Piše Tanja Tolić
Čovječanstvo ne postoji, a humanizam nije znanost nego religija, tvrdi engleski politički filozof John Gray (1948.) u svojoj kultnoj knjizi "Psi od slame" koju je ovih dana objavila nakladnička kuća TIM press u prijevodu Stribora Kikerca. Grayevo područje djelovanja je analitička filozofija i povijest ideja, predavao je na kolegijima iz područja politike na Oxfordu, bio gostujući profesor na Harvardu i Yaleu i profesor europske misli na Londonskoj školi ekonomije, a poznat je po tome što volju, a samim time i moral vidi kao iluziju, dok čovječanstvo prikazuje kao halapljivu vrstu zauzetu zatiranjem drugih oblika života. Upravo je to tema njegove knjige koja je originalno objavljena prije dvadeset jednu godinu i tada je u svim relevantnim izborima bila proglašena jednom od knjiga godine. Dva desetljeća poslije jasno je da je često cinični Gray, sklon "humanističkom nihilizmu" i relativizaciji svega onoga što smatramo temeljima ljudskosti, bio u mnogo čemu u pravu.
"U ovoj sam knjizi pokušao prikazati pogled na stvari u kojem ljudi ne zauzimaju središnje mjesto. 'Psi od slame' napad su na nepromišljena vjerovanja mislećih ljudi. Liberalni humanizam danas ima onu sveprožimajuću moć koju je nekad posjedovala religija. Humanisti smatraju da imaju racionalan pogled na svijet. Međutim, njihova temeljna vjera u napredak puko je praznovjerje koje ima manje veze s istinom o ljudskoj životinji nego bilo koja svjetska religija", pojašnjava filozof u uvodu knjige.
John Gray, Psi od slame: Misli o ljudima i drugim životinjama, TIM Press, 2024., prijevod Stribor Kikerec
Humanizam može označavati mnogo toga, ali za nas, naglašava, on označava vjeru u napredak. Vjerovati u napredak znači vjerovati da ljudi, koristeći se novim moćima što nam ih daje uznapredovala znanstvena spoznaja, mogu nadići ograničenja u okvirima kojih žive ostale životinje. Izvan znanosti napredak je, tvrdi, jednostavno mit. U pretkršćanskoj se Europi smatralo samorazumljivim da će budućnost biti slična prošlosti. Znanje i stvaralaštvo možda će napredovati, ali moralni će principi ostati uglavnom isti. Povijest je bila niz ciklusa, lišena ikakva konačnog smisla. Ideja napretka, dodaje, sekularna je verzija kršćanskog vjerovanja u providnost. "Vjera u napredak ima još jedno izvorište. U znanosti, rast znanja je kumulativan. Ali ljudski život u svojoj ukupnosti nije kumulativna aktivnost; što jedan naraštaj ostvari, drugi naraštaj može izgubiti. Znanost uvećava ljudsku moć, ali i pojačava slabosti ljudske naravi. Omogućuje nam da živimo dulje i na višem životnom standardu nego ikada prije, ali istodobno do golemih razmjera osnažuje i našu sposobnost uništavanja, kao drugih ljudskih bića tako i Zemlje."
Prevladavajući sekularni svjetonazor, tvrdi, konfuzna je mješavina suvremenog znanstvenog pravovjerja i pobožnih očekivanja. Darwin je pokazao da smo životinje. Međutim – kako humanisti neumorno pripovijedaju – to kako ćemo živjeti "ovisi o nama": za razliku od svih ostalih životinja, govore nam, mi smo slobodni odabrati život kakav želimo. Međutim, ideja slobodne volje ne izvire iz znanosti, argumentira Gray. Njezini su korijeni u religiji, i to ne u bilo kojoj religiji, nego upravo u kršćanskoj vjeri koju humanisti tako opsesivno napadaju.
"Vjerovanje da se ljudi razlikuju od svih drugih životinja time što imaju slobodnu volju naslijeđe je kršćanstva. Mnogi ne razumiju kršćansko podrijetlo sekularnog humanizma. U ranom devetnaestom stoljeću francuski pozitivisti, Henri Saint-Simon i Auguste Comte, izmislili su religiju čovječanstva, viziju univerzalne civilizacije zasnovane na znanosti, koja je prototip političkih religija dvadesetog stoljeća. Svojim utjecajem na Johna Stuarta Milla učinili su liberalizam sekularnom vjerom kakav je i danas."
Autor knjige polazi od Darwinove hipoteze da vrste zapravo ne postoje, pa tako ni ljudska: one su samo strujanja u postojanom tijeku gena. Ako nema vrste, onda nema ni čovječanstva, pa ni svijesti na razini vrste/čovječanstva – što znači da zapravo ne možemo kontrolirati svoju sudbinu. John Gray u knjizi se uvelike poziva na Jamesa Lovelocka (1919-2022), engleskog znanstvenika, environmentalista i futurista koji je razvio hipotezu o Geji – teoriju da je Zemlja samoregulativni sustav koji se u određenoj mjeri ponaša slično organizmu. Podsjeća na Lovelockovu misao: "Ljudi se na Zemlji u nekoj mjeri ponašaju poput patogenog organizma, odnosno poput stanice tumora ili neoplazme. Razmnožili smo se i obremenili Geju do točke u kojoj je naša prisutnost vidljivo remetilačka… ljudska se vrsta toliko raširila da se pretvorila u ozbiljnu planetarnu bolest. Geja boluje od diseminirane primatemaie, ljudske pošasti."
Sjeverna Amerika izgubila je više od 70 posto, a Južna Amerika 80 posto svojih velikih sisavaca (mamuta, mastodonata, deva, divovskih ljenjivaca…) nakon što su ljudi pristigli u Novi svijet prije nekih dvanaest tisuća godina. Uništavanje prirodnog svijeta, naglašava Gray, nije rezultat globalnog kapitalizma, industrijalizacije, "zapadne civilizacije" ili neke manjkavosti u ljudskim institucijama. Ono je posljedica evolucijskog uspjeha jednoga iznimno pohlepnog primata. Tijekom čitave povijesti i prapovijesti, ljudsko je napredovanje pratila ekološka devastacija.
U vrijeme kad je pisao knjigu, procjene su govorile kako će se tadašnja globalna populacija od šest milijardi ljudi uvećati za najmanje 1,2 milijarde do 2050. godine. Svjetska populacija već je lani, 2023., premašila osam milijardi stanovnika. Početkom 17. stoljeća na Zemlji je živjelo oko pola milijarde ljudi. Samo tijekom 1990-ih njihov se broj za toliko povećao. Današnji šezdesetogodišnjaci doživjeli su udvostručenje broja ljudi na planetu. Gotovo osam milijardi ljudi, piše Gray 2003. godine, može opstati i prehraniti se samo potpunim pustošenjem Zemlje. "Zasije li čovjek i naseli divljinu, pretvore li se prašume u zelene pustinje, omogući li genetski inženjering sve viši prinos iz sve siromašnijeg tla – to će značiti da je čovjek za sebe stvorio novu geološku eru, eremozoik, eru samoće, u kojoj na Zemlji neće biti ničega osim ljudi i protetičkog okoliša koji ih održava na životu."
Eremozoik je pojam koji je skovao Edward Osborne Wilson (1929-2021), američki biolog i naturalist, prorokujući kako će "sljedeće stoljeće svjedočiti kraju kenozoika (ere sisavaca) i početku novog doba koje neće biti obilježeno novim oblicima života nego biološkim osiromašenjem." Čovječanstvo bi uskoro moglo ostati samo na golom planetu. Ljudi uzurpiraju više od 40 posto Zemljina živog tkiva. Ako se u sljedećih nekoliko desetljeća ljudska populacija na Zemlji ponovno uveća za polovicu sadašnjeg broja, ljudima će na korištenje pripasti više od pola svjetske organske tvari.
John Gray
Ta se noćna mora, smatra John Gray, vjerojatno nikada neće ostvariti. Ili će zemaljski mehanizmi samoregulacije planet učiniti manje gostoljubivima za ljudsku vrstu (globalno zatopljenje) ili će popratni učinci čovjekova vlastita djelovanja smanjiti brzinu kojom se sada razmnožava. Lovelock, inače, navodi četiri moguća ishoda diseminirane primatemaie: "uništenje invazivnih zaraznih organizama, kronična infekcija, uništenje domaćina ili simbioza – trajan odnos uzajamno koristan i za domaćina i za nametnika". Čovječanstvo nikad neće uspostaviti simbiozu sa Zemljom. Isto tako, ono neće ni uništiti planet koji ga je udomio, tvrdio je Gray prije dvadeset godina, iako je danas u to teško povjerovati uz ovogodišnje pakleno ljeto koje je posljedica globalnog zatopljenja i konstantne ruske prijetnje nuklearnim oružjem otkako je počeo rat u Ukrajini.
Gray polaže nade u biosferu koja je starija od čovjeka i jača nego što će on ikada biti. I u uvjerenje američke biologinje Lynn Margulis (1938-2011): "Nijedna ljudska kultura, ma kako inventivna, ne može ubiti život na planetu, makar to i pokušala."
Kao što je upozorio Lovelock, klimatske bi promjene mogle biti mehanizam s pomoću kojega se planet oslobađa svoga ljudskog tereta. Kao nusproizvod klimatskih promjena, novi bi oblici zaraznih bolesti također mogli prorijediti ljudsku populaciju (no čak i s covidom, koji je ubio sedam milijuna ljudi mi danas, 26 godina prije 2050., imamo osam milijardi stanovnika). Johna Graya rast ljudske populacije, kakav se dogodio u posljednjih nekoliko stotina godina, najviše podsjeća na povremene nagle poraste broja zečeva, kućnih miševa i kužnih štakora. Da, stara Europa ima problema s natalitetom, zbog čega većina država članica strahuje za svoje mirovinske fondove, no globalno populacija na opada. Gray argumentira kako se ljudi zbog stresa manje razmnožavaju, i da se po tome ne razlikuju od ostalih sisavaca. Novinar i fotograf Reg Morrison bio je uvjeren da će se osnovni pad dogoditi u idućih stotinjak, odnosno sada osamdesetak godina i da bi se do 2150. godine biosfera mogla vratiti u stanje koje je prethodilo pošasti, kad je populacija Homo sapiensa brojila između pola i jedne milijarde pripadnika.
No to i dalje ne rješava osnovi problem – da smo invazivni vrsta koja koristi znanost za uništavanje. "U ovom trenutku postoji oko dvjesto suverenih država. Većinom se radi o nestabilnim državama koje osciliraju između slabe demokracije i slabe tiranije. Pogromi su stari koliko i kršćanski svijet; ali bez željeznice, telegrafa i otrovnog plina ne bi moglo biti holokausta. Uvijek su postojale tiranije; ali bez modernih sredstava prijevoza i komunikacije Staljin i Mao ne bi mogli izgraditi svoje logore. Čovjekovi najgori zločini postali su mogući samo zahvaljujući modernoj tehnologiji."
Kao što su pisali Lynn Margulis i američki esejist Dorion Sagan, mi smo sami tehnološke naprave što su ih izumile drevne bakterijske zajednice kao sredstvo genetskog opstanka. Gray uništava još jednu iluziju o ljudskoj posebnosti: "Mi smo dio zamršene mreže koja potječe od izvornog bakterijskog pokoravanje Zemlje. Naše sposobnosti i inteligencija ne pripadaju u strogom smislu samo nama nego ukupnom životu."
Podjednako je netočna, po Grayu, i tvrdnja da nas od životinja razlikuje to što imamo svijest o sebi, osobnost. "Naša slika o sebi temelji se na duboko usađenom vjerovanju da su svjesnost, jastvo i slobodna volja to što nas definira kao ljudska bića i uzdiže iznad ostalih stvorenja." Heidegger nam, između ostalih, govori da su životinje, u usporedbi s čovjekom, "siromašne svijetom". Životinje samo postoje, reagirajući na stvari na koje nailaze u svome okruženju, dočim ljudi proizvode svjetove u kojima obitavaju.
"Glasanje ptica i tragovi kojima vukovi obilježavaju teritorij oblici su jezika jednako kao i ljudske pjesme. Ono što je specifično ljudsko nije sama jezična sposobnost, nego oblikovanje jezika u pismu. (…) Živi sustavi su kognitivni sustavi. Život kao proces je proces stjecanja znanja. Ta tvrdnja vrijedi za sve organizme, sa živčanim sustavom ili bez njega", Gray citira Lynn Margulis. Čak i kod živih bića s visokorazvijenom sviješću, upozorava dalje Gray, proces percepcije i mišljenja obično se odvija bez aktivne uloge svijesti. To ponajprije vrijedi za ljude. Svjesna percepcija samo je djelić onoga što spoznajemo putem naših osjetila. Znatno više toga usvajamo subliminalnom percepcijom. To što izranja u svijesti samo su blijede sjene stvari koje već znamo.
"Svijet je varijabla, a ne konstanta. U san tonemo zato što se pokoravamo praiskonskom cirkadijanom ritmu; noću obitavamo u virtualnom svijetu snova; gotovo sve naše dnevne aktivnosti odvijaju se bez aktivne uloge svijesti; naši najdublji motivi nedostupni su njezinu nadzoru; gotovo sav naš mentalni život zbiva se tako da ga nismo svjesni; najkreativnija postignuća u životu uma događaju se nesvjesno. Vrlo malo od onoga bitnoga u našem životu zahtijeva svjesnost. Mnogo toga što je od vitalne važnosti događa se tek u njezinoj odsutnosti."
Usprkos drevnoj tradiciji koja nam govori drukčije, u svjesnosti nema ničeg ekskluzivno ljudskog – svjesni su i mačke, psi i konji, dodaje. Ono po čemu se druge životinje razlikuju od ljudi je to što ne posjeduju osjećaj jastva. "Osoba je netko tko vjeruje da svojim odabirima kreira vlastiti život. Međutim, većina ljudi nikada nije živjela na taj način, niti su se mnogi od onih koji su imali dobar život tako vidjeli. Osobnost nije bit ljudskosti, nego – kao što i povijest riječi persona govori – jedna od njezinih maski. Osobe su samo ljudi što su nataknuli masku, naslijeđenu od nekoliko prethodnih europskih naraštaja, i pomislili da je to njihovo pravo lice."
Ono u čemu se ljudi razlikuju od gavrana (koji su također sposobni za igru i obmanu) jest to što im jezik služi za podsjećanje na vlastiti život i prizivanje virtualnog jastva. "Iluzija stabilnog jastva pojavljuje se govorom. Svijest o sebi stječemo kroz roditeljsko obraćanje u ranom djetinjstvu; naša se sjećanja povezuju u cjeline zahvaljujući mnoštvu tjelesnih kontinuiteta, ali i činjenici da imamo ime; u grčevitu unutarnjem monologu izgrađujemo svoju kolebljivu osobnu povijest; zamišljamo da pred sobom imamo život tako što pomoću jeziku konstruiramo različite varijante budućnosti. Zahvaljujući jeziku, izmislili smo fiktivno jastvo koje projiciramo u prošlost i u budućnost – pa čak i s onu stranu groba."
Činjenica da nismo autonomni subjekti zadaje smrtonosan udarac moralu – ali ona je jedini mogući temelj etike. "Da nismo sastavljeni od fragmenata, ne bismo bili sposobni za samoobmanu niti bismo mogli patiti od malodušja. Kad bi mogućnost izbora upravljala našim životom, nikada ne bismo mogli pokazati spontano velikodušje. Kad bi naše jastvo bilo tako postojano kako ga zamišljamo, ne bismo bili u stanju nositi se sa svijetom koji obiluje diskontinuitetima. Kad bismo uistinu bili u sebe zaključane monade, ne bismo mogli posjedovati ono prolazno suosjećanje prema drugim živim bićima koje je primarno ishodište etike."
Misliti da znanost može preobraziti ljudsku kob znači vjerovati u magiju, zaključuje Gray. Na iluziju humanizma vrijeme odgovara stvarnošću – krhkom, poremećenom, nerealiziranom ljudskošću. Humanistički osjećaj jaza između ljudi i drugih životinja zapravo je zastranjenje. Animistički osjećaj zajedništva s ostatkom prirode je ono što je normalno. Ma kako danas bio slabašan, osjećaj da s ostalim živim bićima dijelimo sudbinu duboko je usađen u ljudsku psihu.
* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
