Naša trinaesta dobitnica je Kristina Dubovečak koja i danas može čuti kako njezina profesorica iz književnosti čita Ujevića ili kako razred raspravlja o Ani Karenjinoj. Kristinu ćemo nagraditi romanom “Krv cvijeća”, Anite Amirrezvani
Piše Kristina Dubovečak
Pretražujući internetom stranice posvećene knjigama i čitanju naišla sam članak koji govori kako su rezultati istraživanja pokazali da u Hrvatskoj 66,5 posto građana uopće ne čita knjige.
Razočaravajuće i tužno, napose u današnje vrijeme kada je knjiga dostupna svakom čovjeku i na svakom koraku. Knjižnice, knjižare, kiosci, supermarketi, ulični štandovi… i smiješne cijene za trajno bogatstvo koje nam nitko nikada ne može uzeti.
Volim čitati, a možda još i više od toga volim kupovati knjige. Još kao studentica u Zagrebu, izlazeći iz tramvaja na Trešnjevci svaki put bi zastala kod štanda s knjigama. Te knjige koje su se tamo prodavale po cijeni kutije cigareta ili dvije-tri kave u kafiću, imale su za mene posebnu draž. Nisu one izgledale staro i pohabano, one su samo bile čitane. Netko ih je držao u rukama i upijao riječi ispisane ne njihovim stranicama.
Nekome su možda kratile duge zimske večeri, nekome vruće dane negdje na plaži, nekome zasigurno obogatile ili promijenile život…
Kako bi hrpica s tim knjigama na mojem noćnom ormariću rasla, tako bih ja bila sretnija i ponosnija.
Za moju ljubav prema čitanju i knjigama najzaslužnija je zasigurno moja profesorica hrvatskog jezika iz srednje škole. Žarom s kojim je čitala pjesme i učila nas književnosti, usadila je u nas ljubav i poštovanje prema pisanoj riječi. Još i danas mogu je čuti kako čita Ujevićev “Notturno” i priča nam o Vrgorcu ponad Makarske… i dilemu u koju nas stavlja kad raspravlja o Ani Karenjini…
I tako, dan za danom, ta ljubav prema knjigama i dalje raste. Zimska predvečerja, ljetne popodnevne sparine, godišnji, blagdani i praznici teško su zamislivi bez knjige. One su sastavni dio mojega života. Otvaraju mi vrata novih, uzbudljivih svjetova, često izmame suze, često me ponesu i daju mi “vjetar u leđa“. I kada bi morala izdvojiti jednu koja mi je bila najbolja, teško bi to mogla učiniti jer svaka je od njih ostavila trag, a ako sam uz to postala i boljom osobom tada mi je pružila i neprocjenjivo životno bogatstvo.
Podijeli na Facebook
