Piše Dario Grgić
Prošlom knjigom „Sapiens“ Harari je najavio „Homo deus“ (Fokus komunikacije, 2017., prijevod Marija Perišić). „Sapiens“ završava kratkim pogovorom naslova „Životinja koja je postala Bog“. Ondje konstatira kako je Homo sapiens još bio beznačajna životinja „koja je gledala svoja posla u nekom zakutku Afrike. U sljedećim se tisućljećima on, međutim, preobrazio u gospodara čitavog planeta te u strah i trepet ekosustava. Danas on stoji na rubu toga da postane Bog, i da stekne ne samo vječnu mladost nego i božanske sposobnosti stvaranja i razaranja.“
Harari se u „Homo deus“ ne bavi toliko projekcijama budućih razvoja znanosti koliko je posvećen – čovjek je povjesničar – prikazivanju prevaljenog puta do današnjeg ovladavanja znanstvenim metodama koje nas stavljaju u rang viših bića. Kada kaže da ćemo postati bogovi, Harari prije svega misli na pobjeđivanje bolesti, superantibiotik je već napravljen i mogao bi pregaziti sve na svome putu; zatim, misli na tehnologiju kojom šaljemo obavijesti, kao i na produljenje ljudskog života. Ljudi ne bi postali bogovi u smislu u kojemu je to Jahve, nego onako kako su to bili grčki bogovi.
Eksperimenti u genetici daju mu za pravo da raspreda na ovakav način, a sama metodologija kojom je napisao knjigu vrlo je pregledna i jednostavna, moglo bi je dijete pratiti, što pretpostavljam da i jest nakana knjige. No u današnja sauronska vremena ni odraslima, upropaštenima zadnjim historijskim događanjima, također neće škoditi. Dobar je to podsjetnik na snagu svjetlosti koja izbija iz znanja.
Harari, kao i u „Sapiensu“ sve objašnjava trijadama, osim što je samo rađanje ljudske vrste interpretirao kroz četiri revolucije: kognitivnu, agrarnu, unifikacijsku i znanstvenu. Perspektiva iz koje piše knjigu mogla bi biti okarakterizirana kao makrohistorijska, s jakim uplivom znanstveno-bioloških momenata, kod kojih je Harari najbolji kada se zadržava na suhom navođenju, bez emocija i pretjeranih očekivanja. U srednjem je vijeku glavna formula za znanje bila: znanje = sveti spisi x (puta, množenje) logika. Znanstvena revolucija ima formulu: znanje = empirijski podaci x matematika. Humanizam nudi ovakvo rješenje: znanje = iskustvo x senzibilnost.
Zadnjih 300 godina sve se odvija u sjeni humanističke interpretacije. Harari navodi kako su ljudi isprva mislili da sve ima dušu (animizam), zatim su putem agrarnih monoteističkih religija stupili u kontakt s Bogom (teizam), da bi danas razgovarali sami sa sobom (humanizam). Ova zastrašujuća slika u sebe zatvorenog ljudskog svijeta, gdje je čovjek prikazan kao bolesnik odrezan od svijeta poznata je – ovo Harari ne navodi – još u zaratustrijansko vrijeme. „Bilo je devet mostova oko čovječanstva. Ostao je samo jedan.“
I sam humanizam nije jedan nego ga imamo u tri varijante. Liberalni, evolucijski i socijalistički. Liberalni bi bio ovaj u kojemu smo sada, socijalistički znamo koji je, a evolucijski je, npr. nacizam. Objašnjava Harari i modernu pojavu nacionalizma, kao posljedice stapanja liberalnog humanizma i demokracije, gdje se kao rezultat javlja moderni nacionalizam. Harari piše kako brak nacionalizma i liberalizma u devetnaestom stoljeću nije bio iznimka, nego skoro pa pravilo. Tada je nacionalizam bio oružje protiv imperijalizma. U današnjoj se perspektivi protiv imperijalizma bore jedino socijalistički humanisti, a oni se nalaze na smetlištu historije, što nije baš najsretnija interpretacija.
Što se tiče multi-kulti perspektive i maksimalne tolerantnosti, Harari nije ne-lucidan kada, interpretirajući umjetnost na primjeru rocka, klasike i etna, kaže da se danas mora reći kako sve glazbe vrijede jednako, no to nije istina. Današnji bi politički korektni liberali, piše Harari, u slučaju da su živjeli u kamenom dobu, vjerojatno mislili kako nema osobite vrijednosti u zidnim slikarijama Lascauxa i Altamire „te bi uporno tvrdili da ni na koji način nisu superiorni neandertalskim črčkarijama“. Bilo bi politički nekorektno tvrditi drugačije.
Ova vrsta razgradnje puno je bolnija kada se Harari dohvati posebnosti ljudske vrste, odnosno osjećaja da smo jedno Ja, da imamo jednu svijest, da postoji slobodna volja, što je sve temelj našeg osjećaja da vrijedimo više od ostatka života na planetu. „Elektrokemijski moždani procesi koji dovode do ubojstva su ili deterministički, ili nasumce odabrani, ili kombinacija toga dvoga – ali nikada nisu slobodni.“ Nema slobodne volje, što bi mogao biti strašan podatak za sve koji nisu čitali kraj Tolstojeva „Rata i mira“, gdje veliki romanopisac dolazi do istog zaključka.
„Odluke donesene lančanom reakcijom biokemijskih događaja od kojih je svaki određen prethodnim događajem sasvim sigurno nisu slobodne. Odluke koje su rezultat subatomskih slučajnosti također nisu slobodne nego samo slučajne. A kad se takve slučajnosti kombiniraju s determinističkim procesima, dobijemo probabilističke rezultate, ali ni to ne znači slobodu.“ „Znanstveno znanje kojim raspolažemo kaže nam da su determinizam i djelovanje bez plana među sobom podijelili tortu, a za slobodu nisu ostavili ni mrvice.“
Nekoliko poglavlja ranije slično je prošla i duša, o čemu Harari također „zdušno“ izvještava. Fakat da smo slobodni nije fakat, nego ljudska izmišljotina, nešto što ima značenje u subjektivnom, očito lažnom osjećaju života, kao i u našoj intersubjektivnoj komunikaciji, no u zbilji ga kao obrazac, ili kao način djelovanja, nije moguće pronaći. Različiti lanci uslovljenosti, ovisni o previše „ne–slobodnih“ elemenata.
Knjiga ima tri dijela, prvi je naslovljen s „Homo sapiens osvaja svijet“. Ovaj je dio najpovezaniji s prošlom Hararijevom knjigom i ukratko prikazuje čovjekov uspon do vrha hranidbenih lanaca na Zemlji. Ključni operativni dio cijelog dijela je poglavlje „Organizmi su algoritmi“, kasnije se pojam algoritma upotrebljava toliko učestalo da bismo ga mogli smatrati ključnim konceptom knjige. „Algoritam je vjerojatno najvažniji koncept našeg svijeta. Želimo li shvatiti svoj život i svoju budućnost, trebali bismo se dobro potruditi da shvatimo što je algoritam i kako su algoritmi povezani s osjećajima. Algoritam je sustavan niz koraka koji se može upotrijebiti za obavljanje izračuna, rješavanje problema i donošenje odluka.“
Čovjek koji obavlja bilo koju od radnji također je algoritam po istom onom principu načinjenih koraka potrebnih da bi se zgotovilo neko jelo – mi uvijek nešto kuhamo, ukratko, i uvijek se orijentiramo prema receptima. Osjeti, osjećaji i žudnje su iznimno istančani algoritmi uz pomoć kojih „donosimo“ odluke – one su zapravo već donešene prije nego je čovjek svjestan koraka koji naknadno naziva „odlukom“.
Treće poglavlje je „Homo sapiens gubi nadzor“ i ima zanimljiv početak: „Svijetom 2016. vlada liberalni paket individualizma, ljudskih prava, demokracije i slobodnog tržišta. No znanost u dvadeset prvom stoljeću ipak potkopava temelje liberalnog poretka. Znanost se ne bavi pitanjima vrijednosti, pa ne može utvrditi jesu li liberali u pravu kada slobodu vrednuju više od jednakosti ili kolektiva. Ali liberalizam poput svake druge religije…“ Da bi u nastavku pokazao kako liberalizam nije u stanju izdržati znanstvenu provjeru i da se ne razlikuje od drugih lažnih priča koje ljudi pričaju jedni drugima iz nekog razloga (ovdje je on jasan).
Pozivanje liberala na individualnu slobodu nema smisla jer čovjek nije slobodan. „To nisu samo hipoteze ili filozofske spekulacije. Danas uporabom moždanih skenera možemo predvidjeti nečije želje i odluke puno prije nego što ih osoba postane svjesna.“ Zastarjeli teološki koncepti ne približavaju nas problemu ni za milimetar. U stvarnosti postoji samo struja svijesti… što zvuči prilično budistički i nije ni približno tako neutješno, kako može izgledati ljubiteljima kamenijih koncepata ličnosti i jastva.
Jednostavnim stimuliranjem određenih točaka u ljudskom mozgu moguće je od najveće kukavice napraviti osobu sklonu riskantnim situacijama, već se rade eksperimenti s pacijentima u stanju akutne depresije, pacijentima se u mozak implantiraju elektrode i spajaju na sićušno računalo ugrađeno u pacijentova prsa. No većina eksperimenata na ljudima izvodi se uporabom neinvazivnih naprava poput kaciga. Službeni naziv vrijedan je potpunog navođenja: „transkranijalni stimulatori istosmjernom strujom“. Elektrode se spajaju na vlasište i stimuliraju ili inhibiraju odabrane moždane aktivnosti.
Geni, hormoni, neuroni, a ne ego, odnosno ličnost, odnosno jastvo, kojih nema. Možda je na to mislio Heraklit kada je rekao: Granice duše nećeš pronaći? Možda uopće nije govorio o dušinoj golemoj dubini? Kako god, Harari piše tečno, njegova knjiga lako se čita unatoč nepovoljnim informacijama o sebstvima i dušama. Trebala bi biti dio srednjoškolske lektire, čak mali udžbenik koji pomaže u orijentaciji u ovom za nas kolosalno velikom, besmislenom no vrlo zgođušnom svemiru.
Podijeli na Facebook
