Jasna Kovačević: knjižnica je utočište, a ona je knjižnica

Piše Tanja Tolić

Ovako je to izgledalo gotovo četiri desetljeća: ideš u grad, prođeš Preradovićevom, kroz izlog mahneš Jasni. Sastavilo se nebo sa zemljom, nemaš kišobran, gurneš vrata, uđeš u knjižnicu, i tamo je Jasna. Treba ti hitno knjiga, nazoveš Jasnu u nedoba, ona ti kaže da te ujutro čeka knjiga na pultu. Promocije knjiga nisu baš kao vjenčanja i sprovodi, ali često jesu slavlja za svoje autore: na početku Jasna uvijek kaže nekoliko prigodnih, vješto složenih rečenica (rado bi da si ih se sam sjetio…), a onda stane negdje u stražnji red i pažljivo sluša do kraja. Nekad tako i triput na dan. Uvijek prisutna, uvijek pribrana, s dobrim osjećajem za humor, nepretenciozna zafrkantica štreberskog pristupa poslu… što sad, mogu i priznati, sigurno nisam jedina: mnogima od nas, u teške dane, ne zbog vremenske prognoze nego unutarnjih ciklona, pomoglo bi već da stanemo pored nje i samo malo šutimo. Nemam pojma je li joj to od pročitanih knjiga ili je do karaktera, tako djeluje na druge. Knjižnica je utočište, a Jasna je knjižnica. Prostor oblikuje ljude, no nekim ljudima uspije i obratno.

U najomiljenijoj zagrebačkoj knjižnici, onoj Bogdana Ogrizovića, Jasna Kovačević, 2019. godine proglašena Zagrepčankom godine, radi već trideset osam godina, od toga dvadeset i osam kao ravnateljica i voditeljica. Za dva mjeseca će napuniti 65 godina i 17. travnja prestaje raditi. Odlazi u mirovinu. 

Na njezino mjesto doći će kolegica iz Knjižnice Medveščak, Maja Župan Matačić, ima 45 godina i Jasna je baš ovih dana uvodi u posao. "Uprava želi zadržati način rada u Bogdanu kakav je bio dosad. Rekla sam joj: 'Budi to što jesi, nastavi ovo manje-više…' Ona je majka dvoje djece, ovo što sam ja radila možda je graničilo s ludilo, ali to je moje slavonsko srce. No ja nemam djece, meni je posao bio dijete."

Dakle, nema više pogleda u Jasnu kroz izlog, nepristojnih hitnih poziva u pomoć u sitne sate, i nema skrivanja od nevremena (svake vrste). Moguće da joj spoznaja o umirovljenju nije još sjela, ponaša se, naime, kao da će tamo raditi zauvijek. "Što ćeš raditi u mirovini? Plaši li te mirovina? Znaš već, mirovina, pa starenje, pa…", nabrajam dok sjedimo u njezinu malenom uredu na prvom katu knjižnice, prozor na Preradovićevu pruža odličan pogled na neočekivani snježni zamet i ulicu u kojoj po kafićima sjede zagrebački intelektualci. "Nemam pojma što ću raditi. Nikad ne radim planove", odgovara na moje dosađivanje. "Pa šta ćemo mi bez tebe?!" na kraju malo zavapim. "Daj, molim te, zbilja pretjeruješ…" Uglavnom: ona se ne brine, misli da svi mi drugi – koji tjednima već šapućemo o tome "kako Jasna odlazi u mirovinu" – bezveze dramimo.

Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića na Cvjetnom trgu u Zagrebu

Umanjuje, naravno. Jer mi koji svoje unutarnje tvrđave gradimo na knjigama – "steći naviku čitanja", kako je jednom rekao William Somerset Maugham, "znači izgraditi sebi utočište od gotovo svih nevolja života" – imali smo svoju knjižničarku koja je s nama, knjigu po knjigu, redovito od djetinjstva, gradila hram u kojem se molimo čitajući. Jasna Kovačević nije bila moja knjižničarka, razdijelilo nas je mjesto i vrijeme, ali jest mnogim drugima: s nježnošću mi je o njoj pričala književna znanstvenica Marija Ott Franolić, Jasna pak otkriva da su "njezina djeca" bila i glavna urednica informativnog programa Nove TV Ksenija Kardum, anglist, talijanist i lingvist Anđel Starčević, specijalist otorinolaringologije i subspecijalist plastične i rekonstruktivne kirurgije glave i vrata Marcel Marjanović, predstojnik Katedre za teoriju prava na Pravnom fakultetu Luka Burazin… Svi su oni kao djeca dolazili na Dječji odjel Knjižnice Bogdana Ogrizovića gdje je deset godina radila kao informator.

"Lani u knjižnicu ulazi čovjek, velika obitelj s puno djeca, ja radim na pultu… Došli su u Zagreb na Advent, govori mi čovjek, pa je svojoj djeci htio pokazati gdje je dolazio u knjižnicu. Kad me ugledao, viknuo je: 'Pa vi ste moja teta!' Imao je izraz lica… pa kao da će mi reći: 'Ja sam mislio da ste vi već umrli'", prepričava mi uz smijeh.

Iako je već dugo voditeljica knjižnice, i dalje radi s djecom, curicama koje pohađaju četvrti i peti razred osnovne škole omiljena je knjižničarka. Neposredna je, doživljavaju je kao svoju, i dalje je većini "teta". Neki dan je čula kako jedna djevojčica ispravlja drugu: "Ona ti je šefica ovdje!", no djevojčica je tražila dokaz: "Ako si šefica, sigurno imaš ured!" Pa ju je morala odvesti u ured.

Jasna Kovačević rođena je u Slavonskom Brodu 1961. godine kao najmlađe od četvero djece – ima dva starija brata (74 i 76 godina) i sestru (71 godina), svi su već u mirovini. Iako Slavonci, više se, kaže, ponašaju kao Mediteranci: "Glasni smo, svađamo se strastveno, a onda mirimo, ne damo jedni na druge." Jasna nalikuje pokojnom ocu koji je  bio strastveni pušač kao i ona, umro je u šezdesetoj. "Kad sam navršila šezdeset, braća i sestra su me počeli zvati svaki dan. Ispočetka mi nije bilo jasno što im je, onda sam skužila. Ja sam na tatu, a tata je umro kad je navršio šezdeset. Zvali su me svaki dan jer su se bojali da su mi to zadnji trenuci života…"

Pamti li tko ju je naučio čitati? "Ne, ali znala sam već i čitati i pisati kad sam krenula u prvi razred osnovne škole." Pamti međutim nešto drugo: cijelo prvo polugodište nakon škole ostala je još "u reštu". Rođena je, naime, kao ljevoruka i u školi su inzistirali da prijeđe na desnu ruku. To joj je, dodaje, bila velika trauma – doživjela je svoju ljevorukost kao sramotu. Majka je nikad nije oko toga maltretirala, iako nije bila jako obrazovana. Učiteljica je bila ta koja ju je posramila, ali kad je shvatila da Jasna dobro čita, počela ju je favorizirati. Pamti i kako je u prvom osnovne dobila jedan iz glazbenog jer nije donijela kajdanku. Bilo joj je grozno to reći mami, vratila se kući uplakana, a mama se počela smijati: "Vidi, jedan si dobila ti, a ne ja. Tvoja škola i tvoje učenje, to je tvoj problem." "Ti se ne ljutiš?" pitala je Jasna. "Ne", odgovorila je mama. Bio je to njihov prvi i posljednji razgovor o školi.

Ne pamti koja joj je knjiga bila najdraža u djetinjstvu, vjerojatno neki kaubojac pisca Zanea Graya, jer su je braća vodila u društveni dom na projekcije kaubojskih filmova. Braća su već imala i svoje male biblioteke, a od sestrične je posuđivala roto-romane Marije Jurić Zagorke koji su se tada prodavali na kioscima. Nije imala svoju knjižničarku, ali je imala jako dobre profesorice hrvatskog jezika i njih pamti. Omiljena joj je, kaže, bila Sonja Zubović.

Da nije postala knjižničarka, tko zna, možda je mogla ostvariti karijeru kao glumica. Pamti kako je pohađala dramsku grupu u osnovnoj školi, glumila je u predstavi po Lovrakovu romanu "Družba Pere Kvržice", no ulogu života ostvarila je u igrokazu Mladena Širole "Dugonja, Trbonja i Vidonja". "Glumila sam vješticu i ta je vještica bila maestralna, jer je jako teško postići da istodobno vrištiš i govoriš!"

Iako je njezina sestra, danas umirovljena sutkinja, navijala da Jasna upiše studij vanjske trgovine, ona se odlučila za jugoslavistiku, željela je biti profesorica hrvatskog jezika. Završila je i dodiplomski studij bibliotekarstva, a naknadno je na Sveučilištu u Zadru stekla i doktorat iz informacijskih i komunikacijskih znanosti. Prvo radno mjesto bila joj je osnovna škola u Loboru. Radila je tamo godinu i pol, dizala bi se u četiri ujutro jer je autobus kretao u pola šest, do Zlatar Bistrice vozila bi se iz Zagreba sat vremena, a onda čekala vezu za Lobor. U popodnevnoj smjeni bilo je još kompliciranije doći na posao – posljednjih osam kilometara išla bi pješice, autostopom, stao bi joj nekad traktor, a nekad kombajn, pa bi je đaci zafrkavali: "Evo profe s kombajnom!" otkrila je mojoj kolegici Mirjani Dugandžiji u intervjuu prije nekoliko godina.

U Knjižnici Bogdana Ogrizovića, koja postoji 78 godina, zaposlila se 1988. godine. Smatra to jednim od svojih najvećih poslovnih uspjeha. "Bila sam jako sretna kad sam ovdje dobila posao. Nisam imala nikakvu vezu, pitali su me jesam li normalna kad sam se prijavila ovdje za posao… Kao, knjižnica u centru grada, samo tebe čeka", prisjeća se. Osamdesetih i devedesetih godina Bogdan, kako zove knjižnicu, imao je 3500 učlanjene djece. U međuvremenu, Donji grad se ispraznio, od posljednjeg popisa stanovništva u njemu živi 8000 ljudi manje, nestali su veliki razredi, sad je u jednom svega petnaestero  djece, pa se i njihovo članstvo smanjilo u knjižnici – ima ih oko tisuću.

Jasna Kovačević

"U ovom trenutku Knjižnica Bogdana Ogrizovića, u kojoj je sa mnom zaposleno dvadesetero ljudi, ima 12.342 aktivna člana, i taj broj ne pada. Stalno to ponavljam – ako se uzmu 43 gradske knjižnice, prva knjižnica po broju članova i posudbi je Gradska knjižnica, a druga je Bogdan, i tako je to posljednjih deset godina", napominje. Žene čine 70,2 posto članova njezine knjižnice, muškarci 29,8 posto, s time da je broj žena članova u posljednjih godinu dana porastao za deset posto. Djeca do 14 godina starosti čine 20,2 posto članstva, ona od 15. do 17. godine pet posto, odrasli od 18. do 65. godine 60,7 posto i stariji od 66 godina 14,1 posto članstva. Odlična statistika, osobito ako se ima na umu da je svaki pet stanovnik Hrvatske član knjižnice.

Uvijek se, kaže, hvalila njihovom članicom gospođom Ružom Teleš koja je doživjela 104 godine i čitala je tri knjige mjesečno, do kraja. Bila je, kaže Jasna, zaljubljena u Juricu Pavičića, pa kad je Pavičić gostovao u Bogdanu, Jasna ga je zamolila da gospođi Ruži napiše posebnu posvetu – bila je, kaže, jako ganuta tom posvetom. Ruža je umrla ove godine. Lani joj je umro sin koji je doživio 70 i nešto godina; svako su jutro zajedno pili kavu, čitali novine, a jednom mjesečno gospođa Ruža taksijem bi u Berislavićevu išla na frizuru pa bi usput svratile i do knjižnice. Jasna je bila ta koja joj je birala knjige, znala je što Ruža voli.

U Bogdanu je 110 tisuća knjiga, godišnje ih se posudi 124.008, a ako se uračuna neknjižna građa i svesci novina – onda su lani zabilježili 125.078 posudbi. Mjesečno se posudi oko 10.000 knjiga. 

"Od 2010. godine provodimo istraživanja u Bogdanu i sva potvrđuju isto – 80 posto anketiranih ljudi kaže da u knjižnicu dolaze prvenstveno zbog posudbe knjiga, a mi smo knjižnica koja je jako bogata događanjima. Dakle, knjižnica je i dalje primarno mjesto gdje se posuđuju knjige“, kaže i napominje da mi to govori zato što se u knjižnicama u svijetu danas svašta radi – i šije i frizira. "Knjižnici treba preuređenje, ali je lijepa atmosfera. Ovo je mnogima drugi dnevni boravak, to je ljepota narodne knjižnice", dodaje.

Koliko ona čita? "Imam faze kad baš puno čitam, sad sam u nekoj sporijoj fazi. Uvijek navečer u krevet idem s knjigom, volim čitati u krevetu. Do prije godinu dana čitala sam sam do tri ujutro, a u šest se dizala. Sad to više ne mogu, a i imam visoki tlak, pa lako odbludim", govori. "Knjige koje nisu beletristika čitam kao učenica, za stolom. No uvijek mislim da sam nedovoljno pročitala", govori i citira mi jednog od svojih omiljenih pisaca Roberta Musila: "Kad navečer legneš u krevet, ispod spavaćice ti ostane samo karakter!" Voli teškaše srednje Europe: pored Musila, Pétera Nádasa i Lászla Krasznahorkaija. Posramljeno mi priznaje da knjizi daje šansu do pedesete stranice: ako se dotad ne zakači, knjiga nije za nju. Tješim ju da ja znam odustati i na tridesetoj.

Čemu su je knjige naučile? "Možda  nekoj poniznosti, shvatiš da si tu samo neki mali šarafić… Ne servilnosti, nego da shvatiš neko svoje mjesto u poretku stvari, svijeta. Svi smo mi svemir za sebe, ali svi mi zajedno kao ljudi smo kaos u svemir, osobito kolektiv."

Je li se ikad okušala u pisanju književnosti? "Pisala sam priče, davno sam nešto objavila. Ne znam imam li dara. Prije nekoliko godina, doduše, našla sam svoje pjesme iz studentskih dana, pa sam se iznenadila – nije to čak ni loše. Možda napišem memoare knjižničarke, to mi je predložila prijateljica sveučilišna profesorica. To bi valjda bio neki roman s ključem", smije se.

Opet je zapitkujem što će u mirovini. "Ne znam. Nikad nisam imala plan. Ja sam jedna neozbiljna knjižničarka. Imala sam jedan jedini plan u životu – a to je da studiram književnost, u svemu ostalome život mi se samo događao. Valjda ću se malo odmarati.  Lektorirati rukopise frendovima, neki me već dugo čekaju, ali su puno bolji ljudi od mene pa su strpljivi. Mislim da ću sad uživati u svom vremenu, bit ću šef svoga vremena, neću se morati buditi u neki određeni sat. Ne bojim se starosti, željela bih samo ostati što dulje pokretna. Znaš, danas umiru četrdesetogodišnjaci, s čudnim dijagnozama, ja sam još dobra sa svojima."

Rekla mi je što smatra svojim najvećim profesionalnim uspjehom. Što joj je u tom smislu bilo najbolnije? "Najteže mi je kad odlaze ljudi s kojima sam dijelila život. Pokojni Tonko Maroević se jedan dan zezao sa mnom u knjižnici, sutradan je umro. Najbolnije mi je bilo kad je Simo (Mraović, op. a.) umro. Njemu na kraju čak ni liječnica nije htjela reći koja mu je dijagnoza, mene je zvala da mi kaže. Kad sam mu ušla u sobu, on mi govori: 'Samo reci da nije rak, ne bum više nikad jebal…' Imao je četrdeset godina… Život je fikcija, na kraju kad pogledaš, ali takvih ljudi poput Sime sam dosta ispratila u životu. Nitko više ne govori o Andrei Zlatar koja je bolesna, a takav jedan briljantan um! Grozna mi je ta lakoća zaborava, kao da postojiš samo u trenutku. Jasno ti je, naravno, da je sve to normalno i prirodno, ali puno tih ljudi je nenadoknadivo. Tonko, Andrea Zlatar, Mani Gotovac, Tomislav Sabljak, pa Simo… koji se toliko napatio i u trenutku kad se sretno zaljubio i kad mu je život krenuo, onda se razbolio… To su ljudi divovi!"

Gledam je, zažarilo joj se lice, ti su ljudi – divovi, kako ih zove – njoj i dalje živi. Uopće ne shvaća da je i ona jedna od njih.

* Tekst je originalno objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista.