Japanska Mata Hari – Imala je svoju vojsku i otela suprugu posljednjeg kineskog cara

Piše Tanja Tolić

Bila je kći posljednjeg japanskog cara, obučena u dronjke kako bi zavarala ubojice. Roditelji su joj ubijeni, braća okrutno protjerana. Bila je i pilotkinja, vrsni strijelac, slikarica, pjesnik. Zapravo je Yoshiko Kawashima bila odbačeno dijete, poklonjena strancu jer je njezin otac, mandžurski princ, imao 38 potomaka pa je djecu nekad dijelio kao darove.

Yoshiko Kawashima velika je enigma japanske povijesti, više poznata po nadimcima, nego biografskim činjenicama. Nazivaju je japanskom Matom Hari, nekad joj se obraćaju kao mandžurskoj Ivani Orelanskoj, nekad je naprosto zovu Istočnim biserom. Nova knjiga pokušava rasvijetliti mračna mjesta njezine biografije, koliko je to moguće – s obzirom da je Yoshiko bila vrsna manipulatorica i lažljivica.

Phyllis Birnbaum u knjizi “Manchu Princess, Japanese Spy” utvrđuje da je Yoshiko rođena u Kini 1907. i da ju je otac, princ Su, poklonio jednom od svojih japanskih saveznika, Naniwi Kawashimi, kad je imala osam godina. Njezin adoptivni otac bio je taj koji je ohrabrio njezinu mušku stranu, dopustio joj da nauči u Tokiju džudo i mačevanje te, moguće, jer je i sam bio špijun, poticao njezin talent za laganje. Naniwa je, otkriva knjiga, bio kratkog fitilja, pa bi znao za svojom kćeri potrčati s lopatom u ruci.

 

Navala prosaca, očevih prijatelja ultranacionalista, pogurala ju je prema njezinoj sudbini. Pobunila se i odrezala kosu: “Odlučila sam prestati biti žena zauvijek”. (Ipak se 1927. godine udala za sina mongolskog generala. Brak je potrajao samo dvije godine.)

 

Ljepoticu u muškoj odjeći, kako ju je nazvao japanski romanopisac Shofu Muramatsu u istoimenoj knjizi iz 1933. godine, unajmit će za vrijeme Drugog svjetskog rata Japanska vojska Kwantung i Mandžukuo, marionetska družava koju su stvorili Japanci 1931. u Mandžuriji. Sam bog zna što je radila u vrijeme rata – službeno, bila je japanska špijunka. Neki čak tvrde da je otela caricu Wanrong, suprugu posljednjeg kineskog cara Pu Yija, i vozikala je zemljom u prtljažniku svojeg automobila. Moguće da je i sama plasirala tu glasinu, kao i mnoge druge, no upravo je ona, navodno, uspjela uvjeriti Pu Yija da postane car Mandžukua.

Yoshiko je početkom 30-ih godina 20. stoljeća upravljala i vlastitom malom vojskom, konjicom od 3000 do 5000 bivših bandita koji su u Mandžukuu lovili antijapanske gerilce. Upravo joj je taj pothvat donio epitet mandžurske Ivane Orleanske.

 

Lažna država pogodovala je njezinom lažnom identitetu, pa je bila vrlo popularna u mandžurskom visokom društvu, gostovala na radiju, snimila i album pjesama. “Cijeli život prate me lažne glasine. Na kraju ću i umrijeti zbog tih tračeva”, izjavila je jednom prilikom. Pokazalo se da je bila u pravu. Njezina slava počela je opadati krajem 30-ih, odala se opijumu, a krug njezinih najbližih prijatelja činilo je pet majmuna.

 

Po završetku rata, novinska agencija objavila je da je “kineska kontraobavještajna služba uhitila dugo traženu ljepoticu obučenu u muškarca”. Nacionalistička vlada izvela ju je pred sud 1948. godine, a presudila joj je upravo vlastita napuhana hagiografija – kao dokaz njezina izdajništva navedeni su brojni romani, memoarske knjige i filmovi snimljeni o njoj.

Pogubljena je 25. ožujka 1948. godine metkom u glavu. Ili nije. Možda su drugo tijelo podmetnuli pod njeno, piše Birnbaum, a ona je ostatak života proživjela u ilegali.

* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus.

 

Podijeli na Facebook