Piše Tanja Tolić
Bila je kasna večer 1994. godine, Oriah Mountain Dreamer upravo se bila vratila s jedne zabave. Bila je uznemirena, razočarala ju je ta večer puna uobičajenih društvenih razgovora. Tako nemirna sjela je za stol u mraku i slušala kako se zvukovi oko nje postupno stišavaju dok grad polako tone u san. U toj tišini, pod blijedim svjetlom ulične svjetiljke koje je obasjavalo sobu, uzela je olovku i napisala ono što je zapravo željela reći ljudima koje je srela te večeri.
Tako je nastao "Poziv", kultna knjiga koja se munjevito proširila svijetom i za koju znaju milijuni ljudi, poetična deklaracija namjere da se živi iskreno, potpuno i sa srcem, a koja ne prestaje inspirirati i mijenjati ljude niti dva desetljeća kasnije.
"Poziv" se isprva umnožavao i dijelio među prijateljima, uostalom na početku je to bila samo snažna pjesma u prozi, no 1999. godine autorica je objavila i knjigu, koja je toliko oduševila i hrvatske čitatelje da je rasprodana, pa je ju je zagrebačka Planetopija početkom ove godine ponovo objavila.
"Kad sam završila sjela sam u polutami i naglas pročitala riječi usnulome gradu. Čula sam vlastitu čežnju da budem potpunije povezana s drugima. I u tišini koja je uslijedila, čula sam glas svijeta, koji ponekad čujem u kasni sat, kako me moli da ne zaboravim tu čežnju", piše u uvodu svoje knjige kanadska autorica rođena 1954. godine, a koja danas živi u Torontu.
Oriah je odrasla u običnoj obitelji. Otac je postavljao dalekovode, majka je bila kućanica, uz Oriah su dobili i sina. I Oriah je, kad je odrasla, postala majka dvojice sinove – Nathana i Brendana, no njezin brak, za razliku od onoga njezinih roditelja, nije potrajao. Jednu je večer spakirala kofere i rekla suprugu da ga napušta. Nije ju ozbiljno shvatio, odgovorio joj je: "S tobom uvijek neka drama". No godinu dana kasnije, Oriah je skupila hrabrosti i počela mijenjati svoj život. U braku više nije mogla disati, nije mogla biti ona, nije bila slobodna.
U "Pozivu", maloj knjižnici od svega 136 stranica, Oriah ne objašnjava što je bilo prije – razvod ili knjiga, no od "Poziva" je napisala još pet knjiga, a više od 35 godina drži tečajeve i savjetuje ljude. Čežnja koja ju je morila i stvarala bol, urodila je plodom, našla je svoj odgovor.
"Poziv" je, kako sama kaže, objava namjere, zemljovid čežnje duše, želja da se živi strastveno, oči u oči sa samim sobom i obraz uz obraz sa svijetom oko nas, da nas ne zadovolji ništa manje od stvarnoga. Sama pjesma, koja se nalazi na početku knjige, napisana je u formi pitanja: autorica sebe ispituje za čim žudi, može li ispasti budala, jesu li je životna razočaranja otvorila ili je natjerala da se skutri od boli, zna li se prepustiti radosti, može li razočarati drugoga zato da bi sačuvala iskrenost prema sebi, je li u stanju vidjeti ljepotu, može li biti sama sa sobom...
Pitanja iz "Poziva" nisu metafore. Kad autorica pita jesmo li u stanju ustati, nakon cijele noći proplakane u očaju, premoreni i izmučeni do boli i učiniti sve što je potrebno da bismo nahranili djecu, ne želi znati jesu li naše namjere dobre ili možemo li si priuštiti nekoga da skrbi o našim bližnjima. Ona doista želi znati jesmo li u stanju ustati iz kreveta onda kad sve u nama žudi da ostanemo ispod pokrivača. Dakle, možemo li dati ono što je potrebno kad osjećamo da nemamo više ništa za dati? Ili, možemo li biti sami sa sobom nekoliko sati, u potpunoj tišini? Ne da li nam se sviđa ideja samoće.
"Poziv" je, naime, pjesnički zanesen, ali i brutalno stvaran u svojim pitanjima.
Autorica to objašnjava riječima da je ne zanima duhovnost koja ne može obuhvatiti njezinu ljudskost – jer svi ponekad gubimo živce zbog neuredne kupaonice, zastoja u prometu ili zagorjelog prepečenca. Ne zanima je, kaže, ni tradicionalna dogma ni vječni optimizam new agea. Ako postoji recept za sreću, onda je on sastavljen od suprotnosti koje razumno prihvaćamo: istinske premorenosti i radikalne nade; razbijenih uvjerenja i nepopustljive vjere; čežnje za osobnom slobodom i svjesne predanosti drugima; čežnje za samoćom i intimom...
Kad naučimo kako uistinu biti svjesni vlastite radosti i tuge, čežnje i želja, otkrivamo sloj po sloj vlastitog bića i svijeta. To donosi promjenu, a većina nas je zapravo užasnuta od promjene. One mogu izgledati opasno ako se ispostavi da se neki dijelovi našeg života temelje na lažima ili istinama koje više ne vrijede, piše u knjizi.
Putovanje prema sebi – koje nudi čitatelju - neće biti lako, ali sigurno neće biti uzaludno.
Dirljivi su trenuci u kojima opisuje kako osjeća veću prisutnost, prisutnost koja nije samo njena. Naziva je Velikom tajnom, čitatelj je može nazvati kako god želi, nije bitno je li pripadnik neke religije ili možda vjeruje u životnu silu kojoj nije dao nikakvo ime. Ljepota, iskrenost i autentičnost knjige podjednako funkcioniraju u oba slučaja, a autorica na kraju svakog od 12 poglavlja nudi i vježbu meditacije koja čitatelju pomaže da se usredotoči, opusti i postane svjestan toga kako se uistinu osjeća. Mnoge od tih meditacija "obrađuju" pojedine emocije – primjerice, čežnju, strah, tugu ili radost, ali i stanja poput izdaje i neuspjeha te doživljaja koji nas sve hrani – ljepote.
Netipičan stav, ali Oriah Mountain Dreamer kaže kako joj je na njezinom putu neočekivano pomogla – bolest. Već kao mlada oboljela je od sindroma kroničnog umora. Godine 1984., kad je imala trideset, usnula je neobičan san. U njemu joj nekoliko starijih žena – u snu ih zove bakama – govori da promijeni svoje ime u Oriah, kao dio procesa izliječenja. San je bio snažan, ali je ideja da učini nešto što bi drugi mogli smatrati čudnim u njoj stvarala nelagodu. No željela je ozdraviti i bila je spremna sve učiniti pa je ime promijenila. Otad je svi zovu Oriah osim njezine majke.
Dvadeset godina kasnije, dok je na turneji promovirala knjigu, u tri noći, u tri različita grada, različiti ljudi u knjižnicama u kojima je predstavljala svoju knjigu rekli su joj istu stvar – da Oriah na hebrejskom znači „Božje svjetlo“ i da je stari židovski običaj promijeniti pacijentu ime dok prolazi proces liječenja, jer se tako "zazivaju" nove i ljekovite energije.
Godinu dana nakon što je promijenila ime, i dalje tražeći lijek, Oriah je posjetila šamanskog učitelja koji joj je dao ljekovito ime "Mountain Dreamer" (u slobodnom prijevodu Planinska sanjačica). Šaman joj je otkrio kako ljekovito ime onome tko ga je dobio govori koji dar može ponuditi svijetu tijekom života i da Mountain Dreamer znači "onaj koji voli hodati po rubu".
Budući da je svoju pjesmu u prozi "Poziv" prvi put podijelila s ljudima koji su s njom sudjelovali u toj ceremoniji, i pjesmu i knjige koje su uslijedile objavila je pod imenom Oriah Mountain Dreamer. To je, naravno, stvorilo brojne, često i duhovite nesporazume. Ljudi su bili uvjereni kako je knjige napisao stari, možda čak i davno preminuli Indijanac. Novinari su s njom često započinjali intervjue rečenicom: "No, dobro, to vam nije stvarno ime, zar ne?"
Iako duboko poštuje spiritualnu tradiciju koja joj je dala to ime, svjesna je kakve sve zabune ono može izazvati, pa često objašnjava da je to doista njezino "stvarno" ime, iako ne i ono koje je dobila rođenjem. Zbog svega toga je Oriah 2006. godine odlučila objaviti meko izdanje svojih knjiga pod jednostavnim imenom – Oriah.
Knjižica „Poziv“ prepuna je inspirativnih, strastvenih poruka i priča iz svakodnevnog života. Oriah u njoj opisuje i svoju tešku odluku da raskine brak, strah i zabrinutost zbog djece, odnos s najboljom prijateljicom Catherine koja je gotovo umrla, trenutke u kojima pomaže ljudima, ali i trenutke vlastitih sumnji i briga.
Trenutke nadahnuća i ljubavi opisuje ovako: "U meni se otvori izvor duboke nježnosti prema meni i svijetu i znam da pripadam ovom vremenu, ovim ljudima, ovom planetu i nečem što je istodobno u svemu, a ipak veće od svega, nečemu što nas sve hrani i podržava."
Podijeli na Facebook
