Piše Tanja Tolić
Jerome David Salinger volio je gledati tenis i jesti hamburgere, najviše one u Burger Kingu. Uživao je u svom vrtu, odlazio redovito u kazalište i često na izlete, primjerice do Slapova Niagare (i to autobusom!). Sve to u godinama kad ga je svijet doživljavao isključivo kao čangrizavog i ćudljivog čovjeka, a kasnije i starca koji odbija dalje objavljivati priče i romane i, još više, odbija govoriti o tome zašto odbija pisati.
Točno na prvu godišnjicu njegove smrti, 27. siječnja ove godine, objavljeno je 50 pisama i četiri razglednice koje je Salinger napisao svojem prijatelju iz djetinjstva, Donaldu Hartogu, a u kojem otkriva da je zapravo, sve te godine izolacije, bio potpuno normalan čovjek. Samo nije želio da mi to znamo.
U pismima prijatelju Salinger potvrđuje i kako neprestano piše, iako je posljednje djelo, kratku priču “Hapworth 16, 1924” objavio 1965. godine u The New Yorkeru. To bi značilo da ćemo jednog dana možda ipak pročitati još koju njegovu literarnu riječ i da možda neće ostati najviše zapamćen po priči o Holden Caulfield koji je 1951. pobjegao iz škole i maštao o tome kako će postati “lovac u žitu”: stajat će tik do provalije i spašavati djecu koja se igraju u polju.
Posljednjih 40 godina prije smrti, Salinger, ili Jerry kako su ga zvali njegovi bližnji, svojim je čitateljima ozbiljno išao na živce. Posljednji intervju dao je 80-ih godina, a od tada je redovito govorio “ne”. “Ne” objavi novih priča i romana koje je navodno napisao, “ne” biografijama u kojima se pokušavao raščlaniti njegov život, “ne” filmskim ekranizacijama njegovih djela. Jerry je sredinom 60-ih odlučio da će pisati samo za sebe, u svom bunkeru u Cornishu, New Hampshire, a jedine osobe koje su s njim uspjele stupiti u kontakt sve te godine bile su uglavnom mlade žene, i to nakon što bi im staromodni Salinger najprije napisao pismo.
“Lovac u žitu” u međuvremenu je postao kultno djelo. Priča o 16-godišnjem mladiću na rubu živčanog sloma do danas je prodana u 65 milijuna primjeraka, a svake se godine proda još oko 250 tisuća kopija. Roman koji je inspirirao filmove poput “Donnieja Darka”, “Diplomca” i “Društva mrtvih pjesnika”, pisce poput Sylvije Plath i Breta Eastona Ellisa, a nažalost i ubojice (Mark David Chapman, koji je ubio Johna Lennona držeći Salingerovu knjigu u ruci, poslije je tvrdio da ga je ubio jer je postao “lažnjak”, baš kao i oni koje je Holden mrzio), krajem 70-ih je u SAD-u bio najcenzuriranija knjiga i istodobno druga najobrađivanija knjiga u srednjim školama na satovima engleskog jezika. Profesori koji su je čitali učenicima zbog nje su dobivali otkaze, a roditelji koji su je zabranjivali djeci živčane slomove. U nekoliko je zemalja čak i zabranjena zbog psovanja: jedan vrijedni roditelj pobrojao je da Holden u romanu 237 puta kaže “do đavola”, 58 puta spominje “kurvinog sina”, 31 put kaže “Isusa ti Krista” i šest puta “jebemu”.
No Holden se vjerojatno baš zato od početka sviđao tinejdžerima, iako je zamišljen kao knjiga za odrasle. Mnoge Salingerove priče, naime, govore o djeci ili su djeca glavni likovi, iako je za ono što govore najčešće potrebna racionalizacija karakteristična za odrasle i zrele osobe. Salinger je imao na raspolaganju ograničen broj likova jer je pisao o članovima triju obitelji – Glassovima, Caulfieldovima i Gladwallerima.
Djeci, kao likovima, pritom je bio naklonjeniji: otkad je u 21. godini napisao prvu priču, njegovi likovi nisu mnogo odrasli - oko 75 posto njegovih priča govori o ljudima mlađima od 21. godinu, a 40 posto o onima ispod 12. godine života. Ti likovi, primjerice u kupaonici (kao što je slučaj u “Zooeyju”), uglavnom vode dugačke i majstorski ispisane dijaloge u kojima prepričavaju svoja mistična iskustva, egzistencijalne krize, potragu za identitetom, na način da se čitatelju čini kao da su pročitali upravo njegove misli. Pričaju o svemu onome što je Salinger otkrio i spoznao u prvoj polovici svojega života, nerijetko na štetu žena i dvoje djece koja su ga voljela.
Prvu suprugu, Sylviju, Salinger je upoznao u možda najbolnijem razdoblju svojeg života. Nakon što je uspio objaviti nekoliko priča 40-ih godina, počeo je Drugi svjetski rat, a Jerry je završio na europskom ratištu. Borio se u nekim od najstrašnijih bitaka i to je ostavilo ozbiljne posljedice na njegove živce - po završetku rata nekoliko je tjedana bio hospitaliziran. Mnogo godina kasnije rekao je svojoj kćerci Margaret: “Nikad zapravo ne prestaneš osjećati taj miris spaljenog mesa, koliko god dugo živio”. Nakon liječenja, prijavio se za šestomjesečnu službu “denacifikacije” Njemačke.
Tako je upoznao Sylviju i njome se oženio 1945. U Sjedinjene Države vratili su se zajedno, ali im se brak raspao nakon 8 mjeseci i Sylvia je kupila kartu za Njemačku. Salingerova kći Margaret bila je prisutna kad je mnogo godina kasnije Salinger primio pismo od prve supruge. Pogledao je omotnicu i poderao je bez da je pročitao što unutra piše. Bio je to prvi put da mu se javila nakon prekida no, kako je Margaret poslije zapisala u svojoj biografiji “Dream Catcher” (2000), kad bi Salinger “završio s nekom osobom, onda je to bilo zauvijek”.
Povratak u domovinu donio je prekretnicu - priča “Perfektan dan za banana-ribe”, objavljena 1948. u New Yorkeru, dobila je pohvale kritike, zbog čega je Salinger postao kućni autor u newyorškom listu. “Banana-ribe” bile su ujedno i prva priča o obitelji Glass, koju čini dvoje umirovljenih vodviljskih glumaca i njihovo sedmero djece: Seymour, Buddy, Boo Boo, Walt, Waker, Zooey i Franny. Salinger je o Glassovima objavio ukupno sedam priča.
Četrdesete su za Salingera bile važne i jer je u njima postao sljedbenik zen budizma, do te mjere da je sastavljao liste za čitanje djevojkama s kojima je izlazio. Mnoge njegove kasnije priče bile su napisane u formi koana, budističke zagonetke, a jednim počinje i njegova zbirka pripovjedaka “Devet priča”: “Znamo kako zvuči pljesak sa dvije ruke, ali kako zvuči pljesak samo jednom rukom?”
Tih je godina Jerry još bio društven i željan novca, pa i slave; želio je prodati filmska prava na neke od svojih priča jer si je htio osigurati financijsku sigurnost. Prema njegovom neslužbenom biografu Ianu Hamiltonu (Salinger ga je tužio pa je knjiga umjesto 1987. objavljena 1988. u krnjem obliku, jer mu je zabranio da citira njegova pisma), Salinger je bio nezadovoljan što se izjalovila ekranizacija njegove priče iz 1943., “The Varioni Brothers”. Zbog toga je 1948. odmah pristao na ponudu producenta Samuela Goldwyna da ekranizira priču “Ujak Wiggily u Connecticutu”. No kritičari su film, koji je na kraju nazvan “My Foolish Heart” i prikazan 1949., sasjekli. Priča je do te mjere bila promijenjena da Salinger više nikad ni na što nije prodao filmska prava, a odbio je čak i Stevena Spielberga koji je htio snimiti “Lovca u žitu”, objavljenog 1951., nakon deset godina rada.
“Lovac u žitu” bio je neočekivani bestseler: donio je Salingeru mnogo novca i omogućio mu da se povuče iz javnog života, koji mu je već počinjao ići na živce. Godine 1953., dvanaest mjeseci nakon što je objavio “Devet priča”, povukao se u Cornish gdje je pisac, tada 34-godišnjak, dobar dio svog društvenog života provodio zabavljajući tinejdžere iz lokalne srednje škole. Često je pratio tinejdžerice na školske plesove i sportska natjecanja. A onda, 1954. godine, na zabavi u Cambridgeu, upoznao je Claire Douglas, koja je tada imala 19 godina. Bila je kćer uglednog britanskog kritičara Roberta Langdona Douglasa.
Vrlo brzo počela je u njegovoj kući provoditi mnogo vremena. U tom trenutku Salinger je počeo u svojoj glavi već zamišljati lik Franny Glass. Franny zato jako nalikuje Claire, a u vrijeme kad je objavio istoimenu priču u New Yorkeru (u veljači 1955.), Salinger se vjenčao s Claire i darovao joj priču kao vjenčani dar. U prosincu im se rodila kći Margaret, a pet godina kasnije i sin Matthew.
Do tada je Salinger već napustio budizam i okrenuo se učenju Sri Ramakrishne, jednoj vrsti hinduizma, čiji se sljedbenici na putu prosvjetljenja zalažu za celibat i odvajanje od ljudskih obaveza, primjerice onih prema obitelji. Margaret Salinger je u svojim memoarima napisala kako se njezini roditelji vjerojatno nikada ne bi oženili, niti bi ona i njezin brat bili rođeni, da njezin otac nije u međuvremenu odustao od Ramakrishne i okrenuo se učenju Lahirija Mahasaye, učitelja Paramahanse Yoganande, koji je rekao kako se prosvjetljenje ipak može postići i tako da se slijedi put “kućevlasnika”, odnosno oženjene osobe s djecom. Nakon vjenčanja, Salinger i Claire počeli su se baviti kriya jogom.
Nakon što je napustio kriya jogu, Salinger se okrenuo dijanetici, prethodnici scijentologije, a čak se i upoznao s njezinim osnivačem L. Ronom Hubbardom, no brzo je od nje odustao. Uslijedio je cijeli niz pokreta i metoda: kršćanska znanost, homeopatija, akupunktura, makrobiotika, učenja medija Edgara Caycea, gladovanje, povraćanje kako bi izbacio nečistoće, megadoze vitamina C, terapija urinom, glosolalija (dar govorenja u jezicima) i još koješta.
Paralelno je bilježio uspjehe: 1960. je objavio knjigu “Franny i Zooey”, toliko važan literarni događaj da je Time stavio njegovu fotografiju na naslovnicu. Tri godine poslije objavio je “Visoko podignite krovnu gredu, tesari” i “Seymour uvod”, također kao jednu knjigu, koja se popela na prvo mjesto liste bestselera New York Timesa. No tijekom godina intenzivnog rada, Salinger se sve više povlačio u sebe i udaljavao od Claire.
“Zapravo nikad nije bio doma. Imao je studio, točnije građevinu nalik bunkeru koja je udaljena milju od kuće i stalno je bio tamo. Znao je unutra biti zatvoren i po dva tjedna. Imao je malo priručno kuhalo na kojem je podgrijavao hranu. Mislim da je Claire bilo jako teško”, rekla je jedna njegova bivša zaposlenica.
Do 1966. godine život u izolaciji počeo je fizički škoditi Claire. “Žalila se da je napeta, da ne može spavati, gubila je na težini i ispričala mi je cijelu povijest bračnih problema”, zapisao je dr. Gerard Gaudrault koji ju je pregledao u to vrijeme. Iste godine Claire je zatražila razvod braka. Salinger za nju nije pokazivao nikakvo zanimanje, odbijao je s njom komunicirati, objavio joj da je ne voli i da nema nikakve želje da se njihov brak nastavi, bilo je navedeno u papirima za razvod. Rastali su se u listopadu sljedeće godine, a tridesetak godina kasnije njihova je kći otkrila sve mračne tajne toga braka.
U svojim memoarima, Salingerova kći Margaret, koja danas ima 54 godine, iznijela je cijeli niz bizarnih detalja o životu svoga oca. U knjizi tvrdi da joj je otac, kad je ostala trudna, savjetovao da pobaci jer nema smisla na “ovako jadan svijet donijeti dijete”. Ništa bolji nije bio niti prema njezinoj majci: nakon što su se vjenčali, Salinger je zahtijevao da mu Claire priprema komplicirane, zdrave obroke te da mu pere plahte dvaput tjedno, usprkos tome što u kući nije bilo ni grijanja niti tople vode.
Margaret je otkrila i da je njezina majka, nakon što je ostala trudna za rijetkog seksualnog odnosa sa svojim suprugom, patila od suicidalne depresije jer je Salingeru njena trudnoća bila odbojna. Kad je Margaret imala 13 mjeseci, život joj je postao toliko nepodnošljiv da je razmišljala da ubije dijete i sebe, no umjesto toga je podmetnula požar, a onda i pobjegla od supruga, koji ju je nakon šest mjeseci uspio nagovoriti da mu se vrati.
Iako je njezina majka bila ljubomorna na njen i očev odnos, i uvjerena kako Salinger svoju kćer više voli od nje, niti Margaretin život s ocem nije bio lagan. Sjeća ga se kao osobe koja je ljudima govorila svoje mišljenje o baš svemu – od toga kako ispravno žvakati hranu do toga kako disati. Vjerojatno je zbog toga kao tinejdžerica patila od bulimije, paničnih napada, sindroma kroničnog umora i fibromijalgije. Otac ju je odbijao odvesti liječniku, vjerojatno zato što nije bio u dodiru s realnošću.
“Granica između fikcije i stvarnosti nije bila jasna, a on je bio mnogo sretniji u svijetu knjiga”, napisala je u svojim memoarima koje nisu komentirali niti otac niti majka. Claire je danas psihoanalitičarka i živi u Kaliforniji. Knjigu je komentirao jedino njezin brat Matthew, koji je postao glumac, nazvavši ju patetičnom i činom nekoga u kome je mnogo bijesa. “Ne mogu tvrditi da je sve to namjerno izmislila. Samo znam da sam odrastao u sasvim drugačijoj kući i s dvoje potpuno različitih roditelja od ovih koje moja sestra opisuje”, izjavio je novinarima.
U trenutku rastave od Margaretine majke, Salinger je već prestao reagirati na javnost. Godine 1965. prestao je objavljivati (tada je u New Yorkeru objavio svoju posljednju priču “Hapworth 16, 1924”, čije se reizdanje već godinama planira, ali nikako i da se realizira), no sedam godina poslije jedan članak u New York Times Magazineu mu je ipak privukao pažnju. Napisala ga je Joyce Maynard, a uz njezinu fotografiju na naslovnici, magazin je esej objavio pod naslovom “Osvrt jedne osamnaestogodišnjakinje na život”. Na fotografiji je snimljena kako sjedi na podu, na nogama ima crvene čarape, nosi plave traperice i bež vestu. Crna kosa joj nije počešljana. Gleda širom otvorenih očiju, poput djeteta.
“U to vrijeme je snimljeno mnogo fotografija na kojima je izgledala kao Lolita nad svim lolitama”, izjavio je jedan njezin prijatelj. Članak je bio zanimljiv, iako ne briljantan, a u njemu je Joyce povukla paralele između svog života i ključnih događaja koji su se odigrali u isto vrijeme. Teza joj je bila da je generacija koja je rođena u 50-ima, dakle njezina generacija, zapravo “generacija neispunjenih očekivanja… posebna zbog onoga što je propustila”.
Salinger je bio toliko impresioniran njezinim tekstom, a i njome, da joj je natipkao pismo u kojem ju upozorava na opasnosti slave. Salinger i Maynard - rođena u obitelji intelektualaca (otac alkoholičar je predavao engleski, a majka je napisala dvije knjige) - dopisivali su se čitav njezin prvi semestar na Yaleu. “U to se vrijeme znalo da je Joyce u kontaktu sa Salingerom. Slao joj je pisma u kojima ju je upozoravao da im ne dopusti da je pokvare, da unište njezin glas. ‘Oni’ su bili establišment, izdavači, vanjski svijet. Zapravo je činio ono što je propovijedao u ‘Lovcu u žitu’, štitio ju je”, rekao je Samuel Heath, koji je s njom pohađao Yale. Nakon što su izmijenili otprilike 25 pisama, Salinger je pozvao Maynard da ga posjeti. No umjesto da se vrati na Yale, uselila se i ostala s njim gotovo godinu dana.
“Otac joj je pobjesnio. Ne samo zato što je živjela sa Salingerom, nego i zato što je napustila koledž. Vjerovao je da ima potencijala za pisanje. Nije htio da se proda”, ispričao je prijatelj obitelji. Dok je Salinger pisao ono što nikad nije namjeravao objaviti, Joyce je ostvarila očev san: pisala je memoare “Looking Back”, temeljene na njenom članku za New York Times. Za vrijeme zime, ona i Salinger su se jednom čak odvažila otići na Manhattan, gdje joj je Salinger kupio kaput i na ručku je upoznao s prijateljem Williamom Shawnom.
Maynard i Salinger su vrijeme uglavnom provodili pišući, a kad nisu pisali, Salinger bi joj držao predavanja o prednostima homeopatske medicine i zen budizmu. Seksualni život je podrazumijevao, kako je kasnije ispričala, samo oralni seks. Takav dogovor više je bio njena, nego njegova inicijativa. Usprkos tome, željela je imati djecu, no Salinger joj je jasno dao do znanja da nema namjeru imati još djece, zbog čega su se često raspravljali. U proljeće je sukob dosegao vrhunac na odmoru na Floridi. Dok su ležali na plaži Salinger joj je rekao da je “njihova veza gotova, ako je to (djeca) ono što ona želi”. Po povratku u Cornish, očekuje od nje da spakira stvari. Joyce je ustala, otresla pijesak, okrenula se i otišla. Veza je bila gotova.
Iako je veza trajala samo 10 mjeseci, Maynard se teško rješavala uspomena na slavnog pisca koji je od nje bio stariji 35 godina. U godinama koje su uslijedile Salinger je nastavio šutjeti, a Maynard je gotovo opsesivno bilježila detalje iz svog života: pisala je o anoreksiji u adolescenciji, potom o bulimiji od koje je patila nakon puberteta, o ocu alkoholičaru, povećanju grudi koje je izvela dva puta, o teškom razvodu od umjetnika Stevea Bethela 1989., s kojim je u braku dobila sina i kćer… O svemu je pisala, ali je šutjela o vezi sa Salingerom. Spomenula bi je tek povremeno. Godine 1992. torontskom listu Star izjavila je kako je Jerry vrlo povučena osoba. “I ja ću uvijek poštovati njegovu privatnost. Obećala sam mu to prije mnogo godina. No, imam naravno pravo na našu zajedničku prošlost. I da, mogu reći da me je ta veza zauvijek promijenila. Nakon što sam otišla, činilo se da za mene ne postoji mjesto na zemlji.”
Jedan od muškaraca s kojim je Joyce izlazila nakon razvoda ispričao je novinarima kako je čestio pričala o tipu kojeg je nazivala Jerry. Znala bi govoriti: “Jerry je ovo…” ili “Jerry je ono”, a govorila je o njemu kao se da još druže. Trebalo mu je nekoliko minuta da shvati da zapravo priča o Salingeru kojeg nije vidjela godinama. Poslije mu je dala i Salingerova pisma da ih pročita.
Iako su se njezine knjige dobro prodavale, a jednu je i dodatno unovčila prodajom filmskih prava, “Žena za koju se umire” (film “To Die For” koji je režirao Gus Van Sant, a glavnu je ulogu tumačila Nicole Kidman), Maynard je na kraju prodala Salingerova pisma jer je imala financijskih problema, a prodala je i njihovu ljubavnu priču, napisavši 1998. godine biografiju “At Home in the World: A Memoir”. Pisma je na aukciji 1999. godine kupo Peter Norton, kalifornijski poduzetnik koji se bavi softwareom, i vratio ih Salingeru.
Da je znao da će se to dogoditi, vjerojatno 1981. godine ne bi poslao pismo glumici Elaine Joyce, koja je u to vrijeme imala 36 godina i glumila je u televizijskoj seriji “Mr. Merlin”. “Bila sam šokirana. Nisam mogla vjerovati svojim očima. U pismu mi je pisao o mojoj glumi”, izjavila je poslije. Elaine je odgovorila, kao i Maynard, i ubrzo je uslijedila korespondencija, potom sastanak, a onda je počela i veza. Par je provodio mnogo vremena u New Yorku.
Bili su u vezi nekoliko godina, tijekom 80-ih, a veza je završila kad je Salinger upoznao Colleen O’Neill, mladu ženu iz New Hampshire koja je organizirala godišnji gradski sajam u Cornishu. U javnost je 1992. godine, nakon požara u Salingerovoj kući, procurilo da mu je Colleen, od njega mlađa 50 godina, postala treća supruga, vjerojatno 1988. godine. Margaret je tvrdila da je i nju gnjavio kao i njezinu majku, no i da je par pokušavao dobiti još djece.
Iako od 1965. nije objavio niti retka, Margaret je, u posljednjim godinama očeva života, tvrdila kako on i dalje piše, no ništa ne objavljuje iz straha od kritike, iako je prilično sigurna da je ono što je napisao dao drugim ljudima na čitanje. Joyce Maynard je pak otkrila kako je do 1972. Salinger dovršio dva nova romana. Za sve one koji strahuju hoće li uspjeti ikada išta od toga pročitati, Margaret je u svojim memoarima potanko opisala sustav kojim je njezin otac obilježio neobjavljena djela: “Crvena oznaka je značila – ako umrem prije nego ovo dovršim, objavi tako kako jest, dok je plava značila – objavi, ali najprije uredi”.
Prva Salingerova ljubav
Godine 1941., dok je s roditeljima živio u New Yorku, 22-godišnji Salinger zaljubio se u Oonu O’Neill, 16-godišnju kćer dramatičara Eugenea O’Neilla. Salinger je Oonu upoznao u ljeto 1941. godine u Briellu, gradiću na obali New Jerseyja. Bila je tiha i predivna, do te mjere da s nje nisi mogao skinuti oči, opisivali su njezini prijatelji vjerojatne razloge zašto se Salinger u nju zaljubio. Počeli su vezu po povratku u New York. Romansa je završila kad je Salinger otišao u vojsku. Ubrzo nakon toga, Oona se preselila u Los Angeles, gdje je upoznala Charlesa Chaplina i udala se za njega kad je napunila 18 godina. Chaplin je imao 55.
Podijeli na Facebook
