Piše Ankica Tomić
Čovjek koji je napisao više od pedeset knjiga i smatra se najboljim autorom žanrovske (horor) literature - jedan od onih koji zbilja žive od vlastite mašte, a takvih je, čak i u bogatoj Americi, razmjerno malo - 11. studenoga 2014. objavio je novo remek-djelo. OK, možda tu kvalifikaciju treba uzeti s rezervom jer smatram se (patetičnim?) fanom Stephena Kinga, bez prave sposobnosti da velikom ocu svih majstora suspensea, pronađem ijednu relevantnu zamjerku.
Kad me stariji brat prvi put, negdje sredinom puberteta, sučelio s njegovom “Potpaljivačicom“, pa “Kujom“ (vlastito ime, a ne bitch), “Nesanicom“ i “Carrie“, otvorio se “vrli novi svijet“ percipiranja literature kao nepresušnog izvora zabave i, makar je tadašnja pretenciozna profesorica književnosti mojeg novog obožavanog pisca nazvala “šundom“, nisam odustajala. Dapače, kao i mnogo puta nakon toga, činilo mi se vrijednim prokušanim “mainstreamom“ prkositi intelektualnom snobizmu i reći “popu pop, a bobu bob“ kad je riječ o teško procjenjivoj kvaliteti umjetnosti.
Kingov novi roman isprva me usisao, po sredini malo pustio (i to me zabrinulo), da bi me, pred fascinantni finale zakovao za pametni telefon do sitnih noćnih sati, pa opet - idućeg i idućeg jutra (jer ovaj autor samo iznimno proizvede sadržaj po mjeri jednoga dana).
Kad se “obrete“ u stanu u kojem se gomila suđe, a oprano rublje svojom težinom razvaljuje bubanj veš-mašine, bit ćete sigurni da postoje mnogo važnije stvari o pravog života.
Ne znam zašto bih, suprotno velikom uzoru, ovoliko raspisivala uvod (kad znam da je najbolje skočiti in medias res), ako ne zato što se bojim da bih svakom konkretnom rečenicom mogla upropastiti doživljaj idućem čitatelju. Čisti strah, ali ne onakav, debeli “kingovski“, koji bi se temeljio na premisi da nema koristi bez posljedica, da vlastitu sreću možda kujemo, ali samo do neke granice i da konačni odgovor rijetko zvuči konačno kako smo se nadali.
Već u uvodu supernapetog “Revivala“ šestogodišnji Jamie Morton nailazi na čovjeka koji će mu obilježiti dobar dio djetinjstva i kompletnu zrelost, svećenika Charlesa Dannyja Jacobsa, čudaka i pseudoznanstvenika, čije djelovanje mnogo više pripada materiji nego “duhovnome zovu“, a opet i u njegovu eksperimentiranju s elektricitetom gomila je toga neopipljivog. Što radi svećenik Danny, teško je opisati, čak i kad ne bi bilo opasnosti od otkrivanja onoga što se nipošto ne smije otkriti, jer skromno je moje znanje o električnoj energiji i njezinu djelovanju na ljudsku psihu. I prilično si laskam kad kažem “skromno“.
Ali zato ponešto znam o funkcioniranju ljudske svijesti, sintagmi “sex, drugs and rock'n'roll“ i religiji, u koje je Stephen King opet bitno upućeniji od mene. Pa će tako na jednome mjestu, potpuno suvereno, ustvrditi (slijedi vrlo slobodan prijevod s engleskoga): “Znate li što je fascinantno? Svaka crkva posvećena Kristovu nauku smatra kako upravo ona ima izravnu vezu sa Svevišnjim. Dragi Bože, pritom nisam ni spomenuo muslimane, židove, teozofe ili budiste, odnosno one koji obožavaju Ameriku kao takvu s jednakim žarom kao što su Nijemci obožavali Hitlera“. Znači li to da King ne vjeruje u život nakon smrti? Ne znači. No, on se, čak i pišući trilere, bavi pitanjima tolerancije, poštuje ljude zbog njihove ljudskosti i zapravo ga nervira - to je najbolji izraz - kad se Božje ime upotrebljava za krivi cilj (ili prirodne sile za vlastitu korist, makar ona bila i duhovnog karaktera).
Između ostalog i zbog toga zanimljivo je kako autor primjećuje da ne možemo bez “uvjerenja da nas Nebo na koncu čeka i kad onamo stignemo, slijedi punchline koji će sve objasniti pa ćemo reći: 'O, da. Sad sam shvatio'.“
U ovom romanu likovi nisu osobito religiozni (iako su s religijom čvrsto povezani), radnja se ne bavi pitanjima tko je u pravu, no glavnina zapleta, kako to već biva s literaturom kojoj je napetost temeljna odlika, otpada na pitanje dobra i zla (i propitivanje vlastitih etičkih granica).
Religija Jamieja Mortona ipak je (mnogo više od one institucionalne) glazba i pripadajući joj heroin... Prilično zgodan “opijum za mase“. Simpatičnog tinejdžera kojemu će, dok na stageu bude svirao “Who'll Stop the Rain“, majka i otac dvokorakom uplesati u kadar, zamijenit će manje simpatičan odrasli lik, ali, takva je to knjiga, bit ćemo zakačeni i za njega i za ostale likove od samog početka. Naime, Stephen King dobro ih profilira jer ih, što bi se reklo - poznaje iznutra.
Pitanja kako dobra ideja empatije i konkretnog pomaganja bližnjemu može imati svoje naličje, kako se sudbina spaja na naizgled nespojivim razinama i koliko su nam sporedni likovi vlastitih života presudni za neke prekretnice - podloga su na koju King rasprostire svoju radnju, rastegnutu na više od pola stoljeća, u jednom trenu odlazeći i u blisku budućnost, jer mu, valjda, postojeći prostor-vrijeme nije bio dovoljan. Kao što nas je u “11/22/63“ bacao u prošlost, u “Revivalu“ će nas katapultirati u sasvim novu dimenziju koja će nam se, iako potpuno izmišljena, učiniti savršeno logičnom (dok god se ne upitamo nije li i to putovanje samo proizvod mentalnog sklopa pojedinca - dakle iluzija).
U “Revivalu“, dakle, ima i psihologije, i fizike, i povijesti pop kulture, i religije, i tolerancije prema homoseksualcima, i netolerancije prema ljudskoj gluposti, i dočaravanja djelovanja teških droga, i uvida u doživljaj čistog osjećaja, i empatije, i elementarne medicine... i svega i svačega. Nije, stoga, čudno što se autor, u pogovoru, zahvaljuje izvjesnom Russu Dorru, neumornom istraživaču, koji mu je priskrbio potrebne informacije. Pa dodaje: “Ako sam nešto zaj...., to je zato što nisam razumio. U tom slučaju okrivite mene, ne njega.“
Car! Zapravo - kralj!
“Tijekom godina ovisnosti, usavršio sam sposobnost laganja i prava je istina da vas ta vještina nikad ne napušta.“ Nakon godina i godina ovisnosti, tko bi znao bolje od samog Stephena Kinga?! A on, kad izmišlja, to radi odlično. I u sve nas može uvjeriti jer mu vjerujemo. Zato kad nam se obrati, a obraća nam se stalno, i kaže - guglajte!, spremno otvaramo internet i slušamo majstora. Gurua. Kao što će pastora Dannyja slušati njegova sljedba.
Podijeli na Facebook
