Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Ako su kultna ostvarenja ona koja imaju malobrojne, ali fanatične poklonike, za Čumandrinu se poeziju definitivno može reći da je kultna. U svojoj devetoj knjizi, zbirci poezije "Live in Madison Square Garden" Čumandra je i dalje ponekad ciničan, ponekad melankoličan, ali uvijek dijabolično dosjetljiv, na što nas navikava otkako je 2004. objavio prvu zbirku pjesama “Trbuh crnog bombardera”.
Budući da već četvrtu godinu zaredom isporučuje barem po jednu zbirku pjesama godišnje - dječju ili za odrasle, ponekad i obje - izgleda da se udobno smjestio u tom ritmu, što je možda znak pjesničkog i svakog drugog sazrijevanja (rođen 1968.). Poklonike koji će zapruđanskog Preverta tek otkriti zahvaljujući njegovim novijim stihovima, dočekat će ujednačen ugođaj pjesama s rijetkim naglim izmjenama tempa kakvih je bilo u prethodnoj zbirci "Ambulanta za bol" (Jeb’o-ti-pas-mater, Bili Kid), a još više u nepredvidivoj "Letač koji je svoje nebo smotao kao čarobni ćilim" (Sadili smo male tikve i Idemo!). No, iznenađenja ne nedostaje, postapokaliptično se izmjenjuje s patetičnim (Netko sada negdje plače, U Novom Sadu), sve do dirljive skrivene posvete u zadnjoj pjesmi (B.).
* Pjesma B. počinje stihom "I dalje se ptice bude rano...", a pojavljuje se i učitelj Paprika. Zašto Branko Ćopić u "Madison Square Gardenu"?
- Zato što mi se nije čekala sljedeća zbirka koju bi možda posvetio svima koji su mi nešto značili, a onda sam shvatio da bi tih bilo previše, ili ih uopće ne bi bilo. A i inače ne dajem naslove pjesmama, već ih predstavlja prvi stih. To kako su poredane u zbirci ne ovisi o meni, već je izbor urednika Zlatka Skenderovića. A Branko Ćopić je posljednje lektirsko štivo koje sam imao živaca čitati, sve kasnije bilo mi je silovanje. Nije naravno samo zato, sigurno je toplina i ljudskost, stvarnost koja se čita u njegovim radovima to što me privuklo njemu. Na neku čudnu foru, sličan je i razlog koji me drži za Švejka. Uostalom, bolje da je Branko Ćopić u "Madison Square Gardenu", nego ja u Hašanima.
* Dosad ste objavili devet knjiga, među kojima ima i poezije i proze. Vaše knjige redovito dobivaju potpore Ministarstva kulture. Smatrate li se uspješnim pjesnikom?
- Ne, zapravo se uopće ne smatram pjesnikom kao nečim definiranim unutar pisanja. To što redovito dobivam potpore znači da u Ministarstvu kulture rade kvalitetni ljudi koji znaju prepoznati trajne vrijednosti. A što je uspješan pjesnik inače? Napori poput Tadijanovića ili Vesne Parun ili par živih foliranata? Ili sve sile manijaka koje djeca moraju učiti napamet? Pišem pjesme zato što je poezija kao atletika, carica zanata. A ja sam trkač sa Jamajke. Šalu na stranu, uspješan sam možda samo po redovitom objavljivanju i nekoliko vjernih čitatelja, te tome što me prati gospodin Barni s portala Moderna vremena.
* Još u zbirci "Letač koji je svoje nebo smotao kao čarobni ćilim" iz 2012. stihom ste nam pokazali kako šutnja može biti rječita. No, najkraće pjesme su u "Ambulanti za bol". U pjesmama Neki će nas uvijek ili Napiši klupa dominira tišina. Uspijevate li se tišinom izboriti za pažnju u kakofoniji nadglasavanja?
- Mislim da ne, mislim da se skroz betoniram, a što možda i nije dobro za prijem samih pjesama. Koliko sam u životu kaotičan, u poeziji sam tih, pa je to valjda neka ravnoteža, i kaos i tišina su neki bijeg prema osobnom miru koji uzalud tražim već tridesetak godina. U svakom slučaju mislim da tišina govori ljepše od svakodnevnog buncanja, u krajnjem slučaju korisnija je. Kada radim pjesmu, potpuno se zatvorim u nju, zato one izgledaju hermetično i tiho, ali ipak ih netko pročita. Stanovita je gospođa "Letača…" dugo nosila u torbi.
* U zbirci poezije za djecu "Vjetar nema tenisice" ilustracije je crtala vaša kći Jelena koja je tada išla u drugi razred. Kako je bilo surađivati s kćerkom na knjizi poezije? Kakvu komunikaciju ostvarujete s djecom na čitanjima u vrtićima? Kako poezija pomaže djeci upoznati svijet?
- "Vjetar" je bila zajednička igra, gdje su se spajala dva izraza – odrasli za djecu i dječji kao igra. U vrtićima i školama ostvarujem bolju komunikaciju, jer su djeca otvorenija i najnormalnije te prekinu usred pjesme i kažu ti nešto. Pa svako dijete nađe u pojedinoj pjesmi neki svoj moment prepoznavanja i onda ga podijeli s tobom, tako da ta neposrednost djeci možda malo demistificira stvarnost. A rad s vlastitom kćerkom dvostruko je koristan – dobiješ ilustracije i to besplatno. Čisto iskorištavanje dječjeg rada, kao kod Dickensa.
* Poznato je da ste vrlo cijenjeni u pjesničkim krugovima i da imate fanove koji redovito dolaze na vaše pjesničke večeri. Ima li takvih u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje radite? Cijene li kolege vaš pjesnički rad?
- U Ministarstvu sam čudak, statistička greška, iako postoji troje ljudi koji to cijene. U pjesničkim krugovima sam cijenjen kao štednjak Obod Cetinje među Siemensima. Sad bi ja trebao malo mudrovati o stanju poezije kod nas. Ne da mi se. Mi smo država u kojoj se kulturom bavi fejsbuk, a ne struka. Zato ja pišem najbolje pjesme, a to je uglavnom za jednu prijateljicu, knjižničarku iz jedne novozagrebačke knjižnice, statistiku i svoje zidne novine. Moje se knjige prodaju u 58 primjeraka, koliko ima raspoloženih teta u knjižnicama. A javno čitam jednom u olimpijskom ciklusu.
Podijeli na Facebook
