Piše Tanja Tolić
Jednom davno, filozofi su bili čuđenje u svijetu. Povremeno predmet ismijavanja i sočnih šala, ali uglavnom su se prema njima odnosili s poštovanjem – bili su izvor inspiracije, uzor mudrosti, naravno za one koji su ih shvaćali ozbiljno. Priče o velikim filozofima igrale su bitnu ulogu u kulturi zapadne civilizacije.
Danas… danas su filozofi njihova djela. Većina, pa čak i visoko obrazovani ljudi o filozofima gotovo da ne znaju ništa. Na filozofiju se nerijetko gleda kao na neku tehničku disciplinu; u školi je bitno nabubetati napamet datume rođenja i ključne rečenice, a rijetki su oni koji bi mogli, u par smislenih rečenica, objasniti koncept filozofskog učenja kojeg su ti drevni ljudi propovijedali.
Nije to čudno. Uglavnom zato što filozofiju, da bi se razumjela, možda najprije treba živjeti. Ako se vodimo za time da je dokaz postojanja pudinga to što ga na kraju pojedemo, a dokaz nekog pravila njegova iznimka, onda bi, istom logikom, dokaz filozofije bio u življenju života, piše u The New York Timesu spisateljica Sarah Bakewell, u prikazu nove knjige Jamesa Millera “Examined Lives: From Socrates to Nietzsche” (Istraženi životi: Od Sokrata do Nietzschea).
Da pojasnimo. Za Friedricha Nietzschea odgovor je bio očit: da bi se istinitost filozofije testirala, postoji samo jedan način – pokušaj tako živjeti vlastiti život. To je “jedina moguća kritika filozofije koja nešto dokazuje”, pisao je 1874. godine. Ujedno, to je i jedina vrsta kritike filozofije koja se ne primjenjuje vjerojatno niti na jednom sveučilištu na svijetu. Nietzsche je, stoga, odbacio kritiku riječi koja se služi drugim riječima i posvetio se idiosinkratskoj filozofskoj potrazi.
Dakle, ako potvrdu filozofije treba tražiti u životu, što bi onda moglo biti korisnije od čitanja o životima velikih filozofa? Upravo je tako nekako razmišljao Miller i na 422 stranice sastavio preglede života 12 velikih filozofa: Sokrata, Platona, Diogena, Aristotela, Seneke, Augustina, Montaignea, Descartesa, Rousseau, Kanta, Emersona i Nietzschea (zamijetite da nema dosadnog Hegela!). Svaki od tih života istražuje zasebno, čeprkajući za trenucima poteškoća i istražujući kako su se ideje filozofskog života promijenile.
Poneki će možda, čitajući knjigu, piše Sarah Bakewell, ostati začuđeni otkrićem da su filozofi komplicirali svoje živote kao i svi drugi ljudi na ovome svijetu. No Miller, politolog po struci, ne ostaje samo na tome da iskopava detalje koji bi ih mogli osramotiti. Pokazuje nam kako su filozofi, baš zato što su imali problema, još više ustrajali na tome da ih riješe, sugerirajući kako njihove mane čine njihove živote više, a ne manje zanimljivima za proučavanje.
Počinje od Sokrata i njegove rečenice kako “neistraženi život nije vrijedan življenja”, nastavlja s njegovom navikom da visi oko tržnice i hvata nepripremljene prolaznike u razgovor, prelazi na nepokolebljivu strast za istinom koja je Sokrata tjerala da, ako treba, stoji na ulici i cijelu noć i razmišlja, sve dok ne nađe odgovor. Jednako kao što je dostojanstveno živio, Sokrat je i dostojanstveno umro, usprkos optužbama uglednih Atenjana da “kvari mladež” (dobro, bilo je tu optužbi i za bezbožništvo). “Ne mislite li da su naša djela pouzdaniji dokaz od riječi?”, upitao je Sokrat prije više od 2400 godina, a teško se oteti dojmu kako je to i danas vjerojatno jedna od najpametnijih rečenica koju vam netko može reći.
Ostatak knjige može se čitati kao povijest padova drugih filozofa dok su pokušavali živjeti ili umirati u skladu sa svojim idealima. Seneka je, kao i Sokrat, bio prisiljen na smrt, koja nije prošla glatko, niti brzo. Najprije je prerezao vene, a onda zatražio otrov i legao u vruću kupku. Umro je kaotično, kao što je i živio. Iako je bio mudar i stabilan, kompromisi s carom Neronom, njegovim zaštitnikom i poslodavcem, izbacili su ga iz ravnoteže. Navodno je Neronu čak pomogao da isplanira smrt careve majke Agripine. “Nisam mudar”, pisao je Seneka, “niti ću ikad biti”.
Drugi su patili i više, osobito oni koji su oboljeli od psihičkih bolesti. Diogen, taj cinični čovjek, živio je kao prosjek, masturbirao na ulici i grlio kipove prekrivene snijegom. Ovako gledajući, nije se činio osobito stabilnim, no inspirirao je skeptike i tako utjecao na čitav zapadni svijet (svaki put kad vam se pojavi sumnjičava misao u glavi, zahvalite Diogenu).
Kant, najracionalniji od svih, završio je život u opsesivno-kompulzivnom paklu, bez prestanka buljeći u termometre i barometre, jer je živio u smrtnom strahu da će umrijeti od pretjeranog znojenja, što je i najjednostavniju šetnju činilo beskrajno kompliciranom. Nietzsche je, kao što znamo, napisao neka od svojih najznačajnijih djela u trenutku kad ga je sifilitično ludilo već dobrano bilo nagrizlo.
Miller knjigu završava zaključkom kako životi 12 filozofa nude moral koji nije “niti jednostavan, niti uniformno poučan”. No, autentično filozofsko propitivanje života svejedno nas može odvesti u radikalno zanimljivom smjeru. Miller na jednom mjestu citira fenomenologa 20. stoljeća, Edmunda Husserla, koji kaže: “Svatko tko ozbiljno namjerava postati filozof mora se ‘jednom u životu’ povući u samoga sebe i pokušati, unutar sebe, odbaciti i iznova izgraditi sve znanosti koje je do tad prihvaćao”.
To je, kaže Husserl, izvanredna stvar – projekt koji ostaje “sasvim osoban”, ali može dosegnuti cijeli svijet i redizajnirati ga iz temelja. Imamo mogućnost rekreirati svu stvarnost oko nas. Možda nećemo uspjeti iz prve, vjerojatno ćemo putem činiti kompromise koji nas neće činiti sretnima, no što, uistinu, u životu može biti zanimljivije od toga?
Podijeli na Facebook
