Piše Tanja Tolić
Godinu dana nakon što je Gustave Flaubert objavio svoj skandalozni roman "Gospođa Bovary" i zbog njegove bludnosti završio na sudu, dakle 1857. godine, u londonskom Saturday Reviewu pojavila se kritika francuskog romana koji će, mnogo, mnogo kasnije postati jednim od remek-djela realizma. Kritiku je napisao engleski odvjetnik i povremeni novinar, James Fitzjames Stephen, koji je dobro baratao francuskim jezikom pa ga je pročitao u originalu (engleski prijevod pojavit će se tek 1886. godine).
Smjerni Stephen počeo je s time kako mu je roman dok ga je čitao bio odbojan, no i kako nije bio odbijen Flaubertovom, ili radije Emminom iskrenošću o preljubu, koliko time što je Flaubert odbio osuditi preljub sam po sebi, nego tek kroz posljedice koje je Emmina strastvenost izazvala - smrt i nje i njezinog supruga, siromaštvo, dijete koje je ostalo siroče. "Niti jedan engleski autor koji drži do sebe nikad tako nešto ne bi objavio", piše čedni Stephen. Možda ne bi engleski autor, ali bi engleski sud, kako će se pokazati iste te godine, no o tome ćemo malo kasnije.
Da ne budemo sasvim nepošteni, u toj, jednoj od prvih recenzija Flaubertova romana Stephen dalje piše kako tadašnja engleska fikcija ne sadrži ništa što "smjeran čovjek ne bi mogao naglas pročitati mladoj dami". Ipak, dodaje Stephen, i tu se očituje njegovo poštenje, ima odlomaka u Shakespeareovom "Otelu" koje svakako ne bi ženi pročitao na glas, no takvo bi ograničenje podrazumijevalo i "brisanje" nekih od najboljih bardovih stihova, a takvo čistunstvo, dodaje, nije nimalo pomoglo ponašanju u engleskom društvu. Sedam godina kasnije, Stephenova nećakinja zapisat će kako je ženama i dalje teško reći istinu o vlastitom fizičkom iskustvu, zbog poteškoća koje im je nametnuo muški spol. Nećakinja je bila Virginia Woolf.
Događaji oko Flaubertova romana dobro postavljaju kontekst u koji je engleska spisateljica Kate Summerscale smjestila svoju priču, zapravo sociološku studiju života jedne viktorijanske žene koja je, kao i beletristička Emma Bovary u tadašnjoj Francuskoj, ili možda filmska gospođa Robinson u ne tako davnoj Americi, izazvala pravi društveni skandal jer se upustila u po društvu nedopušteni preljub. Zgodna je podudarnost da se viktorijanska gospođa, stanovita Isabella, također prezivala Robinson, pa knjiga Kate Summerscale nosi naziv "Mrs. Robinson Disgrace: The Private Diary Of A Victorian Lady" (Sramota gospođe Robinson: Privatni dnevnik viktorijanske dame).
Isabella Robinson, piše književni podlistak The New Republic u novome broju, rođena je kao Isabella Walker u obitelji nižeg plemstva 1813. godine, a u dobi od 24 godine udala se za mornaričkog časnika koji je od nje bio stariji gotovo dva desetljeća. Nije dugo prošlo, i Isabella je postala udovica, a onda se i ponovo udala za inženjera Henryja Robinsona s kojim je dobila dva sina. Robinson je bio ambiciozan, pa je brzo postao partner u tvrtki koja je proizvodila šećer, čemu je pomoglo i to što je Isabella u brak donijela popriličnu svotu novca. U drugi brak ta viktorijanska dama nije ušla laka srca; Robinsona je dvaput bila odbila prije nego je dopustila da je ipak nagovore, no brzo je tu svoju odluku požalila. Henry je bio jednostavan tip zapaljivog temperamenta, ubrzo je doznala i da uzdržava čak dvije ljubavnice, a sa svakom je dobio i po jednu kćer. Srećom, mnogo je putovao.
Za jednog od tih putovanja, Isabella je kupila dnevnik. Čak i pametne žene - a Isabella je nesumnjivo bila promišljeno biće - ponekad znaju doslovno slijediti savjete nepoznatih ljudi, pa kad je nabavila maleni dnevnik proizvođača Lettsa, precizno je primijenila njegov naputak: "Koristite svoj dnevnik s povjerenjem, ne skrivajte ništa od njegovih stranica, niti dopustite da neko drugo oko, osim vašega, čita njegov sadržaj".
U tom dnevniku gospođa Robinson pažljivo će prepričati povijest jedne nedopuštene ljubavi; svoje vlastite strastvene zaljubljenosti u mladog oženjenog čovjeka. Pisat će o svojim erotskim snovima, a na vrhuncu tajne ljubavi, i o jednom vatrenom susretu u zatvorenoj kočiji: "Predala sam se u tihom užitku tom zagrljaju o kojem sam toliko često maštala i ljubila uvojke i meko lice iz kojeg je isijavala ljepota..."
Uvojci i meko lice pripadali su homeopatskom liječniku Edwardu Laneu. Upoznali su se 1850. godine i činilo se da se Isabella nije zaljubila samo u Edwarda, nego u cijelu njegovu obitelj, uključujući i njegovu suprugu i punicu. Nekoliko godina kasnije Lane će otvoriti lječilišne toplice u Surreyju, u Moor Parku, gdje je liječenje vodom uključivalo i umatanje u ručnike namočene toplom vodom te naizmjenično uranjanje u toplu i hladnu vodu. Režim je, vjerovalo se, vraćao zdravlje tijelu koje je izgubilo balans, iako su mnogi klijenti tamo dolazili i zato što su bili iscrpljeni poslom ili ovisnošću o alkoholu. U Laneove toplice dolazio je, primjerice, i Darwin, a vrlo skoro počela ih je posjećivati i Isabella. Za tih posjeta često bi i prošetala parkom s vlasnikom, kao što su činili i mnogi drugi, no u svojem je dnevniku zapisala i da je, za jedne takve šetnje, strastvena diskusija o Goetheu dovela do "strastvenog poljupca, prošaptanih riječi, priznjanja iz prošlosti". "Oh, Bože!", piše Isabella, "nisam se nadala da je ovako nešto moguće, da će moja ljubav biti uzvraćena."
Veza je bila kratka ili su, barem, susreti bili rijetki. Osim spomenutog strasnog susreta u zatvorenoj kočiji, par mjeseci kasnije dogodilo se još jedno "blaženo uzbuđenje" u Laneovom kabinetu, nakon kojeg se Isabella "vrtila, maštala i gorjela do jutra". Sve je to Isabella zapisala u onom dnevniku, iako tako kriptično da se dade naslutiti da tu možda ipak nije došlo do potpunog fizičkog sjedinjenja. Tko bi ga znao.
A onda se 1856. godine, baš kad je Flaubert objavio "Gospođu Bovary", razboljela, moguće od difterije, i suprug ju je čuo kako u groznici mrmlja imena drugih muškaraca. To je bilo dovoljno da posegne za njezinim dnevnikom, a onda ga i pošalje svojem odvjetniku. Nije prošlo dugo i Henry je od suda dobio rješenje o rastavi, što mu je dalo skrbništvo nad djecom. No, želio je i razvod. Prije su razvodi bili rijetki, ne zato što nisu bili mogući, nego zato što su bili skupi i komplicirani, jer su zahtijevali odobrenje parlamenta. No bračni zakon iz 1957. godine olakšao je čitav proces, pa iako je i dalje razvod koštao, broj razvrgnuća brakova trenutno je skočio za stotinu i više puta. U razvodu se više nije, naime, angažirao parlament, nego tek tri suca koji su vagali svjedočenja i proglašavali krivnju ili nevinost tuženika. Muževi su, pred takvim sudom, morali tek dokazati ženin preljub; one su pak morale dokazati ne samo da je suprug preljubnik nego da je počinio i neku drugu bračnu uvredu, primjerice bigamiju ili da ih je fizički ili seksualno zlostavljao. Razvod Robinsonovih bio je jedan od prvih koji se provodio po novome zakonu, a suđenje se održavalo u Westminster Hallu.
Isabella, piše Michael Gorra u prikazu za The New Republic, možda jest mrzila supruga, ali se nije željela rastati. Lane je, naime, bio imenovan sukrivcem, a u slučaju da Isabella bude okrivljena za preljub, to bi njezinom ljubavniku upropastilo karijeru. Kako bi ga spasila, morala je ostati u braku s čovjekom kojeg je prezirala, pa su njezini odvjetnici tragali za najboljom strategijom. Kako nije bilo svjedoka, a Henryjeva tužba bazirala se isključivo na Isabellinom dnevniku, ona se odlučila braniti time kako je sve što je napisala - čista fikcija. Njezin ju je odvjetnik branio tvrdeći kako pati od nimfomanije ili erotomanije i da ju je "njezino stanje maternice" izludjelo žudnjom, zbog čega je dnevnik ispunila snovima, fantazijama i halucinacijama. Suočena s teškim izborom da samu sebe sudu predstavi ili kao seksualno aktivnu ženu ili kao luđakinju, Isabella Robinson odabrala je ovo drugo.
Što se dogodilo na kraju ovog viktorijanskog skandala? Liječnik ljubavnik, nažalost, i sam je posvjedočio da Isabella nije zdrave pameti i da je sve, što je napisala u dnevniku, izmislila. No suci ipak, nakon tri mjeseca vijećanja, nisu bili tako hladna srca. Presudili su da Isabella nije bila luda; u njezinom je dnevniku možda, mjestimično, bilo pretjerivanja i melodrame, no svakako je bilo i neke istine. Kako u dnevniku nije bilo izravnog priznanja, odbili su Henryjev zahtjev za razvodom. Bijesni Robinson nije bio zadovoljan pa je nastavio bijesniti sve dok nije doživio javno poniženje i ostao bez prebijene pare. Doktor Lane je nastavio sa svojim životom i radom u klinici. "Drago mi je reći da ga se niti jedan pacijent nije odrekao", zapisao je Charles Darwin. Isabella? Isabella je do smrti ostala supruga Henryja Robinsona, ali su živjeli rastavljeno. Iako osramćena i izopćena od društva, barem je konačno bila - slobodna.
Podijeli na Facebook
