Piše Tanja Tolić
Nakon dvadeset godina pisanja, roman je imao više od 5000 stranica. "Reži. Ako ne možeš, krati", napisala je majka kćeri na marginama rukopisa. Majka je Anita Desai, i sama proslavljena indijska spisateljica – na hrvatski joj je prevedena samo jedna od više od dvadeset objavljenih knjiga, roman "Gladovanje, gozba"; kći je Kiran Desai kojoj su prevedena dva od tri objavljena romana: prvijenac "Halabuka u voćnjaku guava" i "Nasljeđe gubitka". No kćeri je već s drugim romanom uspjelo ono što majci nije nikad: Anita Desai triput je bila nominirana za Bookera i nikad ga nije dobila; Kiran Desai je to uspjelo 2006. u 35. godini, čime je postala najmlađa žena koja je ikad dobila tu prestižnu nagradu (novi je rekord 2013. postavila Eleanor Catton koja je u 28. godini dobila Bookera za roman "Luminari"). Bez obzira na nagradu, majka je bila u pravu: Kiran Desai 5000 stranica skratila je najprije na 1000 stranica, a u završnoj verziji roman "The Loneliness of Sonia and Sunny" (teško je odoljeti aliteraciji pa neka u slobodnom prijevodu bude "Samoća Sonije i Sunnyja"), objavljen u rujnu 2025. u izdanju Hogartha, broji 688 stranica. I dalje mnogo.
Kiran Desai (54), koja je rođena u Delhiju, a s majkom se u Sjedinjene Države preselila kad je imala 14 godina, u intervjuima pomalo posramljeno priznaje da je napisala ljubavni roman. Kad bi barem svi ljubavni romani bili ovakvi: Sonia Shah i Sunny Bhatia, dvije iz Indije izmještene usamljenosti, otvrdnule u masovnosti Amerike, jedna izranjavana kulturnim nesporazumima i uljudno prikrivenim rasizmom, druga sadistički samljevena opsesijom narcističnog i ostarjelog umjetnika, susrest će se prvi put na 233. stranici, nakon pogreba Sonijina djeda i usred susjedske otimačine kuhara Khansame koji priprema odlične kebabe. Kuhara pokušava oteti Sunnyjeva majka Babita.
Sunny zapazi Soniju – "djevojku s licem leoparda, dugih usana i budnih očiju, kose upletene u jednu pletenicu" – prvi put u vlaku zato što čita knjigu: naviruje se u kupe vlaka da vidi naslov, ona iz čitalačke solidarnosti nagne knjigu da nepoznati mladić – "oholog nosa i lijepog držanja orla" – uspije pročitati ime autora: u pitanju je roman "Snježna zemlja" prvog japanskog nobelovca Yasunarija Kawabate.
Drugi susret je u sumrak: Sunny joj zapravo ne vidi lice, prepoznaje tek knjigu, obome drhte ruke i nadaju se da ono drugo neće primijetiti… nisu li sve velike a obične, ljudski manjkave ljubavi upravo takve? Onaj tko traži sugovornika – a ovo dvoje prešli su kontinente u pokušaju da ga nađu – nerijetko upravo knjigu koristi kao znak; svjetionik žudnje.
Stvar je u tome što Sonia i Sunny imaju povijest, iako se nikad prije nisu sreli. Oboje su se sjetili ponude za dogovoreni brak – ona da su je poslali u njezino ime, on da ju je odbio. Zima "izvanredne, umjetničke usamljenosti" na koledžu Bennington u Vermontu, gdje je prije mnogo godina Kiran Desai bila studentica, inspirirala ju je za ljubavni roman o dvoje mladih rođenih u privilegiranim indijskim obiteljima više klase u sjevernoj Indiji, s uobičajenom pratnjom kuhara i služavki, koji su "odgojeni da napuste Indiju".
Kiran Desai u vrijeme kad je dobila nagradu Booker za "Nasljeđe gubitka"
Sonia je usamljena studentica književnosti i kreativnog pisanja u Vermontu koja plače svaki put kad je obitelj nazove: "njezino je srce slika Edwarda Hoppera – na njima su svi usamljeni i izolirani", pa njezinu djedu i baki padne na pamet da je spoje sa susjedovim unukom Sunnyjem koji radi kao novinar pripavnik u AP-ovu sjedištu u New Yorku. U bračnoj ponudi koju djed i njegov pisar sastavljaju u Sonijino ime opisuju redom njezine manjkavosti, čemu se u Delhiju podsmjehuje Sunnyjeva majka Babita kojoj otac, Sunnyjev djed, proslijedi pismo. Babita se nećka hoće li proslijediti bračnu ponudu, ali na kraju to ipak učini, i pismo stigne Sunnyju u svibnju 1997. u Brooklyn gdje već godinu dana živi sa svojom američkom djevojkom Ullom o kojoj njegova majka ništa ne zna.
Pokušaj propadne, a usamljenoj Soniji ubrzo se u fakultetskoj knjižnici, u kojoj besplatno radi uz studij, počne udvarati trideset dvije godine stariji slikar Ilan de Toorjen Foss. "Morala je brzo svladati romantično iskustvo – nije li uostalom zbog toga i došla u Ameriku, da anonimno eksperimentira s ljubavlju u društvu nekoga tko će joj biti jednako nepoznat kao i ona njemu, iskustvo koje bi se moglo pokazati neugodnim ili nesretnim, ali je neće slijediti, nego ostati unutar diskretnih stranica zime." Da bar.
Prvi seks s Ilanom bio je gotov i prije nego što je zapravo počeo, poslije će se popraviti, no Ilanov karakter, pokazat će se, mračna je i duboka rupa koja se hrani Sonijom. Ilan je karizmatični i tajanstvni predator, brbljiv do iscrpljivanja, neurotičan i opsesivan; Soniju zasipa pažnjom, riječima, hranom, odjećom i nasiljem. Jedina tema Sonijinih i Ilanovih razgovora je on. Sonia mu ugađa. "Što je više Ilan govorio, to je postajao važniji; što je važniji bio, to je bio i sretniji; što je bio sretniji, to se ona osjećala sigurnije, poput miša u nečijem džepu. Povremeno bi gubio živce i izbacivao miša iz svog džepa, no uvijek bi ga ponovno vratio jer mu je trebao netko kome će stalno govoriti."
Ilan bi svake večeri progutao sirovi režanj češnjaka kako bi otjerao vampire. Vjerovao je da se jedenjem sjemenki bundeve čovjek može riješiti glista. Bojao se propuha, radije je zatvarao prozore i znojio se u kući, vjerovao je da je nezdravo previše se tuširati. Bacao je sol preko ramena da otjera zle duhove. Nikada nije hodao ispod ljestava. Mislio je da su šešir na krevetu, lešinar na osušenoj grani ili kišobran otvoren u kući nagovještaji loših vijesti. Povremeno bi nešto ukrao, jer je vjerovao da tako dobiva energiju. Ukrao je knjigu kolaža Maxa Ernsta iz knjižnice, porculansku šparogu iz kuće financijaša, gravirano hotelsko srebro iz Metropolea, dječji kliker, glinenog akrobata iz nečuvanog pokrajinskog muzeja u Mandalayu. I Soniji – Badal Babu.
Kiran Desai 2015. javio se slikar Francesco Clemente i zamolio je da mu napiše predgovor za predstojeću izložbu "Emblems of Transformation". Kao poklon, poslao joj je malenu sliku figure koja nema oči, nema lice, samo napuklu prazninu posred glave
Kiran Desai treći je roman počela pisati tako što je vodila dnevnik – vjerovala je da će iz tog pisanja izniknuti jasnoća, i zaplet. Ispostavilo se da je rukopis narastao u čudovište i da joj je potreban neki vizualni simbol, što nije shvatila sve dok je nije sam pronašao. Godine 2015. javio joj se slikar Francesco Clemente i zamolio je da mu napiše predgovor za predstojeću izložbu "Emblems of Transformation" (Amblemi transformacije). Kao poklon, poslao joj je malenu sliku figure koja nema oči, nema lice, samo napuklu prazninu posred glave. Tako je nastao Badal Baba, amajlija Sonijine obitelji koju je iz komada drveta izrezbario njezin njemački djed, također slikar, i poklonio je svojoj kćeri, Sonijinoj majci, a ona Soniji prije puta u Ameriku. Sonia figuricu posudi Ilanu, a on ju je odbije vratiti kad njihova veza, u šokantnom obratu, naglo završi. Od tog trenutka Sonia je uvjerena da je ukleta: s Badal Babom izgubila je i osjećaj sebe, postala je sablast, pohlepni narcis Ilan proždro joj je sve vitalne organe – više ne postoji, više nije osoba, nego stvorenje sastavljeno od straha.
Takvu će ju upoznati Sunny kad se nakratko vrati u Indiju jer ga njegov najbliži prijatelj Satya, liječnik na obuci u Americi, zamoli da mu pomogne u odabiru mladenke. Soniji je istekla viza, poražena se vratila kući, majčina prijateljica pronalazi joj privremeni posao – piše za novopokrenuti kulturni časopis Kala.
No tko je ikad odolio novoj ljubavi: svaki put povjerujemo da će nas iznova sastaviti, pokrpati rupe, učiniti neuništivima. Sufijski pjesnik Amir Khusrau, citira ga Sonijin otac, rekao je da "rijeka ljubavi teče u čudnim smjerovima. Onaj koji voli, utapa se – onaj koji se utapa, prelazi na drugu stranu". Zavidni norveški novinar Sunnyju je pak reka da "u Indiji priče rastu na drveću", pa je možda moguća i ova.
Sonia i Sunny nađu se u Goi i tamo postanu ljubavnici. Noću u krevet ona liježe s primjerkom "Braće Karamazova". "Jedan od likova kaže nešto zanimljivo: aktivna ljubav je jedini način da se odagnaju strah i nevjerica", govori Sunnyju pored sebe. On čita "Zbogom oružje": "O tome je u biti i moja knjiga." No ako voliš, onda i strahuješ, misli Sonia. Strahuješ i misliš da ćeš izgubiti ljubav. A ako ne voliš, opet strahuješ. Osjećaš se sigurno jedino kad si sam i kad te nitko ne može izdati. Upravo će to učiniti Sunny: početi izdavati Soniju kako bi izliječio majčinu tugu, bijes i zamjeranje. Može li nekako, potajno, voljeti Soniju, iako ju izdaje? Tu ženu s kojom je prvi put u životu stvaran?
Svaki put kad se Sonia i Sunny približe jedno drugom, nešto ih razdvoji. Od početka, njihova je ljubav malo čudo: u svijetu anglofilske indijske elite, koju je Desai tako pomno rekreirala, čini se malo vjerojatnim da bi se Sonia i Sunny uopće mogli sprijateljiti, a još manje zaljubiti. "U toj klasi postoji golem ponos", objašnjava Desai u jednom intervjuu. "U njezinu srcu je rasizam, ali i samoprezir: očajnička želja da pripadate ljudima za koje mislite da su estetski bolji, sigurniji, važniji."
Sunnyjeva majka Babita žestoko se protivi ideji da Sonia i Sunny postanu par, primarno zbog internaliziranog autorasizma. "O tome se ne govori dovoljno, o rasizmu između obojenih zajednica. Razgovor uvijek usmjeravamo na odnos između bijelih ljudi i smeđih ljudi, bijelih ljudi i crnih ljudi. Nikada ne razgovaramo o tome što govorimo jedni o drugima u dnevnim sobama, iza zatvorenih vrata."
Sonia i Sunny hrvaju se s dvostrukim rasizmom: ne samo Babitnim, koja mašta da će joj sin naći bijelu djevojku a onda majku pozvati da živi s njima, nego i s onim američkim – i Ilan i Ulla, njihove prethodne ljubavi, egzotizirali su različitosti svojih partnera pa Ilan osuđuje Soniju jer je napisala priču o dječaku koji je odlučio živjeti kao majmun dok to naposljetku ne postane (naziva je "orijentalnom besmislicom" koja pojeftinjuje njezinu zemlju), dok Sunny neprestano mora podsjećati Ullu da ne može sve Južne Azijate nazivati brbljavima i svadljivima, niti njega, Sunnyja, nazivati svojom "vrućom samosom".
Kiran Desai (Foto: M. Sharkey)
Može li ljubav to popraviti? I Sonia i Sunny maštaju o tome da postanu pisci, roman Kiran Desai stoga je i roman o pisanju. Sonijinim riječima: "Pokušavam napisati knjigu, zapravo, ali osjećam da kružim oko priče. Vidim tračak tu i tamo, poput peraje, mreškanja, ali ne mogu vidjeti cijelu zvijer. Ne mogu staviti središte u središte. Pitam se moram li napisati sve svoje priče kako bih otkrila put." Dio odgovora na to pitanje upravo je u obilju riječi, u raskošnoj duljini romana. Treći roman Kiran Desai je naravno predugačak, još se mogao kratiti, i istodobno je prekratak za veličanstvenu razoglićenost obične ljubavi i usamljenosti koja nije samo romantična nego izbija i iz svih pukotina našeg modernog svijeta: rase, klase, nepovjerenja među nacijama, podjele između bogatih i siromašnih…
Usamljenost iz naslova romana možda je najvažnija zato što je se njezini junaci ne srame: u današnjem svijetu u kojem nam nameću teror samodostatnosti i individualnosti, olakšanje je čitati o ljudima koji bez stide govore da im je nepodnošljivo biti sam. Možemo li biti sami? Da, naravno, većina nas je bila prisiljena dokazati to sebi u nekom trenutku života, no ne moramo biti. Zbilja ne moramo pobijediti u izmišljenom natjecanju toleriranja emocionalne deprivacije.
"Silno te volim! Zašto se svađamo?" pita Sunny Soniju. "Možda se upravo zato svađamo", odgovara mu. Možda su se svađali i napuštali, bjesnili i plakali, kako bi jedno drugome postali najvažniji i udaljili sve druge probleme – posesivne majke i bolesne očeve, monotone poslove i kratkotrajne vize, tajne prošlosti i bivše ljubavnike sadiste. Ako bi sve to drugo preuzelo pozornicu, njihova ljubav ne bi imala šanse. A to Kiran Desai ipak nije mogla dopustiti.
* Esej je originalno objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
