Piše Tanja Tolić
U svijetu Sigmunda Freuda, kao što svi znamo, mnogo je toga, ako ne i sve, bilo povezano sa seksom: žene su, načelno, zavidne muškarcima na penisu, a muškarci su načelno zavidni svojim očevima jer spavaju s majkama, pa se kreću na rubu, ako ne stvarne, a onda nesvjesne žudnje za incestom i pate od Edipovog kompleksa. U životu nas pokreće libido, ali nas ometa nagon za smrću. Sve što u nama ne valja, krije se u našem idu - skrovištu naših mračnih želja i nagona; sve što nas pokušava dovesti u red, krije se u super egu - mjestu u našoj psihi koji je oblikovao odgoj naših roditelja, a nadopunili učitelji, autoriteti i društvo. Ego, jadan, plovi negdje između ta dva pola, rastrgan u želji da zadovolji primarno i ono što društvo nalaže.
Naravno, prilično sam pojednostavila filozofiju koja će postati baza učenja Sigmunda Freuda, oca psihonalize, ali to je gotovo sigurno zato što mi tumačenje čovjeka primarno kroz njegovu seksualnost nikada nije bilo osobito blisko i, još više, zato što mi je mnogo draži pristup Carla Junga, Freudovog odmetnutog učenika, koji je čovjeka gledao kao mnogo kompleksnije, zdravije i ljepše biće.
Sigmund Freud sada je postao tema nove, kontroverzne knjige, koju su prije nekoliko godina, originalno na francuskom jeziku, objavili autori Mikkel Borch-Jacobsen i Sonu Shamdasani, a koja je sada prevedena na engleski jezik i time postala dostupnija većem broju ljudi za čitanje, "The Freud Files" (Freudovi dosjei). Freudov rad od početaka je bio izložen kritici, iako je kritike rijetko slušao, a u godinama i stoljeću koje je uslijedilo, njegovo tumačenje ljudske psihe i pristup njezinom liječenju su, ne jednom, prozvani Freudovim osobnim interpretacijama, a ne znanstveno utemeljenim zaključcima. Borch-Jacobsen i Shamdasani otišli su korak dalje, pa u svojoj knjizi tvrde kako je Freud zapravo izveo "intelektualnu prevaru", jer je "lagao o svojim pacijentima i svojim terapijskim uspjesima", dok su njegovi sljedbenici pak "lagali o njegovom životu". Freud je, tvrde autori knjige, stvorio vrhunsku fikciju, hagiografiju o samome sebi.
Gledajući iz današnje perspektive, tvrde Borch-Jacobsen i Shamdasani, Freudovo učenje "više nalikuje scientologiji, nego znanosti". Broch-Jacobsen, primjerice, u knjizi navodi kako je Freud iznosio grandiozne tvrdnje za koje su njegovi medicinski kolege znali da su najobičnije besmislice. Znali su da psihonaliza ne daje kliničkih rezultata i da su Freudove studije slučajeva više literatura, a manje znanost.
Ako je sve to doista istina, kako je moguće da je Freudovo učenje postalo toliko rašireno i da se do današnjeg dana Freud smatra ocem psihoanalize te da se mnogi psihoanalitičari, u tretmanu svojih pacijenata, odlučuju upravo za frojdijanski pristup? Treba li razlog tražiti u karizmatičnosti Freudove ličnosti, briljantnosti njegovih zapisa, snazi njegovih uvjerenja ili upornosti njegovih sljedbenika, predvođenih njegovom kćeri Annom Freud, koji su od Freudova učenja stvorili kult? Svemu pomalo, odgovaraju autori.
Freud je, tvrde autori, zapravo od samoga sebe stvorio kult ličnosti, uspoređujući sebe s Kopernikom i Darwinom: Kopernik je čovječanstvo riješio geocentrizma, Darwin antropocentrizma, a Freud - egocentrizma. Borch-Jacobsen i Shamdasani prvi su uspjeli zaviriti u Freudove ranije neobjavljene dokumente i pisma koji se čuvaju u njegovim arhivima, smještenima u Američkoj kongresnoj knjižnici, kamo ih je nakon Drugog svjetskog rata smjestila mala grupa psihoanalitičara koja je Freuda poznavala osobno - Heinz Hartmann, Ernst Kris, Bertram Lewin i Hermann Nunberg, naravno uz podršku Freudove kćeri koja je prikupila dokumente.
"'Znanstvena' psihologija nije bila plod sretnoga otkrića, slučajnoga izuma, niti loše definiran proces prirodnog razvoja. Željeli su je njezini brojni promotori koji su ju zamislili prema modelu prirodnih znanosti", pišu autori u knjizi.
Freud je već tada naišao na otpor. Pionir američke psihologije i filozof William James u pismu iz 1890. godine, kako prenosi stranica www.brainpickings.org, piše engleskom psihologu Jamesu Sullyju: "To nije znanost, to je samo želja za znanošću... No, u ovome trenutku, psihologija je u poziciji u kojoj je bila fizika prije Galilea i zakona kretanja, ili kemija prije Lavoisiera i otkrića o održanju mase. Galileo i Lavoisier psihologije bit će doista slavni ljudi kad se jednom pojave, a jednoga dana sigurno će se pojaviti."
Kako je Freudu onda uspjelo uvjeriti ostatak čovječanstva da je upravo on psihologijski Galileo? Borch-Jacobsen i Shamdasani navode pet ključnih elemenata: prvi, Freudove kategoričke tvrdnje o revolucionarnom i epohalnom karakteru psihoanalize; drugi, podrobni opisi bijesnog neprijateljstva i iracionalnog "otpora" prema psihoanalizi (što je karakteristična reakcija za sve revolucionarne promjene...); treći, inzistiranje na moralnoj hrabrosti koja je potrebna da bi se prevladao taj otpor; četvrti, potpuno uništenje suprotnih teorija time što ih je nazivao prethitorijskima u odnosu na psihoanalitičku znanost; peti, izostanak pozivanja na izvore od kojih je "krao" uvide, primjerice Thomasa Hobbesa i Immanuela Kanta.
No tek kad je objavio predgovor drugom izdanju "Tumačenja snova", u kojem navodi kako je smrću vlastitog oca shvatio da je zapravo smrt očinske figure ključni trenutak čovjekova života, Freud je zapravo javno artikulirao svoj stav i samoga sebe. Time je stvorio ono što autori nazivaju "tajanstvenom znanošću", implicirajući kako je psihoanaliza zagonetka koju zapravo samo on, Freud, može doista razumjeti.
Misterij oko te zagonetke se zaoštrio kada je 1912. godine Carl Jung predložio da bi se svaki profesionalni psihoanalitičar i sam trebao podvrgnuti psihoanalizi i postavio očito pitanje - tko će analizirati Freuda, psihoanalitičara na vrhu hranidbenog lanca? Fredu je isprva pristao da ga Jung analizira, no nisu daleko dogurali, jer je Freud priznao Jungu da se ne može podvrgnuti psihoanalizi bez da mu to naruši autoritet. To je pak pokrenulo prepisku koja će završiti najvećom i najpoznatijom uvredom u povijesti psihoanalize, Jungovim pismom Freudu 18. prosinca 1912., u kojem ga optužuje da je "sve oko sebe sveo na razinu sinova i kćeri koji, crveneći se, priznaju vlastite mane", dok on sam odbija da ga se analizira što zapravo jasno upućuje na to da je i on neurotičan, jer izbjegava analizu.
Freud je nastavio tim putem. Kad bi organizirao svoje slavne psihoanalitičarske kongrese, na njih nikada nije pozivao neistomišljenike; njima je ulaz bio zabranjen. Ipak, jednu mu stvar treba priznati: da nije bilo njega i njegovog učenja, psihologija vjerojatno nikada ne bi u toliko mjeri penetrirala u modernu kulturu i, u krajnjoj liniji, s vremenom se pretvorila u ozbiljnu znanost.
Podijeli na Facebook
