Piše Tanja Tolić
U osvit Drugog svjetskog rata Međunarodni institut za intelektualnu suradnju pozvao je Alberta Einsteina da pokrene razgovor s misliocem po vlastitom izboru na temu politike i mira. Einstein izabire Sigmunda Freuda: zanima ga postoji li u ljudskim psihičkim nagonima osnova za političko uređenje koje bi moglo služiti kao učinkovita prepreka ratu. Za sebe kaže da nije samo pacifist, nego militantni pacifist. Spreman je boriti se za mir. "Rat će se okončati jedino ako sami ljudi odbiju ići u rat. Svaku veliku stvar najprije zagovara agresivna manjina", govori Einstein u jednom intervjuu iz 1931. Freud nema nikakve praktične prijedloge: "Život, kakav nam je dosuđen, za nas je pretežak", piše u "Nelagodnosti u kulturi".
Nije vjerovao da razum ima moć zapovijedati ubilačkim željama ili ih ograničavati. Bez obzira na to koliko razvijene naše racionalne prednosti bile, piše Freud, "sam naglasak na zapovijedi 'ne ubij' čini sigurnim da potječemo od beskrajnog niza generacija ubojica, koje su žudnju za ubijanjem imale u svojoj krvi, kao što možda i mi sami imamo danas". Dapače, ističe da se "možemo zaista čuditi da se zlo tako aktivno ponovno pojavljuje kod osoba koje su prošle (moralno) obrazovanje".
Anegdotu od prije gotovo stotinu godina u svojoj etičko-političkoj dilemi "Sila nenasilja" prepričava američka filozofkinja Judith Butler. Knjigu je upravo u odličnom prijevodu Mateja Čoliga objavila Udruga Bijeli val, a iako je originalno objavljena prije šest godina, trenutak ne može biti aktualniji. Da bismo uopće definirali sile nenasilja, argumentira Butler, najprije moramo definirati što nasilje jest, a ono ne samo da izmiče jasnim definicijama, nego se čini da je naša kultura postala kultura nasilja. "Kada bilo tko od nas počini nasilje, mi tim djelom i kroz to djelo gradimo nasilniji svijet. I unatoč pažljivim nastojanjima da se upotrebu nasilja ograniči na sredstvo a ne na cilj, aktualizacija nasilja kao sredstva nepažnjom može postati vlastiti cilj, stvarajući novo nasilje ili iznova stvarajući nasilje, ponavljajući dopuštenje i dopuštajući daljnje nasilje."
U vrijeme kad je Butler pisala knjigu, svijet je gledao "zarazni osjećaj uživanja u nesputanom sadizmu, čemu možemo svjedočiti u policijskim akcijama protiv crnačkih zajednica u Sjedinjenim Državama, gdje policija bez ustručavanja puca na nenaoružane crne muškarce u bijegu, i to bez moralnih sankcija i sa zadovoljstvom, kao da ubijeni predstavljaju puki plijen u lovu".
Spominje slučaj Erica Garnera kojeg je njujorški policajac ubio zahvatom gušenja jer je sumnjao da ilegalno prodaje cigarete; Waltera Scotta iz Južne Karoline kojeg je policajac upucao sleđa nakon što ga je zaustavio na parkiralištu zbog neispravnog svjetla. Istodobno, visoki povjerenik za izbjeglice Ujedinjenih naroda procjenjuje da u tom trenutku u svijetu živi gotovo 10 milijuna ljudi bez ikakvog državljanstva. Samo u 2017. i 2018., navodi Butler, u pokušaju prelaska preko Sredozemnog mora umrlo je otprilike 5400 ljudi. Sirijska mreža za ljudska prava izvijestila je pak da je na osmu obljetnicu ustanka u ožujku 2019. broj civilnih žrtava dosegao broj od 221.161.
ICE je u Minneapolisu ubio Renée Good i Alexa Prettija (Foto: J. Califano)
Šest godina kasnije Walteru Scottu i Ericu Garneru pridružili su se u smrti Renée Good i Alex Pretti koje su u Minneapolisu ubili agenti ICE-a. U genocidu u Gazi dosad je ubijeno više od 72 tisuće Palestinaca (više od 10 posto populacije Gaze), od toga je najmanje 20 tisuća djece. Od početka rata u Ukrajini od 500 do 600 tisuća Ukrajinaca je ubijeno, ranjeno ili nestalo, od toga ih je na ratištu poginulo između 100 i 140 tisuća, objavio je krajem siječnja Centar za strateška i međunarodna istraživanja (CSIS). Judith Butler ne komentira aktualne podatke, sudbina joj je zapravo neizvjesna.
Nakon što je u rujnu prošle godine Kalifornijsko sveučilište u Berkeleyju, u sklopu federalne istrage, dalo američkoj vladi popis 160 nastavnika i studenata zbog njihove "potencijalne povezanosti s izvješćima o navodnom antisemitizmu", ispostavilo se da je na listi i Butler (inače podrijetlom Židovka).
U posljednjem intervjuu koji je dala, pisanim putem sredinom siječnja korejskom listu Hankyoreh povodom korejskog prijevoda njezine knjige "Who’s Afraid of Gender?", Butler priznaje da je "razmotrila gdje potražiti utočište ako stvari postanu gore za nju osobno". "Ja sam relativno privilegirana osoba", nekoliko puta ponavlja u intervjuu, naglašavajući da su "oni koji su u najvećem riziku od štete u SAD-u migranti, studenti s međunarodnim vizama i oni koji trpe gubitak socijalnih beneficija, uključujući zdravstvenu skrb i pristupačne mogućnosti obrazovanja". "Deportacije kojima smo svjedočili prošle godine su užasne", dodala je Butler.
Judith Butler (Foto: Collier Schorr)
Je li nenasilje uopće moguće u takvom svijetu? Problem je za početak u definiciji nasilja: nasilje možemo široko definirati kao "napad na strukturu bića", no različiti ljudi različito ga i doživljavaju i definiraju. Neki ljudi nazivaju uvredljiv govor "nasiljem", dok drugi tvrde da se jezik, izuzev u slučaju eksplicitnih prijetnji, ne može u pravom smislu riječi zvati nasiljem. Drugi se drže restriktivnih shvaćanja nasilja, smatrajući "udarac" njegovim definirajućim fizičkim momentom; treći pak inzistiraju na tome da su i ekonomske i zakonske strukture "nasilne", da djeluju na tijelo, čak i ako ne poprimaju uvijek oblik fizičkog nasilja.
"Zagovaranje nenasilja susreće se sa skeptičnim odgovorima iz cijelog političkog spektra. Postoje oni na ljevici koji tvrde da jedino nasilje ima moć postići radikalnu socijalnu i ekonomsku preobrazbu te drugi koji skromnije tvrde da nasilje treba ostati jedna od taktika koje nam stoje na raspolaganju za izvršenje takve promjene", piše Butler na početku knjige.
Jedan od najpopularnijih argumenata na ljevici u obranu taktičkog korištenja nasilja počinje tvrdnjom da mnogi ljudi već žive unutar polja sile nasilja. Zato što se nasilje već događa, tvrdi se dalje, ne postoji stvaran izbor između toga hoćemo li ili nećemo nekim činom zakoračiti u nasilje. Argument ljevice za upotrebu nasilja jest i onaj da je nasilje taktički nužno kako bi se porazilo strukturno ili sistemsko nasilje ili kako bi se srušilo nasilan režim kao što je aparthejd, diktatura ili totalitarizam. "Možda je to i točno, i ja to nemam namjeru osporiti. Ali kako bi taj argument stajao, morali bismo znati što razlikuje nasilje režima od nasilja koje ga nastoji srušiti. Je li uvijek moguće utvrditi tu razliku? Što ako je nasilje baš vrsta fenomena koji 'neprestano izmiče iz ruku'? I konačno, što ako upotreba nasilja kao sredstva za postizanje ciljeva dozvoljava, implicitno ili stvarno, upotrebu nasilja u širem smislu, donoseći time više nasilja u svijet?" pita se Butler.
Mnogi na ljevici, nastavlja, tvrde da vjeruju u nenasilje, ali uz iznimku samoobrane. Samoobrana podrazumijeva da od ugroze obranimo sebe, ali i one koji su nam važni – tko ne bi obranio svoje dijete, supružnika, roditelje… a time se "sebstvo" (self) automatski, i lako, proširuje na "moju" zajednicu, naciju, religiju ili one koji sa mnom dijele jezik. Odjednom čuvam(o) živote onih koji su poput mene, ali zasigurno ne i živote onih koji nisu takvi. Ovdje Butleričina argumentacija doseže prijeloman trenutak: jednom kad uvidimo da se neka sebstva smatraju vrijednima zaštite a druga ne, ne javlja li se tu odmah problem nejednakosti koji proizlazi iz opravdanja nasilja u ime samoobrane? Butler na tom mjestu uvodi pojam "ožaljivosti" (grievability): životi drugih koji su nam vrijedni zapravo su vrijedni tugovanja u slučaju gubitka; oni koji nisu vrijedni žalovanja, zapravo nam ne vrijede. Butler će čak reći da život koji nije vrijedan žalovanja uopće nije život; takvi već borave u onome što je Franz Fanon nazvao "zonom nebivanja".
"Život, kakav nam je dosuđen, za nas je pretežak", rekao je Sigmund Freud (Foto: Max Halberstadt)
Nenasilje se veoma često shvaća kao moralnu poziciju, pitanje individualne savjesti. Butler oštro kritizira taj individualizam – upravo zato što samoobrana podrazumijeva da branimo "svoje", a ne brinemo za "njihove", i umjesto toga predlaže da ponovno promislimo društvene veze koje nas konstituiraju kao živa bića. Nasilje, prema njoj, ugrožava određene "veze" potrebne za društveni život, to jest život društvenog bića. U tom kontekstu, "sebstvo" se poima kao relacijsko; jedno sebstvo životno je povezano sa skupinama drugih i ne može ga se pojmiti bez njih. Butler to naziva interrelacionalnost. Bez obzira na naše sadašnje političke nazore, naglašava Butler, svi mi smo rođeni u stanju radikalne zavisnosti.
"Želim sugerirati da nitko zapravo ne stoji samostalno; strogo govoreći nitko se ne hrani sam. Nitko se ne kreće ili diše ili pronalazi hranu bez pomoći svijeta koji ga opskrbljuje okolinom koja tek omogućuje prolaženje, svijet koji priprema i distribuira hranu kako bi uopće mogla doći do naših usta, svijeta koji održava okoliš koji omogućava zrak kvalitete koja je potrebna za disanje."
No činjenice globalne međuzavisnosti se poriču ili ih se eksploatira. Korporativno oglašavanje slavi globalizirani svijet, ali ta ideja korporativnog širenja zahvaća samo jedan smisao globalizacije. "Ideja globalnih obaveza da se služi svima koji nastanjuju svijet, ljudima i životinjama, sušta je opreka neoliberalne konsakracije individualizma, a ipak ju se redovito odbacuje kao naivnu. Zato ću skupiti hrabrost i razotkriti svoju naivnost, svoju fantaziju – svoju protufantaziju, ako hoćete. Tvrdim da je jedino priznavanjem međuzavisnosti postaje moguće formulirati globalne obaveze, uključujući obaveze prema migrantima; prema Romima; prema onima koji žive u prekarnim situacijama, ili onima koji su izvrgnuti okupaciji i ratu; onima koji su izloženi institucionalnom i sistemskom rasizmu; indigenim populacijama čije ubojstvo i nestanak nikada u potpunosti ne ulaze u javnu evidenciju; ženama koje su izložene obiteljskom i javnom nasilju i uznemiravanju na radnome mjestu; i rodno nekonformnim osobama koje su izložene tjelesnom povređivanju, uključujući zatvaranje i smrt. Kada se jednakost razumije kao individualno pravo, ona se odvaja od društvenih obaveza koje imamo jedni prema drugima."
Politička organizacija samog života, nastavlja Butler, zahtijeva da se međuzavisnost – i jednakost koju implicira – prizna kroz politike, institucije, civilno društvo i vlast. Ako prihvatimo prijedlog da postoje ili moraju postojati globalne obaveze, ne možemo ih svesti na obaveze koje nacionalne države imaju jedne prema drugima. One bi po naravi morale biti postnacionalne, nadilazeći granice i navigirajući njihovima uvjetovanostima, budući da je stanovništvo na granici ili ono koje granicu prelazi (osobe bez državljanstva, izbjeglice) uključeno u obuhvatniju mrežu međuodnosa impliciranih globalnim obavezama.
"Ako pitamo zašto bi itko od nas trebao brinuti za one koji pate daleko od nas, odgovor nećemo pronaći u paternalističkim opravdanjima, nego u činjenici da svijet nastanjujemo zajedno, u odnosim međuzavisnosti. Naše se sudbine, takoreći, predaju jedne drugima", piše filozofkinja.
Naravno, globalnu međuzavisnost teško je uspostaviti kao politički izbor velikim dijelom već zato što države i institucije ponekad "nasilnima" nazivaju različite izraze političkog neslaganja ili opozicije državi ili autoritetu dotične institucije. Prosvjedi, tabori, skupštine, bojkoti i štrajkovi svi su podložni tome da budu nazvani "nasilnima" čak i onda kada izlaz ne traže u fizičkoj borbi ili u spomenutim oblicima sistemskog i strukturnog nasilja. "Država nastoji očuvati svoj monopol na nasilje. Taj monopol ovisi o praksi imenovanja, praksi koja nasilje često prikriva kao zakonsku prinudu ili eksternalizira vlastito nasilje na svoju metu, otkrivajući ga iznova kao nasilje drugoga", piše Butler koja se u svojoj knjizi u velikoj mjeri poziva na esej Waltera Benjamina iz 1920. godine, "Kritika nasilja".
Butler se u svojoj knjizi u velikoj mjeri poziva na esej Waltera Benjamina iz 1920. godine, "Kritika nasilja" (Foto: Akademie der Künste, Berlin)
Suprotno gledištu da zakon utemeljuje građanske odnose na slobodi a rat prisilne uvjete ponašanja, Walter Benjamin jasno prepoznaje prisilu u srcu zakonskih režima kao nasilje (Gewalt), ne samo u njihovoj moći kažnjavanja i zatvaranja, nego i u samom stvaranju i nametanju zakona. Prema Benjaminu, zakonsko nasilje vlastitoj nasilnoj naravi redovito daje drugo ime, ime opravdane sile ili legitimne sile, sanirajući time nasilje o kojemu je riječ. Primjećuje da zakonski režim koji nastoji monopolizirati nasilje mora svaku prijetnju ili izazov tom režimu nazivati "nasilnim". Zato vlastito nasilje može preimenovati kao nužnu ili obaveznu silu, čak i kao prisilu koju se može opravdati, a zato što djeluje kroz zakon, kao zakon, ono je legalno a time i opravdano.
Butler u svojoj knjizi nastoji osporiti neke od glavnih pretpostavki o nasilju. Prvo, nenasilje bi trebalo razumjeti manje kao moralnu poziciju koju usvajaju pojedinci, a više kao zajedničku društvenu i političku praksu koja kulminira u formi otpora sistemskim oblicima uništenja. To pak prati posvećenost izgradnji svijeta na temeljima globalne međuzavisnosti koja utjelovljuje ideale ekonomske, društvene i političke slobode i jednakosti.
Drugo, nenasilje ne proizlazi nužno iz nekog miroljubivog ili mirnog dijela duše. Vrlo često, ono je izraz gnjeva, ogorčenosti ili agresije. "Premda neki ljudi brkaju agresiju s nasiljem, od središnje je važnosti za sadržaj ove knjige staviti u prvi plan činjenicu da se nenasilni oblici otpora mogu i moraju agresivno promicati", piše.
To uključuje: štrajk; štrajk glađu u zatvoru; obustavu rada; nenasilne oblike zauzimanja vladinih ili službenih zgrada ili prostora, ili onih čiji je privatni i javni status sporan; bojkote različitih vrsta, uključujući potrošačke ili kulturne bojkote; sankcije, ali i javna okupljanja, peticije i sve druge načine odbijanja da se prizna nelegitiman autoritet. Ponekad to uključuje i praksu "umrtvljenja" pred političkom moći, za koju se obično smatra da pripada tradiciji pasivnog otpora. "U isto vrijeme, to je promišljen način izlaganja tijela policijskoj moći, ulaženje u polje nasilja i provođenja nepopustljivog i utjelovljenog oblika političkog djelovanja. Da, to iziskuje patnju, ali u svrhe preobrazbe i samoga sebe i društvene stvarnosti", piše Butler referirajući se na prosvjednike koji stavljaju svoja tijela na put izvanjskoj moći tako što, primjerice, formiraju ljudsku barijeru. Nenasilje, zaključuje, nije apsolutno načelo, nego ime za neprekidnu borbu i predlaže da ono što je Albert Einstein nazvao "militantnim pacifizmom" rekonceptualiziramo kao agresivno nenasilje.
Albert Einstein (Foto: Oren Jack Turner, Princeton, N.J.)
"Kada bismo se jednostavno mogli okrenuti ljubavi i naprosto raspirivati njen plamen tako da postane snažnom silom, imali bismo rješenje. Ali ljubav je određena svojom ambivalentnošću, strukturiranim osciliranjem između ljubavi i mržnje. Izgleda da je zadatak pronaći način da se živi i djeluje s ambivalencijom – zadatak gdje se ambivalentnost ne shvaća kao slijepa ulica, nego kao unutarnja podjela koja poziva na etičku orijentaciju i praksu", piše Butler.
"Ne moramo voljeti jedni druge kako bismo prakticirali smislenu solidarnost", zaključuje na kraju. "Uvijek se možemo raspasti, i to je razlog zašto se borimo da ostanemo zajedno. Samo tada imamo šansu ustrajavati u očuvanju presudnih zajedničkih dobara: kada nenasilje postaje žudnja za žudnjom drugoga da živi, način da kažemo 'Vrijedan si žalovanja; tvoj gubitak je nepodnošljiv; i želim da živiš; želim da ti želiš živjeti, stoga moju žudnju smatraj svojom, jer tvoja žudnja je već i moja'. 'Ja' nije ti, a ipak je nezamisliv bez 'tebe' – bez svijeta, neodrživ. Stoga, bilo da nas obuzimaju gnjev ili ljubav – gnjevna ljubav, militantni pacifizam, agresivno nenasilje, radikalna ustrajnost – nadajmo se da tu vezu živimo na načine koji nam dozvoljavaju život s onim što je živo, obazrivi prema mrtvima, demonstrirajući ustrajnost usred tuge i gnjeva, na stjenovitoj i mučnoj putanji kolektivnog djelovanja u sjeni fatalnosti."
* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
