Razgovarala Nataša Ozmec
Roman za djecu “Doživljaji dobre curice Jakice“, objavljen zimus u nakladi Algoritma pravo je, i dobrodošlo, osvježenje u domaćoj literaturi za djecu. Roman koji se usudi u jednakoj mjeri biti ozbiljan i smiješan, pisan iz dječje perspektive, ali ne (samo) za djecu. Djeca će ga čitati kao djeca, odrasli kao odrasli, a uživat će podjednako, čak i oni između, kao što je uvijek slučaj s dobrom knjigom.
Kritika i publika, čini se, već su odlučili da se radi o pravom malom hitu! Umjesto da vam prepričavamo (superzabavni) sadržaj, donosimo razgovor s autoricom romana Irenom Plejić Premec. Iako joj je ovo prvi samostalni roman (i toplo se nadamo ne i posljednji!), objavljivala je humoristične kolumne u ženskim i obiteljskim časopisima, a za šest knjiga iz ciklusa “Umjetnost za djecu“ s koautoricom Jasnom Kohnert-Stavenhagen dobila je brojne nagrade i priznanja. Trenutno radi na Hrvatskom radiju gdje uređuje programe iz kulture, književnosti i jezika te emisije za djecu, a stalna je suradnica i voditeljica programa i radionica za djecu na pulskim sajmovima knjiga Sanjam knjige u Istri i Monte Librić.
* Ovo je vaš prvi roman. Kako je tekao vaš put spisateljice i kako je (do)tekao do ovog romana za djecu?
- To je moj prvi roman za djecu, ali nije prva knjiga. S kolegicom Jasnom Kohnert-Stavenhagen, povjesničarkom umjetnosti, i ilustratorom Danijelom Srdarevim, objavila sam do sada 6 znanstveno-popularnih knjiga, serijal koji smo nazvali “Umjetnost za djecu“. Uživali smo radeći te knjige i vesele me pohvale i nagrade koje smo za njih dobili. Ali ni to, naravno, nije bio moj spisateljski početak. Pišem cijeli život, doma imam gomilu nedovršenih rukopisa koji stalno čekaju neko bolje vrijeme i mirnije razdoblje da se njima pozabavim. Ali život zaposlenih mama je takav da sve ono što volimo raditi dolazi na kraj popisa dnevnih obveza... I tako dan za danom; sutra ću, na ljeto ću, na godišnjem ću... A onda se osvrnete i vidite koliko je vremena prošlo... Kada je moj sin prije dvije godine iz ormara izvukao rukopis “Jakice“, pročitao ga i počeo me nagovarati da ga dovršim i objavim, shvatila sam da sam ga napisala prije nego što se on rodio, točnije u vrijeme kada sam čuvala trudnoću... Dakle, prošlo je punih deset godina!
* Radite u Obrazovnom programu Hrvatskog radija, pisali ste kolumne u obiteljskom i ženskom tisku – koliko vam je to iskustvo pomoglo u pisanju knjige?
- Možda ne bih rekla da mi je to iskustvo konkretno pomoglo u pisanju ove knjige, ali mi je svakako pomoglo u pisanju općenito. Ako volite pisati, velika je sreća imati posao koji vam omogućuje da to činite iz dana u dan. Svi ljudi koji pišu reći će vam da je doista moguće “zahrđati“ nakon nekog vremena. Sve u čemu čovjek želi biti dobar, treba vježbati.
* Glavna junakinja vaše knjige, djevojčica Jakica, sedmogodišnjakinja je pred polaskom u školu, ali ponekad se čini da je ispala iz nekog starijeg doba (sedamdesetih, osamdesetih?), a opet je sasvim suvremena (kupuje šljokičaste tajice!). Kako ste je uspjeli tako “rastegnuti“ i tko je Jakica zapravo?
- Jakica je suvremena djevojčica koja živi u današnjem svijetu sa svim njegovim problemima i blagodatima. Međutim, stvarajući Jakicu htjela sam stvoriti lik koji će današnjoj djeci biti zanimljiv, nadahnjujući, dakle svakako i pomalo začudan. Zato sam joj podarila nešto što, čini mi se, današnja djeca nemaju, a mi smo imali: obilje slobodnog vremena za izmišljavanje vlastitih igara. Život današnje djece je odveć struktriran, nastojimo kontrolirati svaku minutu njihovog vremena, upisujemo ih na silne slobodne aktivnosti ne bismo li ih “maknuli s ulice“ i onemogućili ih u tome da im “svašta pada na pamet“. To je, po mom mišljenju, jako loše. Djeca trebaju imati vremena i prostora da kreiraju vlastite igre, trebaju imati pravo i mogućnost da pogriješe i uče iz vlastitih pogrešaka. Naravno, uz našu podršku i pomoć. Ali, iz kojeg god vremena bila moja junakinja, moram reći da su je djeca prepoznala i da mi je uspjelo stvoriti lik koji će ih potaknuti da se počnu više igrati zajedno, razmišljati hrabro i glasno o svijetu i svemu što vide i čuju oko sebe, i tražiti odgovore na svoje pitanja.
* U knjizi ima i nostalgije, koja se zapravo ne osjeća izravno, opisno, nego u emocijama koje izaziva...
- Htjela sam napisati knjigu za različite generacije, knjigu koja će moći nasmijati i raznježiti cijelu obitelj: i smrknute pubertetlije, i tate i mame i bake i djedove, dakle veliku, srednju i malu djeca. I koja će im svima dati i teme za razmišljanje i povod za razgovor. Za svaku sam generaciju u tu knjigu upisala ponešto i svaka će generacija u njoj naći nešto što neka druga neće. Moji vršnjaci, pogotovo oni koji su odrastali sedamdesetih i osamdesetih godina u tada novim naseljima naših velikih gradova, zasigurno će osjetiti nostalgiju... Možda će neka slika ili epizoda u njima oživjeti način na koji su kao djeca razmišljali i gledali svijet oko sebe.
No, to nije nostalgična knjiga. Ta trunčica nostalgije je tu kako bi bila svojevrstan ključ za vrata koja povezuju svjetove različitih generacija. Odrasli zaborave kako je to bilo kada su bili djeca, a djeca svijet odraslih vide iz osobite perspektive i, na žalost, zbog toga često dolazi do nerazumijevanja, nesporazuma pa čak i sukoba između malih i velikih. Zbog svega toga, jako me vesele priče koje čujem o tome kako su djeca, nakon što su pročitala Jakicu, nagovorila i svoje roditelje da to učine. Također, čula sam da je čitanje Jakice u nekim obiteljima pokrenulo razgovor o nekim važnim temama, kao i o onoj koja je središnje pitanje knjige: što znači biti dobar?
* Uz Jakicu, tu su i njezine dvije prijateljice, neodoljiva Zlatica i jednako originalna Maja. U literaturi su rijetke tako jake i živo dočarane osobnosti koje nisu glavni likovi. Pada mi na pamet Mato Lovrak ili Ferenc Molnar. Je li Jakica uopće toliko “glavna“?
- Jakica je zapravo uvijek nekako “srednja“. Naravno, glavna je Zlatica, njezina nezaustavljiva mašta pokreće zbivanja, a Maja je nekako na drugoj strani vage, racionalnija i staloženija. Jakica je uvijek negdje između, ali baš zato je dobar glavni lik jer je stalno u nekim dvojbama. Iz njezine perspektive koja je, kako bi mi u Zagrebu rekli, stalno nekako “ni sim ni tam“, uporno se pokazuje da na svijetu ništa nije crno-bijelo. Zato Jakica ima bezbroj pitanja. I zato sam o njoj s takvom lakoćom ispisala više od 300 stranica.
* U romanu je puno smiješnih događaja i anegdota koje se doimaju svakodnevno, kao da bi se svakom djetetu mogle dogoditi – odakle vam inspiracija?
- U romanu je mnogo stvarnih anegdota, izgovorenih rečenica, istinitih događaja... Evo, prva priča o upisima u školu temelji se na iskustvu moje kolegice s posla. Njezina je kći dan prije testiranja kod psihologa pričepila prst i pala, pa je došla s podljevom na oku, sva u flasterima i zavojima, a onda kad su je zamolili da nešto nacrta, naprtavila je crtež koji bi zabrinuo svakog psihologa i još je uspjela izjaviti da joj je omiljena boja crna. Zašto? Zato što među ponuđenim bojama nije bilo zlatne (koja je zapravo njezina omiljena boja), pa je onda ona, želeći biti malo posebna, odabrala crnu “jer nju sigurno nitko drugi nije izabrao“. Eto.
Ta priča najbolje pokazuje ono o čemu govori knjiga; različite načine na koji odrasli i djeca vide iste situacije, i nesporazume koji iz svega toga proizlaze. Tako je i s ostalim pričama u knjizi; svima je u pozadini neki stvarni događaj. Neki od njih su tako nevjerojatni da sam osjećala obvezu na kraju knjige dodati napomenu u kojoj piše: “Baš tamo gdje vam se čini da je autoričina mašta ponešto pretjerala, možete biti sigurni da se sve baš tako zbilo.“ I to je živa istina.
* Odlučili ste se za glas djeteta kao pripovjedača – koliko se bilo teško uživjeti u glavu sedmogodišnjakinje i jeste li imali uzore?
- Nisam imala uzore i nije mi bilo nimalo teško uživjeti se u glavu djeteta i probuditi u sebi taj dječji glas. Zapravo, u mom slučaju on nikada nije ni zaspao. Ja imam drugi problem; meni je, čak i ovim godinama, često teško iščupati iz sebe onaj stvarno “odrasli glas“ i gledati svijet iz neke očekivane “odrasle perspektive“. Zato se, na primjer, sjajno razumijem sa svojim redakcijskim kolegom, legendom dječjeg novinarstva i književnosti Mladenom Kušecom, koji se čak pojavljuje u jednoj priči u knjizi i to je bio moj duboki naklon poštovanja njemu kao osobi i dječjem piscu. Evo baš smo malo prije na hodniku vrlo ozbiljno razgovarali o tome kako izgleda svijet iz perspektive jedne čaše... Zanimljiva tema. Barem nama.
* Dobre knjige za djecu zapravo su i za odrasle. Kako na knjigu reagiraju djeca, a kako odrasli?
- Veseli me što Jakicu čitaju i sasvim mala, ali i starija djeca. Maloj djeci knjigu čitaju roditelji, priču po priču, i nedavno mi je mama jedne šestogodišnjakinje prenijela njezinu molbu da što prije napišem nastavak i povjerila mi da je njezina djevojčica zahtijevala da joj stave ključ oko vrata “jer tako nose curke u knjizi“, iako živi u kući u kojoj je čuva baka i nikada nije sama. Zgodno mi je to što me djeca pitaju kad će nastavak – to potvrđuje da je mišljenje da djeca ne vole “debele“ knjige predrasuda bez ikakve osnove. Djeca, kao i odrasli, ne vole raditi ono što im je dosadno: ako im je knjiga od 30 stranica dosadna, neće je htjeti čitati. Ali ako s knjigom komuniciraju, ako ih ona uvuče u svoj svijet, onda je 300 stranica ništa za prosječnog drugašića, a o starijoj djeci da i ne govorim.
Nedavno su me u jednoj osnovnoj školi oborili s nogu komentari nekolicine šestaša, dječaka koji su knjigu pročitali po preporuci svojih prijatelja i prijateljica. Potaknuti jednom od priča u knjizi, željeli su sa mnom razgovarati o temi koja se u toj priči problematizira: kome biti lojalan, prijateljima ili roditeljima? Mora li se roditeljima sve govoriti? Što znači snositi posljedice za svoje postupke? Je li, kad učinimo nešto loše, a roditelji to ne znaju, sve u redu? Ili ipak nije? Uglavnom, to je bila sjajna diskusija. Te velike cure i dečke nije nimalo mučilo ono što su mi spominjali neki odrasli: hoće li dječaci htjeti čitati nešto o djevojčicama, hoće li starija djeca htjeti čitati o sedmogodišnjakinjama...
Nadala sam se, ali potiho, da će djeci koja budu čitala knjigu biti ipak najvažnije ono što je bilo najvažnije meni dok sam ju pisala: da priča bude dobra, iskrena i autentična i da likovi doista ožive unutar korica knjige. Rekoh, nadala sam se, a sada mogu s radošću reći da su moji susreti s djecom i komentari koje od njih čujem odagnali sve moje bojazni. Još jednom se pokazalo da podcjenjujemo svoju djecu, da ih sami guramo u neke kalupe koje smo sagradili od svojih vlastitih stereotipa i pojednostavljivanja... To je opasno. Jer mnoga djeca na kraju urastu u te naše kalupe... Moraju, na dajemo im izbora. Zato me veseli što knjigu čitaju i odrasli, jer ona ima i njima što reći. Jedna učiteljica mi je nedavno rekla, komentirajući baš onu prvu priču o upisima u školu: “Ima su to što naučiti o dječjoj psihologiji. Ovo bi vam trebala biti obavezna literatura za nas učiteljice...“
* Požnjeli ste veliki uspjeh i odlične kritike, daje li vam to krila, držite li već nešto novo u ladici?
- U ladici ima i starog i novog, samo vremena nema... Evo, sad ću za vikend... Ili na godišnjem, ha, ha!
* Omiljeni pisci? Za djecu i odrasle, naravno...
- Uh, to mi je teško... Od pisaca za djecu obožavam Paljetka i Baloga, volim njihovo poigravanje jezikom i za mene su oni nenadmašni što se toga tiče. Volim Kušecovu toplinu. Volim drskost Astrid Lindgren i njezina Pipi je moj vječni uzor u životu. Dakle, što se djece tiče – klasici. A od pisaca za odrasle... Ajoj! Radila sam 10 godina na Hrvatskom radiju emisiju o književnosti i pratila suvremenu književnu produkciju, domaću i stranu, i moram priznati da sam odahnula kada sam prestala raditi “Književni utorak“ i ponovno počela čitati iz užitka, a ne iz obaveze. A iz užitka se vraćam mnogim knjigama, ovisno o raspoloženju i trenutku... Mislim da ću ovoga ljeta ponovno čitati Françoise Sagan. Nisam je čitala od srednje škole. Moja mama ju je voljela, to je bila literatura njezine mladosti... U svakom slučaju, treba mi nešto što će mi pomoći da malo pobjegnem iz ovog vrlog novog svijeta u kojem živimo. A Pariz šezdesetih godina mi se čine dobrim mjestom...
Podijeli na Facebook
