Piše Mirko Sladek
Nakon svojevremenog u njemačkom govornom području i struci čitanog, diskutiranog, recenziranog i oštro kritiziranog bestselera "Vrijeme snova" (1978.) etnologa, antropologa i kulturologa Hansa Petera Duerra (Mannheim, 1943.), slava mu se planetarno proširila prijevodima na dvadesetak jezika, između ostalog zahvaljujući lucidnom disputu o vješticama, vračevima, duhovima, drogama i šamanizmu, a u prvom redu ikonoklastičnom pristupu znanosti i zabavnom, nikada vulgarnom zafrkavanju na račun korifeja struke – legendarna je pentalogija "Mit o procesu civilizacije" koja između ostalog sadrži nemilosrdnu demontažu teorije procesa civilizacije velikog bijelog boga sociologije Norberta Eliasa.
Jedan od najpoznatijih likova intelektualne scene mitteleuropskih šezdesetosmaša (studirao u Heidelbergu, Beču i Berlinu), Hans Peter Duerr je upečatljivi erudit, asimptomatični anarhist, ozloglašeni širitelj konstruktivnog nereda, oštrouman i duhovit provokator (ondašnjeg) akademskog prostora i vremena. Knjiga "Ni dieu – ni mètre: Anarhične primjedbe o teoriji svijesti i spoznaje" (DAF, 2022., prijevod Kiril Miladinov) zapravo je skraćena doktorska radnja iz 1971., kao takva rezultat druženja s guruom Paulom Feyerabendom, s kasnijim prijateljem Carlosom Castañedom i s akademsko–filozofskim mentorom Dieterom Henrichom koji ga je u Heidelbergu habilitirao, a u prvom redu korištene lektire izložene u 286 voluminoznih fusnota.
Taj radikalni skeptičko-nihilistički pristup znanosti, znanstvenicima, akademskom miljeu, ali i (teorijskom) anarhizmu njegovih autorskih početaka čitljiv je već u naslovu. Čuveni programatski moto anarhističkog pokreta iz pretprošlog stoljeća "Ni Dieu, ni maître" (Ni Bog, ni gospodar) Duerr karikira i pretvara u "mètre", što već pri dnu naslovnice strpljivi prevoditelj tumači kao "metar/mjerilo". Kao tijekom čitave kasnije autorske karijere, tako je već i ovdje prisutan tipičan odnos stranica teksta i fusnota (62 prema 94!), a ostavši uvijek i u detaljima vjeran osobnom stilu ovu je knjigu posvetio baki Eugenie, dok teti Marlies u predgovoru zahvaljuje na tipkanju rukopisa.
Nakon ranog napuštanja spekulativnog terena kroz gotovo sve kasnije radove uglavnom kulturološke i povijesne tematike, uz obradu golemog etnografskog materijala, Duerr i dalje nastavlja lov na nelogičnosti, proizvoljnosti i često nasilnu ideološku zalupanost nametnutu predmetu istraživanja sa strane neadekvatnih metodoloških i svjetonazornih sustava, "...beskorisno mišljenje, poput nekoga tko sunce želi gledati zatvorenih očiju". Istina viđena jedino kao "trajna mogućnost da smo u krivu" dozvoljava mu kritiku Wittgensteinove teorije granica "znanja", Gadamerove kritike Habermasa, Adornove dijalektičnosti mišljenja i materijalne proizvodnje, Heideggerove prikrivene mistifikacije ("izostanak bitka kao takvog jest bitak sam"), Castanedinih "letećih antropologa" i sličnih gorkih bombona struke koje on traži, pronalazi, ironizira i diskvalificira u ležernom ćaskanju kilometarskih fusnota, sve u svrhu demaskiranja neosporivog, ali suvišnog bogatstva filozofske trpeze hladnih predjela uglavnom poslijeratnih desetljeća Savezne Republike Njemačke zarobljene u nirvani "privrednog čuda" i sveprisutnog, ovdje isto tako ironiziranog kulturpesimizma.
Dvije zanimljivosti: prva, knjiga je kod etabliranog njemačkog nakladnika Suhrkamp izašla jedanaest godina nakon nastanka. Njegov prijedlog da prilagodi i aktualizira prvotni tekst, Duerr odbija kratkim predgovorom gdje objašnjava: "...prerađivanje bi bilo bezizlazan poduhvat... moje su se filozofske perspektive toliko promijenile da bih morao napisati novu knjigu". Druga, autorov imenjak, poznati njemački teorijski fizičar i Heisenbergov učenik, dobitnik Alternativne Nobelove nagrade, Hans-Peter Dürr (1929. – 2014.), objavio je u godini svoje smrti knjigu pod naslovom "Es gibt keine Materie" (Materija ne postoji). Usprkos nekom čudnom neizrečenom rivalitetu u potpunoj različitosti struke, postoji nepobitni zajednički nazivnik oba HPD-a (nikada se nisu susreli!), a nalazi se u radikalnom propitkivanju granica ljudske spoznaje, dekonstrukciji ideologijskih, filozofijskih i znanstvenih dogmi, logičkih paradoksa, strukturi samosvijesti, kritici materijalističkih teorija svijesti, a u prvom redu analiziranju i interpretacijama njihovih rubnih područja…
Pada mi na pamet jedan drugi, u knjizi bezrazložno odsutan, ali ovoj tematici blizak ikonoklast svoje struke: u predgovoru njemačkog izdanja "Tibetanske knjige mrtvih" ( 1971.) Carl Gustav Jung zaključno piše: "...svijet bogova i duhova nije 'ništa drugo nego' kolektivno nesvjesno u meni. Za prevrat ove rečenice tako da glasi: nesvjesno je svijet bogova i duhova izvan mene, nije potrebna intelektualna akrobatika, već jedan čitav ljudski život, možda i više njih u rastućoj potpunosti. Namjerno ne velim 'savršenosti', jer 'Savršeni' čine potpuno različita otkrića".
Podijeli na Facebook
