Piše Tanja Tolić
Prve osobe na svijetu koje su tračale, ako vjerujete u božanski postanak svega živoga i neživoga, sigurno su bili Adam i Eva. Koga su tračali? Pa Boga, naravno. (Eventualno zmiju nakon što su je upoznali.) Zašto Adam i Eva? Zato što svi ljudi tračaju, iako sve religije ovoga svijeta trač osuđuju, a židovi ga čak smatraju i grijehom (i pokrenuti ga, i prepričati, a bogme i slušati).
Trač, odnosno tračanje, tema je nove knjige Josepha Epsteina, konzervativnog američkog esejista i urednika, imena "Gossip", odnosno "Trač", u kojoj ogovaranju, prema predrasudi zabavi dokonih i lakomislenih, pridaje (i) dublje značenje, zbog čega knjiga nosi i podnaslov "The Untrivial Pursuit", odnosno – nimalo trivijalna potraga ili nimalo trivijalan posao.
Što bi trač uopće bio po definiciji? Prema Epsteinu, to je "kad jedna osoba prepričava drugoj ono što treća ne želi da se zna". Trač, kaže Epstein, treba razlikovati od glasina, koje su "manje detaljne i više općenite, raspršenije, manje osobne u sadržaju". Glasine mogu dovesti do trača, a trač može osnažiti glasine, no nisu isto. Trač donosi detalje i govori se odabranoj publici. Trač, naravno, može biti i lažan.
Trača se iz različitih razloga, pa je dijelom i stoga trač teško definirati. Neki, naravno, tračaju jer žele naškoditi nečijoj reputaciji, šireći priče o moralnom podbačaju ili seksualnim vezama. No, u pozadini tračanja često se skriva i najobičnija želja da se bolje razumije druge ljude. Ponekad trač ima više veze s osobom koja ga prepričava, kao što je slučaj s ljudima koji sočnim pričicama zabavljaju druge ljude i izazivaju smijeh. I, naravno, tračevi se često prepričavaju zato da bi tračer sebe uzdigao iznad onoga koga ogovora. Takva vrsta tračeva je svakodnevna pojava, iako su ljudi rijetko svjesni pravih razloga tračanja.
Trač je, nastavlja dalje autor, oduvijek najbolje tlo nalazio u malim, zatvorenim sredinama, iako je pojavom interneta prešao na sasvim novu razinu – cijeli je svijet postao jedno globalno selo, pa se i tračevi šire poput vatrene stihije.
"Drugi ljudi su najzanimljivija tema na svijetu", naglašava Epstein. Novac drugih ljudi je pak druga najzanimljivija tema tračanja. Zbog toga razgovaramo o lošim brakovima prijatelja, ekstravagantnim životnim navikama članova šire obitelji, seksualnim ekspadama poznanika koji su samci. Većina tračeva za temu, naime, ima "sumnjivo" ponašanje. Neki teoretičari i filozofi smatraju kako trač ima i smisleniju funkciju od zabave - kohezivnu prije svega, jer održava zajednicu na okupu. Svaka zajednica ima norme koje se moraju poštovati i kad su te norme narušene, društvo mora reagirati. Pomalo neočekivano, ogovoranje je upravo jedno od oružja kojim se zabludjele članove zajednice vraća u stado - već je prijetnja tračem ponekad dovoljna da ljude vrati u red.
"Muškarac ili žena koje ne zanimaju tračevi vjerojatno su impresivne ličnosti, barem u smislu ustezanja, no istodobno im nedostaje i znatiželje, ne zanima ih dovoljno ljudska priroda, ne reagiraju na začudnosti života i time su, zapravo, uskraćeni", smatra Epstein i dodaje kako trač ima i svoju drugu, "dobru" stranu – on je dio "karakterne analize" ljudi koje poznajemo, kao i onih koje ne poznajemo dobro, ali se kreću u našem krugu poznanika. Takav trač nazivamo privatnim tračem i to je ogovaranje u najčišćoj formi.
No, ono što je nekad bio fin način da se informiramo o novim susjedima ili novom kolegi na poslu, preraslo je u tabloidnu kulturu koja se opsesivno bavi privatnim životom javnih ličnosti.
"Povijest ogovaranja nikada nije napisana... No, ako bi je trebalo ukratko prikazati, trač je počeo kao intiman i osoban čin koji se najčešće odvijao između dvije osobe, da bi, napretkom izdavaštva, ubrzo postao javan, čak posao u kojem muškarci i žene zarađuju za život kopajući tračeve za masovnu publiku", piše Epstein.
Da, smisao trača trebala bi biti i zabava, no trač je danas, barem kad su u pitanju javne i poznate osobe, često vrlo maliciozan. Kao simbol te nove dimenzije trača, ali i nove profesije izgrađene na ogovaranju, Epstein navodi, očekivano, najznačajniju tračericu na svijetu, novinarku i urednicu Tinu Brown, koja je radila u Tatleru, Vanity Fairu, The New Yorkeru, Talku i The Daily Beastu. U svakome od tih medija Tina Brown se dokazala kao osoba s "jakim osjećajem za to što ljudi žele i s velikom sposobnošću da im to i osigura".
"Njezina je velika vještina što ohrabruje fundamentalnu neozbiljnost u svojih čitatelja. Ozbiljnost zahtijeva, logično, ozbiljan napor, proučavanje materije, ponekad zahtijeva i da osoba zauzima bolne, obično moralne pozicije, a ponekad sve to zna biti i dosadno. Tina Brown navija za zabavu, što nije protuzakonito, no trebalo bi biti prepoznato kao ono što uistinu jest – obična distrakcija. Cilj te žene, iako ona to možda ne zna, jest razapinjuće bolno stanje u kojem je sve pomalo zanimljivo, a ništa uistinu bitno", oštar je Epstein.
I za kraj, trač je moćan onoliko koliko smo mi slabi. Mnogi se boje o sebi otkriti previše; jer otkrivajući sebe postajemo laka meta za strelice kritike.
Podijeli na Facebook
