Današnji, nagrađeni esej napisala je Kristina Bašić koja ima svega 14 i pol godina. Esej nam je poslala njezina mama, Sandra Živković Bašić, uz ovu poruku: "Drage moje Najbolje knjige, šaljem vam esej koji je htjela napisati moja kći Kristina, koja ima 14 i pol godina. Nije dala meni da pišem. Ukoliko osvoji nagradu, molila bih knjigu Stiega Larssona - Kule u zraku. Ako smeta što je maloljetna, nepravedno se kitim tuđim perjem i potpisujem sebe. Lijep pozdrav i do čitanja, Sandra." Kristina i Sandra, čestitamo! Stiže vam Larsson!
Piše Kristina Bašić
Iako imam samo 14 godina, moje oči su vidjele toliko knjiga da ih ne mogu nabrojati. Još kao mala sam obožavala čitati slikovnice i to od svoje treće godine. Veliku prekretnicu u svijetu knjiga je učinila jedna jedina lektira koja me oduševila: "Psima ulaz zabranjen“. Ta knjiga je tako simpatična i čudnovata da sam ju pročitala par puta.
Ali nisam stala. Nedugo zatim, počela se širiti opsesija zvana "Sumrak saga“. Kao i svaka treća cura, izgubila sam glavu za tom pričom i likovima. Toliko me fascinira onaj osjećaj koji imam, osjećaj da je stvarnost upravo u knjizi. Da ništa izvan toga ne postoji. Da je to jedan mali posebni svijet.
Nepojmljivo mi je kada mi vršnjaci kažu da ne čitaju jer im je to dosadno. Meni je dosadna ova surova realnost oko mene, koju ne mogu promijeniti i koja nije nimalo čarobna. Kad sam shvatila da postoji toliko knjiga da ih nitko živ ne može sve pročitati, bacila sam se na posao. R. L. Stine me oduševio svojim horor/krimi pričama, pustolovni romani poput "Pet prijatelja“, čak i "Romeo i Julija“. Znam, čudno je da je tinejdžerica koja je u ovakvom današnjem društvu svaki dan, velika poklonica Shakespearea.
Ali kako je vampirska priča preokrenula moj svijet, kao da se od mene očekuje da joj ostanem vjerna. Pa tako knjige iz serijala "Kuća noći“ i "Vampirska akademija“ upravo stoje na mojim policama. Ne mogu ostati smirena i uvijek eksplodiram kada netko kaže bilo što o knjigama, a da nije nešto tipa: "Ajme, savršenu knjigu sam jučer pročitala!“ Uglavnom je to početak manjih svađa u mom društvu.
Ali imam sreće. Moja cijela obitelj obožava čitati. Preko ljeta sva normalna djeca idu na plažu, u disco ili kino. Jedina ja pola praznika provedem sretna zbog knjižnice u blizini, s kupom od 8, 9 knjiga koje treba pročitati za par dana. Ono što mi je apsolutno najdraže su priče pune SF-a, začinjene s malo ljubavnog života i buntovništvom tipičnom za nas mlade.
Nikad neću zaboraviti prošlu jesen. Kišilo je dok sam sjedila u natkrivenom dijelu dvorišta, sklupčana i depresivna. Imala sam sve. Kraj mene je bila boca vode i sendvič, a u ruci knjiga. Horor, naravno. Sjećam se samo da sam vani čitala satima i da nisam ni shvatila da se smrzavam i da je pala noć. Taj dan je bio jeziv, ali i prekrasan, kako se uzme.
I nije me briga što moje društvo misli da sam čudna zbog toga. Ja znam što mi knjige znače. Svaka priča mi se ureže pod kožu i ostavi trag. Upravo su knjige te koje su mi pomogle osloboditi se iz čahure sramežljivosti i pretvoriti se u znatiželjnog leptira koji više od svega traži slobodu. I pogodite gdje ju nalazi – u savršenom svijetu knjiga, gdje je samo nebo granica.
Podijeli na Facebook
