Godine 1977. američka udruga žena zaposlenih u uredima održala je natjecanje za tajnice – trebale su navesti najblesaviju osobnu uslugu koju su ikad obavile za svog šefa. Pobijedila je žena koja je morala fotografirati svojeg šefa prije nego je obrijao brkove, za vrijeme brijanja i nakon što je obavio taj “dlakavi” posao, otkriva Lynn Peril u knjizi “Swimming in the Steno Pool” (Plivanje u stenografskom bazenu), svojevrsnoj neformalnoj povijesti tajničkoga posla na 291 stranicu. U teškoj konkurenciji bio je i zadatak tajnice koja je morala iz bolnice pokupiti šefovu ženu i njihovu novorođenu bebu.
Peril je i sama godinama radila kao tajnica koja se, vremenom, ipak uspjela “popeti” do položaja osobne asistentice. Tajnice su, otkriva u knjizi, bile i još jesu noćna mora svih pokreta za ženska prava – čak i ako šef od njih ne traži najblesavije moguće usluge, one ih naprosto očekuju i spremne su obaviti zadatak koliko god glup ili uvredljiv bio.
Krajem 19. stoljeća, kad su žene počele raditi u uredima, bile se upola slabije plaćene za uredske poslove od muškaraca, no svejedno je njihova plaća bila dvostruko veća od učitelja u javnoj školi, otkriva Peril neočekivan podatak. No tu je, otprilike, bio i njihov vrhunac. Službenički posao u uredu muškarcima je nekad bio tek odskočna stepenica za dalje; ženama je bio plafon. Gotovo nevjerojatno zvuči, navodi The New York Times u recenziji knjige, ali još 60-ih godina prošloga stoljeća jedna je autorica svojim čitateljicama savjetovala da mogu postati “odvjetnikova, liječnikova ili znanstvenikova tajnica jer su jednom maštale da će postati odvjetnice, liječnice ili znanstvenice”.
Bilo je, naravno, izuzetaka. Primjerice Jane J. Martin, stenografkinja iz 1921. koja je postala marketinški mag i imala plaću čiji bi današnji ekvivalent iznosio 300 tisuća dolara. Otprilike kao Peggy Olson u “Momcima s Madisona”. Katharine Gibbs bila je najprije krojačica, pa potom stenografkinja, a onda je prodala sav svoj nakit kako bi prikupila novac i otvorila lanac uspješnih tajničkih škola. Prihvaćala je za učenike samo žene, propovijedajući kako je “ženina karijera blokirana manjkom ponuda, nepravednom muškom kompeticijom, predrasudama i, ne manje važno, neadekvatnim plaćama i priznanjem”.
Pogrešno bi bilo, piše Peril, smatrati Gibbsovu protofeministicom, jer je njezina škola proizvodila savršene male tajnice koje su nosile bijele rukavice i šeširiće, a njihovu vještinu u tipkanju nadmašivala je jedino njihova odanost šefovima. Muškima, naravno.
Feminizmom se nije baš mogla pohvaliti niti Helen Gurley Brown, proslavljena urednica Cosmopolitana i predvodnica infantilnog proklamiranja žena kao slobodnih seksualnih predatorica, inače u 40-im godinama također tajnica, i to na radio-postaji u Los Angelesu. S nostalgijom u glasu znala je opisivati kako su se dečki igrali: odabrali bi jednu od tajnica, a potom je naganjali po postaji i na kraju joj skinuli donje rublje. “Cure su za posao oblačile svoje najljepše gaćice”, napisala je Brown kasnije.
Ni u 70-im godinama, kad se na svijet obrušio drugi val emancipacije, feministice nisu uspjele pridobiti naklonost devet milijuna žena koje su radile uredske poslove u Sjedinjenim Državama. Čini se da im se nije svidjela poruka Glorije Steinem koja je 1971. maštala o tome da cijela jedna generacija žene odbije naučiti tipkati. Dok su feministice marširale New Yorkom zalažući se za jednakost, predsjednica jedne udruge tajnica odbila je sudjelovati, rekavši: “Mi nismo egzibicionistice. I mi ne nosimo transparente”. Druga je pak odbila ideju da tajnice trebaju druge žene da ih oslobode. “Da budem iskrena, mi uopće nismo nesretne”, izjavila je.
To je, svakako, istina. Od tajnica nekad, kao i od tajnica danas uvijek se tražilo jedno – da budu vesele i nasmijane, bez obzira kako se one u sebi osjećale.
Podijeli na Facebook
