Judith Butler: tko se boji roda

Piše Tanja Tolić

Posljednjih godina "rod" je bio tema nekoliko važnih predsjedničkih izbora – u Brazilu, Kostarici, Kolumbiji, Francuskoj, Švicarskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Škotskoj, Ekvadoru i Njemačkoj, a već je neko vrijeme jedna od središnjih političkih tema u izuzetno autoritarnoj Mađarskoj. U Španjolskoj je kampanja protiv tzv. rodne ideologije postala središnja tema ekstremno desne stranke Vox čija propaganda redovito uključuje spominjanje "rodnog džihadizma" ili "feminaciste". U turskim izborima 2023. godine Recep Tayyip Erdoğan nazvao je zagovornike gej i lezbijskih prava "kulturološkim teroristima" tvrdeći da oni nisu na Muhamedovu putu.

Više je gotovo nemoguće utvrditi kako se svijetom raširila ta ideologija – jer antirodna ideologija je jedina koja postoji, ne postoji "rodna ideologija", tek rodni studiji koji znanstveno istražuju pitanje roda kao društvene kategorije – jesu li Sjedinjene Države izvezle homofobiju preko svoje evangeličke mreže; ili je u Španjolskoj bazirana organizacija CitizenGo proširila antirodnu ideologiju preko svojih kanala; je li ju Vatikan izvezao u Latinsku Ameriku; odnosno kakvu su ulogu grčka i ruska Ortodoksna crkva imale u formiranju i poticanju vlastitih pokreta…

Kako god bilo, pokret protiv "rodne ideologije" ima monolitne stavove o rodu – zastrašujuće u svojoj moći i dosegu. U nekim dijelovima svijeta rod je postao izvanredna prijetnja: u Rusiji ga smatraju prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, dok Vatikan smatra da je prijetnja i civilizaciji i samom čovjeku. U konzervativnim evangeličkim i katoličkim zajednicama diljem svijeta, "rod" je postao šifra za političku agendu kojoj nije samo cilj da uništi tradicionalnu obitelj nego i da zabrani pojmove "majka" i "otac" u korist bezrodne (bespolne) budućnosti. U Sjedinjenim Državama, u kojima jačaju kampanje u kojima se zahtijeva da se "rod" izbaci iz školskog kurikuluma i učionica, pojam je pak narastao do šifre za pedofiliju i oblika indoktrinacije koji malu djecu uči kako da masturbiraju ili postanu gej.

Upravo to tema je nove knjige američke filozofkinje i feministkinje Judith Butler (1956.), "Who's Afraid of Gender" koju je ovih dana objavila njujorška nakladnička kuća Farrar, Straus and Giroux. "Tko se boji roda" nije prevedena na hrvatski, ali jest Butleričina kultna knjiga "Nevolje s rodom" (1990.) u kojoj razrađuje otprije poznatu hipotezu da je rod društveno uvjetovan. Da ukratko ponovimo, što je i službena definicija iz Pojmovnika rodne terminologije prema standardima Europske unije (Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH, 2007.): spolom se smatraju biološke značajke koje obilježavaju ljudska bića kao žene i muškarce; koncept roda se odnosi na društvene razlike između žena i muškaraca, razlike koje su naučene, koje se mijenjaju s vremenom i koje imaju širok raspon varijacija unutar jedne kulture i između kultura. U hrvatskoj jezičnoj praksi pojmovi rod i spol nisu dovoljno značenjski razdvojeni, a jedan od razloga je i ukorijenjena upotreba termina spol i u značenju roda.

Hrvatska Wikipedia neočekivano nudi dobar sažetak kultne knjige Judith Butler: njezin izvorni doprinos je učenje o konstituiranju roda kroz ponašanje, tj. kroz govor i različite oblike djelovanja, odnosno "izvedbu" (performativnost). Po teoriji koju je razvila, rod se isprva deklarira prema spolu pri rođenju, što nagovještava društvena očekivanja kasnije. Zatim se tokom odrastanja i života konstruira kroz "niz ponavljanih ponašanja unutar strogo reguliranih okvira" koja iskazuju rodno tipične karakteristike i dispozicije. Zbog toga što se ponašanja (djela, govor) ponavljaju, a nije društveno prihvatljivo postupati izvan okvira, stvara se privid da su ona posljedica roda koji im prethodi. Pojedinac, međutim, ne postoji neovisno od roda kojeg "izvodi", niti prethodi rodu čije tipične karakteristike iskazuje, jer se i pojedinac i njegov identitet konstituiraju kroz djela i ponašanja. Zato pojedincu, po Judith Butler, u društvu nije moguće "birati" svoj rod; ne može ga "poprimiti", "odbaciti" ili radikalno mijenjati, a "odstupanja" su moguća tek u manjoj mjeri ovisno o prihvatljivosti u sklopu zadanog rodnog identiteta.

"Rod je postao fantazma s destruktivnim moćima, jedan od načina na koji se okuplja i pojačava moderna panika. Postoji, naravno, mnogo razloga za strah u današnjem svijetu: klimatska katastrofa, prisilne migracije, ratom ugroženi ili u ratu izgubljeni životi. U porastu su neoliberalne ekonomije koje ljudima uskraćuju bazičnu socijalnu skrb. I dalje je prisutan sistemski rasizam koji uzima danak u brojnim životima, podjednako sporim i brzim oblicima nasilja. Žene, queer ljude i trans osobe, osobito one tamnije boje kože, ubijaju u užasnim postocima. Na strani desnice strahovi su potpuno drugačiji: tu su izazovi patrijarhalnoj moći i društvenim strukturama unutar države, civilnog društva i heteronormativne obiteljske zajednice; valovi migracija koji prijete tradicionalnim idejama nacije, bijeloj supremaciji i kršćanskom nacionalizmu", piše Butler u novoj knjizi.

Antirodnu ideologiju, nastavlja, vodi snažna želja da ponovno uspostavi idealni patrijarhalni poredak u kojem je otac – otac; seksualni identitet se nikad ne mijenja; žena – označena kao žensko pri rođenju – zauzima svoju prirodnu i "moralnu" poziciju unutar kućanstva; a bijeli ljudi zadržavaju svoju rasnu supremaciju.

"Projekt je, međutim, fragilan jer takav patrijarhalni poredak nikad u povijesti nije postojao u obliku o kojem oni sanjaju, iako se može naći mnogo primjera patrijarhalnih organizacija." U pitanju je, smatra Butler, ne samo fantazija, kolektivni san, nego čak i oblik psihoze koji bi trebao umiriti neumoljivu tjeskobu i strah koje izazivaju sasvim druge stvari: klimatska katastrofa, nasilje, brutalni ratovi, sve jači ekonomski prekarijat…

Paradoksalno, u desničarskoj propagandi omraženi "rod" istodobno predstavlja i kapitalističku i marksističku prijetnju; rod je i libertarijanska konstrukcija i signal novog vala totalitarizma; rod će upropastiti naciju, dolaskom neželjenih migranata, ali i poput imperijalističkih sila. Što je od toga točno, pita Judith Butler i odgovara: "Kontradiktorni karakter ove fantazme omogućuje joj da upije svaki mogući strah i tjeskobu. Istodobno, antirodna ideologija napada širok raspon grupa koje nisu uvijek u savezu: trans ljude, uključujući mlade trans osobe koje traže zakonsko i socijalno priznanje svojeg statusa te odgovarajuću zdravstvenu skrb; bilo koga tko traži pravo na reproduktivno zdravlje, uključujući one koji traže pravo na abortus i kontracepciju; sve one koji se bore za pravo na jednaku plaću; koji se bore da se usvoje zakoni što zabranjuju diskriminaciju, zlostavljanje i silovanje; lezbijke, gej i biseksualne ljude koji traže zakonsku zaštitu; te one koji traže slobodu izražavanja i kretanja bez straha od nasilja, kazne ili zatvora."

Pozivajući se na fantazmu koja se širi svijetom, Judith Butler zapravo primjenjuje teoretsku formulaciju pokojnog francuskog psihoanalitičara Jeana Laplanchea. Za njega, fantazija nije tek jednostavan produkt imaginacije – u potpunosti subjektivne realnosti – nego ju se u njezinu osnovnom obliku treba razumjeti kao sintaktičku organizaciju elemenata psihičkog života. Fantazija nije samo kreacija uma, subliminalna maštarija, nego predstavlja organizirane žudnje i tjeskobe koje slijede određene strukturne i organizacijske obrasce, proizišle podjednako iz nesvjesnog i svjesnog materijala. Butler smatra da je organizacija sintakse snova i fantazija istodobno i društvena i psihička. Iako je Laplanchea originalno zanimalo djetinjstvo i formiranje originalnih fantazija, Butler koristi njegove pojmove i uvide kako bi pokušala razumjeti kako se točno antirodni pokret oblikovao u fantazmatičnu scenu.

Kad je Laplanche govorio o sintaksi fantazije – pojašnjava Butler u knjizi – zapravo je razmatrao nesvjesne aranžmane koji povezuju asocijacije u složenu strukturu uvjerenja u stvarnosti. U jednom od intervjua, Laplanche je sugerirao da se "ideologija" javlja kad kulturni kodovi uđu u najprimitivnije fantazije u kojima nije moguće nesvjesno razdvojiti od kulturološkog. Marksistički filozof Louis Althusser u svojoj je knjizi "Ideologija i ideološki aparati države" (1970.) iznio ideju kako ideologija prodire u naše živote kao zrak i da je veoma teško oduprijeti se atmosferi ideologije. Jer ona nije samo sustav uvjerenja koji prihvatimo s vremenom, nego i način organizacije stvarnosti koji je dio našeg temeljnog oblikovanja, poput obrazovanja. Ideologija određuje uvjete pod kojima ćemo sami sebe razumjeti, ali nas također i formira kao društvene subjekte.

Antirodna fantazma, tumačena kao psihosocijalni fenomen, mjesto je gdje intimni strahovi i tjeskobe postaju društveno organizirani kako bi zapalili političke strasti. "Označavanje seksualnih i rodnih manjina kao opasnosti za društvo, kao primjer najdestruktivnije sile koja prijeti svijetu, a sve kako bi im se otela njihova fundamentalna prava, zaštita i slobode, implicira da je antirodna ideologija zapravo fašizam", naglašava Butler u svojoj knjizi.

Ideja o opasnoj "rodnoj ideologiji" pojavila se, ističe Butler, prvi put u 1990-ima kad je Vijeće za obitelj Katoličke crkve upozorilo da je "rod" prijetnja obitelj i biblijskom autoritetu. Za neke kršćane, prirodni zakon i božji zakon su isti: Bog je stvorio dva spola i nije na ljudima da to mijenjaju. Suvremeni bijes uzeo je zamaha 2004. godine kad je papinsko Vijeća za obitelj, tada pod vodstvom Josepha Ratzingera, upozorilo da rodni teoretičari ugrožavaju obitelj dovodeći u pitanje tvrdnju da su kršćanske obiteljske uloge izvedene iz bioloških spolova. Prema Vatikanu, spolna raspodjela rada upisana je u prirodu spola: na ženama je da obavljaju kućanske poslove dok muškarci preuzimaju plaćene poslove i djelovanje u javnom životu.  Ratzinger je svoje brige prvi put podijelio s javnošću na Svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu u organizaciji Ujedinjenih naroda 1995., a potom i 2004. godine u pismu biskupima – u njemu naglašava potencijal "roda" da uništi ženske vrijednosti važne za Crkvu i prirodnu razliku između dva spola.

S istom retorikom nastavio je i "dobri" papa Franjo 2015. godine: nakon što je upozorio na postojanje Heroda u svakom povijesnom periodu (prema Bibliji, Evanđelje po Mateju, II, 16, Herod je izvršio pokolj Nevine dječice u Betlehemu u doba Kristova rođenja), naglasio je kako se suvremena "rodna teorija" sastoji od novih Heroda koji stvaraju "planove smrti što unakazuju lice muškarca i žene, uništavajući kreaciju". Papa Franjo nakon toga jasno daje do znanja koliko je uništavajuća sila "rodne teorije". "Sjetimo se nuklearnog naoružanja, mogućnosti da se u nekoliko trenutaka uništi veliki broj ljudskih bića… Sjetimo se genetičkih manipulacija, manipulacija života, ili rodne teorije koja ne priznaje redoslijed stvaranja", citira ga Butler. Papa potom nastavlja o tome kako su se školama za siromašne novčane potpore uvjetovale time da se "rodna teorija" uvrsti u kurikulum, pri čemu ne pojašnjava detaljnije što bi to bila "rodna teorija", no svakako bismo je se trebali bojati jednako kao što se bojimo masivnog uništenja života. Prema njegovim riječima, učenje o rodu u školama je "ideološka kolonizacija", a "isto su činili diktatori u prošlom stoljeću… sjetite se Hitlerove mladeži". "Drugim riječima", zaključuje Butler, "ako je rod nuklearna bomba, treba je razmontirati. Ako je sam đavao, sve one koji predstavljaju rod treba izbaciti iz čovječanstva."

No pitanje roda mnogo je kompleksnije i važno je za sve nas, iako se to mnogima možda ne čini. Evo samo jednog primjera koji navodi Butler: "Kad vlade ograničavaju pravo na abortus, ženama se uskraćuje osnovno pravo. Nije stvar samo u tome da žene ne smiju imati to pravo, nego i da država ima pravo odlučivati o granicama njihove slobode. Tako su žene zapravo definirane kao one čije pravo mora odrediti država. Oni koji tvrde da znaju koje mjesto žena treba imati u društvenom i političkom životu zapravo se pridržavaju vrlo specifične teorije o rodu. Oni se uopće ne suprotstavljaju rodu, nego na umu imaju vrlo precizan rodni red koji žele nametnuti svijetu."

"Moja namjera", nastavlja, "nije ovdje ponuditi novu teoriju o rodu niti braniti ili iznova promišljati onu koju sam ponudila prije gotovo trideset pet godina, i koja se danas čini očito upitnom na nekoliko razina, osobito u svjetlu trans i materijalističke kritike. Jedina mi je želja opovrgnuti neke neistine u procesu i razumjeti kako i zašto te neistine okružuju 'rod' i cirkuliraju društvom s fantazmatičkom moći. Kojim silama te neistine zapravo služe i kako im se možemo suprotstaviti? Istina je, kao i uvijek, mnogo složenija, što zahtijeva kritičko čitanje i posvećenost rastvaranju psihosocijalnih fantazmi koje imaju moć uplašiti i okupiti ljude ne samo oko ultrakonzervativnih pitanja, nego i oko autoritativnih figura koje jašu na valu neofašističkih trendova u suvremenom društvu i politici."

Bez obzira je li im rod određen pri rođenju ili su ga osvijestili s vremenom, ljudi vole biti roda kojeg jesu i odbijaju da im se poremeti taj užitak. "Nitko im nema pravo oduzeti tu radost, sve dok ti ljudi ne inzistiraju da je njihova radost jedina moguća. Usprkos tome, mnogi trpe patnju, ambivalenciju i dezorijentaciju unutar postojećih kategorija, osobito onoj kojoj su dodijeljeni rođenjem. Mogu biti rodno queer ili trans, ili nešto drugo, i traže da žive život kao tijelo koje njima ima smisla i da im život bude moguć, ako ne već i radostan. Štogod drugo rod značio, svakako označava i osjećaj tijela, na površini i u dubinama, življeni osjećaj prisutnosti u tijelu u svijetu, na svoj način. Možete biti koreni ili slavljeni zbog toga kako se iskazuje vaš rod, ili završiti u zatvoru, dezavuirani, ili biti poslani u psihijatrijsku instituciju. Svoj rod možete iskazivati na ulici, slaviti ga s drugima u tijelu koje nastanjujete, ili otkriti da su vam drugi odredili rod i prije nego što ste ušli u ovaj svijet. Nastanjivati rod znači živjeti određenu povijesnu kompleksnost koja je postala moguća u životima koje živimo danas. Koliko god netko želio držati se jedne ideje o tome što znači biti žena ili muškarac, povijesna realnost poražava taj projekt i čini stvari gorima inzistirajući na rodovima koji su čitavo vrijeme prerastali binarne alternative. Rod dolazi s ranjivošću, penetrabilnošću, djelovanjem, ovisnošću, bolešću, društvenim priznanjem, osnovnim potrebama, sramom, strašću, seksualnošću i različitim uvjetima života i živosti. Kako živimo tu kompleksnost, i kako drugima dopuštamo da je žive, postaje pitanje od ključne važnosti."

Jako malo ljudi koji diskriminiraju na bazi spola vide ili znaju anatomiju diskriminirane osobe, njezin hormonalni ili genetički sastav, nastavlja Butler. Možda imaju ideje o tome, i kad te ideje utječu na njihovu odluku o tome kako će diskriminirati neku osobu, spol je sigurno važan. No koja verzija spola? Jer spol se ne može uvijek utvrditi na temelju naše fizičke pojavnosti.

Nakon što je Donald Trump pokušao ozakoniti definiciju spola na bazi biologije i anatomije (koja je odbačena), urednički kolegij časopisa Nature objavio je krajem listopada 2018. uvodnik u kojem je objasnio zašto Trumpov prijedlog nema nikakvog utemeljenja u znanosti. "Prema nekim procjenama, čak jedna na svakih stotinu osoba ima razlike ili poremećaje spolnog razvoja, poput hormonalnih stanja, genetskih promjena ili anatomskih dvosmislenosti, zbog čega njihove genitalije ne mogu biti jasno određene kao muške ili ženske. Većinu dvadesetog stoljeća, liječnici bi često kirurški mijenjali djetetove dvosmislene genitalije usklađujući ih s onim spolom koji je kirurški bilo lakši izvesti i očekivali su da se dijete tome prilagodi. Često su bili u krivu. Studija iz 2004. godine pratila je četrnaestero genetički muške djece koja su dobila ženske genitalije; osmero ih se na kraju identificiralo muškarcima, a kirurška intervencija uzrokovala im je veliku patnju."

Znanstveno je još složenija neusklađenost između roda i spola na rodnom listu, istaknuto je u Natureu. Neki dokazi sugeriraju da transrodni identiteti imaju genetske ili hormonalne uzroke, no točne biološke korelacije nisu jasne. Što god da je uzrok, organizacije poput američke Akademije za pedijatriju savjetuju liječnike da ljudima pristupaju prema njihovu preferiranom rodu, bez obzira na to njihov izgled ili genetiku: ljudi su ono što kažu da jesu. Istraživačka i medicinska zajednica danas na spol gleda mnogo kompleksnije od muškog i ženskog, odnosno binarnog: danas se smatra spektrom ili mozaikom koji uključuje i trans ljude, kao i one koji se ne izjašnjavaju ni kao muško ni kao žensko.

"Ideja da znanost može donijeti definitivan zaključak o spolu ili rodu neke osobe fundamentalno je pogrešna. Dovoljno je da upitate sportske organizacije poput Međunarodnog olimpijskog odbora (IOC), koji se s time muči desetljećima. U 1960-ima, zabrinuti da bi se muškarci mogli natjecati na ženskim događajima, službenici su pokušavali klasificirati sportaše na temelju genitalnog pregleda – nametljiv i ponižavajući proces. DNK tekstovi koji su provjeravali prisutnost kromosoma Y nisu se pokazali pouzdanima, također; ljudi s XY parom kromosoma mogu imati ženske karakteristike zbog, na primjer, nemogućnosti da reagiraju na testosteron. Danas IOC klasificira sportaše tako što im mjeri razine testosterona, no ni to nije pouzdano. Neka medicinska stanja mogu u žena povisiti razine testosterona do tipične muške vrijednosti, zbog čega se ne mogu natjecati u ženskoj kategoriji. Ne pomažu ni genski testovi: na primjer, genska rekombinacija može preseliti gene s kromosoma Y na kromosom X, što rezultira time da ljudi s XX parom kromosoma imaju muške karakteristike", navodi se u uvodniku Naturea.

Kako god bilo, pojam "roda" uopće ne negira materijalnost tijela, naglašava Butler, nego samo postavlja pitanje kako je ono omeđeno, kroz koji medij se prezentira i kako ta prezentacija utječe na njegovoj razumijevanje.

Razmišljati o antirodnom pokretu isključivo kao o "kulturnom ratu" bilo bi pogrešno, zaključuje Butler. Pokret očito reagira na ekonomske tvorevine koje su mnoge ljude učinile nesigurnima u vezi njihove budućnosti jer osjećaju da se pogoršavaju uvjeti života. U knjizi citira poljske znanstvenice Agnieszku Graff i Elżbietu Korolczuk koje smatraju da kritičari roda nisu samo konzervativci koji nastoje očuvati tradicionalnu obitelj. Oni zapravo reagiraju na izmaknutost i nesigurnost koje su posljedice neoliberalizma. "U Istočnoj i Središnjoj Europi neoliberalna revolucija – demontaža socijalističke države blagostanja s velikodušnim i svima dostupnim zdravstvenim sustavom, sigurnošću radnih mjesta i državnom potporom za obitelji – dogodila se kao dio sistemske transformacije u 1990-ima, a pratila ju je retradicionalizacija rodnih uloga… Bitna razlika između postsocijalističkog i američkog konteksta je u tome što se američki povratak 'obiteljskim vrijednostima' uglavnom temeljio na ojačavanju individualne odgovornosti i zbog toga je potpuno kompatibilan s neoliberalnim etosom, dok je u mnogim postsocijalističkim zemljama neoliberalna revolucija doživljena kao uništavanje zajednice i tradicije."

U hrvatskome, kao i u ostalim slavenskim jezicima, postoje tri roda, naslijeđena iz indoeuropskih prajezika: muški (npr. novi stol), ženski (npr. nova knjiga) i srednji (npr. novo selo). U mnogim je indoeuropskim jezicima – pojašnjava se na mrežnim stranicama Hrvatske enciklopedije (Leksikografski zavod "Miroslav Krleža") – nestalo opreke između muškog i srednjeg roda (npr. u litavskome, velškome te u gotovo svim romanskim jezicima osim rumunjskoga), a u nekima je potpuno nestalo roda kao gramatičke kategorije (npr. u armenskome), ili je opreka u rodu očuvana samo na zamjenicama (kao u engleskome).

Problem s nebinarnim nazivljem – vrućom temom na društvenim mrežama nakon pobjede švicarskog pjevača/pjevačice Nema na ovogodišnjem Eurosongu – dijelom je, naime, lingvistički. U lingvistici je rod naziv za gramatičku kategoriju imenica, pojašnjava se na stranicama Hrvatske enciklopedije. Kriterij podjele imenica na klase u jezicima s rodom može biti posve semantički, primjerice podjela imenica na one koje znače što živo i one koje označuju nešto neživo, no često su uz semantičke kriterije važni i formalni (fonološki ili morfološki). Primjerice, u hrvatskom je imenica knjiga ženskoga roda ne zbog svojega značenja, nego zato što pripada određenoj deklinacijskoj klasi. Jezici se razlikuju i po broju rodova, koji se kreće od dva (npr. u francuskome) do više od dvadeset (u nekim afričkim jezicima).

Lingvistički problem s rodovima je što su povijesno vrlo stabilna kategorija, pa je njihov potpuni nestanak vrlo rijetka pojava, kao i nastanak roda u jezicima koji ga prije nisu imali. To što se ovogodišnji pobjednik/pobjednica Eurosonga Nemo određuje zamjenicom "oni" možda kod određenog broja ljudi uopće ne izaziva nelagodu jer imaju predrasude ili strahuju od fantazme "rodne ideologije", nego naprosto u jeziku zvuči neprirodno. Nasilje kreće iz jezika; možda ga barem jednom možemo zaustaviti na tom prvom pragu.

* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u magazinu Globus.

Podijeli na Facebook