Tekst i prijevod Đurđica Čilić
Antička junakinja Kasandra, nekad davno osoba, danas simbol; jednom davno biće, sada tek znak, ikona je tragične sudbine, bedž koji prikazuje lice prokletstva. Desi li se to svakom, životnom ili književnom, junaku koji svojom fragilnom pojavom pokuša govoriti o stvarima većim od sebe? I tko to tamo sluša?
O tome i o koječemu drugom govori poezija Wisławe Szymborske, jedine poljske književnice koja je dobila Nobelovu nagradu. U svom je kvantitativno malom opusu napisala niz velikih pjesama. Najprevođenija je i nesumnjivo najpoznatija poljska autorica u inozemstvu a zasigurno i najpopularnija pjesnikinja među čitateljima kojima je poljski jezik materinji. Njezin je opus poznat i onima koji poeziju ne samo da ne smatraju svojim omiljenim književnim rodom nego štoviše naglašavaju da poeziju ne vole ali da je Szymborska jedina pjesnikinja od koje ne zaziru jer njihovo razumijevanje poezije samo pred tim stihovima ne nalazi prepreka. Zaista, svi koji čitaju Szymborsku reći će da Szymborsku razumiju. Svi koji je razumiju, reći će da joj vjeruju, a svi koji joj vjeruju, složit će se da je to zato što govori istinu o sebi, o nama, o svijetu kakav znamo, o životu što se iskorišten zgužvao za našim leđima ali i ovom što se prostro pred nama u svojoj nezaobilaznosti.
Jedna od njezinih manje poznatih pjesama, Monolog za Kasandru, iz zbirke je „Sto utjeha“, objavljene 1967., trideset godina prije nego što će autorica dobiti najvažniju svjetsku književnu nagradu. A već u toj pjesmi o antičkoj proročici možemo pronaći naznake veličine ne samo poezije što ju je pisala Szymborska nego i poezije uopće.
Proročica Kasandra, mitski lik, kći trojanskog kralja Prijama i Hekabe, čest je motiv različitih umjetničkih medija. Antička književna Kasandra po Homeru je bila najljepša žena, ali od njega ne saznajemo ništa o njezinu proročkom daru. Otkud joj zapravo, saznat ćemo ovisno o izvoru na koji se oslonimo. Prema jednoj priči, Kasandri je, još dok je bila dijete, zmija u snu očistila uši i tako presudila da čuje što drugi ne mogu. Prema drugoj verziji, Kasandra svoj proročki dar duguje Apolonu, koji joj se udvarao dajući joj poklone, među kojima je dar proricanja sigurno bio najneobičniji. Ali kada je na njegova ljubavna nastojanja Kasandra odgovorila hladnoćom, Apolon se odlučio za visinu kazne koja zrcali dubinu njegove taštine – učinio je da njezinim iako točnim proročanstvima, nitko ne vjeruje.
Mitska Kasandra je stradala višestruko: najprije dakle zato jer sujetnom Apolonu, koji se u nju zaljubio, nije uzvratila naklonost pa ju je prokleo da vidi budućnost koju nitko tko sebi želi dobru sadašnjost ne želi vidjeti, a i zato što sve što je o toj budućnosti mogla kazati nitko nije htio čuti. Tako su Trojanci ignorirali njezina upozorenja da ne prihvaćaju danajski dar – trojanskog drvenog konja – što su potom platili gubitkom Troje. Vergilije u „Eneidi“ kaže: „Tada otvori usta Kasàndra, budućnost da reče, /Al' njoj se nè vjerovâše…“
Nakon odlaska iz Troje, Kasandra traži utočište u Ateninu hramu, a otamo je protiv njezine volje odvlači Ajant, najbrži Grk poslije Ahila, i siluje je, zbog čega su ga bogovi kaznili smrću.
Prema Eshilu, koji u „Orestiji“, dramskoj trilogiji, preuzima jednu od verzija mita o Kasandri, nesretna proročica potom postaje Agamemnonova robinja. On je odvodi u Mikenu, gdje su oboma oduzeli život Agamemnonova ljubomorna žena Klitemnestra i njezin ljubavnik Egist.
Ljepotica koja je ispaštala jer se usudila ne uzvratiti simpatije Apolonu – bogu, proročica kojoj nisu vjerovali, žena koju siluje bahati Ajant, robinja koja umire nasilnom smrću – Kasandra – na slikarskim je platnima prikazana u raznolikim emanacijama mitske junakinje. Engleska slikarica Evelyn de Morgan prikazuje je kako čupa svoju dugu crvenu kosu dok iza njezine raskošne figure Troja nestaje u plamenu. Na slici drugog engleskog slikara, Josepha Solomona, Ajant nosi polunagu, izvijenu Kasandru koja se opire. On je čvrsto drži samo jednom rukom, druga mu je slobodna, spuštena, a samo njegova šaka stegnuta u pest i odlučan izraz lica svjedoče o sili i naporu uloženima u čin kroćenja neposlušne žene. Na drevnim pak antičkim crtežima Kasandra je prikazana kako grli kip božice Atene od kojeg je nagi Ajant nasilno odvaja čupajući je za kosu.
Nesretni događaji u Kasandrinom životu brojni su i natječu se u podatnosti da postanu predmetom umjetničkog prikaza, ali povijest i umjetnost pamte je prije svega po tragičnoj činjenici o njezinoj proročkoj sudbini : prvo, da je uvijek bila u pravu i, drugo, da joj nikad nitko nije vjerovao.
Poljska je pjesnikinja dala svoj prilog artističkom Kasandrinu životu napisavši pjesmu pod naslovom:
Monolog za Kasandru
Ovo sam ja, Kasandra.
A ovo je moj grad pod pepelom.
A ovo jest moj štap i moje proročke trake.
A ovo je moja glava puna sumnji.
Istina je, trijumfiram.
Moje je proroštvo plamenom udarilo u nebo.
Samo proroci kojima nitko ne vjeruje,
vide takve prizore.
Samo oni koji su loše pristupili poslu
i proroštva su im se mogla ispuniti tako brzo
kao da ih uopće nije bilo.
Jasno se sada sjećam,
da su ljudi, vidjevši me, ušutjeli u pola riječi.
Prekidao se smijeh.
Spuštale ruke.
Djeca su trčala majkama.
Nisam im znala čak ni kratkotrajna imena.
A ona pjesma o zelenom listiću -
nitko je preda mnom nije dovršavao.
Voljela sam ih.
Ali voljela sam svisoka.
Iznad života.
Iz budućnosti. Gdje je uvijek pustoš
i odakle nema ništa lakše nego vidjeti smrt.
Žalim što mi je glas bio tvrd.
Pogledajte sebe sa zvijezda – vikala sam –
pogledajte sebe sa zvijezda.
Čuli su i spuštali pogled.
Živjeli su život.
Poneseni velikim vjetrom.
Presuđeni.
Od rođenja u privremenim tijelima.
Ali u njima je bila neka vlažna nada,
plamičak koji uživa u vlastitom treperenju.
Oni su znali što je trenutak,
pa makar jedan, kakav god
prije nego –
Desilo se po mom.
Samo što iz tog nije proizašlo ništa.
A ovo je moj plašt osmuđen vatrom
A ovo su moje proročke prnje.
A ovo je moje iskrivljeno lice.
Lice koje nije znalo da može biti lijepo.
Naslov nam kaže da to Szymborska ispisuje monolog koji bi mogla izgovoriti Kasandra. To nisu Kasandrine riječi, ali bi mogle biti. Monolog koji počinje jednostavnim stihom: „Ovo sam ja, Kasandra“, ispovjednog i deskriptivnog karaktera, otkriva nam Kasandru koja je skromna, samokritična, lišena ikakve zluradosti i arogancije. Ona defetistički konstatira : „Desilo se po mom. Samo što iz tog nije proizašlo ništa“.
Kasandra i post festum zna da je bila u pravu, ali znala je to i a priori pa ipak ne nalazi nikakva olakšanja u činjenici da su se njezina mračna proročanstva ostvarila. Štoviše, čini se da zavidi onima što joj nisu vjerovali pa su, za razliku od nje, stigli nehajno živjeti život, koji doduše jest tek trenutak, ali tim dragocjeniji. Ne znajući što ona o skoroj i neumitnoj budućnosti zna, mogli su uživati u vlastitom treperenju. A nju znanje ionako nije spasilo od turobne iako ponešto drukčije kobi. Ta i njezina je haljina gorjela, i njezin je grad nestao pod pepelom. A daljnju Kasandrinu sudbinu, vidjeli smo, bilježe književne crne kronike specijalizirane za obiteljsko nasilje.
Možemo upravo tako čitati pjesmu poljske nobelovke, kao Kasandrino kajanje što nije svijetu pokazala svoje lijepo lice, odnosno lice koje drži jezik za zubima. I zaključiti da nam poljska nobelovka preko Kasandre daje savjet da spustimo pogled, da ne gledamo preko onog što nam je pred nosom, da budemo usredotočeni samo na ono što nas se tiče, razbaškareni u privremenim tijelima, upućeni na vlastito treperenje.
A možemo i drukčije jer i mitska i ova suvremena Kasandra literarni su likovi i svojim čitateljima velikodušno rasprostiru polje mogućnosti interpretacije onog što govore. U nadi da će poneko zaista razumjeti.
Pa, na primjer, zaključiti da u pjesmi Szymborske Kasandra nije samo proročica nego i žena svjesna cijene svog odvažnog odabira. Izabrala je da govori istinu iako joj ne vjeruju oni koji je čuju. Ona to zna, ali svejedno govori. Kasandra Wisławe Szymborske nosi ime ali i drčnost one koja je mogla ostati poslušna svom božanskom Apolonu i uživati u daru proroštva. Ali Kasandra bira neposluh, a neposlušnima se ne vjeruje. Sve dok svijet ne počne gorjeti u plamenu. A tad je obično prekasno. Ali takva je sudbina književnosti.
* Đurđica Čilić docentica je na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bavi se suvremenom poljskom književnošću i prevodi poljsku poeziju na hrvatski jezik.
Podijeli na Facebook
