Jedi, moli, voli, isperi, ponovi…

Luca Spaghetti? Zezate me? Lik u knjizi se zove Luca Spaghetti? Ne samo da se tako zove, nego i postoji u stvarnosti! Luca Spaghetti bio je jedan od prvih ljudi koje je Elizabeth Gilbert, autorica svjetskog bestselera “Jedi, moli, voli”, srela u Rimu, u svojoj potrazi za samom sobom. E, pa, taj isti Spaghetti je sada napisao svoje memoare…

Big 283 874

Piše Tanja Tolić

Luca Spaghetti iz Rima želi da ga upoznate. Da, on doista postoji. Da, da, nije izmišljen. I, da, to je njegovo pravo ime. Čitatelji diljem svijeta upoznali su ga u memomarskom romanu Elizabeth Gilbert iz 2006. godine, “Jedi, moli, voli”. Autorica i knjigovođa prijatelji su zapravo od 2003. godine, kada je zajednički poznanik uputio Gilbert da se javi Spaghettiju po dolasku u Rim. Luca je upoznaje s nogometom, svojom dugogodišnjom djevojkom Giulianom, danas njegovom suprugom, a dane provode gušeći se u mozzarelli, rukoli, carpacciu, obilato napunjenim tanjurim pašte i brojnim bocama toskanskog crvenog vina. Dodajte tome topli kruh, maslinovo ulje i pizzu, i prijateljstvo je bilo rođeno, a Elizabeth, prilično skršena zbog propalog braka, počela se osjećati ponešto bolje.

Od tada se mnogo toga dogodilo: prema Gilbertičinoj knjizi snimljen je film s Julijom Roberts u naslovnoj ulozi, napisala je nastavak romana kojeg je nazvala “Sudbonosno da”, a vratila se i vjera u ljubav, pa se udala po drugi put, za šarmantnog Brazilca Felipea. Spaghetti je pak i sam odlučio postati pisac, pa su od svibnja u prodaji njegovi memoari, “Un Amico Italiano: Eat, Pray, Love, in Rome” (Talijanski prijatelj: Jedi, moli, voli, u Rimu), koje je, ni više, ni manje, objavio američki Penguin, a prodaju se po cijeni od 15 dolara. Knjiga ima dvije naslovnice, a na obje se Elizabeth i Luca voze na vespi.

Spaghetti, koja ima 40 godina, otkriva kako se pomalo bojao upoznati Elizabeth, kad mu je prijatelj iz Amerike poslao mail da spisateljica dolazi u Rim na tri mjeseca. Strahovao je da će stići intelektualka koja će popodneva htjeti provoditi uz čaj, no umjesto toga stigla je “cura” koja je, bez ikakvih problema, urlala na nogometnim utakmicama kao prava Talijanka, uživala voziti se na skuteru rimskim ulicama, a goveđi rep je jela rukama.

“Nakon prvog zajedničkog obroka pašte, otkrio sam da je ona anđeo”, povjerio se Luca novinarima. Gilbert, godinu dana starija od Luce, otkriva pak kako Spaghetti ima “izvanredan talent za prijateljstvo”. Postali su toliko bliski da su ih ljudi u Italiji ispitivali nisu li možda ipak nešto više od prijatelja. “Kažem im da je ona moja drugačija vrsta ljubavi”, objašanjava Spaghetti i dodaje kako je često i plakao i smijao se dok je pisao svoju knjigu, jer je bilo veoma emotivno pisati o njihovom prijateljstvu.

Kako su se upoznavali, u tih tri mjeseca, Gilbert se sve više otvarala, pa mu je i ispričala o svom bolnom razvodu. “Otvorila mi se. Bila je, na neki način, naga sa mnom”, objašnjava. “To je metafora”, pojašnjava Gilbert. Smiju se. Lucina supruga, Giuliana, kaže pak kako su Spaghetti i Gilbert jako slični: ona je zaljubljena u Italiji, on u Ameriku. U Sjedinjene Države dosad je otputovao nekih desetak puta, a engleski je naučio uz pomoć pop pjesama.

Knjiga koju je Luca Spaghetti napisao zanimljiva je nova književna vrsta, iako mu to sasvim sigurno nije bila namjera. Zapravo nije riječ o memoarima, nego meta-knjiškim memoarima; memoarima unutar memoara, odnosno metamoarima. Luca Spaghetti piše o tome kako je to bilo dok je Elizabeth Gilbert pisala o njemu. “Teško mi je procijeniti je li u pitanju hommage, prikrivena radikalna kiritika, ili možda čak otkačeni izum same Elizabeth Gilbert”, tim je riječima opisao knjigu urednik knjiške sekcije New York Timesa novinaru Samu Andersonu.

Sam baš nije bio oduševljen kad je knjigu dobio na recenziju. Što se više ima napisati o bilo kojim memoarima na ovome svijetu? Svaka je šala već potrošena, svaka je riječ već napisana stotinu tisuća puta u proteklih deset godina, koliko je pisao kritike. Jedan pogled na memoare u izlogu knjižare, i Sam se već osjećao kao da je star barem 300 godina i da se utapa u pudingu. No, ipak, obećao je da će ju pročitati.

Lucin spinoff, piše Anderson, nije, naravno, rijetka pojava; često su takve memoare pisali članovi obitelji poznatih pisaca memoara. No, Gilbertičina metastaza ponešto je ipak drugačija; već time što su njezini memoari u startu bili drugačiji od bilo kojih drugih memoara na svijetu – Elizabeth Gilbert nije bila nikakva slavna osoba, nije postigla ništa iznimno, nije zadužila ili zeznula svijet svojim postupcima, nije, prije prvog romana, zapravo postigla išta bitno što bi opravdalo pisanje memoara. Usprkos tome, njezina memoarska forma potakla je žene diljem svijeta da se okušaju u istome. I dosad niti jednoj nije uspjelo ponoviti njezin uspjeh, iako su, vjerojatno, milijuni žena na ovome svijetu podjednako izgubljeni kao što je bila i Elizabeth prije pisanja “Jedi, moli, voli”.

U usporedbi s Elizabeth, Luca Spaghetti je, očekivano, piše Anderson, dosadan, nespretan, netalentiran pisac amater. Njegova se knjiga ponekad čita kao prvi nacrt televizijske reklame za Rim ili serija nemuštih postova na Wikipediji o rimskim spomenicima. Ponekad je to dnevnik, u kojem Spaghetti, primjerice, navodi svoju top-listu najbolje pašte, ili pak itinerer putovanja po Americi gdje je nesretni Talijan isključivo jeo užasnu pizzu. Tu i tamu mu se omakne doista briljantna rečenica, poput one o baki (“Bila je, više-manje, jednake visine kao E.T., a imala je i jednak pogled od kojeg ti se rastapa srce.”).

No, njegov je pogled na cijelu priču, nastavlja Anderson, nekako i osvježavajuć, svojevrsni antipod “Jedi, moli, voli”. Ne pokušava intelektualizirati, spasiti svijet, pronaći samoga sebe. Cijela knjiga zapravo vrišti jednom mišlju: “Hej, ljudi, dogodila mi se luda stvar kad me jedna cura strpala u knjigu, a ovo je moja priča! Pašta, pašta, pašta!” I, zapravo, knjigu je, što uopće ne skriva, napisao samo iz jednog razloga: Luca Spaghetti, naime, obožava Jamesa Taylora, američkog country pjevača, i nada se da će mu knjiga pomoći da ga bolje upozna. Koga to ne bi osvojilo?!

To mu je, zapravo, i uspjelo. Godine 2009., nakon megauspjeha “Jedi, moli, voli”, Spaghetti je donio potpisani primjerak knjige na Taylorov koncert u Rimu. “Ja sam lik u ovoj knjizi, a moje je ime Luca Spaghetti”, napisao je. Zahvaljujući knjizi ušao je u backstage i svjedočio najdivnijoj tonskoj probi na svijetu, piše u knjizi, što Sam Anderson komentira riječima: “Molim te, svemire, ako slušaš, da sljedeći album Jamesa Taylora bude trosatna country opera o njegovom susretu s Lucom Spaghettijem”. Lucina knjiga završava opisom susreta s Julijom Roberts, koja dolazi u Rim snimati “Jedi, moli, voli”.

Marljivi Anderson otišao je i na promociju Lucine knjige. Elizabeth Gilbert izgledala je točno onako kako je samu sebe opisala u knjizi – ta bi se sprijateljila i s mrtvacem. Luca Spaghetti izgledao je kao model za donje rublje. Atmosfera je bila topla, obiteljska. Gilbert je najavila da će njezina sljedeća knjiga biti roman, a Spaghetti da će napisati još jedne memoare, u kojima će opisati kakvu mu je patnja bila što se preziva Spaghetti. Andersonov urednik, Adam Sternbergh, u duhu ovih metamemoara, odlučio je napisati meta-kritiku na Andersonovu kritiku. Počinje rečenicom: “Nikad neću zaboraviti dan kada sam prvi put pročitao članak Sama Andersona o memomarima Luce Spaghettija…”
 

Nk logo mono

Podržite Najbolje knjige: tražimo mecene!

Čitajte svježe.

Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.

Prijava na newsletter

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.

Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više