Kako je Joyce Carol Oates preboljela smrt muža s kojim je provela 50 godina

Piše Tanja Tolić

“Pišeš kao luda, ha, Joyce?”, upitao je poznanik Joyce Carol Oates neposredno nakon iznenadne smrti njezinog muža, Raymonda Smitha, u veljači 2008. godine. I blizak prijatelj smatrao je da je pitanje sasvim opravdano. “Znajući kako ti pišeš”, napisao joj je u pismu saučešća, “vjerojatno si već dovršila prvi od nekoliko romana koji će ti pomoći da otkriješ što proživljavaš”. Joyce se tresla od pritajenog bijesa.

Proslavljena američka spisateljica, koja je u 48 godina literarne karijere, napisala više od 50 romana, uz nekoliko zbirki priča (ukupno 1000 pripovjedaka!), poezije i publicističkih knjiga, nije mogla doći k sebi od tih “izraza saučešća”. “Da, istina je da sam bila pisac netipične reputacije, pri čemu je ‘kontroverzna’ vjerojatno najblaži termin. Ali sada, sada nisam pisac. Sada nisam ništa. Zakonski, ja sam ‘udovica’, to je kućica u koju me se trpa. No, mimo toga, nisam sigurna da uopće postojim”, napisala je Joyce u svojim memoarima koje je objavila početkom veljače, a koji nose naziv “A Widow’s Story” (Udovičina priča).

Da, ipak je napisala knjigu čak i o tom iskustvu, iako joj, sasvim sigurno, u trenutku kad joj je umro suprug, njezin životni partner punih 50 godina, prva misao nije bilo: “O, zgodno! Evo, imam novu temu za pisanje”. Tuga je, piše Oates, gotovo bila najmanji teror koji je iskusila. Nakon više od pola stoljeća bivanja u zajednici, s muškarcem koji je dijelio njezine interese, s kojim je dijelila svaku svoju misao, doživljaj, osjećaj, najbolnije otkriće bio je zapravo – gubitak identiteta.

U pola godine nakon smrti njezinog 77-godišnjeg supruga, krevet je bio njezino jedino utočište, mjesto na kojem je utapala i na kojem je tonula u očaj. Spisateljica je izgubila svoj osjećaj cjelovitosti; suočila se s time da se njezin identitet podijelio na onaj spisateljice i supruge, pri čemu je potonja upravo iskusila devastirajući gubitak. Suprug joj je, i kao spisateljici, bio ogroman oslonac: po prirodi je uvijek bila stidljiva, a samu je sebe nerijetko opisivala kao “ne osobu, čak niti osobnost, nego proces koji je nastajao u sekvencama teksta”.

Joyce Carol Oates nije osobito poznata hrvatskim čitateljima. Na hrvatski jezik preveden joj je tek jedan roman, “Silovanje: ljubavna priča” (Algoritam, 2008.), u kojem spaja paradoksalno i nemoguće – okrutnost silovanja i emotivnu sliku nasilja. U pripremi je, također kod istog nakladnika, objava njezinog romana “Divlje noći”, u kojem se upustila u riskantnu avanturu - opisati posljednje dane petoro velikih pisaca: E. A. Poea, Henryja Jamesa, Ernesta Hemingwaya, Marka Twaina i Emily Dickinson. Njezin roman “them” (1969) osvojio je prestižnu američku nagradu, National Book Award, a romani “Black Water” (1992), “What I Lived For” (1994) i “Blonde” (2000) bili su nominirani za Pulitzerovu nagradu.

Pisala je i pod pseudonimima Rosamond Smith i Lauren Kelly, uglavnom krimiće, a više od 25 godina kruži glasina kako je izgledna kandidatkinja za Nobelovu nagradu za književnost. Usprkos tome, kritičari ju ne ljube; opisuju njezina djela kao melodramatična, a nju kao autora koji je “jako daleko od toga da bude veliki pisac”. Dobar dio tih prigovora posljedica je tema koje je Oates odabirala za obradu: obiteljski sukobi, nasilje, silovanje, spolne i seksualne predrasude…, a koje, navodno, ne bi trebale biti dio “visoke literature”. Što god to značilo.

Pokojnog supruga upoznala je za vrijeme studija. Raymond J. Smith diplomirao je književnost 18. stoljeća i postao urednik i nakladnik. Zajedno je par 1974. osnovao The Ontario Review, literarni magazin, a šest godina kasnije Smith i neovisnu nakladničku kuću Ontario Review Books. Oates je njihovu vezu opisivala kao “brak sličnih umova”, u kojem je jedno od glavnih ljubavnih ljepila bila opčinjenost literaturom. Smith je umro od posljedica komplikacije upale pluća.

Iako je Oates, neposredno nakon smrti supruga, izjavila kako je otkrila da je ljubav prema suprugu bila čak i ispred pisanja, i kako nije sigurna da će ikad više pisati, i nju je život, kao i mnoge prije nje demantirao. Ne samo da je nastavila pisati, pa čak i napisala svoju vlastitu priču, iz pozicije udovice, nego se i početkom 2009. ponovno udala, za neurologa Charlesa Grossa.