Piše Tanja Tolić
“Draga Avis, ni riječi od tebe već TJEDNIMA. Nadam se da nisi bolesna ili tako nešto. Pretpostavljam da si do nosa zatrpana priprema za odlazaka na vaš veliki odmor. (…) Kome ću, iz zabave, pisati dok si na putu? Nitko nije zainteresiran za kuhanje i politiku. Jako će mi nedostajati naše dopisivanje. Samo rad, bez politike, kuharicu čini dosadnom.” Tim riječima Julia Child počinje pismo iz lipnja 1953. godine koje je iz Marseillea poslala Avis DeVoto u Cambridge, u Sjedinjene Države.
Nastavljajući, kratko, o tome kako su ona i njezin suprug Paul upoznali u Parizu američkog pisca koji ih je užasno razočarao jer čak niti ne čita novine, a kamoli da je zainteresiran za politiku, Julia piše o tome kako joj je užasan okus raskuhanog poriluka i krumpira, kako trenutno istražuje riblje recepte, kako joj je Paul na ručak doveo šestero ljudi, članove američkog tima za mačevanje, i kako im je pripremila Soupe au Pistou - francusku juhu od svježeg povrća u kojoj je glavni sastojak bosiljak (pistou dolazi od talijanskog pesto), a za koju je recept pronašla u Larousse Gastronomique, na stranici 871. Potom pismo skreće u smjeru graha, a završava receptom za umak od češnjaka koji odlično ide uz pečenu janjetinu. Recept je, napominje Julia u pismu, velika tajna, a najbolje od svega je što se može uživati u češnjaku, a da se on poslije ne osjeća u dahu.
Julia Child (1912-2004) i Avis DeVoto (1904-1989) počele su se dopisivati igrom sudbine, 1952. godine. Julia, supruga američkog diplomata Paula Cushinga Childa, u to je vrijeme bila u Parizu i nastojeći ne umrijeti od dosade upisala tečaj kuhanja. Tvrdoglava, strastvena i uporna odlučila je postati “profesionalna” kuharica, a njezina posvećenost novom hobiju išla je toliko daleko da je jednoga dana, fascinirana njegovom kolumnom u američkom Harperu o zapravo nemoguće dosadnim kuhinjskim noževima, odlučila novinaru Bernardu DeVotou napisati pismo i poslati mu nožić za guljenje na dar.
Na pismo je odgovorila Avis DeVoto koja je Bernardu, osim supruge, bila i tajnica. Iako primarno kućanica, Avis je imala čvrstu volju i vlastito mišljenje. Pored toga što je bila vrsna kuharica, redovito je recenzirala krimiće za The Boston Globe, a kasnije je radila kao književni skaut za nakladničku kuću Alfred A. Knopf, čitala rukopise za Houghton Mifflin i radila u uredu dekana na koledžu Radcliffe. U samo nekoliko mjeseci, ona i Julia napredovale su od službenog obraćanja s “gospođo” do “Draga, Avis” i “Julia, moja ljubimice!”.
Sva Julijina i Avisina pisma sada su sabrana na jedno mjesto, u fascinantnu knjigu od 416 stranica, “As Always, Julia - The Letters of Julia Child and Avis DeVoto: Food, Friendship, and the Making of a Masterpiece”, koju je uredila Joan Reardon, a objavio Houghton Mifflin Harcourt. Zanimljiv podatak o nakladniku, ako se zna da je upravo s njime Julia Child 1954. godine potpisala prvi ugovor za knjigu koja će zauvijek promijeniti američki način kuhanja - “Mastering the Art of French Cooking”. Julia je ugovor potpisala zajedno sa svojim suradnicama i francuskim prijateljicama, Louisette Bertholle i Simone Beck, no Houghton nikada nije objavio knjigu, jer mu je bila predugačka. Objavit će ju 1961. godine drugi nakladnik, Alfred A. Knopf, a u oba slučaja ključnu ulogu odigrala je upravo Avis DeVoto.
Naime, priča koja se odmotava u korespondenciji dvije prijateljice zapravo je ona koja je danas većini poznata zahvaljujući filmu “Julie & Julia”, snimljenom prema istoimenoj knjizi Julie Powell – dakle, o mukotrpnom rađanju kultne francuske kuharice koja će postati dio inventara svakog ozbiljnijeg američkog domaćinstva. Avis DeVoto, kao što je vidljivo iz pisama, odmah je prepoznala ogroman Julijin potencijal i želi ju “ugrabiti” za bostonskog nakladnika Houghton Mifflin. Julia Child i koautorice kuharice uz Avisinu su pomoć potpisale prvi ugovor, a kad je on propao, Avis je opet bila ta koja je Juliju spojila s Knopfom.
Bez Avis, knjiga vjerojatno nikad ne bi bila objavljena. Julia je toga itekako bila svjesna, pa joj zahvaljuje kao “pomajci, medicinskoj sestri, vodiču i mentorici”. Tijekom pisanja knjige, otkrivaju njihova međusobna pisma, Julia je naizmjence bila samouvjerena do granica arogancije i nesigurna do te mjere da je pomišljala da odustane. No Avis joj to nije dopustila – bodrila ju je da izdrži i da ne pristaje na kompromise, pročitala sve verzije kuharice i davala joj pragmatične savjete, a između rasprava o knjizi i potrage za izdavačem, dvije žene koje se nikad prije nisu vidjele postaju istinske prijateljice.
Ljudi koji vole jesti uvijek su najbolji ljudi, piše jednom prilikom Julia i oko toga stava počinje se formirati odnos, zapravo prava romansa, jer obje žene podjednako uživaju i u kuhanju i u jedenju hrane. Prvi savjet koji je Julia dala Avis u vezi kuhanja bio je onaj o umacima: “Uvijek možeš dobiti bogatiji okus, ako u njega dodaš maslaca”. DeVoto, nakon što je isprobala recept, odgovara: “Bio mi je pomalo premastan”. U drugom pak pismu DeVoto zaigrano proklinje Juliju jer je dobila dva i pol kilograma radeći njezin beurre blanc (bogati, bijeli umaki od bijelog vina, maslaca i luka), kao i jedući tajni recept za majonezu. Izmjena recepata nastavlja se pošiljkama kuhinjskih pomagala preko Atlatnika – žene jedna drugoj šalju noževe, tave, gulilice limunove korice, pa čak i lukovice koje su gotovo stradale jer su ih Francuskinje u poštanskim uredima skoro pretvorile u kašu svojim teškim poštanskim pečatima.
S vremenom pisma postaju sve intimnija. Na početku korespondencije, Julia piše Avis kako je planirala biti velika spisateljica, no iz nekog razloga “The New Yorker ju nije pozvao da im se pridruži”. O svom tijelu kaže: “Grudi mi nisu tako bujne koliko bih htjela, no primijetila sam da nisu niti one na Botticellijevim slikama. Noge su u redu, tvrdi suprug. Nemam pjegica.”
S opisa tijela prelaze na – seks. “Prije braka bila sam divlje zainteresirana za seks, no nakon što sam se udružila s mojim starim jarcem, i to je sjelo na svoje mjesto”, povjerava se Julia u jednom pismu, nakon što je Avis napisala kako joj je knjiga Alfreda Kinseyja dosadna. A nakon što je pročitala bestseler “Gradić Peyton”, Julia piše Avis: “Te žene, milovane na pravim mjestima dok ne počnu treperiti kao stari Stradivari!”
Julia Child i Avis DeVoto upoznale su se, licem u lice, tek nakon dvije godine korespondencije i 120 pisama. “Teško je zamisliti da si mi do prije dva tjedna bila samo riječ na papiru”, piše naknadno Julia o njihovom susretu u Cambridgeu. A kao što je Avis bila potpora Juliji u vrijeme pisanje knjige, tako će i Julia biti emotivna potpora Avis kada 1955. godine, iznenada u 58. godini života, od srčanog udara umre Avisin suprug, Bernard.
Avis DeVoto umrla je 1989. godine od raka gušterače. Julia Child umrla je pet godina kasnije. Njihovo je prijateljstvo potrajalo do samoga kraja: do Avisine smrti izmjenjivale su pisma i nerijetko se žalile jedna drugoj kako je prava šteta što se nisu upoznale dok su bile mnogo mlađe.
Podijeli na Facebook
