Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
"Kako koristiti tijelo" Ivane Ožbolt je priručnik o zdravlju tijela i duha koji će svakome tko ga pročita donijeti neke nove spoznaje o cjelovitom zdravlju, ali i potaknuti nas na pozitivne promjene. Sportašima, trenerima i liječnicima knjiga bi mogla biti zanimljiva i korisna jer se u njoj objašnjava zašto je za fizičko zdravlje važno i povjerenje, zahvalnost i vjera. A s druge strane, life coachevi, duhovni savjetnici, psiholozi, a možda i svećenici mogli bi u Ivani i njenoj knjizi naći slično ili istomišljenika, ali i suradnika s obzirom da prvi dio knjige govori o detoksikaciji, prehrani i vježbanju, što bi moglo biti korisno i u njihovom radu s ljudima.
Holistički zdravstveni priručnici svjetski su trend, a zagrebačka kineziologinja Ivana Ožbolt napisala je priručnik, ne vođena takvom stranom literaturom već vlastitom intuicijom, znanjem i iskustvom, u kojem argumentirano navodi kako održavati tjelesnu, a kako duhovnu komponentu zdravlja i zašto jedna ovisi o drugoj.
Nakon fitness i wellness edukacija i konvencija u Velikoj Britaniji i SAD-u, iskustva na plovećim hotelima i u svjetskim fitness lancima, Ivana Ožbolt vratila se u Hrvatsku kako bi primijenila sve svoje znanje koje je stekla, a u knjizi navodi i svoja duhovna iskustva i poučne susrete na dalekim meridijanima.
* Kad ste odlučili napisati priručnik s uputama za korištenje tijela, jeste li obišli knjižare kako biste provjerili kakvi se kod nas priručnici za održavanje zdravlja čitaju i primjenjuju?
- Tekstove o "trokutu" detoksikacije, prehrane i vježbanja počela sam pisati nakon povratka u Hrvatsku iz nekog unutrašnjeg poriva, a odlučila sam ih uobličiti u priručnik nakon komentara jednog osnovnoškolskog ravnatelja kojeg sam došla informirati o svom besplatnom seminaru o zdravlju. Taj sam primjer navela u knjizi. Nisam obilazila naše knjižare, nisam planirala, niti provjerala što se kod nas čita, prodaje, kupuje, traži u pogledu slične literature. Jednom rječju, nisam marketinški planirala što bi bilo dobro "plasirati na tržište". Ja tako ne funkcioniram. Smatram da svatko tko osjeća iskren poriv, u srcu, da nešto napiše ili učini, ne kalkulira niti važe, već punim srcem radi/piše o onome što osjeća da bi trebao. A vjerujem da će zatim Bog pokazati svoj naum i zašto je stavio tu težnju u srce osobe. Barem je tako u mom slučaju. Ali više o svemu u knjizi i na budućim seminarima.
* S obzirom da ste nekoliko godina radili i educirali se u SAD-u i Velikoj Britaniji, jeste li primijetili da nama u Hrvatskoj nedostaju slični priručnici kakvi su vani zacijelo brojniji?
- Iako je najveći dio moje kućne biblioteke o fitnessu, wellnessu, zdravlju, i tjelesnom i duhovnom, kupljen u SAD-u ili Velikoj Britaniji, nisam primijetila da nama u Hrvatskoj nedostaje literature o tim temama, iako su jače zastupljeni strani autori, vjerojatno zbog uvjerenja da se više i lakše prodaje ono što dolazi izvana. No, i ja sam primjer da se domaćim autorima želi dati prilika jer očito imamo nešto vrijedno i dobro za reći i da će to domaća publika znati prepoznati i iskoristiti za svoje dobro, a time onda i na dobro svoje okoline i svih nas.
* Koji je naš problem, pitate se nekoliko puta u knjizi i gotovo oslobađajuće djeluje vaša konstatacija da sve što nam se događa ima ishodište u nama te da problem nisu ni vrijeme ni novac. Prave vrijednosti treba svatko naći u sebi, ali nije li to spoznaja do koje svatko treba doći sam? Mislite li da priručnik može potaknuti ljude da se usmjere na vlastiti razvoj prije nego što dotaknu dno?
- Osobno, nikome ne želim da dotakne dno u bilo kojem smislu, ali vlastito i iskustvo drugih ljudi mi je pokazalo da ma koliko bolno može biti, dobro je dotaknuti dno jer se tek tada konačno, u potpunosti, slama naš otpor, naš ego, naše mišljenje i ponosni stav da znamo, da možemo, da smo svemoćni i da možemo sami. Kažem to jer sam i sama bila takva. Tek kad se u jednoj dubokoj krizi počeo lomiti moj ego koji je godinama bio hranjen određenom literaturom, postupcima, mislima, događajima, postignućima... nastalo je oslobođenje! Odjednom sam čula svoje pravo ja - duhovno biće koje je molilo da ga osvjestim, priznam i pomognem mu da zacijeli i ozdravi. Vapilo je da mi kaže "tajnu" kako dalje i kojim putem krenuti. A da bi to moglo, ego je morao nestati, glava je trebala ušutjeti, a srce je trebalo govoriti.
Mislim da nas priručnik može potaknuti da dublje razmislimo o sebi, tko smo mi uistinu, da krenemo propitkivati svoje stavove, ponašanje, riječi, djela... što radimo sebi ali i drugima... A ako zaista krenemo na put "samootkrivanja", predivne stvari možemo otkriti. Da nismo sami, da ima netko tko nam nudi pomoć ako je želimo, netko tko nas bezuvjetno voli i čeka da mu se vratimo. Samo je pitanje, želimo li to.
* U primjerima iz vlastitog iskustva na nekoliko mjesta navodite kako duhovno buđenje može djelovati na odnose s drugima, koji postaju skladniji. Kako vjerovanje, zahvalnost i ljubav djeluje na odnose s najbližima i na obitelj? Jesu li djeca odgojena u sredini koja poštuje duhovne vrijednosti nezaštićena u sredini koja ne njeguje zahvalnost, vjerovanje, ljubav i opraštanje?
- Zamislimo duhovno buđenje kao sljedeću sliku - naše duhovno biće stvoreno je da bi sjajilo predivnim svijetlom. Kao i Bog od koga smo potekli. Ali slobodna volja, koju nam je on također dao, i naš ponos da možemo sami odlučivati, udaljava nas od izvora svjetla. I tada, naše duhovno biće postaje sve tamnije i tamnije, samo, odvojeno, ranjeno riječima, postupcima, mislima nas samih, ali i drugih... A onda, jednog dana, kada konačno "shvatimo", krenemo se vraćati prema izvoru svjetla i prepuštamo mu se da nas čisti, jača, zacijeljuje, hrabri, bezuvjetno voli!
Kada to sve osjetimo u svom biću, naše promjene razmišljanja, govora, ponašanja – smirenost, zahvalnost, uviđavnost, blagost, opraštanje, djelovanje iz povjerenja/vjere, a ne više iz grča i straha, naša ljubav prema sebi i drugima... primjećuje i osjeća i naša okolina. U početku se većina ljudi iz naše sredine snažno opire tom svjetlu zbog ega, ponosa, povrijeđenosti, razočaranja, nevjere..., ali njegov sjaj s vremenom prelazi i na neke naše bližnje, pa se polako i njihov ego počinje lomiti, i umjesto obrane i svađe počinju više slušati i prepuštati se tom svjetlu da ih mijenja.
A djeca i mladi koji rastu u sredini gdje se iskazuje ljubav, poštovanje, zahvalnost, gdje vladaju smirenost, vjera, uslužnost, blagost, opraštanje... jedino što žele jest svjetliti. Ljudi danas počinju „pucati po šavovima“ i sve više osjećaju da ih ovaj materijalni svijet i njegova dobra ne mogu zadovoljiti i počinju tražiti ono bitno. Za mene, to bitno je vratiti se i ponovno se povezati s Bogom.
* Kako usmjeravanje na vlastite duhovne vrijednosti može pomoći ako smo svakodnevno izloženi stresu, ako imamo stroge šefove ili tijesne vremenske rokove? Kako nam preuzimanje odgovornosti za sebe, ciljanje i otpuštanje, može pomoći u situacijama kada ovisimo o postupcima drugih?
- Svakodnevna izloženost stresu može biti uzrokovana različitim stvarima, ali po meni znači da se osoba nalazi na pogrešnom mjestu i radi stvari koje nisu potpunosti usklađene s njezinim željama i porivima iz srca, da postoji strah, neorganiziranost, manjak vjere, strpljivosti, ljubavi...
Strogi šefovi – prestanimo očekivati da će se ljudi ponašati onako kako bi mi htjeli, prihvatimo svaku osobu onakvu kakva je, učimo o sebi u kontaktu s drugim ljudima i mijenjajmo sebe, ne upirimo prstom u druge, ne glumimo žrtve, "opraštajte i oprostit će vam se"...
Tijesni vremenski rokovi – za sve je potrebno vrijeme, kvalitetno "uloženo" vrijeme... ali s obzirom da svijetom vlada uzrečica "vrijeme je novac", a većina ljudi su sluge novca koje uništavaju svoje i tuđe živote... Sve se želi odmah i sada, što više sa što manje troškova, uložene energije... U takvim sustavima nema srca, nema duha ni iskrenosti, ljudi su brojevi koji vrijede ili ne vrijede s obzirom na svoje rezultate koje mjeri novac ili vrijeme, lako su zamjenjivi ili otpisani. Ako želimo hraniti takva čudovišta, onda pristajemo i na tijesne vremenske rokove, a obično pristajemo jer mislimo da smo stjerani u kut, da nema drugog načina, strah nas je maknuti se jer nemamo vjere, a i slijepi smo i gluhi na znakove koji nam se svaki dan pokazuju.
Nedavno sam i sama bila dovedena u situaciju da ovisim o postupcima drugih ljudi. Mogla sam se svađati, uvjetovati, stvarati razdor, teške emocije i mučne situacije. To bi napravio ego jer njegove ciljeve i snove netko ruši, usporava, ograničava. Ali s obzirom da je moj cilj bio postavljen iz srca - više o svemu ovome u knjizi, naravno - vjera da će sve ispasti dobro i stalan osjećaj da sam na pravom putu omogućili su mi da prihvatim novonastalu situaciju s blagošću, smirenošću, ljubavlju, opraštanjem, razumijevanjem i da iz te situacije učim i izvučem samo dobre stvari.
* U dijelu knjige koji se odnosi na tjelesno zdravlje naveli ste detoksikaciju, tjelovježbu i prehranu kao osnovne preduvjete očuvanja zdravlja, a održavanje tijela uspoređujete s održavanjem automobila. Kako osobni treneri mogu pridonijeti da se podigne svijest o očuvanju zdravlja i da na svoje zdravlje počnemo misliti svakodnevno, a ne tek kad ga izgubimo?
- Vjerujem da oni osobni treneri koji zaista iskreno iz srca žive svoj poziv podižu svijest o važnosti i načinima očuvanja zdravlja svaki dan, gdje god da jesu i s kim god da se susreću. To čine svojom pojavom, zdravim izgledom, vlastitim primjerom zdravih životnih navika, pozitivnim načinom razmišljanja, uravnoteženošću duha i tijela i naravno znanjem i iskustvom.
Gdje god se okrenemo postoje reklame, savjeti, ali i upozorenja zašto je važno i kako očuvati zdravlje... Ali zašto ih većina ljudi još ne primjenjuje? Smatram da je to zato što još nisu osvijestili svoje postojanje. Ni tjelesno, ali još važnije duhovno. Dragi Bog je stvorio predivna tjelesna i duhovna bića. Dao nam je tjelesno vozilo - tijelo da bude hram duha. Stvorio je tjelesni sustav koji sam zna što treba i kako raditi... disati, cirkulirati, pokretati, izgrađivati, razgrađivati, pumpati, eliminirati, zaštititi, povezivati, hidratizirati, regenerirati, rasti... A mi, duhovna bića koja voze to vozilo, samo ga trebamo "održavati". Pitajte bilo kojeg inženjera ili tehničara treba li strojeve održavati i čine li to redovito?! Ali tijela su nam dana besplatno, a znamo da, nažalost, većina ne cijeni ono što dobije besplatno, pa nije ni čudo da se počnemo brinuti tek kada izgubimo zdravlje.
Iz svog 15-godišnjeg profesionalnog iskustva na prste jedne ruke mogu navesti koliko mi se ljudi obratilo sa željom da žele savjete ili preporuke kako da očuvaju svoje zdravlje. Znam da nije baš motivirajuće, ali to je istina s kojom se osobni treneri, a i svi drugi koji se bave zdravljem ljudi, stalno susreću.
Ali nama koji imamo veliku, usađenu strast za ono što radimo to je još jedan razlog da se svaki dan probudimo sretni i zahvalni da imamo još jedan dan, još jednu priliku pomoći nekome da se osjeća bolje i živi zdravije.
Podijeli na Facebook
