Piše Tanja Tolić
Svaka obitelj ima scenarij. Kao i društva. Nakon Drugog svjetskog rata scenarij u Njemačkoj postao je: "Ne gledaj to. Nitko nije spreman suočiti se s tim užasom." No intenzivna bol i patnja genocida i rata neće jednostavno nestati. "To postaje nalik otrovnom, nevidljivom jezeru nasred grada. I svi, ne znajući, piju iz njega. Sva djeca i životinje se razbolijevaju, a nitko ne zna zašto. Ptice, biljke, sve je bolesno. I sedam naraštaja poslije ništa nije učinjeno". Tim riječima Markus Hirzig opisuje učinak kolektivne traume na zajednicu.
"Kad bi jednostavno poznavanje povijesti, kao isključivo mentalna vježba, pomoglo već bismo to riješili", nastavlja. No sav taj pohranjeni otrov, energetski ostatak kulturalnog šoka, traume predaka i međugeneracijske patnje treba priznati i osjetiti. "Treba ja proživjeti", dodaje. "Priroda se sama uravnotežuje, ali velikim ranama treba vremena i treba im uravnoteženost zajednice. (...) Holokaust je prekršio mnoge ljudske sporazume i utjecao je na ljude diljem svijeta. Stoga je neprocesirana energija tog događaja i dalje ogromna". Nijedan problem ne nestaje tako što jednostavno glumimo da ne postoji.
To je bio razlog zašto se Hirzig, koji je trideset godina profesionalno radio kao fizikalni terapeut i osteopat, 2002. godine pridružio u radu Thomasu Hüblu, suvremenom mistiku i duhovnom učitelju. Hübl je kao mladić radio u hitnoj pomoći, kasnije studirao medicinu, no kako je rano počeo meditirati, s vremenom se okrenuo drugom putu. Tijekom godina poučavanja u Njemačkoj upoznao je svoju suprugu Yehudit Sasportas, likovnu umjetnicu rođenu u Izraelu. Njezin rad, kao i njegov, izravno se odnosio na teme pojedinačne i kolektivne traume. Naknadno su se preselili u Izrael kako bi Sasportas mogla nastaviti poučavati kao izvanredna profesorica na Odsjeku za likovnu umjetnost Akademije za umjetnost i dizajn Bezalel. Hübla je pak život vodio sve dublje u istraživanje utjecaja izloženosti ratu i daljnjem sukobu – dugotrajnim povijesnim, kulturalnim i predačkim traumama – na naciju ljudi. Iz tog rada proizišao je jasan proces za integraciju kolektivne traume koji je nazvao Procesom integracije kolektivne traume (engl. Collective Trauma Integration Process, skraćeno CTIP). Supružnici su zajedno osnovali Pocket Project, međunarodnu neprofitnu organizaciju, u kojoj surađuju s brojnim stručnjacima, a misija mu je davanje doprinosa iscjeljivanju kolektivne i međugeneracijske traume te smanjivanje njezina razornog učinka na globalnu kulturu. Svoj rad i filozofiju opisao je u upravo objavljenoj knjizi koju je napisao u suradnji s Julie Jordan Avritt, "Iscjeljivanje kolektivne traume: Proces integriranja naših međugeneracijskih i kulturalnih rana" (Planetopija, prijevod Aleksandra Barlović, 2022.).
Mistika vam je možda strana, no Hübl temama pojedinačne i kolektivne traume u svojoj knjizi pristupa iznimno ozbiljno, a važnost njegova rada potvrđuje i to što su kratka poglavlja u ovoj knjizi napisali jedan od vodećih stručnjaka za traumu dr. Gabor Maté, profesorica na Sveučilištu Johns Hopkins dr. Christina Bethell, psihoterapeutkinja i pedagoginja dr. Laura Calderón de la Barca, savjetnica nadbiskupa Desmonda Tutua i osnivačica organizacije Peace Direct dr. Scilla Elworthy, sistemski obiteljski psihoterapeut Gregor Steinmaurer, predavač s MIT-a dr. Otto Scharmer i jedan od najvažnijih filozofa današnjice Ken Wilber.
Hübl je svoju knjigu koncipirao tako da najprije iznosi kratku povijest "otkrivanja" kolektivne traume i njezina međugeneracijskog prijenosa, obilato citira referentna djela najvećih stručnjaka u tom području, primjerice psihijatra dr. Bessela van der Kolka i njegovu revolucionarnu knjigu "The Body Keeps the Score" (nažalost, nije prevedena na hrvatski, ali je nedavno objavljena u Srbiji pod naslovom "Telo sve beleži"), a završava iscrpnim prikazom svojih CTIP radionica i na kraju čitateljima detaljno opisuje četiri meditacije koje mogu prakticirati da si sami pomognu. Meditacije su dobro osmišljene i ostavljaju, barem intuitivno, dojam da dubinski djeluju; opis njegovih radionica, na kojima su dosad sudjelovali deseci tisuća ljudi, pedantan je i štreberski, kakav i treba biti, a na njima, prema Hüblovu svjedočenju, uvijek sudjeluju i psihoterapeuti kako bi sudionicima olakšali sve faze integracije traume.
Helen Epstein, mlada profesorica novinarstva na Sveučilištu New York prije četrdeset godina objavila je pionirsku knjigu koja je promijenila tijek zapadnjačkog psihološkog istraživanja traume te potvrdila mnogo toga što su domorodački narodi i istočnjački mislioci znali već stoljećima. Ta knjiga, "Djeca holokausta", piše Hübl na početku svoje knjige, bila je dijelom etnografska, dijelom usmena povijest i dijelom autobiografska te prvo djelo objavljeno izvan akademskog svijeta koje je istraživalo pitanje druge generacije (2G) – sinova i kćeri osoba koje su preživjele holokaust. Njezin rad postavio je zapanjujuća nova pitanja: jesu li neizrecivi užasi nacističke Njemačke na određeni način preneseni potomcima onih koji su ih preživjeli?
Godine 1981. židovski učenjak i teolog Arthur A. Cohen opisao je 2G sljedećim riječima: "Posrijedi je naraštaj koji nosi ožiljke bez rane, koji je zadobio sjećanje bez neposrednog iskustva." Eduardo Duran, klinički psiholog i istraživač, u svojem je tekstu "Healing the Soul Wound" (Iscjeljivanje rane na duši) iz 2006. godine procijenio kako u ukupnom fundusu istraživanja pitanja povijesne traume te njezina prenošenja postoje dokazi koji govore da "ne samo da se trauma prenosi između naraštaja, nego je i kumulativna". Duran nadalje tvrdi da ako trauma nije razriješena u prijašnjim naraštajima, sljedeći se naraštaji moraju nositi s njom. Nadalje, kad se nerazriješena trauma prenosi, u sljedećim naraštajima može postati "teža".
"Premda spomenik žrtvama holokausta odaje počast onima koji su progonjeni i ubijeni, a otvoreni se dijalog potiče u čitavoj Njemačkoj, osjećao sam da mnogo toga ostaje skriveno, zakopano duboko u kolektivnim sjenama. Vrijeme koje sam ondje proveo bilo je otkrivenje. Omogućilo mi je da uvidim kako slična psihička rana postoji u ljudima moje rodne Austrije, ogromna ozljeda koja još nije zacijelila", piše Thomas Hübl u "Iscjeljivanju kolektivne traume".
"Iz perspektive mistika (ili sljedbenika Jungove filozofije), svako iskustvo ili emocija iz prošlosti koji ostanu nepriznati, neprocesirani ili poreknuti, pohranjuju se u područje nesvjesnoga ili u sjeni. Psiha ili duh nisu integrirali ta iskustva, pa će – i zapravo moraju – neprestano izranjati u novim, ali poznatim oblicima. Ono što smatramo sudbinom zapravo je neintegrirana prošlost. A fragmentirana, neintegrirana prošlost uvijek se pojavljuje kao lažna buduća ponavljanja, prethodno programirani put kojim kroče svaki pojedinac i svaka kultura sve dok se sadržaj prošlosti ne iznese na svjetlost svijesti, pomiren i iscijeljen. Ta mistična mudrost otkriva se u proučavanju povijesti i psihologije te potvrđuje riječi filozofa Georgea Santayane: 'Oni koji se ne sjećaju prošlosti osuđeni su na njezini ponavljanje'", dodaje Hübl i podsjeća kako je Freud sklonost ponavljanju bolne prošlosti nazvao Wiederholungszwang, ili "kompulzija ponavljanja", tvrdeći da je nesvjesna retraumatizacija pokušaj nalaženja svjesnog razrješenja izvorne traume.
Kad su ljudi iz određene kulture ili tradicije otrgnuti iz svojih domova i zemlje, kad su njihove knjižnice, groblja, vjerska središta ili svetišta oskvrnuta ili su im uskraćena, kad su njihov jezik, obredi ili običaji zabranjeni ili zaboravljeni, kad su razdvojeni od svojeg naroda, poniženi, podvrgnuti brutalnostima, mučeni ili ubijani, traumatična rana otvorena je u kolektivnoj psihi i ostavlja ožiljak progonjenome i progonitelju, a nosit će je i prenositi mnogi naraštaji. Jedan od takvih traumatičnih događaja, navodi izrijekom autor u knjizi, je i "etničko čišćenje, masovno silovanje, mučenje i porobljavanje tijekom rata u Jugoslaviji".
Iako je naša volja samo naša, naši su izbori neizbježno vezani i ograničeni traumom, onime što smatramo "prošlošću" – svime što smo porekli, čega smo se odrekli, od čega smo se odvojili i što smo potisnuli. Nesvjesno poricanje bilo kojeg iskustva zamrzava dio naše raspoložive energije u sjeni i na taj način ograničava našu slobodu i kretanje. Sa svakim poricanjem ili potiskivanjem prošlosti stvaramo svoju sudbinu, koja je ponavljanje patnje.
"Kao tamnu tvar društvenog tkanja, kolektivnu traumu nije moguće izravno promatrati; možemo promatrati samo njezine učinke (odnosno, njezine simptome), za što moramo koristiti više od očiju. Trauma nas raskoli, napose dugotrajna ili ponavljana trauma. Narušava našu unutarnju i vanjsku koheziju. Izobličuje percepciju te remeti tok životne sile kroz živi sustav, neovisno o tome je li posrijedi sustav čovjeka ili planeta. Trauma narušava sposobnost odnošenja prema drugima i s njima, što znači da stvara iluziju odvojenosti", nastavlja Hübl.
Kad god nismo sposobni biti potpuno prisutni jer ključni dio nas i dalje procesira neki prijašnji događaj, vrijeme koje provedemo dislocirani iz sadašnjeg trenutka ponovno proživljavajući prošlo iskustvo može se nazvati "naknadnim vremenom". Ukratko, naknadno vrijeme je vrijeme koje je potrebno za integraciju svakog iskustva koje je ostalo neprobavljeno kad se izvorno dogodilo, pojašnjava u knjizi.
"Slične distorzije prostor-vrijeme postoje i za kulture. Kako se kulturalne traume događaju i nakupljaju, distorzije društvenih percepcija se pojačavaju. Posljedična pogrešna shvaćanja i pogrešna viđenja postaju kulturalni dogovori: ograničavajući i škodljivi stereotipi, vjerovanje da 'jednostavno jest tako' ili drugi nesvjesni kodovi, vrijednosti i jezik ugrađen u društvo kao posljedica kolektivnih distorzija. (...) Neizrečena patnja ne nestaje uvijek u trenutku smrti; može biti prenesena. Ti duhovi s vremenom postanu generacijske navike te ponovno žive u iskustvima kao što su kulturalno siromaštvo i tajno nasilje nad kćerima, ili u poricanju emocionalnog života sinova", naglašava Hübl u knjizi.
Kad obitelj ili zajednica na potvrde iskustvo traumatizirane osobe ili nakon traume ne uspostave osjećaj brižnosti i sigurnosti, manje je vjerojatno da će se trauma metabolizirati sposobnošću oporavljanja i veća je vjerojatnost da će se očitovati u vidu simptoma posttraumatskog stresa. Pitanje gdje posljedice traume točno postaju disfunkcionalne možda je negdje u okviru odnosa koji okružuje traumatiziranu osobu i njezinu obitelj, zajednicu, društvo i kulturu. Što dulje trauma ostaje nezbrinuta i/ili neliječena, to je veća vjerojatno da će njezini simptomi dominirati životom.
"Osobnu traumu nije moguće razdvojiti od kolektivne traume jer je sama fiziologija našega živčanog sustava nastala u interakciji sa živčanim sustavom drugih ljudi od trenutka kad smo začeti. Emocionalna stanja majke čak i u maternici utječu na živčani sustav djeteta u razvoju, uključujući neurokemiju, kemijske glasnike, sinapse i veze. Ta stanja utječu na to kako se moždani sustavi razvijaju te u kojoj mjeri, a to ima doživotni učinak", piše u svojem eseju u Hüblovoj knjizi dr. Gabor Maté.
Naime, na suptilnoj razini, pojašnjava Hübl, energija novorođenčeta usklađena je s njegovom majkom te usidrena u njoj. Njegov delikatni živčani sustav u razvoju zrcali majčin složen, inteligentan živčani sustav. Dijete je potpuno uključeno u njega. To je softver i hardver ljudske povezanosti, to je matična ploča, podaci i kod. No ta povezanost nije ograničena na majku i dijete. Kao što informatički tehničar može s udaljenosti pristupiti vašem računalu te u svoj stroj primiti sve što je vama dostupno na vašem zaslonu, vaš živčani sustav nastavlja primjenjivati svoje suptilne moći koregulacije.
"Moguće je naučiti koristiti sposobnost vlastitog živčanog sustava za opuštanje i regulaciju stresa kako biste drugu osobu energetski podupirali u tome. Zamislite to kao slično načinu na koji možemo pomoći djetetu koje se pretjerano uzbudilo pa govori glasno i brzo. U tom trenutku djetetu često možemo pomoći usporiti te govoriti tiše jednostavno tako što ćemo to sami činiti; u pravilu se dogodi nesvjesno zrcaljenje. To je funkcija koregulacije", piše Hübl.
Istraživanje koje je obavljeno nakon Šestodnevnog rata u Izraelu 1967. godine otkrilo je da je u žena koje su u to vrijeme bile trudne bila veća vjerojatno da će roditi djecu koja će u odrasloj dobi bolovati od shizofrenije. Ono što se kolektivno događalo u toj zemlji odrazilo se na pojedinačnu neurobiologiju djece u majčinoj utrobi, a to nam otkriva više međunarodnih istraživanja. To je zato što su naši mozgovi uistinu povezani.
"Za mene je duhovnost vezana uz povezanost – uz nešto više od pojedinca. To otkriva da nismo samo povezani, nego smo zapravo dio nečega mnogo većeg od bilo čega što je moguće shvatiti pojedinačno ili intelektualno", piše dr. Gabor Maté i to možda najbolje pojašnjava kako je duhovno, mistično, povezano s našom materijalom stvarnošću. "Sa svakim nanošenjem traume – na pojedinačnoj ili na kolektivnoj razini – vjeruje se u razdvojenost. Istinska duhovnost bila bi ono što je poučavao Mojsije, Isus, Buda ili Muhamed, da zapravo postoji samo jedan Bog. Postoji samo jedna stvarnost. Svi je dijelimo; svi smo njezina očitovanja. A ako doista vjerujete da sam ja očitovanje iste stvarnosti te istih istina kao i druga bića, drugi oblici, kako mi možete nanijeti patnju? Trauma je antiteza duhovnosti. Nije važno što osoba koja nanosi traumu svjesno vjeruje; na nesvjesnoj razini vjeruje u razdvojenost. Da ne vjeruje, nikome ne bi nanosila traumu." I nastavlja: "Po prirodi smo društvena bića. Kao individualisti se ne bismo mogli razviti; sami jednostavno ne bismo preživjeli. Stoga je bivanje u zajednici uklopljeno u našu prirodu – tako smo povezani. Povezani smo kako bismo komunicirali. Stoga bi iscjeljivanje trebalo biti društveno. To mora biti Mi-prostor. No u suvremenom društvu postoji napetost između intrinzične Mi-prirode i ja-kulture."
Svoje pretke, kaže Hübl, mogli bismo zamisliti kao veliku i prastaru šumu čije živo korijenje dijelimo. To korijenje predaka povezuje nas međusobno, ali i sa Zemljom, kao i mnogo prije no što se naša vrsta pojavila. "Premda svatko od nas u svojem tijelu nosi mnoge tisuće godina traume predaka te mnogo boli i patnje koju su doživjeli prethodni naraštaji, ako smo danas živi, to je zato što je svaki od naših genetskih predaka daleko u povijesti preživio dovoljno dugo (nebrojena razdoblja nestalnosti, kaosa i promjene) da stvori otporno dijete. A to je dijete učinilo isto."
U svojoj knjizi Hübl nudi vjeru u mogućnost preobrazbe i iscjeljenja. "Moj rad mnogo mi je puta dokazao tu sjajnu istinu: kad se zajedno upustimo u takav iscjeliteljski rad, oslobađamo velika spremišta zaustavljene, nepovezane, razdvojene i zakopane energije, oslobađajući ogromne količine životne sile i inteligencije koja je do tada bila blokirana ili skrivena. Kad ih se oslobodi, te ogromne zalihe energije postaju dostupne u polju u nama i oko nas te ih je moguće upotrijebiti ne samo za daljnje iscjeljivanje, nego i za briljantne inovacije te responzivnu promjenu."
Da bismo kolektivno radili na traumi, kaže, najprije moramo postati vrlo prisutni. Prisutnost omogućuje točno rasuđivanje, kako bismo mogli diferencirati osobno od društvenoga te prepoznati kad ono čemu svjedočimo pripada glasu kolektiva. Presudno je, naglašava, uspostaviti redovitu praksu unutarnje higijene, odvajati vrijeme za kontemplaciju, šetnju ili jednostavno sjedenje s vlastitim iskustvima i stresom te za njihovo probavljanje. Ova praksa je čin čišćenja te nam omogućuje vrijeme i prostor za potpuno usklađivanje s drugima i sa samim sobom. Zamislite je kao filtriranje živčanog sustava i njihovih suptilnih energetskih polja odnosa. U intimnom odnosu mogli bismo primjenjivati obostranu praksu unutarnje higijene, vrijeme u kojem skrbimo za sam relacijski prostor. "Ako se aktivno upustimo u kontemplativnu praksu (meditacija, svjesnost, prezensiranje, joga ili usredotočena molitva), trpeći posttraumatske simptome, možemo ojačati svoju sposobnost da držimo, integriramo i iscijelimo to iskustvo."
Iscjeljivanje proizlazi iz doživljaja odnosa. Kvaliteta povezanosti omogućuje nam da oslobodimo tugu ili žalost, a ne samo da je osjetimo. U knjizi o preobrazbi koju je doživio svjedoči Patrick Dougherty. Kad mu je bilo osamnaest godina, prijavio se u američku mornaricu i dobrovoljno otišao u Vijetnamski rat. Vratio se kući slomljen, pet godina proveo je dolazeći k sebi. Nakon rata odlučio je naučiti sve što je mogao o posljedicama traume, četrdeset godina proveo je radeći kao društveni aktivist, a danas je licencirani psiholog i psihoterapeut specijaliziran za traumu. U knjizi opisuje svoje iskustvo na CTIP radionici.
"Bilo je fascinantno biti u prostoriji punoj ljudi iz drugih zemalja koji nisu imali iste filtre (u pogledu opažanja i govora) ili jezik sjene koje sam ja imao kao Amerikanac. U Sjedinjenim Američkim Državama udaljavamo se od stvarnosti rata izražavajući se eufemizmima te onime što nazivam polurečenicama. Polurečenica bi bila 'U Vijetnamu je učinjena velika kolateralna šteta', točka, kraj rečenice. No puna rečenica glasila bi otprilike: 'U Vijetnamu se dogodilo silno mnogo smrti, razaranja i traume – a mi smo prouzročili sve to'. Potonjom rečenicom mnogo ste izravnije, potpuno i manje disocirano izrazili istinu." Dougherty tvrdi da je razina iscjeljenja koju je doživio bila moguća samo zato što je to bilo kolektivno iskustvo te da učinkovit grupni proces stvara dovoljno siguran i dovoljno velik okvir za silnu patnju, omogućujući da se trauma potpuno prizna i osjeti. Grupa pomaže tako što podnosi sve s traumatiziranim pojedincem pa ne mora sam nositi teret. Kolektivna trauma iziskuje kolektivni odgovor.
Hübl knjigu završava molitvom, skromnom i dirljivom: da sve ljude prihvati upravo onakvima kakvi jesu, da sebe prihvati takvoga kakav jest, da prihvati svijet. "Konačno pitanje vezano uz tamu koju vidimo izvan nas nije pitanje hoće li ta tama progutati svijet, nego možemo li preformulirati svoje razumijevanje te tame. Na koji način tamu možemo prepoznati kao dio sebe kako bismo mogli integrirati njezine pouke te se transformirati? I kako bi takvo iscjeljivanje na kolektivnoj razini unaprijedilo skrb za planet, koji je naš dom?"
Podijeli na Facebook
