istezao mršavi vrat prema sudačkoj klupi (publiku neće ni jednom pogledati) i koji je očajnički i uglavnom uspješno zadržavao samokontrolu unatoč grču koji mu je iskrivio usne još davno prije početka suđenja? To je temeljno pitanje knjige Hanne Arendt.
Filozofkinja ga skicira kao taštog, hvalisavog i uvredljivog karijerista, čovjeka koji nije bio u stanju izgovoriti jednu jedinu rečenicu koja nije klišej. Bio je opsjednut Hitlerom: “Hitler je možda u svemu pogriješio, ali jedno je neprijeporno: taj se čovjek uspio probiti od kaplara u njemačkoj vojsci do Führera gotovo osamdeset milijuna. (…) Sam njegov uspjeh za mene je bio dokaz da se tom čovjeku moram podčiniti.” Suci su smatrali da je sve što je govorio “prazna priča” – samo što su mislili da je ta praznina hinjena i da optuženik želi prikriti druge misli koje su strašne, ali ne i prazne.
Njegova najveća ambicija, doznajemo iz knjige, bila je promaknuće, nadao se tome da će dobiti čin pukovnika, Standartenführer. Osam mjeseci u izraelskom pritvoru ispituje ga židovski policajac, a Eichmann se nije nimalo krzmao stalno mu nadugačko objašnjavati zašto nije mogao dobiti viši čin u SS-u, da to nije bila njegova pogreška. Sve je poduzeo, čak je tražio da ga pošalju u aktivnu vojsku. “Te su stranice ispitivanja tako smiješne zato što je sve izrečeno tonom nekoga tko je siguran da će izazvati ‘normalnu, ljudsku’ sućut za pripovijest o lošoj sreći”, komentira Hannah Arendt.
Je li to bio školski primjer neiskrenosti, lažljiva samozavaravanja u spoju s nečuvenom glupošću? Ili je jednostavno, pita se filozofkinja, slučaj vječnog zločinca koji se ne želi pokajati (Dostojevski je u svojim dnevnicima jednom spomenuo kako u Sibiru, među mnoštvom ubojica, silovatelja i razbojnika nikada nije upoznao ni jednog jedinog čovjeka koji bi priznao da je učinio štogod loše), koji sebi ne može priuštiti da se suoči sa zbiljom zato što je njegov zločin postao njezinim sastavnim dijelom?
“Laž koja je tijekom rata u njemačkom narodu bila najučinkovitija bila je krilatica ‘sudbonosne borbe za njemački narod’, koju su skovali ili Hitler ili Goebbels, i koja u trima pogledima olakšala samoobmanu: govorila je, prvo, da taj rat nije rat; drugo, da ga je povela sudbina, a ne Njemačka; i treće, da je za Nijemce, koji moraju uništiti svoje neprijatelje ili će biti uništeni, to pitanje života i smrti”, piše Arendt.
I dodaje: “I kao što u uljuđenim zemljama zakon polazi od toga da glas savjesti svakome govori ‘Ne ubij’, premda njegove prirodne želje i sklonosti katkad mogu biti ubilačke, tako je zakon Hitlerove zemlje nalagao da glas savjesti svakome govori ‘Ubij’, premda su organizatori pokolja posve dobro znali da se ubojstvo protivi normalnim željama i sklonostima većine ljudi. U Trećem Reichu zlo je izgubilo ono svojstvo po kojem ga prepoznaje većina ljudi – svojstvo kušnje. Mnogi Nijemci i mnogi nacisti, vjerojatno golema većina njih, zacijelo su bili u iskušenju ne ubiti, ne pljačkati, ne dopustiti da njihovi susjedi odu u smrt (jer su dakako znali da se Židove transportira u smrt, premda mnogi možda nisu znali za strahotne pojedinosti) i ne postati sudionicima u svim tim zločinima time što će iz njih izvlačiti korist. No sam Bog zna kako, naučili su odolijevati kušnji.”
Razlog Eichmannove zapanjujuće spremnosti, u Argentini kao i u Jeruzalemu, da prizna svoje zločine, smatra Arendt, bila je manje njegova vlastita sposobnost zločinca za samoobmanu a više aura sustavnog laganja koja je činila opće, i općeprihvaćeno, ozračje Trećeg Reicha. “Naravno” da je igrao ulogu u istrebljenju Židova; naravno, da ih “Nije transportirao, ne bi bili isporučeni krvniku”. “Što se tu”, upitao je sud, “ima ‘priznati’?” Sada bi se, nastavio je, “volio pomiriti sa /svojim/ nekadašnjim neprijateljima” – osjećaj koji je dijelio ne samo s Himmlerom, koji ga je izrazio tijekom posljednje godine rata, nego i, nevjerojatno, s mnogim običnim Nijemcima, koji su potkraj rata govorili navlas isto. “Taj im nečuveni klišej više nisu nametali odozgo, bila je to fraza koju su sami smislili, lišena stvarnosti kao i oni klišeji po kojima su ljudi živjeli dvanaest godina; i gotovo možete opipati ‘izvanredni osjećaj radosti’ što ga je govornik osjećao u trenutku kad bi mu pobjegla iz usta”, piše Hannah Arendt.
Bilo je bitno za vrijeme suđenja Eichmanna shvatiti ozbiljno, a to je bilo vrlo teško, dodaje filozofkinja, osim ako se čovjek ne odluči za najlakši izlaz iz dvojbe između neizrecivog užasa djela i neprijeporne apsurdnosti čovjeka koji ih je počinio te ga proglasi pametnim, proračunatim lašcem – što on očito nije bio. Unatoč svim nastojanjima optužbe, svi su mogli vidjeti da taj čovjek nije “čudovište”, ali bilo je teško ne pomisliti da je klaun. “A budući da bi ta sumnja bila kobna za cijeli pothvat, a bilo ju je i teško zastupati s obzirom na patnje što su ih on i njemu slični prouzročili milijunima ljudi, njegove se najveće lakardije gotovo nisu zamjećivale i o njima se gotovo uopće nije izvještavalo.”
***
Bilo je na suđenju u Jeruzalemu, piše Arendt, od velikog političkog interesa znati koliko je vremena potrebno prosječnoj osobi da nadvlada urođenu nesklonost zločinu (jer nacisti nisu po prirodi bili rođeni sadisti ili koljači; upravo suprotno, nastojalo se sustavno izdvajati one koji fizički uživaju u onome što čine…) i što se točno s njom događa kada jednom dosegne tu točku. Slučaj Adolfa Eichmanna dao je na to pitanje odgovor koji nije mogao biti jasniji i određeniji.
Glavno pitanje koje je bilo u mislima gotovo svih koji su pratili suđenje bilo je – je li optuženi imao savjest: da, imao je savjest, i njegova je savjest funkcionirala na očekivani način oko četiri tjedna, nakon čega je počela funkcionirati posve obratno. Čak i tijekom onih tjedana kada je njegova savjest funkcionirala normalno, bilo je to u prilično čudnim granicama, napominje Arendt. “Moramo se sjetiti da je tjedne i mjesece prije no što mu je rečeno za Hitlerovu naredbu (o konačnom rješenju, op. a.) Eichmann znao za ubijanja Einsatzgruppen na istoku; znao je da točno iza crte bojišnice sve ruske dužnosnike (‘komuniste’), sve poljske članove profesionalnih staleža i sve domaće Židove masovno strijeljaju.”
Njegova se savjest, međutim, nije bunila protiv ideje umorstva, nego protiv ideje ubijanja njemačkih Židova. (“Nikada nisam nijekao da znam kako Einsatzgruppen imaju zapovijedi da ubijaju, ali nisam znao da se tako postupa i sa Židovima iz Reicha evakuiranih na istok. To ja nisam znao.”) Nemali broj nacista imao je problema s tim: bili su čvrsti i spremni pomoći pri rješavanju židovskog pitanja, “ali ljudi koji dolaze iz naše vlastite kulturne sredine sigurno su nešto drugo nego domaće poživinčene horde” (izjava Wilhelma Kubea, staroga člana stranke i Generalkommissara u okupiranoj Rusiji).
***
Nepravilnosti i nenormalne okolnosti suđenja u Jeruzalemu bile su toliko brojne, toliko raznolike i toliko pravno zamršene, da su i tijekom suđenja i u iznenađujuće malobrojnim tekstovima objavljenim nakon njega zasjenile središnje moralne, političke, čak i pravne probleme koji su se na suđenju neizbježno pojavili, piše Hannah Arendt.
Što se optužbe tiče, u središtu suđenja bila je povijest. “Na optuženičkoj klupi na ovome povijesnom suđenju nije pojedinac i nije samo nacistički režim, nego antisemitizam kroz čitavu povijest”, rekao je uvodno javni tužitelj Gideon Hausner.
Taj je ton nametnuo izraelski premijer David Ben-Gurion, a vjerno ga je slijedio g. Hausner, koji je svoje uvodno obraćanje (koje se protegnulo na tri zasjedanja) počeo s faraonom u Egiptu i s Amonovim nalogom “da ih se zatre, pobije i istrijebi”. Zatim je naveo Ezekiela: “A ja prođoh kraj tebe i vidjeh gdje se koprcaš u krvi. I rekoh ti dok si još u krvi bila: Živi! U krvi ti tvojoj rekoh: Živi!”, objašnjavajući da se te riječi moraju razumjeti kao “imperativ s kojim se taj narod suočava još otkad se prvi put pojavio na povijesnoj pozornici”.
Bila je to, piše Hannah Arendt, loša povijest i jeftina retorika – još gore, bila je očito protivna izvođenju Eichmanna pred sud jer je sugerirala da je on možda tek nedužni izvršitelj neke misteriozno unaprijed određene sudbine ili, dapače, čak antisemitizma, koji je možda bio nužan kako bi trasirao suđenje “krvavom putu kojim je taj narod išao” da bi ispunio svoju sudbinu.
Tužitelj je svjedoka za svjedokom pitao: “Zašto niste prosvjedovali?”, “Zašto ste se ukrcali na vlak?”, “Ondje je stajalo petnaest tisuća ljudi naspram nekoliko stotina stražara – zašto se niste pobunili, jurnuli i napali ih?” Ali žalosna je istina – piše Arendt koja to u sudnici sluša - to da je poenta pogrešna, jer se nijedna nežidovska grupa li narod nisu ponašali drukčije. Šesnaest godina prije suđenja Eichmannu, još pod neposrednim dojmom događaja, David Rousset, bivši logoraš Buchenwalda, opisao je ono za što znamo da se dogodilo u svim koncentracijskim logorima: “Trijumf SS-a zahtijeva da izmučena žrtva dopušta da je vode na stratiše bez prosvjeda, da sebe odriče i odbacuje sve dotle dok njezin identitet ne prestane postojati. I to nije bez razloga. Esesovci ne žele njen poraz bezrazložno, iz pukog sadizma. Oni znaju da je sustav koji svoju žrtvu uspijeva uništiti prije no što se popne na stratište… neusporedivo najbolji za održavanje cijelog naroda u ropstvu. U podložnosti. Nema ničega užasnijeg od povorki ljudi koji poput lutaka odlaze u smrt (Les Jours de notre mort, 1947.).”
“Eichmann u Jeruzalemu” većim je dijelom sudski izvještaj, a glavni izvor Hanni Arendt za pisanje knjige bio je prijepis sudskih spisa koji je podijeljen novinarima u Jeruzalemu. Usprkos tome, i prije nego što je knjiga Hanne Arendt objavljena, postala je, kako Arendt u Post Scriptumu navodi, "predmet organizirane kampanje". Buka se usredotočila na “predodžbu” o knjizi koja nikada nije bila napisana i na teme koje Arendt ne samo da nije spomenula, nego o njima nije ni mislila.
Polemika je počela upravo skretanjem pozornosti na ponašanje židovskog naroda tijekom godina “konačnog rješenja” te se tako vezala na pitanje koje je prvi iznio izraelski tužitelj, pitanje jesu li se Židovi mogli i jesu li se trebali braniti. Hannah Arendt ga je odbacila kao glupo i okrutno, no u javnosti je prevladao stav kako je Arendt u knjizi tobože iznijela tvrdnju da su Židovi sami sebe poubijali.
Potom je tema rasprave u javnosti postala uloga židovskog vodstva. Naime, bez pomoći Židova u administrativnim i policijskim poslovima – posljednje sabiranje Židova u Berlinu obavljala je isključivo židovska policija – u Trećem Reichu nastao bi ili potpun kaos ili nevjerojatno velik pritisak na njemačku radnu snagu. Članovi židovskih vijeća (Judenrat) bili su u pravilu mjesno priznati židovski prvaci kojima su nacisti dali goleme ovlasti – dok i njih nisu deportirali u Theresienstadt ili Bergen-Belsen, ako su dolazili iz srednje ili zapadne Europe, a u Auschwitz ako su bili iz neke istočnoeuropske zajednice.
Ta uloga židovskih prvaka u uništenju njihova vlastita naroda za Židove je nedvojbeno najmračnija stranica cijele mračne priče, o čemu, između ostaloga, piše Raul Hilberg u svojoj knjizi “Uništenje europskih Židova” objavljenoj 1961., a na koju se poziva i Hannah Arendt u “Eichmannu u Jeruzalemu”. “U pitanju suradnje nije bilo nikakve razlike između visoko asimiliranih židovskih zajednica srednje i zapadne Europe i stanovništva koje je govorilo jidiš na istoku. U Amsterdamu kao i u Varšavi, u Berlinu kao i u Budimpešti, židovskim se dužnosnicima moglo povjeriti sastavljanje popisa osoba i njihove imovine, pribavljanje novca od deportiranih kako bi se namirili troškovi njihove deportacije i ubijanja, osiguranje policijskih snaga koje će pomoći hvatanju Židova i njihovu ukrcavanju u vlakove, a na kraju su, kao posljednja gesta, imovinu židovske zajednice predali za konačnu pljenidbu.”
Nitko se nije gnjavio s traženjem da židovski službenici prisegnu na tajnost; oni su dobrovoljno bili “nositelji tajni”, bilo radi toga da osiguraju mir i spriječe paniku; kao u slučaju dr. Rudolfa Kastnera (u Mađarskoj je spasio točno 1684 čovjeka uz približno 476.000 žrtava…), ili iz “humanih” razloga kao što je onaj da bi “život u očekivanju smrti trovanjem samo još bio teži”, kao u slučaju dr. Lea Baecka, bivšega glavnog berlinskog rabina. Jedan je svjedok na suđenju Eichmannu istaknuo nesretne posljedice te vrste “humanosti”: ljudi su se dobrovoljno javljali za deportaciju iz Theresienstadta u Auschwitz, a o onima koji su im pokušavali reći istinu govorili su da “nisu normalni”.
Gotovo se podrazumijevalo da optužba u Jeruzalemu treba izbjeći objelodanjivanje tog poglavlja priče, iako se, napominje Hannah Arendt, o tim temama posve otvoreno i sa zapanjujućim poštenjem govorilo u onodobnim izraelskim udžbenicima. Arendt je smatrala kako je to poglavlje morala uvrstiti u svoje novinske izvještaje jer objašnjava neke inače neobjašnjive praznine u dokumentaciji općenito odveć dokumentiranog slučaja. Suci su, piše, spomenuli jedan takav primjer, odsutnost knjige H. G. Adlera “Theresienstadt 1941–1945” (1955), za koju je optužba s pomalo nelagode priznala da je “autentična, temeljena na neoborivim izvorima”. Razlog tog propusta bio je jasan. Knjiga potanko opisuje kako je židovsko vijeće Theresienstadta sastavljalo “transportne liste” nakon općenitih uputa SS-a koje su određivale koliko ljudi treba otpremiti, koje dobi, spola, zanimanja i zemlje podrijetla.
Predsjedavajući sudac Moshe Landau nekoliko je puta rekao javnome tužitelju da ovdje “ne rišemo slike” (tužitelj je dovodio svjedoke koji uopće nisu bili relevantni za Eichmannov slučaj, objašnjavajući to građenjem “opće slike”…), da postoji “optužnica, i da je ta optužnica okvir za naš proces”, da sud “ima vlastito stajalište o ovome suđenju u skladu s optužbom” te da se “optužba mora ravnati prema onome što sud odredi” – zadivljujuće opomene za kazneni postupak, od kojih nijedna nije bila uvažena. Optužba se ponijela još gore od toga, jednostavno je odbila voditi svjedoke – ili, ako bi suci bili ustrajni, postavila bi nekoliko nasumičnih pitanja, vrlo ležerno – pa su se svjedoci ponašali kao govornici na kakvom skupu. Mnogi su govoriti gotovo koliko su htjeli i rijetko im je bilo postavljeno neko određeno pitanje.
Najveći propust u “općoj slici”, smatra Arendt, bio je u tome što nije bilo svjedoka koji bi govorili o suradnji nacističkih vladara i židovskih vlasti i što stoga nije bilo prilike da se postavi pitanje: “Zašto ste surađivali u uništenju vlastita naroda i, napokon, u vlastitu uništenju?” Jedini svjedok koji je bio istaknuti član Judenrata bio je Pinchas Freudiger, bivši barun Philip von Freudiger iz Budimpešte, a tijekom njegova svjedočenja dogodili su se jedini ozbiljni izgredi u publici; ljudi su vikali na svjedoka na mađarskom i jidišu i sud je morao prekinuti zasjedanje. Freudiger, ugledni ortodoksni Židov, bio je potresen: “Neki ljudi ovdje govore kako im nije bilo rečeno da pobjegnu. Ali pedeset posto ljudi koji su pobjegli bili su uhićeni i ubijeni” – u usporedbi s devedeset devet posto onih koji nisu pobjegli. “Kamo su mogli otići? Kamo su mogli pobjeći?” – ali on sam jest pobjegao, u Rumunjsku, zato što je bio bogat i nacist Dieter Wisliceny (poznat po korupciji i prodaji izlaznih dozvola za Židove…) mu je pomogao.
Suci su dva puta spomenuli temu suradnje; sudac Jitzak Raveh izmamio je od jednog svjedoka pokreta otpora priznanje da je “policija geta” bila “instrument u rukama ubojica” i izjavu da je “policija Judenrata surađivala s nacistima”, a sudac Halevi doznao je iz unakrsnog ispitivanja Eichmanna da su nacisti tu suradnju smatrali samim temeljem svoje židovske politike.
***
Dana 11. prosinca 1961. počelo je izricanje presude. Dva dana, na pet zasjedanja, trojica sudaca čitali su dvjesto četrdeset četiri točke presude. Odbacujući optužbu za “urotu” na temelju koje bi Eichmann bio “glavni ratni zločinac” i tako automatski odgovoran za sve što je imalo veze s “konačnim rješenjem”, proglasili su ga krivim po svih petnaest točaka optužnica, premda ne u svim pojedinostima.
Slijedila je Eichmannova posljednja izjava: njegove su se nade u pravdu raspršile; sud mu nije vjerovao iako je davao sve od sebe kako bi govorio istinu. Sud ga nije razumio: nikada nije bio mrzitelj Židova i nikada nije želio ubijanje ljudi. Njegova je krivnja ishod posluha, a posluh se smatra vrlinom. Nacistički su vođe tu njegovu vrlinu zloupotrijebili.
U petak, 15. prosinca 1961., u devet ujutro, izrečena je smrtna kazna, no izvršna je tek iduće godine jer je na Prizivnom sudu u ožujku 1962. uslijedila revizija procesa. Proces na Prizivnom sudu trajao je tek tjedan dana, a nakon toga sud se povukao na dva mjeseca. Presuda Prizivnog suda, premda se to nije otvoreno reklo, bila je revizija presude nižeg suda. Na prvi pogled, potvrdila je sve točke presude Okružnog suda, no sada se tvrdilo da “apelant nije primao nikakva ‘naređenja pretpostavljenih’. Bio je vlastiti nadređeni i izdavao je sve zapovijedi koje su se odnosile na židovske poslove”. Eichmann je po važnosti nadmašio sve svoje pretpostavljene.
Istog dana, 29. svibnja, predsjednik Izraela Itzhak Ben-Zvi primio je Eichmannovu molbu za pomilovanje. Odbio ju je 31. svibnja, a nekoliko sati poslije istoga dana – bio je četvrtak – malo prije ponoći, Eichmann je obješen, njegovo je tijelo kremirano, a pepeo prosut u Sredozemno more izvan izraelskih teritorijalnih voda.
Smrtna se kazna očekivala i teško bi se bio našao netko tko bi je osporio; no kad se doznalo da su je Izraelci izvršili, stanje se promijenilo. Prosvjedi su trajali kratko, no stizali su sa svih strana. Najčešće se isticalo da Eichmannova djela premašuju mogućnost ljudskog kažnjavanja, da je besmisleno izricati smrtnu kaznu za zločine tih razmjera. Na znatno nižoj razini smrtna se kazna nazivala “nemaštovitom” (bilo je prijedloga da ostatak života treba provesti na prisilnom radu u pustinji Negevu i vlastitim znojem pridonijeti izgradnji židovske domovine).
Adolf Eichmann otišao je na vješala vrlo dostojanstveno. Zatražio je bocu crna vina i dopola je popio. Rekao je pred vješalima da mu ne treba crna kukuljica. Bio je posve priseban. Odbio je pomoć protestantskog svećenika, naglasio je da je Gottgläubiger, izražavajući na uobičajeni nacistički način da nije kršćanin i da ne vjeruje u zagrobni život. A onda je rekao: “Gospodo, uskoro ćemo se svi ponovo sresti. To je sudbina svih ljudi. Živjela Njemačka, živjela Argentina, živjela Austrija. Ja ih neću zaboraviti.” Oči u oči sa smrću, pronašao je klišej iz posmrtnih govora. Pod vješalima, njegovo ga je pamćenje posljednji put izdalo; bio je “ushićen” i zaboravio je da se radi o njegovu vlastitom pogrebu.
“Kao da je u tim posljednjim trenucima Eichmann izrekao samu bit koju nas je naučila ta duga lekcija iz ljudskog bezumlja – lekcija o užasavajućoj banalnosti zla, o kojoj se ne može ni govoriti ni misliti”, komentira Hannah Arendt, ujedno – prvi i jedini put u knjizi – spominjući pojam “banalnost zla”.
Pojam banalnost zla, od objave njezine knjige pa sve do danas, nerijetko se pogrešno tumači: najčešće na način da u odgovarajućim okolnostima, u totalitarnom režimu, svatko od nas može počiniti zločin; da je “Eichmann u svakom od nas”. Ali to je argumentacija Adolfa Eichmanna, ne Hanne Arendt: on se branio time da je samo izvršavao svoju dužnost, da je to bila njegova vrlina i da su ga nacisti iskoristili. Hannah Arendt vrlo jasno kaže da će se u uvjetima terora mnogi ljudi pokoriti, ali – neće svi.
U Post scriptumu Arendt pojašnjava kako se njezina knjiga ne bavi poviješću najveće katastrofe koja je ikada pogodila židovski narod, ona nije ni prikaz totalitarizma ni povijest njemačkog naroda u razdoblju Trećeg Reicha. I naposljetku, ne i najmanje važno, ona nije ni teorijska rasprava o naravi zla. “Kad govori o banalnosti zla, čini to na strogo činjeničnoj razini i upućuje na jednu pojavu s kojom smo se na suđenju našli licem u lice. Eichmann nije ni Jago ni Macbeth i nije mu bilo ni na kraj pameti odlučiti poput Rikarda III. ‘biti nitkov’. Osim izvanredna mara uložena u vlastito napredovanje, on nije imao nikakve motive. Sama ta marljivost nije po sebi zločinačka. Kolokvijalno rečeno, on jednostavno nikada nije shvatio što čini. Nije bio glup. Čista nepromišljenost – ni u kom slučaju istovjetna gluposti – predisponirala ga je da postane jednim od najvećih zločinaca toga razdoblja. Ako je to ‘banalno’, čak smiješno, ako se iz Eichmanna ni uz najbolju volju ne može izvući neka đavolska ili demonska snaga, to i dalje ne znači da je posrijedi nešto uobičajeno. Sigurno ne može biti ničeg tako običnog u tome da se čovjek suočen sa smti, dapače dok stoji pod vješalima, ne može sjetiti ničeg drugog osim onoga što je čitava života slušao na sprovodima i da te ‘uzvišene riječi’ mogu potpuno zamagliti zbiljnost njegove vlastite smrti. Da takva udaljenost od zbilje i takva nepromišljenost mogu izazvati veće pustošenje od svih zlih nagona koji su čovjeku možda urođeni – to je zapravo bila lekcija koja se mogla naučiti u Jeruzalemu. Ali bila je lekcija, a ne objašnjenje te pojave ili teorija o njoj.”
Hitlerovo zlo, dodajem, bilo je radikalno, pa i apsolutno (apsolutno zato što se, kako Arendt piše u predgovoru "Izvora totalitarizma", više ne može izvesti iz ljudski shvatljivih motiva), Eichmannovo je bilo banalno. On je "samo" htio postati pukovnik. Banalnost zla, u tom smislu, govori o nepromišljenosti ili, direktnije, gluposti zla.
Nevolja je bila s Eichmannom i to što su mu mnogi bili slični, nisu bili ni izopačeni ni sadisti, bili su silno i zastrašujuće normalni. S motrišta pravnih ustanova i moralnih mjerila suđenja, ta je normalnost bila strašnija od svih zvjerstava jer je govorila da taj novi tip zločinca, koji je doista hostis generis humani (neprijatelj čovječanstva), zločine čini u okolnostima koje ga gotovo potpuno sprečavaju da zna ili osjeća kako čini nešto pogrešno.
Za zločine je nužno postojanje namjere. Pravo civiliziranih društava možda se ničim ne ponosi toliko koliko uvažavanjem subjektivnog čimbenika. Kada namjera ne postoji, kada je iz bilo kojeg razloga, čak i iz razloga moralne neubrojivosti, sposobnost razlučivanja dobra i zla umanjena, smatramo da zločin nije počinjen. Eichmannov zločin nije imao namjeru – u strogom tumačenju pojma namjere; on nije mrzio Židove, nego je bio marljiv na svojem radnom mjestu – bio je tašt, hvalisav i uvredljiv karijerist. Nije se morao oslanjati na savjest jer je pripadao onima koji poznaju zakone svoje države, polazeći od pretpostavke da se u zakonu izražava samo ono što svakom čovjeku ionako nalaže njegova savjest (zanemarujući pritom osjećaj za pravdu duboko usađen u svakom čovjeku). U tom apsurdnom užasu – počinjenja djela koje, teoretski, nije zločin jer mu nedostaje namjere, a svejedno je nezapamćeno surov zločin, u tom trenutku i zločin bez presedana – možda leži i najveća banalnost zla.
***
Čemu nas “Eichmann u Jeruzalemu” može poučiti danas, šezdeset godina nakon prve objave, osim očitom: opasnosti koju nosi totalitarizam? Možda o važnosti prava i pravde.
Neuspjeh jeruzalemskog suda, piše Arendt u knjizi, bio je u tome što se nije uhvatio u koštac s tri temeljna problema, premda su sva tri bila dovoljno poznata i podrobno razmotrena nakon osnutka Nürnberškog suda: s problemom izricanja pravde na sudu pobjednika, valjanom definicijom “zločina protiv čovječnosti” i jasnim prepoznavanjem novoga tipa zločinca koji taj zločin počinja.
Problem je, najprije, bio u vrsti zločina za koji se sudilo nacistima: pojavi li se iznenada koji dotad nepoznati zločin, sama pravda zahtijeva presudu u skladu s novim zakonom. U Nurnberškom je slučaju taj novi zakon bio Statut Međunarodnoga vojnog suda (Londonski sporazum iz 1945.) koji je odredio jurisdikciju u trima vrstama zločina: “zločinu protiv mira”, koji je Sud nazvao “najvećim međunarodnim zločinom… jer sadrži u sebi sve druge”; “ratnom zločinu” i “zločinu protiv čovječnosti”. Od njih je jedino posljednji, zločin protiv čovječnosti, bio nov i bez presedana. U to vrijeme “zločin protiv čovječnosti” nespretno je definiran kao “nečovječno djelo” – kao da je i taj zločin pitanje pretjeranog zločinstva u vođenju rata, što bi bio ratni zločin. Francuski tužitelj François de Menthon, ističe Hannah Arendt, mnogo ga je točnije nazvao “zločinom protiv ljudskog statusa”. No novi zločin zapravo je obuhvaćao sva izvješća o nečuvenim zvjerstvima, o zatiranju čitavih naroda, “čišćenju” domaćeg stanovništva s čitavih teritorija, dakle ne samo zločine “koji se ne mogu opravdati nikakvim vojnim potrebama” nego zločine koji zapravo nisu imali veze s ratom i koji su bili najava sustavnog ubijanja koje će se nastaviti i u miru.
“Za one Židove koji razmišljaju isključivo u okvirima vlastite povijesti, katastrofa koja im se dogodila pod Hitlerom, katastrofa u kojoj je stradala trećina njihova naroda, nije najnoviji zločin, zločin genocida koji nema presedana, nego naprotiv, najstariji zločin koji poznaju i pamte. Taj se nesporazum, koji je gotovo neizbježan uzmemo li u obzir činjenice ne samo židovske povijesti nego i, što je još važnije, sadašnje židovsko razumijevanje vlastite povijesti, nalazi u korijenu svih propusta i nedostataka jeruzalemskog suđenja”, navodi Arendt u knjizi.
No politički i pravno gledano, ti se “zločini” nisu razlikovali tek po stupnju ozbiljnosti nego i u biti. Kad je nacistički režim izjavio da njemački narod ne samo da neće trpjeti nijednog Židova u Njemačkoj nego da želi da čitav židovski narod nestane s lica zemlje, pojavio se jedan novi zločin, zločin protiv čovječnosti – u smislu zločina “protiv ljudskog statusa” ili same prirode čovječanstva. Premda su i progon i genocid međunarodni zločini, moraju se razlučiti; progon je zločin protiv vlastitih građana, a genocid napad na ljudsku raznolikost kao takvu, to jest na bitnu značajku “ljudskog statusa” bez koje riječi “čovječanstvo” i “čovječnost” gube svako značenje.
Budući da su žrtve bile Židovi, smatra Arendt, bilo je ispravno i prikladno da presudu donese židovski sud; ali utoliko ukoliko je zločin bio zločin protiv čovječnosti, pravdu je trebao izreći međunarodni sud (koji u tom trenutku ne postoji; ne postoji zapravo sve do 1998., kad je Međunarodni kazneni sud osnovan Rimskim statutom, a s radom je počeo 2002. u nizozemskom Den Haagu, op. a.). Među brojnim i vrlo stručnim osobama koje su iznijele prigovore na sud u Jeruzalemu, samo je Karl Jaspers jasno i nedvosmisleno rekao da je “zločin protiv Židova istodobno i zločin protiv čovječnosti” te da “zato presudu može donijeti jedino sud koji bi predstavljao čitavo čovječanstvo”.
Jaspers je predložio da se jeruzalemski sud, nakon što se upozna s dokaznim materijalom, “odrekne” prava na izricanje presude, da se proglasi “nenadležnim” za to jer pravna priroda zločina koji je posrijedi nije potpuno jasna, kao što nije jasno ni pitanje tko treba biti nadležan za suđenje zločinu izvršenom prema naređenjima vlade (“djela države”). Jaspers je usto izjavio da je sigurno samo jedno: “Taj je zločin istodobno i više i manje od običnog ubojstva” i, premda nije ni “ratni zločin”, uopće nema sumnje da će “čovječanstvo sigurno biti uništeno dopusti li se državama počinjavati takve zločine”.
Izrael se, nastavlja se na tu misao Hannah Arendt, mogao odreći prava na izvršenje kazne Eichmannu i obratiti Organizaciji ujedinjenih naroda: imao bi moć stvarati neprilike, “opću uznemirenost”, stalnim postavljanjem pitanja što da učini s tim čovjekom kojeg drži u svom zatvoru. Neprekidno ponavljanje toga pitanja uvjerilo bi svjetsko javno mnijenje da treba osnovati stalni međunarodni kazneni sud. Naime, sama se čudovišnost tih događaja “minimizira” pred sudom koji predstavlja samo jednu naciju. A ako je genocid aktualna mogućnost budućnosti (a jest, jer “jednom kad se pojavi određeni zločin, njegovo je ponavljanje mnogo vjerojatnije no što je bila mogućnost njegova nastanka”), onda nijedan narod na svijetu ne može biti siguran u trajno postojanje bez pomoći i zaštite međunarodnog prava.
Podijeli na Facebook
