Imamo prvu dobitnicu naše nagradne igre! Maja je napisala predivan esej o tome zašto voli čitati, a nagradit ćemo ju knjigom Geraldine Brooks “Narod knjige”. Hvala ti, Majo, i čestitamo!
Piše Maja Knežević Djak
Ne sjećam se dana kada sam prvi put uzela knjigu u ruke, ne sjećam se ni naziva svoje prve pročitane knjige, njezinih korica niti mirisa, kao ni trenutka kada sam bila uvučena u taj magični svijet… No jednom kada se to dogodilo, bila sam zauvijek zarobljena… Kada bi me netko pitao da imenujem svoju najbolju knjigu, navedem ime pisca koji je svojim djelom, talentom i maštom utjecao na moj mali svijet, život i poglede, mislim da ne bih znala što bih mu odgovorila.
Jer odabrati jednu između tisuća pročitanih knjiga uistinu je teško… Svaka od njih jednim je svojim dijelom, bilo to posvetom, naslovom, rečenicom, ulomkom ili likom utjecala na mene, promijenila neki skroviti dio moje malenkosti, potakla me na razmišljanje, na promjene, a ponekad čak i na djelovanje...
Ljubav prema knjigama i čitanju nije se rodila preko noći. Začeta je jednog dana mojega ranog djetinjstva, javila se skromno, stidljivo, s prvom knjigom koja me u potpunosti zainteresirala i “začarobirala” do te mjere da sam živjela njen život i vraćala joj se svaki slobodan trenutak. Da li je to bila osnovnoškolska lektira “Družba Pere Kvržice”, Ćopićevi “Orlovi rano lete” ili pak neka, većini nepoznata knjiga, nikada neću saznati.
Ta skromna ljubav nastavila se razvijati sa svakim pročitanim Mayevim romanom, dok sam se galopirajući divljinama Texasa ruku pod ruku borila s Winettoum protiv Siouxa, rasla je dok sam s Poirotom rješavala zamršene slučajeve ubojstva po Engleskoj i u Orient Expressu, jačala s ljubavnim pričama brojnih spisateljica tijekom moje tinejdžerske faze. Ukus prema određenim žanrovima i piscima mijenjao se tijekom godina, no ljubav prema magičnom svijetu knjige nikada nije jenjala.
Čak ni tijekom gimnazijskih dana kada smo bili prinuđeni čitati mrske nam Homerove tragedije i romantične tužaljke nad promašenim životom ruskih nihilista. Naprotiv, ti su mi dani odškrinuli vrata i dopustili da zavirim u svijet koji ću s užitkom istraživati u kasnijim godinama, na fakultetu, kada sam knjige čitala tijekom dosadnih predavanja o obloj glagoljici, gurajući se u autobusu s ljudima koji su žurili s posla na posao, sklupčana u fotelju tijekom kišnih jesenskih dana…
Ljubav prema knjizi i čitanju bila je oduvijek prisutna u mom životu. Pri tome nije bilo važno da li je riječ o novoj ili staroj knjizi, ljubavnom ili povijesnom romanu, obveznom štivu ili preporučenom djelu, svjetskom bestseleru ili ponosnom prvorođencu nekog nepoznatog autora. Svaka je knjiga svijet za sebe, svaka nas knjiga nečemu uči, pruža nam društvo u samotnim danima, otvara nam vrata svojega svijeta i omogućuje da zavirimo u nepoznato.
Ne znam da li je točna izreka da su knjige najbolji prijatelji, no u svakom slučaju jedne su od mojih najvjernijih prijateljica. Uvijek su tu, pri ruci, spremne da mi se u potpunosti predaju, da pretoče svoju dušu u mene, da mi pruže društvo u trenucima samoće, da me obraduju i nasmiju kad mi je to najviše potrebno, da me rasplaču, nauče nečemu novom ili podsjete nečemu već naučenom a zaboravljenom.
Pratile se me tijekom mojih najtežih godina, u vrijeme rata, progonstva, neimaštine i blagostanja, tihe i skromne, čekajući svoj red u pretrpanom dnevnom rasporedu ili pri izležavanju na plaži… Nije im bilo važno jesam li siromašna ili bogata, lijepa ili ružna. Nikada me nisu podcjenjivale niti ismijavale. Uvijek su bile tu uz mene i za mene, moje vjerne pratiteljice, vječite suputnice… knjige.
Podijeli na Facebook
