Piše Tanja Tolić
Radnja ove stvarne pripovijesti zbiva se 2018. godine, na Islandu, u jednoj običnoj kuhinji. Djevojčica Hulda Filippía rođena je 2008. godine, u trenutku ovog vremensko-matematičko-ekološkog izazova ima deset godina. Njezina baka ima 94 godine. Otac Huldi postavlja pitanje: "Koje ćeš godine ti imati 94 godine?" Djevojčica uzima papir i računa: 2102. godine. Otac zamišlja na glas: 94-godišnja Hulda možda će i dalje živjeti u ovoj istoj kući, sjediti u ovoj istoj kuhinji, a u posjet će joj možda doći desetogodišnja praunuka, sjediti s njom u kuhinji i jesti palačinke. "Koje će godine tvoja praunuka imati 94 godine?" nastavlja Huldin otac s igrom.
"Rodila bi se 2092.?" pita Hulda.
"Da, tako je."
"2092 plus 94 je... 2186.!"
"Da, zamisli. Možda ćeš imati priliku upoznati djevojčicu koja će živjeti do 2186. godine."
Hulda nije osobito impresionirana, pući usne i gleda u strop.
"Mogu li sada ići?" upita.
"Samo malo, imam još jedan zadatak", govori otac. "Koliko je godina od 1924. do 2185.?"
"262 godine?"
"Zamisli! 262 godine. To je vrijeme koje ti obuhvaćaš. Poznavat ćeš ljude koji žive u tom razdoblju. Tvoje je vrijeme vrijeme ljudi koje poznaješ i voliš, vrijeme koje te oblikuje. A tvoje je vrijeme i vrijeme ljudi koje ćeš upoznati i zavoljeti, vrijeme koje ćeš ti oblikovati. Možeš dodirnuti 262 godine golim rukama. Tvoja je baka učila tebe; ti ćeš učiti svoju unuku. Možeš izravno utjecati na budućnosti, skroz do godine 2186."
Izračunajte sad svoje vrijeme.
Kako god okrenuli, imali djecu i unuke ili ne, svi smo imali bake i djedove, a ako i nemamo direktne potomke, imamo nećake ili djecu prijatelja. Većina ljudi, u prosjeku, golim rukama može dodirnuti raspon od 250 godina. Ovu je vremensku petlju zapleo islandski pisac i redatelj Andri Snӕr Magnason u svojoj knjizi "O vremenu i vodi" (Planetopija, prijevod Vanja Veršić). Ima samo jednu svrhu: da nas uplaši. Ne govorim o tjeskobi koju svi, više-manje, osjećamo iz različitih razloga; govorim o vrsti straha od kojeg se čovjek preznoji, o jezi što prodire do kostiju. Većina nas, danas odraslih, neće doživjeti kraj ovoga stoljeća, pa neće ni svjedočiti otapanju većine ledenjaka izvan polova, podizanju razine mora između trideset centimetara i jednog metra, zbog čega će 400.000 četvornih kilometara zemlje prekriti more (što je više od ukupne površine Njemačke...), što će pak uništiti domove oko 115 milijuna ljudi. Bit ćemo mrtvi, ali ovo će se ipak zbiti u našem vremenu i dogodit će se ljudima koje smo i dodirnuli i voljeli.
Andri Snӕr Magnason nije planirao pisati o klimatskim promjenama, smatrajući da su presložene da bi se njima bavio pisac. Umjesto toga je pisao o ljepoti svijeta – krajoliku, slapovima i skrivenim dolinama. Sve dok nije u Münchenu upoznao predsjednika Instituta za istraživanje klimatskih promjena u Postdamu koji mu je rekao da su se sva njegova najcrnja predviđanja otprije deset godina ostvarila. Ni taj znanstvenik nije planirao postati prorok kraja svijeta, volio je poeziju i bio dobar u matematici. No kad je postao znanstvenik, shvatio je da znanstvenici nisu osobito dobri u komunikaciji s javnošću. Znanstvenicima trebaju pripovjedači, a za spas Zemlje su potrebne priče – podjednako lijepe, još više one strašne. Obični ljudi ne razumiju tablice, dijagrame i algoritme, ne shvaćaju što podrazumijeva pojam "zakiseljavanja mora", žive – živimo! – u nekoj vrsti masovne apatije, ali mogu shvatiti da smo na rubu apokalipse ako im se ispriča istinita priča o tome kako su se tropske vrste riba, bježeći od rastućih temperatura brzinama većim od jednog metra na dan, preselile za više od 70 kilometara sjeverno tijekom posljednjeg desetljeća. Ili da je polovica sve plastike koja je proizvedena na svijetu nastala nakon 2000. godine. Ili: nakon 2004. Kina je potrošila više cementa u trogodišnjem razdoblju nego Sjedinjene Američke Države tijekom cijelog 20. stoljeća.
Promjene za koje je prije trebalo stotinu tisuća godina, sada se događaju za stotinu godina. Takva je brzina mitološka – živimo u mitološkom vremenu jer imamo moć oštetiti ledenjake, već smo oštetili ledenjake. To je, bez pretjerivanja, kao da smo ubili bogove. "Prema najnovijem izvješću iz 2019. godine o utjecaju klimatskih promjena na Himalaju i planinski lanac Hindukuš, 30 posto ledenjaka nestat će do kraja stoljeća. Neće se spasiti čak ni ako čovječanstvo dosegne cilj Ujedinjenih naroda, smanji emisije ugljikova dioksida i zagrijavanje Zemlje zadrži unutar granice od 1,5 Celzijevih stupnjeva. Ledenjaci su se već počeli povlačiti dosad nezabilježenom brzinom i, iako povećanje temperature Zemlje od 1,5 stupnjeva možda ne zvuči mnogo, taj će porast temperature ubrzati otapanje. U izvješću se ne spominje milijarda ljudi, već milijarda i pol do dvije milijarde." Toliko broju ljudi prijeti, naime, opasnost.
Zašto, dovraga, pilim s tim ledenjacima? Pa... ledenjaci Himalaje pohranjuju zimske oluje i monsunske kiše i otpuštaju ih kada ljudi trebaju vodu da bi izdržali sušna razdoblja. Ledenjaci ublažuju fluktuaciju između godišnjih doba i, ako ih više ne bude, doći će do ekstremnih vremenskih uvjeta u kojima će se izmjenjivati razdoblja velikih poplava i suša. Ledenjaci rastu iz planina i zadržavaju prevelike i štetne količine vode te ih potom ravnomjerno raspoređuju tijekom godine. Ledenjačke rijeke prenose otopljene tvari u mora; na taj se način hrani more, alge i ličinke riba koje žive na mjestima na kojima se svježa voda ulijeva u slanu vodu.
Stručnjaci danas govore o tri pola: Sjevernom polu, Južnom polu i Trećem polu, koji je tibetska visoravan. Velike rijeke koje teku cijelom Azijom, skroz od Pakistana do Kine, izviru na tibetskoj visoravni. Tibetska priroda nije važna samo za šest milijuna ljudi koji žive u Tibetu, već i za milijarde ljudi koji ovise o vodi koja odande dolazi. U blizini Himalaje smještena su najgušće naseljena područja na svijetu, od kojih i tri nuklearne sile: Pakistan, Indija i Kina. Onaj tko ima Tibet, ima kontrolu nad najvećim izvorom vode u Aziji. Dođu li u pitanje rijeke koje izviru na Tibetu, imat ćemo rat kakav još nismo doživjeli.
Mi smo posljednja generacija koja ima priliku spasti Zemlju od nepovratnog uništenja. Znanstvenici ističu da se nalazimo u šestome najvećem razdoblju masovnog izumiranja živih vrsta na Zemlji. "Naše su potrošačke navike razorne poput vulkana, naši modni trendovi imaju veći utjecaj od pomicanja kontinenata, a naše su želje poput potresa." Da bi se ostvarili ciljevi Pariškog sporazuma da globalno zagrijavanje ne bude veće od 1,5 Celzijevih stupnjeva, emisija ugljikova dioksida mora dosegnuti nultu stopu do 2050. godine. Da bismo to uspjeli, također moramo izumiti tehnologije koje mogu uklanjati ugljikov dioksid iz atmosfere u istim količinama u kojima se on danas emitira. Smatra se da čovječanstvo ima još najviše 800 gigatona emisija ugljikova dioksida "spremljenih za crne dane". Ako računamo da je godišnja emisija 36 gigatona, svoju ćemo kvotu potrošiti za 25 godina. Nakon toga nećemo uopće smjeti ispuštati ugljikov dioksid.
Ugljikov dioksid nastaje od koječega, no najveći je problem izgaranje nafte. Trideset posto nastale količine ugljikova dioksida upija more, što dovodi do njegova zakiseljavanja. Preostali dio ostaje u atmosferi i upija toplinu koja bi inače otišla u svemir, što uzrokuje globalno zatopljenje. Ugljikov dioksid tako uzrokuje neravnotežu energije na Zemlji – prima više energije nego što je pruža. I zatopljenje i zakiseljavanje izravna su prijetnja moru. More upija 90 posto topline koja nastaje globalnim zatopljenjem i smatra se da se svake sekunde temperatura mora povećava za iznos veličine četiriju eksplozija nuklearne bombe u Hirošimi.
Zakiseljavanje i zatopljenje mora može poremetiti životni ciklus planktona, a to pak može uzrokovati potpunu propast hranidbenog ciklusa mora. No pustimo ribe, budimo do kraja sebični! Filoplanktoni fotosintezom proizvode 60 posto sveg kisika na Zemlji. Razumijete li? Ugušit ćemo se. Ako prije toga ne izgorimo. Naime, prijelomna točka koja uzrokuje nesigurnost je i permafrost na Aljasci, u Kanadi i Sibiru. Ako se tlo koje je bilo smrznuto tisućama godinama otopi, probudit će se život u mikroorganizmima koji ispuštaju plin smješkavac, dušikov oksid, koji je 300 puta jači staklenički plin od ugljikova dioksida. Tada će se ispustiti i metan, staklenički plin koji je 25 puta jači od ugljikova dioksida. Ako se pokrene takav proces, sve naše današnje rasprave o zaštiti okoliša promjenom prehrambenih navika, kao i naš sram zbog letenja, činit će se smiješnima. Kao što je 2018. na konferenciji UN-a o klimatskim promjenama u Katowicama rekao David Attenborough: "Ako ništa ne poduzmemo, čeka nas kolaps civilizacije i izumiranje velikog dijela prirodnog svijeta."
Podaci koje sam iznijela na prvu ne obećavaju užitak u čitanju. Možda zvuči kao da je Andri Snӕr Magnason napisao jedan od onih pamfleta kojima nas aktivisti za zaštitu okoliša umaraju i plaše. No knjiga "O vremenu i vodi" nije ništa takvoga. Lijepa je i tužna, strastvena i melankolična, hibrid istraživačkog novinarstva, esejistike i mitoloških priča. Podaci koje sam zgusnula u ovom tekstu raspoređeni su u Magnasonovoj knjizi mnogo milostivije: na tristotinjak većinom poetičnih stranica u kojima Magnason bilježi povijest, vrijeme i vodu svoje živopisne obitelji – na durenje svojih roditelja, najviše piše o generaciji svojih baka i djedova kojih ima ukupno petero jer se jedna baka rastala (dobro, djed se njome odbio oženiti...) i preudala.
Ti su djedovi i bake bili ribari, planinari i planinarke što su mapirali ledenjake, jedan je bio kirurg što je operirao iranskog šaha Mohammada Rezu Pahlavija potkraj listopada 1979. godine, jedna je baka bila pilotkinja, jedna je djedova sestra čuvala Tolkienovu djecu i prepričavala mu islandske mitove, jedan je ujak pomogao da se spasi svjetska populacija krokodila. Zbog tih je ljudi Andri Snӕr Magnason postao opsjednut idejom obuhvaćanja vremena i svojoj kćeri Huldi postavio zadatak s početka ovoga teksta.
Jesmo li, kao što je tvorac atomske bombe Robert Oppenheimer svojedobno citirao "Bhagavad Gitu", mi postali Smrt, uništavatelji svjetova? Magnason, usprkos opipljivoj tuzi, završava u optimističnom tonu. Puno toga možemo učiniti. Primjerice, istraživanje je pokazalo da bi Sjedinjene Američke Države mogle proizvesti hranu za 800 milijuna ljudi da se sve žitarice koje završe kao stočna hrana iskoriste za ljudsku prehranu. Možemo prestati isušivati močvare i početi ih namjerno stvarati jer močvare apsorbiraju ugljik. Kad bi se potrebe Sjedinjenih Američkih Država za električnom energijom zadovoljavale solarnom energijom, bila bi potrebna površina od 10.000 četvornih kilometara. Površina krovova u Americi iznosi oko 5000 četvornih kilometara, a površina parkirališta zauzima oko 60.000 kvadratnih kilometara.
No budućnost ovog planeta možda najviše leži u rukama "istjerivača ugljika". Na Islandu ih postoji troje i ako želite svojoj djeci (dobru) budućnost, to je posao prema kojem bi ih trebali usmjeravati. Umjesto da se emitira u atmosferu, ugljični dioksid se može, na primjer, pohraniti u beton. Može se i izvući iz atmosfere, to je znatno skuplja metoda, ali 2017. znanstvenici su uspjeli izvući i vezati oko 50 tona ugljikova dioksida, što je jednako jednom putovanju zrakoplovom. "Nadam se", završava Andri Snӕr Magnason, "da će za trideset godina ovaj tekst zvučati zastarjelo, kao kada danas čitamo autore iz 19. stoljeća koji objašnjavaju pojmove poput 'toaleta' ili 'kanalizacije'."
Podijeli na Facebook
