Piše Tanja Tolić
Kada je Harriet Beecher Stowe 1862. godine otputovala u Washington kako bi se susrela s predsjednikom SAD-a, teško je bilo reći tko je od njih dvoje uživao veću slavu. Stowe je bila autorica jednog od najuspješnijih bestselera devetnaestog stoljeća, "Čiča Tomine kolibe", ganutljivog opisa života u robovlasničkom društvu američkog juga. Roman je u samo prvoj godini nakon objave u SAD-u prodan u 300.000 primjeraka, nakon čega je osvojio i Europu. Kada je autorica stigla u London, roman se već prodao u milijun primjeraka širom svijeta, a Stowe je dočekana s oduševljenjem, na poprilično ogorčenje Charlesa Dickensa koji je bio prisiljen održati govor na banketu u njezinu čast. Njezin domaćin prilikom prijema u Bijeloj kući, Abraham Lincoln, već je drugu godinu vodio rat za očuvanje SAD-a, nakon što je jedanaest južnih država napustilo Uniju, odlučne u nakani da očuvaju pravo na institut ropstva. Legenda kaže da je Lincoln svoju gošću pozdravio riječima: "Je li ovo ženica koja je započela ovaj veliki rat?"
Slavni razgovor između Stowe i Lincolna vjerojatno se nikada nije dogodio (prvi put ga je, 34 godine nakon autoričine smrti, zabilježila njezina biografkinja i prijateljica Annie Fields), no je li knjiga doista nešto zbog čega bi se ljudi upustili u rat? Ima li književnost utjecaj na ratovanje? O tome govori knjiga povjesničar medija i komunikacija Andrewa Pettegreeja, "Knjiga u ratu: Knjižnice i čitatelji u vremenima sukoba", koju je u prijevodu Marina Popovića objavila nakladnička kuća Petrine knjige.
U Drugom svjetskom ratu suprotstavljene tabore predvodili su ratni vođe koji su ujedno bili i autori bestselera. "Churchillu je pisanje bilo u krvi; počevši od njegovih prvih novinskih eseja iz Indije i Burskog rata, pustolovina koje je pretočio u svoju prvu autobiografiju, 'My Early Life' (1930.). Tijekom teških godina koje su prethodile Drugom svjetskom ratu, pisanje i novinarstvo pomogli su mu da da održi financijsku stabilnost unatoč sve većim dugovima. Priznanje za svoje govorničke vještine i povijesne publikacije dobio je 1953. godine, osvojivši Nobelovu nagradu za književnost", piše Pettegree.
Adolf Hitler, autor bestselera, probirljiv kolekcionar knjiga i obožavatelj otrcanih avanturističkih romana Karla Maya. Potonje se pokazalo nezgodnim jer je većina njemačkih knjižničara bila sklona uklanjati takve naslove sa svojih polica (fotografija preuzeta iz knjige)
Njegov suparnik, Adolf Hitler, napisao je najzloglasniji tekst dvadesetog stoljeća, "Mein Kampf". Objavljeno u dva toma 1925. i 1926., djelo je isprva naišlo na mlak prijem: Frankfurter Zeitung opisao je knjigu kao "čin političkog samoubojstva", a prvi svezak prodan je u bijednih 1500 primjeraka. Čak su i odani članovi nacističkog užeg kruga knjigu smatrali teškom. Hitler je imao sreće što mu je izdavač bio i pokrovitelj i pristaša, jer u protivnom drugi, složeniji svezak (koji se bavi rasnim pitanjima) ne bi doživio objavu. Nastavak se prodao u svega 700 primjeraka. Prodaja je počela rasti kako su se nacisti primicali trenutku preuzimanja vlasti, pa je do 1933. "Mein Kampf" ostvario svoj prvi milijun prodanih primjeraka. U Njemačkoj je do 1945. kružilo devet milijuna primjeraka.
Josif Staljin čita novine, iz arhive Evgenyja Kovalenka. (Fotografija: Wikimedia Commons)
Suprotno svojoj reputaciji sirova i neobrazovana čovjeka, Josif Staljin bio je itekako pismen i promišljen čitatelj te istinski ljubitelj knjiga. Revolucionarna politika ispriječila se na putu njegovoj ambiciji da ode na sveučilište i postane profesor, ali nastavio je čitati, sakupivši zbirku od 15.000 naslova u svom stanu u Kremlju i u dačama. Zbirka mu nije služila samo za ukras – velik broj sačuvanih knjiga ukrašen je detaljnim, ponekad i zajedljivim bilješkama. Njegova djela, kao primjerice "Osnove lenjinizma", "Marksizam i nacionalno-kolonijalno pitanje", "Problemi lenjinizma" te "Dijalektički i historijski materijalizam", tiskana su za njegova života u milijunima primjeraka.
Charles de Gaulle, koji je u ratu bio samotni simbol francuskog otpora, ugled je stekao kao autor uvelike cijenjena teksta o tenkovskom ratovanju, "Vers l’Armée de métier". Publika za takvu knjigu nadilazila je nacionalne granice pa je unutar samo godine naslov preveden na njemački i ruski jezik. Sve navedene autore ratnike nadmašio je predsjednik Mao Zedong, utemeljitelj Narodne Republike Kine. Misli predsjednika Maoa, diljem svijeta poznatije kao "Mala crvena knjiga", otisnute su u milijardu primjeraka, a prevedene su na više od pedeset jezika.
Stoga nimalo ne čudi što se uvjerenje da pisana riječ može oblikovati sudbinu nacije toliko proširilo tijekom dvadesetog stoljeća – rat ideja vodili su ljudi koji su svoje karijere izgradili na moći riječi. Ili, kako je Staljin rekao na kongresu pisaca 1934. godine: "Trebamo inženjere ljudske duše, pisce inženjere koji će izgraditi ljudski duh."
Američki predsjednik Franklin D. Roosevelt – koji je još 1938. godine darovao naciji zbirku od 15.000 knjiga, pamfleta i zemljovida, skupa s pomno sastavljenom zbirkom povijesnih pomorskih karata – brzo je uvidio kako je njemačko spaljivanje knjiga iz 1933. moguće iskoristiti u propagandne svrhe. Danas je slavna njegova izjava: "Svi znamo da knjige gore, ali itekako smo svjesni da ih vatra ne može ubiti. Ljudi umiru, ali knjige nikada ne umiru. Nijedan čovjek i nijedna sila ne mogu zauvijek zatočiti misao u koncentracijski logor. Nijedan čovjek i nijedna sila ne mogu oduzeti svijetu knjige koje utjelovljuju vječnu borbu čovjeka protiv tiranije. U ovom su ratu, svjesni smo toga, knjige oružje."
Riječi su pretočene u glasoviti plakat koji prikazuje monumentalnu knjigu iza minijaturnih jurišnika koji knjige bacaju u vatru, a sve je bilo popraćeno sloganom "Knjige su oružja u ratu ideja". Poruka je postala moto Američkog ratnodopskog vijeća za knjige, odbora sastavljenog od izdavača i kreatora politika koji su htjeli upregnuti resurse izdavačke industrije kako bi dali doprinos ratnom djelovanju.
Osoblje lista Orkney Blast. Fotografija: Uz dopuštenje knjižnice Orkney Library & Archive
"Danas književnost Prvog svjetskog rata uglavnom sagledavamo kroz djela ratnih pjesnika, izgubljene generacije Ruperta Brookea i Wilfreda Owena, koji su ostavili neizbrisiv trag na naše poimanje užasa rovovskog ratovanja. No književnost razbijenih iluzija uvelike je bila ograničena na desetljeće suočavanja s posljedicama nakon rata: svevremensko remek-djelo tog razdoblja, 'Na zapadu ništa novo' Ericha Marije Remarquea, objavljeno je tek 1928. Hemingwayevo osobno iskustvo službe u ambulantnoj jedinici u Italiji, 'Zbogom oružje', izašlo je sljedeće godine", piše Pettegree.
Sir Arthur Conan Doyle, prestar za aktivnu službu, odužio se domovini tako što je prizvao Sherlocka Holmesa pod englesku zastavu u posljednjoj pustolovini, u kojoj je potpuno nadmudrio njemačkog šefa špijunaže von Borka, pritom raskrinkavši cijelu njegovu englesku špijunsku mrežu.
Rat je, kako je isticao George Orwell, ionako bio težak za pisce. U vremenu egzistencijalne prijetnje naciji, mnogi su književnost smatrali beznačajnom djelatnošću, što je eksplicitno izrazila engleska autorica i novinarka Storm Jameson: "U rujnu 1939. činilo se krajnje nevjerojatnim, čak i pomalo neumjesnim, razmišljati o zarađivanju za život pisanjem romana." Bi li se pisci trebali prilagoditi situaciji i pridružiti se ratnom djelovanju ili ostati vjerni svom pozivu? Pitanje je mnogima predstavljalo nemoguću dilemu, a najbolje ju je sročila Phyllis Bentley: "Ako ne pišemo političku propagandu činimo nepravdu prema životu, a ako je pišemo, činimo nepravdu naspram umjetnosti."
Kupnja knjiga u ratnodopskom Londonu. "London gura dalje: kupnja u ratnodopskom Londonu, 1942.", Ministarstvo informiranja (Fotografija: © IWM D 6592)
Mnoge je pisce obuzela snažna letargija. Dok su otužni ostaci londonske književne ljevice utapali tugu u barovima Sohoa, izostanak novih glasova otvorio je prostor za veterane predratne beletristike. Predratni bestseleri, poput "Citadele" (1937.) A. J. Cronina i "Rebecce" (1938.) Daphne du Maurier i dalje su se odlično prodavali. Tri američke uspješnice zacementirale su se na vrhu britanske ljestvice najprodavanijih knjiga. Trolist je predvodio "Prohujalo s vihorom" (1936.) Margaret Mitchell, čiju je ionako golemu prodaju dodatno potaknula filmska inačica koja je 1940. požela mnoštvo zlatnih kipića na dodjeli Oscara.
Steinbeckov majstorski prikaz siromaštva na prašnjavim američkim prostranstvima za vrijeme Velike depresije, "Plodovi gnjeva" (1939.), uživao je u Britaniji golemu popularnost, premda nije spadao u utješnu literaturu kakva je godila naciji u ratu. Treći od američkih bestselera iz 1940. bio je Hemingwayev roman o Španjolskom građanskom ratu, "Kome zvono zvoni". Roman je postigao golem uspjeh na drugoj strani Atlantika, napokon Hemingwayu priskrbivši status kojem je težio te učvrstivši njegovu reputaciju kao jednog od najvažnijih autora dvadesetog stoljeća. Hemingway je 1944. s novinarskom iskaznicom pratio američke trupe tijekom iskrcavanja u Normandiji.
Najcjenjenija među autoricama bila je Betty Smith, čija je knjiga "Jedno drvo raste u Brooklynu" bila omiljena među mladim muškarcima otrgnutim od svojih domova i stacioniranim na tihooceanskim otocima ili u Francuskoj. Mnogo ih je pisalo Smith, a ona bi svakom odgovorila, često prilažući i potpisanu fotografiju; po vlastitoj je procjeni primala 1500 pisama godišnje.
Bez utjecaja sa strane, ukusi većine njemačkih čitatelja nisu se mnogo razlikovali od onih njihovih protivnika: detektivske priče, trileri i romanse (njemački prijevod "Prohujalo s vihorom" prodan je u 300.000 primjeraka). Najomiljeniji i među vojnicima i među građanima bio je vrlo plodni i odavna preminuli Karl May, autor nebrojenih pustolovnih romana, uključujući proslavljene romane o Winnetouu smještene na američki zapad. Stranački dužnosnici i knjižničari koji su osuđivali čitanje "smeća" i "trivijalne literature" vjerojatno su mislili upravo na Maya, a djela su mu 1941. zabranjena u bečkim gradskim knjižnicama. No, Maya je od daljnje cenzure i zabrana zaštitila činjenica da je Hitler bio njegov veliki poklonik.
Njemački ratni zarobljenici u Britaniji: svakodnevni život u logoru za njemačke rane zarobljenike, U. K., 1945., Ministarstvo informiranja (Fotografija: © IWM D 26716)
Populacija ratnih zarobljenika u svojim je redovima imala neke od najpredanijih ratnih čitatelja. Potporučnik Francis Stewart pročitao je tijekom pet godina zarobljeništva 350 naslova, što znamo iz njegova pomno vođenog dnevnika. Zarobljenici su imali vremena za dulja štiva: u mnogim slučajevima, što je štivo bilo dulje, to bolje.
Najveći problem u vrijeme rata bila je nestašica papira, dok se cenzura uglavnom oslanjala na diskreciju izdavača, ponekad pojačanu suptilnim službenim upozorenjem. Zbog toga je svijet umalo ostao bez jednog od najvećih djela dvadesetog stoljeća, Orwellove "Životinjske farme", koju je nakon intervencije obavještajnih službi cijeli niz izdavača odbio objaviti. Ministarstvo informiranja nije bilo sklono pustiti u javnost djelo koje se implicitno kritički odnosi prema ključnom britanskom ratnom savezniku, Sovjetskom Savezu. Ironično, službenik Ministarstva informiranja čiji je diskretni savjet naveo izdavače da se klone naslova naknadno je raskrinkan kao sovjetski agent. Objavljena po svršetku ratnih sukoba u Europi 1945., "Životinjska farma" postala je svjetski bestseler, a Orwell ju je ciljano ograničio na 30.000 riječi kako bi olakšao prodaju prava za prijevod.
YMCA čitaonica, Beauvais (Fotografija: Nacionalna knjižnica NZ / Wikimedia Commons)
Već je Prvi svjetski rat suprotstavio dvije nedvojbeno najveće sile u svijetu izdavaštva toga vremena – Britaniju i Njemačku. Premda se Francuska mogla pohvaliti razvijenom i sofisticiranom izdavačkom industrijom, a SAD se brzo približavao vrhu, Britanija i Njemačka činile su zasebnu ligu (carska Rusija znatno je zaostajala). Tijekom 19. stoljeća, Britanija je razvila nenadmašnu globalnu mrežu za trgovinu knjigama, oslanjajući se na narode Britanskoga carstva koji su žudjeli za pisanom riječi, dok je Njemačka stekla impresivan ugled na polju izdavaštva znanstvene i tehničke literature.
Njemačka je proizvodila tri puta više knjiga od Britanije: njemačke su izdavačke kuće 1910. objavile 31.281 izdanje, naspram britanskih 10.804. Sjedinjene Američke Države imale su 13.470 izdanja, što je značilo 146 izdanja na milijun stanovnika, dok je u Njemačkoj taj broj iznosio 481. Njemačka je bila knjiška nacija pa je s takvim alatom na raspolaganju nacistički režim mogao u potpunosti iskoristiti knjižarsku industriju za provođenje političkih i društvenih planova.
Brod-knjižnica za njemačke trupe. "Sjeverna Europa – Plutajuća knjižara na bojišnici", Willy Rehor, 1943. (Fotografija: © Bundesarchiv Bild 101I-114-0069-20)
Napredak njemačkih trupa na istočnom i zapadnom bojištu pratila je i vlastita knjižarska služba, Frontbuchhandel, koja je vojnicima na okupiranim područjima, od Norveške do Ukrajine, servirala ideološku i zabavnu literaturu. Bile su to zlatne godine njemačkog izdavaštva: 1940. godine tiskano je 242 milijuna knjiga, a već 1941. broj raste na vrtoglavih 342 milijuna primjeraka. Izdavački procvat nastavio se bez zastoja sve do 1943., jer se, kako je Goebbels primijetio u veljači 1942., "sve što je u ponudi smjesta rasproda". Najponosnija, najvažnija i najveća europska izdavačka industrija sravnjena je do 1945. sa zemljom. Milijuni primjeraka "Mein Kampfa", nekoć izloženi u svakom domu, tada su u razorenim njemačkim gradovima služili kao ogrjevno sredstvo.
Većina etabliranih britanskih izdavača, piše Pettegree, izašla je iz rata u boljem stanju nego što su u njega ušli. Osobito je to vrijedilo za najnovijeg i među drugim izdavačima krajnje nepoželjnog člana izdavačke zajednice: Penguin Books u vlasništvu Allena Lanea, izdavača koji je nudio suvremene beletrističke i publicističke naslove u mekom uvezu. Penguin nije izumio knjigu s mekanim koricama. Meki je uvez, na ovaj ili onaj način, bio prisutan u izdavaštvu još od rođenja tiska 1450-ih, kada su se sve knjige prodavale bez koričenja. U tim ranijim razdobljima, kupci bi svoje nove knjige nosili knjigoveži, gdje su ih mogli uvezati po želji, bilo pojedinačno ili kao zbirke sastavljene od različitih naslova.
Allen Lane (fotografija preuzeta iz knjige)
Za cijenu jednog romana tvrdih korica moglo se dobiti petnaest Penguinovih naslova. Denis Argent, bivši novinar, a u vrijeme Drugog svjetskog rata vojnik u neborbenoj jedinici stacioniranoj u Bedfordu, posjetio je u studenom 1941. knjižaru kako bi kupio Labour Monthly i British Worker, no zgrozio se ugledavši Pelican izdanje knjige J. B. S. Haldanea, "Science in Everyday Life": "Usprkos dobrom sadržaju, ovo je vjerojatno najjeftinije Penguinovo izdanje do sada – tanašne, mutne stranice, razmazan tisak i loš uvez. Zaključio sam da bi tih šest penija bilo bačeno u vjetar, jer u knjižnici vjerojatno mogu posuditi dobro otisnuto i čitko izdanje tog istog naslova."
Argent je inače bio strastven čitatelj Penguiovih izdanja: za one koji su mnogo čitali, isplativost je bila i više nego očita. Bestseler Ernesta Hemingwaya "Kome zvono zvoni" objavljen je 1941. godine po cijeni od 9 šilinga. Cijena je predstavljala značajan izdatak u usporedbi s Penguinovim izdanjem mekih korica, koje je stajalo samo 6 penija, otprilike koliko i kutija s dvadeset cigareta.
Dvadeset primjeraka Hemingwayeva hita nije predstavljalo golem financijski udarac za okružni knjižnični sustav, ali za istovjetni se iznos od 9 funti i 10 šilinga moglo kupiti 380 Penguinovih knjiga, odnosno 253 nakon što je njihova cijena porasla na 9 penija (što nije imalo vidljivog utjecaja na prodaju).
U dva svjetska rata uništeno je mnogo knjiga. Službeno istraživanje, provedeno nakon završetka rata, utvrdilo je da je Italija izgubila oko dva milijuna knjiga, što je iznenađujuće malena brojka s obzirom na intenzitet i trajanje borbi na talijanskom tlu. Još je značajniji podatak da je među njima bilo samo 376 inkunabula i 2315 knjiga iz šesnaestog stoljeća. Većina značajnijih gubitaka dogodila se za njemačkog povlačenja, poput uništenja 200.000 knjiga u napuljskim knjižnicama kada je zapovjednik Wehrmachta malo previše doslovno shvatio Hitlerovu naredbu da grad pretvori u "blato i pepeo".
"U podrumu Rasnog instituta u njemačkom Frankfurtu, kapelan Samuel Blinder lista jednu od stotina 'Saphor Tora' (svetih spisa), među knjigama pokradenim iz svih okupiranih zemalja Europe", 6. srpnja 1945. (Fotografija: Katalog nacionalnog arhiva 531306)
"Ako procijenimo skromni prosjek od petnaest knjiga po uništenom britanskom kućanstvu i dvadeset naslova u slučaju Nijemaca, poznatih kao ljubitelja knjiga kojima su određeni domoljubni naslovi poput 'Mein Kampfa' ionako bili obvezni, dobivamo ukupan zbir od 102 milijuna knjiga uništenih u britanskim i njemačkim domovima tijekom rata. Uz takve brojke, procjena od 100 milijuna knjiga izgubljenih u knjižnicama Sovjetskog Saveza, na čijem se tlu rat vodio četiri mučne godine, ne doima se pretjeranom. Kao protutežu gubitku od 500 milijuna knjiga u Europi, imamo zapanjujući podatak da su njemački izdavači u samo dvije godine, 1940. i 1941., izdali 584 milijuna knjiga", napominje autor.
* Tekst je originalno, u skraćenom izdanju, objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
