Piše Tanja Tolić
Visoka žena piskutava glasa stoji u kuhinji. Ispred nje, na kuhinjskom pultu, poredani su pilići. "Predstavljam vam kokošje sestrinstvo – gospođica kokoš za roštilj, gospođica kokoš za prženje, gospođica kokoš za pečenje, gospođica mlado pile, gospođa nesilica i gospođa stara kokoš! Danas ćemo se baviti gospođicom pečenje!" Nakon toga hvata nož i kasapi pile na drvenoj dasci. Žena soli i papri pile, povezuje batake špagom, značajno napominje – dobro ga izmasirajte maslacem! Prizor nije lijep, na rubu je burleske, osim ako ne znate o kome je riječ.
Tako počinje Sonyjev dokumentarac s kraja 2021. koji su režirale i producirale Betsy West i Julie Cohen. Zove se jednostavno, "Julia", kao i istoimena osmodijelna HBO-ova serija iz 2022. godine koju je kreirao Daniel Goldfarb, a koja će, objavljeno je početkom svibnja, dobiti i drugu sezonu. I dokumentarac i serija posvećeni su jednoj od najosebujnijih ličnosti koja se ikad pojavila na televiziji. Julia Child, jer o njoj je riječ, bila je više od kuhara – ona je bila kulturna sila koja je promijenila Ameriku. Chefovi su danas popularni poput rock zvijezda. Ona je bila prva, nešto poput Madonne u svijetu popa. U vrijeme njezina vrhunca, govori se u dokumentarcu, bilo je dovoljno da kažete "Julia" i svi su znali da mislite na Juliju Child.
Ono što je nevjerojatno jest da je postala televizijska zvijezda tek u svojim pedesetima, i to šezdesetih godina prošlog stoljeća. Upravo se tim razdobljem njezina života bavi HBO-ova serija: producenti su si dopustili priličnu slobodu pa u fikcionalnoj interpretaciji njezina života pratimo Juliju (izvrsna Sarah Lancashire) kako pokreće privatni posao na lokalnoj bostonskoj TV-postoji mimo znanja svojeg supruga (David Hyde Pierce), a uz pomoć prijateljica. Najveća joj je prepreka, a da toga nije svjesna, mladi producent-redatelj na WGBH-u Russ Morash (Fran Kranz) kojem ta, sto devedeset centimetara visoka, žena beskrajno ide na živce jer, umjesto kulinarske emisije, želi snimati društveno angažirane dokumentarce.
U stvarnosti, otkriva Morash u dokumentarcu, početkom 60-ih u ured ga je nazvala nepoznata žena i rekla mu: "Želim da mi nabavite električni rešo za emisiju gospodina Alberta Duhamela u kojoj ću večeras nastupiti." Trebala je gostovati u emisiji koja se zvala "Čitam" i govoriti o svojoj knjizi "Mastering the Art of French Cooking". Malo tko je u to doba uopće imao televizor, još manje ih je gledalo televiziju, a kamoli obrazovni program koji je WGBH proizvodio. U to su vrijeme na televiziji nastupali sveučilišni profesori koji bi objašnjavali složene fizikalne koncepte ili upoznavali gledatelje s Homerovom "Ilijadom".
Julia Child te je večeri, u emisiji posvećenoj knjigama, napravila omlet u pravoj tavi za omlet. Voditelj, ozbiljan profesor književnosti, bio je zadivljen njegovom prozračnošću i okusom. U to vrijeme u Bostonu nitko doma nije imao tavu za omlet. Amerika se hranila smrznutom i konzerviranom hranom, a takvi su se proizvodi masovno oglašavali kao način na koji domaćice mogu uštedjeti vrijeme. Nakon što je Julia napravila omlet u emisiji o knjigama, počeli su zvoniti telefoni u televizijskoj postaji, pripovijeda Morash. To je producentima dalo ideju da bi Juliji Child možda mogli ponuditi emisiju. Russ Morash dobio je zadatak da je nazove i organizira snimanje dvije-tri probne emisije onoga što će postati "The French Chef" (Francuski kuhar). U prvoj emisiji pokazala je kako napraviti, ni više ni manje, nego boeuf bourguignon – goveđi ragu s crnim vinom.
Julia Child rođena je u Pasadeni u Kaliforniji 15. kolovoza 1912. Bila je najstarije od troje djece – poslije nje su došli brat John i sestra Dorothy. Rođena je u vrlo bogatoj obitelji: ne samo da Julia nije kuhala kao mlada djevojka, nije kuhala ni njezina majka – kuhao je kuhar. Upisala se na koledž Smith, diplomirala 1934. godine. U dokumentarcu govori kako u to vrijeme nitko djevojke nije shvaćao ozbiljno, tretirali su ih kao "rasplodne kobile". "Mogli ste se udati, ali niste ganjali karijeru jer nije bilo karijere za žene", govori. Ubrzo nakon diplome umrla joj je majka pa se Julia vratila u Pasadenu kako bi skrbila o ocu. Julijin otac, John McWilliams, bio je vrlo konzervativan: vjerovao je kako se Julia treba udati za nekog tradicionalnog muškarca iz visoke srednje klase kojoj su i sami pripadali. "Da sam se morala udati za konzervativnog bankara ili odvjetnika, vjerojatno bih život provela igrajući golf i tenis, a postala bih alkoholičarka." Imala je prosaca, ali ih je odbijala. Umjesto toga sanjala je o avanturi.
Kad je Amerika ušla u Drugi svjetski rat, Julia se pridružila savezničkim snagama. Nije imala bog zna što ponuditi osim umijeća tipkanja, pa su je smjestili u Ured za strateške usluge (OSS), prethodnicu CIA-e. Željela je postati špijunka, i bila je uvjerena da bi bila jako dobra, jer nikome ne bi palo na pamet da netko visok poput nje može biti špijun. Nije postala špijunka, ali je radila sa špijunima i imala pristup tajnim dokumentima kao uredska stenografkinja. Kad je OSS počeo regrutirati ljude za zadatke na Dalekom istoku, prijavila se. Tako joj je Drugi svjetski rat donio slobodu.
Godine 1944. stigla je na Cejlon. Tamo je upoznala Paula Childa, budućeg supruga. Paul, deset godina stariji od Julije, nije išao na koledž, no bio je samouki erudit. U pismu bratu s Cejlona 1944. godine, Paul šalje Julijinu fotografiju, uz koju piše: "Sjajne noge, jako visoka. Ostavlja dojam da je pomalo histerična, divlje se hihoće, što mi ide na živce." Ni Julia na prvu nije osobito impresionirana Paulom – u dnevnik zapisuje da joj nije zgodan, a ne sviđaju joj se ni njegovi brkovi. No već 1945. godine u Kini, kamo su oboje premješteni, Paul piše bratu kako mu je Julia postala jako draga, "topla je, duhovita i inteligentna", a ona je pak zadivljena njegovom željom za znanjem. Paul je bio talentiran fotograf, upoznavao je Juliju s različitim kulturama i običajima, među ostalim i hranom. Izlazili su često van i jeli u lokalnim restoranima. Paul joj je otvorio nove svjetove, nove kulture.
Nakon završetka rata, vratili su se kući i vjenčali. Julijinom ocu Paul se nije svidio: bio je umjetnik i liberal, uživao je u hrani i vinu. Ni Paulu se nije svidio tast – bio je konzervativni biznismen, uz to i republikanac, a Julia je nakon udaje postala demokratkinja. Nakon rata Paula su poslali kao diplomata u Pariz jer je govorio francuski. Par je uživao putujući Francuskom, posjetili su Rouen i ručali u divnom restoranu La Couronne – file lista u maslacu, sole meunière. Bio je to njezin prvi francuski obrok i nikad ga nije zaboravila.
Odlučuje se ozbiljno posvetiti kuhanju i upisuje kulinarsku akademiju Cordon Bleu u Parizu. Cordon Bleu je u to vrijeme nudio posebnu edukaciju za bivše američke vojnike kako bi im omogućio povratak u civilni život. Julia je tako pohađala kulinarski razred s jedanaest vojnika, a obrazovao ih je chef Max Bugnard. Julia je bila jedina žena u razredu. Bugnard je bio skeptičan. Većina chefova u Francuskoj u to su vrijeme bili muškarci, a francuski chefovi žene su smatrali samo – ženama. Smatralo se da žena ne može biti chef jer su lonci i tave – preteški. Paul Child 1949. piše svojoj obitelji u Ameriku kako se "dečki u Cordon Bleu pokušavaju naviknuti na činjenicu da je u njihov klub upala žena".
U Cordon Bleu odlazila je u sedam izjutra i završavala oko 11 sati. Potom bi jurila kući i pripremila raskošan ručak za Paula, a nakon toga su… pa vjerojatno odlazili u krevet. Paul piše obitelji: "Volim tu ženu!" Paul je u Juliju gledao kao u boginju. Ne samo zato što je bila viša od njega. Julijin savjet za dobar brak, otkrivaju u dokumentarcu, bio je održavati tri F: moraš hraniti svojeg muškarca (food), moraš ga jebati (fuck) i moraš mu laskati (flatter).
Na jednoj zabavi u Francuskoj Julia upoznaje Simcu, Simone Beck, odličnu kuharicu. Julijini američki prijatelji molili su je da ih nauči kuhati. Julia za to još nije bila spremna, ali jesu Simca i njezina prijateljica Louisette Bertholle pa njih tri osnivaju vlastitu malu kulinarsku školu u svojoj kuhinji u koju je stalo svega šest učenica. Simca i Louisette radile su na knjizi o francuskoj kuhinji za Amerikance i bila im je potrebna američka suradnica. Tako su započele pisati knjigu kojoj je cilj bio prilagoditi francusku kuhinju Amerikancima, s američkim proizvodima. Julia je smatrala kako postojeće kuharice nisu dovoljno dobre, nisu pružale dovoljno informacija o pripremi hrane. Objašnjena u knjizi moraju biti detaljnija kako bi jelo doista ispalo dobro, kao u restoranu. Zbog toga su ona i Simca isprobavale recepte do besvijesti. Dovršene recepte poslala je u veljači 1953. prijatelju u izdavačku kuću Houghton Mifflin – ponudili su im ugovor za knjigu.
Tada nije bilo računala, interneta i mejlova – sve se slalo poštom. Simca bi natipkala recepte, poslala ih iz Pariza Juliji u Marseille, kamo se preselila s Paulom zbog njegova posla, onda bi Julia Simci poslala vlastite ideje, i tako unedogled. Trebalo im je dvanaest godina da napišu knjigu. Julia bi sve recepte natipkala triput, a jednu je verziju slala mlađoj sestri Dorothy u SAD kako bi recepte testirala s američkim namirnicama. "Knjiga mora biti savršena, to je naše životno djelo", pisala je Simci. Kad su knjigu dovršile 1959. godine, poslale su je u Houghton Mifflin, no nakladnik ju je odbio u strahu da bi mogla biti preveliki zalogaj za američke kućanice. Julia i Simca napisale su enciklopediju.
Istodobno, Paul je bio duboko frustriran diplomacijom i sitničavom politikom u američkom veleposlanstvu. Pozvali su ga u Washington na razgovor, pod optužbom da je komunist i homoseksualac. Optužbe nisu bile istinite, no on je bio toliko ponižen i bijesan da je otišao u prijevremenu mirovinu. Godine 1961. Paul i Julia sele se u Cambridge, Massachusetts. Paul nije imao drugi posao, bavi se slikanjem i fotografijom, no u tom trenutku urednica u nakladničkoj kući Knopf Judith Jones dobiva Julijin rukopis i oduševljena je. "Uvjerena sam da će ova knjiga postati klasik", zapisala je. I bila je u pravu. No prije nego što će objaviti kuharicu na 726 stranica, najprije mora uvjeriti nakladnika Alfreda A. Knopfa da je treba objaviti. On isprva nije uvjeren da će knjiga biti uspjeh, no popušta pred Judithinim entuzijazmom. Godine 1960. Julia piše Simci kako je njihova knjiga napokon prihvaćena i bit će objavljena pod nazivom "Mastering the Art of French Cooking" (Svladavanje umijeća francuske kuhinje). Kad je Judith rekla Alfredu A. Knopfu kako će glasiti naziv knjige, on joj je odgovorio: "Ako itko kupi tu knjigu, pojest ću vlastiti šešir."
Knjiga je objavljena 1961. godine i Simca dolazi u Ameriku kako bi s Julijom krenula na knjišku turneju. U sklopu promocije Juliju Child pozivaju da gostuje i u televizijskoj emisiji u Bostonu. Snimanje "Francuskog kuhara" počinje 1964. godine, a Julia je po emisiji bila plaćena 50 dolara jer WGBH projekt još tretira kao eksperiment. Nisu imali studio, pa im je u pomoć priskočila Boston Gas Company i posudila demonstracijski kuhinju. Budžet za emisiju je bio tanak, kamere su bile goleme i teške, često su usred emisije stvari morali lijepiti trakom jer su otpadale sa seta. U to vrijeme nisu mogli naknadno editirati snimke tako da Julia nije mogla ponavljati snimanja ako nešto nije uspjelo. Prve emisije su zapravo bile uživo snimane na traku. "Julia je bila pedantna u pripremama, natipkala bi stvari koje je htjela istaknuti, sve organizirala. Ja sam zapravo bio samo prometni policajac", govori u dokumentarcu Morash.
Obično bi po emisiji snimali pripremu jednog jela. Za to su morali imati jelo pripremljeno u različitim fazama, primjerice sirovu ribu, dijelom pečenu ribu i sasvim pečenu ribu. Dok je snimala, Juliju bi povremeno opalio mali strujni udar od mikrofona. Ako Paul ne bi bio zauzet, oštrio bi joj noževe ili ribao ostatke iz tave za omlete. Iza kamera bi stajao netko s natpisima na plakatima – uspori ili ubrzaj - i vodio je kroz emisiju. Producentica Ruth Lockwood (u seriji pretvorena u mladu Afroamerikanku Alice Naman) brinula je hoće li znoj kapati u hranu. Za to su imali poseban plakat na kojem je pisalo "znoj", pa bi Julia otkinula poveći komad papirnatog ručnika i obrisala se direktno ispred kamera, dok je snimala emisiju. Televizijska ekipa ju je obožavala – sve što je skuhala pojeli bi u pauzi za ručak ili na kraju dana.
Učila je ljude kako držati nož, rezati luk, kako postupno dodavati brašno u umak i kako pripremiti "velike zle artičoke kojih se mnogi ljudi boje". Većina ljudi tog doba nikad nije pojela svježu artičoku ili svježe šparoge. Ako bi pogriješila u emisiji, nije se oko toga uopće uzrujavala. Kad bi joj hrana pala na pod, podigla bi je i nastavila kuhati, uz komentar: "Ako ste sami u kuhinji, tko će vidjeti?" Smatrala je da je dobro da griješi dok snima jer će tako ljudima pokazati kako da poprave grešku. Na pećnicu je imala običaj lijepiti upozorenja "Ne otvaraj!", a onda se šaliti kako je u pitanju maksimalno osigurana pećnica i nitko je ne smije otvarati idućih 35 minuta jer će u suprotnom završiti na vojnom sudu. Mahala je publici pilećim krilcima, uspravljala pile na radnoj površini kao da je živo, oponašala plačljivim glasom djecu koja mrze jesti ribu, mahala ili lupala po hrani kuhinjskim pomagalima. Bila je teatralna, što je pojačavao njezin piskutavi glas, no prije svega – zabavljala se. I to se vidjelo. Kuhali ili ne, ljudi su je obožavali gledati upravo zato što je bila zabavna. Ljudi bi komentirali: "Jesi li vidjela Juliju ovaj tjedan?" Zahvaljujući njoj javna televizija postala je gledanija nego ikad prije.
Postala je slavna. Došla bi na promociju knjige, a već bi u 7.30 sati ispred njezina hotela bilo 500 ili 750 žena koje su je čekale. Njezina knjiga počela se masovno prodavati; zapravo Juliji Child treba zahvaliti za propulzivni trend kuharica u izdavaštvu. Njezin dolazak na televiziju i poruka Amerikancima da mogu skuhati izvrstan obrok od namirnica iz supermarketa doslovce je promijenio kulinarski pejzaž Amerike. Zanimljivo, u Francuskoj Julia Child nema nikakav ugled. Njezina knjiga nikad nije prevedena na francuski (ni na hrvatski, kad smo kod toga).
Prva sezona HBO-ove serije završava, uvjetno rečeno, Julijinim feminističkim osvještavanjem. Na jednom televizijskom skupu, što je izmišljeno, igrom slučaja upozna Betty Friedan koja je optuži da je pogoršala položaj američkih žena jer, ne samo da ih nije oslobodila kuhinje, nego ih je još i "natjerala" da kuhaju kao francuski chefovi. U dokumentarcu gledamo arhivsku TV-snimku u kojoj voditelj pita Juliju: "Julia Child ovo je vaš citat: mislim da je uloga žene da se uda za dobrog muškarca i uživa u svome domu. Mislite li još uvijek isto?" Da, odgovara ona, zato što sam ja i kućanica, uz to što sam TV kuharica i učiteljica. Voditelj je dalje pita je li se nešto promijenilo u njezinu stavu s obzirom na pokret za oslobođenje žena. "I ja sam zaposlena žena. No meni je stvaranje doma jedna od najvažnijih stvari na svijetu. Volim živjeti sa svojim mužem i ne mogu zamisliti da nemam sretan dom s njim."
Julia sebe nikad nije nazivala feministkinjom, iako je bila važna za feministička pokret, poručuju redateljice dokumentarca. U kulinarskim školama tog vremena predavali su uglavnom europski chefovi, a oni nisu voljeli imati žene na satovima. Većina žena smatrala je da ne može u tom području ostvariti karijeru ili zaraditi novac. No Julijin uspjeh otvorio je put za mnoge druge žene. Pored toga, otvoreno je bila za pobačaj i zalagala se za planirano roditeljstvo. Riskirala je svoju popularnost jer su ljudi počeli protestirati na njezinim promocijama kuharica, optužujući je da se zalaže za ubojstvo nerođene djece. "U Francuskoj i Italiji to više uopće nije tema. A da djecu poučavamo u školu o planiranom roditeljstvu, nitko ne bi ni morao ići na pobačaj." Slagala se sa ženama, ali je obožavala muškarce. Neki od njezinih bliskih prijatelja bili su gay, primjerice chef James Beard. I njezin odvjetnik Bob Johnson, koji je umro od side, bio je gay. Strahovito ju je potresla njegova smrt, pa je organizirala dobrotvornu večeru sredinom 1980-ih za oboljele od AIDS-a i nakon toga otvoreno počela podupirati gay zajednicu.
U 1980-im javnim televizija PBS više nije htjela prenositi njezinu emisiju. Dala je otkaz, ali nije otišla u mirovinu. "Ako te ljudi ne vide na televiziji, misle da si umro." Umjesto toga otišla je na komercijalnu televiziju, ABC, i uključila se u program "Good Morning America". Tamo je cijelo jelo morala napraviti u tri minute. No prilagodila se i dobila mnogo veću publiku. Julia je redefinirala starenje: kad je imala 87 godina, lansirala je 22-dijelni kulinarski serijal s Jacquesom Pépinom. Iste godine kad je umrla – 2004. u 91. godini – počela je pisati memoare.
„Najbrža vilica“, kako su je zvali jer je obožavala jesti i bez pardona i pitanja posezala u tuđe tanjure, bila je kulinarska ikona koja je demistificirala francusku kuhinju i donijela je u američke domove. Kuhari su nekad bili zatvoreni u mračne kuhinje, bez puno svjetla, obično u podrumu. Julia je poslala poruku da se kuhanje ne smije strpati u zapećak. Kulinarstvo danas preplavljuje društvene mreže, fotografije kompliciranih jela iskaču s Facebooka i Instagrama – Julia Child je posijala to sjeme.
* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
