Piše Tanja Tolić
"Hoćeš li mi doći na sprovod? Ona spušta pogled na šalicu za kavu ispred sebe i ne kaže ništa. Hoćeš li mi doći na sprovod, pita ju još jednom. Kaže mu, pa živ si da življi ne možeš biti. Ali on ju pita i treći put: hoćeš li mi doći na sprovod? Hoću, kaže ona, naravno da ću ti doći na sprovod. Četiri mjeseca kasnije vijest o njegovoj smrti zatječe je u Pittsburghu. Rođendan joj je, ali prije prvih čestitki iz Europe prima poziv od Ludwiga, njegova sina, koji joj kaže: otac je danas umro. Na njezin rođendan."
Bio je to posljednji susret Hansa i Katharine, davnih ljubavnika iz vremena prije pada Berlinskog zida. Pola godine kasnije Katharinin muž je u kući kad na vrata dolazi neka žena i predaje mu dvije velike kutije. Plakala je, kaže on Katharini, dao sam joj rupčić.
Da bi pregledala prvu kutiju, Katharini su trebale mnoge večeri i nekoliko vikenda, i to tijekom čitave jeseni. Najstariji zapisi datirali su iz osamdeset šeste, najnoviji iz devedeset druge. U kutiji pronalazi pisma i kopije pisama na indigo-papiru, bilješke, račune iz trgovina, kalendare, fotografije i negative fotografija, razglednice, kolaže, pokoji novinski članak. I ona posjeduje kovčeg s pismima, indigo-kopijama i fragmentima uspomena, većinom dvodimenzionalno gradivo, kako se to stručno naziva u arhivistici. Čuva svoje dnevnike i kalendare.
Između stranica iz Hansove kutije ispadaju prešani listovi biljaka, na rubovima stranica spajalicama su pričvršćene fotografije iz putovnica, u kutijici šibica nalazi se čuperak kose. Kaže se da Kairos, bog sretnog trenutka, iznad čela ima čuperak i da ga se jedino za njega može uhvatiti. Međutim, odleti li bog na svojim krilatim nogama, vidi mu se samo goli zatiljak bez kose, bez ičega za što bi ga se moglo ščepati. Je li sretan bio onaj trenutak kad je kao devetnaestogodišnjakinja Katharina upoznala Hansa koji je od nje bio stariji trideset četiri godine i usto oženjen? I Hans je ima čuperak na glavi koji je stalno micao rukom.
Osim što je ime najmlađeg Zeusova sina, boga sretne prilike koja može biti sudbonosna i stoga je valja iskoristiti, kairos je i naziv za vrijeme. Stari su Grci razlikovali chronos, kronološko vrijeme, i kairos, period kad se štogod posebno dogodi. Chronos je kvantitativna oznaka, kairos kvalitativna. Kairosa se prikazivalo kao mladića s britvom ili mačem u ruci, simbol nepokolebljivosti, ali i okrutnosti, kako će se pokazati u četvrtom romanu njemačke spisateljice i operne redateljice Jenny Erpenbeck (1967) naziva "Kairos". Početkom ove godine objavila ga je Naklada Ljevak, u prijevodu Ane Nemec, što je ujedno treći spisateljičin roman objavljen na hrvatskom jeziku: isti izdavač objavio je i njezine "Nepravilne glagole" i "Večer svih dana", oba romana 2019. godine.
Katharina i Hans upoznaju se slučajno sredinom 1980-ih u tada Istočnom Berlinu: voze se u istom autobusu, prema istom odredištu, no na izlasku ih dočeka najprije kiša, a onda i zatvorena vrata. On je pozove na kavu, kava se pretvori u slušanje glazbe u njegovu stanu, potom u odlazak na večer i povratak u stan. Katharina je vježbenica u slovoslagarstvu i tiskarskim tehnikama za jednostavnije grafičke proizvode, a kasnije planira studirati primijenjenu grafiku u Halleu. On je uspješan pisac, napisao je nekoliko romana, studirao je glazbu, a radi na državnom radiju kao slobodnjak.
Kada je njemu objavljena prva knjiga, ona se tek rodila. On je prohodao za vrijeme Hitlera. Ona je prva ljubavnica s kojom spava u bračnom krevetu, no svejedno odmah određuje pravila: "Viđat ćemo se, govori joj, samo ponekad, ali to će svaki put biti kao prvi put – svečanost. Ona pažljivo sluša i kima. Mogu biti samo tvoj luksuz, nastavlja, jer ja sam oženjen čovjek. Znam, kaže ona. Moglo bi se dogoditi da ti to ne bude dovoljno, on će, i to je tvoje pravo. Ona ga gleda ravno u oči, oko zjenica ima žuti obrub, sada to vidi. Ne samo da sam u braku nego sam u vezi i s jednom ženom s radija. Ma i da imaš tisuću žena, odgovara ona, važno je samo ono vrijeme koje imamo mi za sebe. Kako da ju ikad i u čemu odbije ako ona ništa ne traži?“
Hans i njegova supruga Ingrid, s kojom ima četrnaestogodišnjeg sina Ludwiga, odavno su se dogovorili da se neće međusobno pretjerano nadzirati. Jedino ništa od toga ne smije procuriti van, kako se bilo on bilo ona na koncu ipak ne bi osjećali kao poražena strana.
Kao i sve ljubavničke veze, i ova počinje idilično. Iako ju je Hans upozorio da će se viđati samo povremeno, on sam pada u vlastitu stupicu i vrlo brzo postane ovisan o Katharini. Vezu taji pred ženom, sinom i prijateljima, ali Katharina zaljubljenost ne može sakriti pred majkom: vidjela je sreću na licu svoje kćeri i iako joj ona nije otkrila njegovo ime, majka je nakon samo tri pitanja znala tko je. "Da, zgodan je, rekla je, i pametan. Ali uvijek je imao ljubavnice. Pazi na sebe." Za starijeg ljubavnika doznaje i Katharinin otac – roditelji su joj rastavljeni – a ubrzo i svi njezini prijatelji.
No ljudski rod sklon je entropiji: kontinuitet, izjavio je Brecht jednom na probi, izaziva uništenje (a mladi Hans je to odmah zapisao u svoju bilježnicu). Katharina sanja o zajedničkom životu i djetetu, proći će tek tri mjeseci prije nego što se prvi put rasplače od te ljubavi koja je ushićuje, ali i razapinje. Hans ima spreman odgovor jer ne svjedoči suzama i očaju prvi put: "Bez braka nisam onaj koji jesam."
Za bivše ljubavnice to je bilo dovoljno, za odnos s Katharinom, uvjeren je, ta rečenica ima i drugi smisao: "…bez braka nestalo bi opasnosti, skrivanja, okolnosti koje stvaraju čežnju, koje nisu sadržane u njihovoj ljubavi, ali ju pokreću i održavaju. Brak koji ljubavnoj vezi poriče postojanje istodobno je i razlog kojim se veza hrani." Bez braka, piše joj (a stalno joj šalje pisma…), nisam onaj koga voliš.
Nakon početne idile pokazuje se da je Hans patološki ljubomoran, slab, neodlučan i osvetoljubiv, a Katharina popustljiva do samoponiženja. Kad ga ona prevari, on joj ne može oprostiti i među njima nastaje opasna pukotina koja otvara prostor okrutnosti, kažnjavanju i pokazivanju moći. Pored olovke, omiljeno Hansovo oružje je bič: nježno vođenje ljubavi brzo prelazi u sadomazohistički odnos, paralelno s čitateljevim otkrićem o Hansovoj prošlosti – otac mu je bio nacist, i sam Hans je prvo desetljeće života proveo kličući Hitleru. Ljubavnička okrutnost sadržaj je druge kutije koju Katharina otvara nakon Hansove smrti.
Svijet oko njih – dok je Hans kažnjava, a Katharina se pokušava iskupiti, Vrijeme se doima toliko žilavim, kao da je izgubilo snagu potrebnu da prođe – također se mijenja: kako se Istočna Njemačka počinje urušavati, nestaje sve ono što je predstavljalo sigurnost i pouzdanost ustupajući mjesto novoj eri koja osim dobitaka donosi i nenadoknadiv gubitak. "Tri su tjedna prošla od pada Zida kada je Katharina prvi put prešla u Zapadni Berlin. Tri su tjedna prošla dok nije prvi put stupila nogom u dio grada koji je preko noći niknuo pored njoj poznatih četvrti. Strano tijelo u tijelu vlastitog grada, isto ime, isti jezik, slične kuće, ali ipak strani grad. Drugo srce, dvostruko bȉlo, jedno previše."
Sve ono što se na Istoku uštedjelo, prepolovilo se pretvaranjem u njemačku marku. Polovica njezina novca i novca njezinih roditelja nestala je u paklu povijesnoga prevrata, a povrh toga šugavi komad kolača košta jednako kao nekad Kantov traktat "Prema vječnom miru". "I zašto se", pita se Katharina, "razotkrivaju najdublji zakuci duše samo onih iz istočne polovice Njemačke? Zašto se nakon sloma nacizma to isto nije radilo u čitavoj Njemačkoj?"
***
Berlinski zid srušen je 9. studenoga 1989. godine. U to vrijeme Jenny Erpenbeck imala je dvadeset dvije godine. Večer je provela s prijateljima par blokova od granice i potom otišla kući i zaspala. Kad se probudila, svijet koji je poznavala više nije postojao. Te je noći, kako otkriva u intervjuu koji je dala novinarki Lauren Oyler za The New Yorker u lipnju 2021. godine, "sve ono što su nazivali sadašnjošću postalo prošlost". Od tog trenutka njezino je djetinjstvo "pripalo muzeju".
Erpenbeck je rođena u kvartu Pankow u Istočnom Berlinu u intelektualnoj obitelji, dobro poznatoj u Istočnoj Njemačkoj: njezina majka Doris Kilias bila je prevoditeljica s arapskog koja je prevodila djela egipatskog nobelovca Naguiba Nahfouza. Baka Jenny Erpenbeck, po majčinoj strani, bila je pak švelja koja je završila u Sibiru kao ratna zarobljenica – Erpenbeck je o njoj pisala u kratkoj priči "Sibir". Otac Jenny Erpenbeck, John, fizičar je, filozof i također pisac. Djed po očevoj strani, Fritz Erpenbeck, i njezina baka, Hedda Zinner, bili su pak komunisti i pobjegli su u Sovjetski Savez u 1930-im godinama. Fritz Erpenbeck bio je izdavač, urednik, pisac i glumac kojem je nova država, Istočna Njemačka, ponudila da sudjeluje u kulturnoj obnovi.
Život glavne junakinje "Kairosa" ima mnogo dodirnih točaka sa životom Jenny Erpenbeck. I spisateljici su se roditelji razveli, otkriva u The New Yorkeru, kad je imala pet godina, no razvod je bio prijateljski pa je nastavila oca viđati svaki dan. Kao tinejdžerica počela je raditi kao knjigoveža, nadajući se da će se baviti dizajniranjem knjiga, no potom se prebacila na scenografiju, onda u kazalište, a na kraju je završila kao operna redateljica. Kad je došlo vrijeme da se odseli, kao i Katharini u "Kairosu", pomogao joj je otac i pronašao joj je jednosobni stančić.
Pad Berlinskog zida, Mauerfall, tematska je opsesija u gotovo svim njezinim proznim djelima. U intervjuu ističe kako se, nakon kolapsa Istočne Njemačke, razgovor o reformama veoma brzo pretvorio u razgovore o ujedinjenju. A ujedinjenje je zapravo podrazumijevalo integraciju Istoka u Zapad; nije bilo govora o kompromisu. Nijemci, napominje, često pojednostavljuju pad Berlinskog zida u pobjedu demokracije nad totalitarizmom, time brišući živote milijune ljudi.
"Duboko sam uvjerena, čak i pod cijenu da dio čitatelja prestane čitati moje romane, kako nije dobra ideja ne imati alternativu kapitalističkom društvu", govori u intervjuu The New Yorkeru 2021. godine. Nakon ujedinjenja, piše u "Kairosu", Federalna Republika ponudila je svim Istočnim Nijemcima dar od stotinu njemačkih maraka – Erpenbeck nikad nije uzela novac. Dobila je stipendiju koja joj je omogućila da završi studij, no praktički preko noći stanarina za onaj jednosobni stančić uvećala se deset puta. Nakon što je diplomirala 1994. godine, dobila je posao asistentice opernog redatelja u Grazu.
Odrastajući, Erpenbeck nije željela postati spisateljica – u obitelji ih je bio već priličan broj. No oduvijek je vodila dnevnik, a prije nego što je počela raditi u Austriji, napisala je kratku priču o odrasloj ženi koja se preseli u sirotište, jer je zaboravila svoje ime, tko su joj roditelji i odakle je. Prošle su godine prije nego što ju je ponudila nekom izdavaču. Wolfgang Ferchl, njezin urednik, stavio je njezinu priču na hrpu koju je planirao pročitati na godišnjem odmoru. Izvalio se u ležaljku, obučen samo u kratke hlače, kad je naišao na rukopis koji ga je "naelektrizirao". Uspravio se, odjednom svjestan da nije dovoljno pristojno obučen za takav komad literature. Priča je objavljena 1999. godine i postala je senzacija – tako je počela njezina spisateljska karijera. Istodobno, njezin je otac nakon pada Berlinskog zida objavio još jedan roman i nakon toga prestao pisati. "Nestalo je društvo koje je tako dobro poznavao", objasnila je Jenny Erpenbeck razloge.
***
I u romanu "Večer svih dana" Erpenbeck je opsjednuta vremenom. Nije u pitanju kairos, ali jest chronos. U romanu koji je 2019. godine objavila Naklada Ljevak, a prevela Romana Perečinec, ista žena umire pet puta, a nakon svake smrti, osim one posljednje, Erpenbeck pripovijeda o okolnostima koje su je mogle održati na životu. Pet smrti u romanu je podijeljeno u pet knjiga, a prva je možda najpotresnija jer – buduća, zamišljena – žena umire kao dojenče u kolijevci.
"Još prošloga petka prabaka je uspavano dijete pomilovala po glavi i nazvala ga svojom Maideleh, svojom djevojčicom. Ona sama je rođenjem svog djeteta baku pretvorila u prabaku, a majku u baku, ali sad su sve te preobrazbe bile dokinute. Za ono što se sad dogodilo, također su postojala pravila. Ljudi su se pojavili pri izlasku sunca, uzeli dijete iz kolijevke, zamotali ga u platno i polegli na velika nosila. Zavežljaj je bio toliko lagan i malen da ga je jedan morao držati kad su se spuštali stubama, inače bi se otkotrljao. Saj mojchl un fal mir mejne trep nit arunter. Oprosti i nemoj mi pasti niz stube. Budi tako dobro. Znala je da dijete još istoga dana mora biti pod zemljom."
Nejasno je zašto je dijete umrlo. Razlog je mogao biti taj što je deka bila predebela. Što je dijete spavalo na leđima. Što se možda zagrcnulo. Što je bilo bolesno, a nitko to nije znao. Što se kroz vrata djetetov plač gotovo uopće nije mogao čuti. Jedna tragedija pokrenut će čitav niz: majka djeteta je Židovka, njezin suprug je kršćanin, oženio ju je samo zato da plati nagomilane dugove. Kad umre dijete, netragom će nestati, a napuštena žena odat će se prostituciji. Njezina majka, koju je privremeno učinila bakom, već vrlo dugo zna što će njezina kći naučiti preko noći: na kraju dana u kojem je netko umro još se ni izdaleka nije spustila večer svih dana.
Prateći pet mogućih životnih puteva i pet smrti jedne žene čiji se životni vijek proteže – ili se ne uspijeva protegnuti – tijekom dvadesetog stoljeća, Jenny Erpenbeck otkriva makinacije onog što obično nazivamo "sudbinom" – zapravo onoga neobjašnjivog i neodređenog, uzajamne isprepletenosti kulture i povijesti, obiteljskih i intimnih veza. "Večer svih dana" nagrađena je jednom od najznačajnijih njemačkih književnih nagrada Hans Falada, a uzburkala je njemačku književnu scenu i otvorila mnoga bolna pitanja.
U preostale četiri priče junakinja romana umire zbog nesretne ljubavi u paktu o samoubojstvu sklopljenim s nepoznatim mladićem. Ili ipak ne? Umire zbog izdaje. Dobiva visoka odličja, ili biva zaboravljena od svih. Ili možda ne? Autorica nas vodi na putovanje kroz mnoge životne puteve koje bi mogao sadržavati jedan životni vijek – započevši ga u galicijskom gradiću negdje 1900. godine, nastavljajući ga u Beču prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata, pa u Staljinovoj Moskvi, da bi ga okončala u suvremenom Berlinu. Kapka Kasabova u The Guardianu je o romanu napisala: "Čitanje proze Jenny Erpenbeck izaziva drhtaj metafizičke vrtoglavice. Njezina je mudrost iskonska, prožeta gotovo zasljepljujućom pronicavošću", dok je spisateljica Nicole Krauss zamijetila: "Dojmljiva je brutalnost njezinih tema kojima pristupa sa zastrašujućom inteligencijom i suptilnost njezine naizgled suzdržane i neuljepšane proze."
***
Jenny Erpenbeck, kao spisateljica, poznata je po tome da za svoje romane detaljno istražuje građu, zbog čega joj je proza detaljistička, a tematski se voli hvatati ukoštac sa suprotstavljenim "istinama". Možda i najveći istraživački pothvat njezin je roman "Nepravilni glagoli" koji je na hrvatski 2019. godine preveo Andy Jelčić.
Glavni junak romana umirovljeni je profesor klasične filologije Richard koji se u suvremenom Berlinu sprijatelji s grupom afričkih izbjeglica. Jednoga četvrtka krajem kolovoza deset muškaraca okupilo se pred Crvenom gradskom vijećnicom u Berlinu. "Govori se da su odlučili da više neće ništa jesti. Tri dana poslije odluče da neće ništa ni piti. Boja kože im je tamna. Govore engleski, francuski, talijanski. I još i druge jezike koje ovdje nitko ne razumije. Što bi htjeli? Htjeli bi posao. Da od njega žive. Žele ostati u Njemačkoj. Tko ste, pita ih policija i službenici gradske uprave koje su također pozvali. Nećemo reći, odgovaraju muškarci. Ali morate, kažu ovi drugi, jer inače ne znamo potpadate li pod naše zakone i smijete li ovdje ostati i raditi. Nećemo reći tko smo, odgovaraju oni. Biste li onda, da ste na našemu mjestu, primili gosta kojega ne poznajete, kažu ovi drugi. Muškarci šute. Moramo ispitati jeste li zaista u potrebitom položaju, kažu drugi. Muškarci šute. Možda ste prijestupnici, kažu drugi, to moramo ispitati. Muškarci šute. Ili jednostavno paraziti. Muškarci šute. Ni sami nemamo dovoljno, kažu drugi. Ovdje postoje pravila, govore, i morate ih se držati ako želite ostati. I naposljetku kažu: Ne možete nas ucijeniti. No muškarci tamne boje kože ne odaju tko su. Ne jedu, ne piju i ne govore tko su. Jednostavno su tu."
Richard je i sam izgubljen: "No sada ga ne muči vrijeme ispunjeno beskorisnom ljubavlju, nego vrijeme kao takvo. Trebalo bi proći, ali i ne bi trebalo. Mora pripaziti da ne poludi cijele dane sam ne razgovarajući ni s kim."
U pokušaju da razumije položaj afričkih migranata, Richard ih počinje intervjuirati. No ima i vlastite razloge o kojima ne govori: želi razgovarati o tome što je vrijeme zaista, a to vjerojatno najbolje može s onima koji su iz njega ispali. Ili su u njega zatvoreni, ako baš tako hoćemo. Sastavlja set pitanja: Gdje ste odrasli? Koji Vam je materinski jezik? Kojoj vjeri pripadate? Koliko je osoba u Vašoj obitelji? Kako je izgledao stan ili kuća gdje ste odrasli? Kako su se upoznali Vaši roditelji? Jeste li imali televizor? Gdje ste spavali? Što je bilo za jelo? Gdje ste se u djetinjstvu najradije skrivali? Jeste li išli u školu? Kakvu ste odjeću nosili? Jeste li imali kućne životinje? Jeste li izučili zanat? Imate li obitelj? Kada ste otišli iz domovine? Zašto? Imate li još uvijek kontakt s obitelji? S kojim ste ciljem otišli? Kako ste se oprostili od njih? Što ste ponijeli sa sobom kada ste krenuli? Kako ste zamišljali Europu? Što je drukčije? Kako provodite dane? Što Vam najviše nedostaje? Što želite? Kada biste imali djece koja će ovdje odrasti, što biste im pripovijedali o domovini? Možete li zamisliti da ovdje ostarite? Gdje bi Vas trebalo pokopati?
Identični set pitanja sastavila je i Jenny Erpenbeck koja je intervjuirala stvarne afričke izbjeglice u Berlinu, a kojima i zahvaljuje na kraju romana. Kao i profesor u "Nepravilnim glagolima" pokušala im je pomoći i sudarila se s njemačkom birokracijom.
"Rat uništava sve, kaže Avad: obitelj, prijatelje, obitavalište, posao, svakodnevicu. Tko postane strancem, kaže Avad, nema izbora. Ne zna kamo bi. Više ništa ne zna. Sam sebe više ne vidim, ono dijete koje sam bio. Više nemam sliku o sebi. Otac mi je mrtav, kaže. A ja – ja više ne znam tko sam. Postati strancem. Sebi i drugima. Tako, dakle, izgleda prijelaz." Afrikanci svoje probleme moraju riješiti u Africi, u posljednje je vrijeme Richard često znao čuti od raznih ljudi. Čuo bi ih kako govore: Vrlo je velikodušno što Njemačka uopće prihvaća tolike ratne izbjeglice. No u istome dahu kažu: Ali ne možemo odavde hraniti cijelu Afriku. Osim toga, kažu i ovo: ekonomski izbjeglice i lažni azilanti stvarnim ratnim izbjeglicama, što znači i onima koji dolaze u Njemačku izravnim putem, uzimaju mjesta u domovima za tražitelje azila. Probleme je bolje rješavati u Africi.
Richard na trenutak zamišlja kako bi onda morao izgledati podsjetnik za one koje je upoznao posljednjih mjeseci. Dok bi na primjer na Richardovu podsjetniku stajalo: naručiti majstora za popravak perilice suđa, dogovoriti termin kod urologa i očitati struju, na Karonovu bi popisu bilo zapisano: ukinuti korupciju, nepotizam i dječji rad u Gani. Kod Hermesa, nepismenog momka sa zlatnim tenisicama, i Alija, budućeg bolničara, na zajedničkom bi popisu stajalo: zabrana isporuke oružja Čadu (SAD i Kina), zabrana eksploatacije nafte u Čadu i njezina prijevoza izvan zemlje (SAD i Kina).
Ako je za išta Jenny Erpenbeck zaslužila Nobelovu nagradu za književnost – a posljednjih je godina u javnosti sve češće spominju kao kandidata – onda je to ovaj roman. "Nepravilni glagoli" bave se, kako je to istaknula istaknula Eileen Battersby u The Guardianu, središnjim moralnim pitanjem našeg vremena – izbjegličkom krizom.
Više doznajte na stranici Jenny Erpenbeck
Podijeli na Facebook
