Piše Tanja Tolić
Monogamni smo, kažu antropolozi, postali prije deset tisuća godina. Kad su se muškarci umorili od lova na mamute, a žene od skupljanja bobica, lijepo su sjeli pored vatre i dogovorili se.
On je obećao da će ostati doma i da neće više danima i tjednima s dečkima lutati po savani. Ona je obećala da se više neće smucati po šumi i da će konačno priznati tko je otac maloga. Lutanje je, realno, izmorilo i jedno i drugo. Ili, kako bi to rekla Erica Jong, koja nas je sve, pomoću seksa, izliječila od straha od letenja, “na kraju, okrećemo se monogamiji. Ne iz morala, nego iz iscrpljenosti”.
Monogamija, taj stup zapadnoga društva, zajednica oko koje je izrasla moderna civilizacija i, još više, praktična ekonomija, već je neko vrijeme u ozbiljnoj krizi. Istraživanje iz 2001., objavljeno u The Journal of Family Psychology, otkrilo je će između 20 i 25 posto svih Amerikanaca u braku imati i seksualnu vezu sa strane. Drugo istraživanje, koje je 2010. godine provelo Čikaško sveučilište, pokazalo je da je 14 posto žena i 20 posto muškaraca koji su bili u braku prevarilo barem jedanput svoje partnere.
I s ove strane oceana, sve je više-manje isto. Ispitivanje Pulsa i Slobodne Dalmacije iz 2007. pokazalo je da je više od 40 posto ispitanika poznavalo nekoga tko je u posljednjih godinu dana prevario svog partnera. Riječ je o klasičnom trik-pitanju, jer kad ljude pitate direktno da li bi prevarili svog partnera, kao što je to učinila agencija Metron/Ventura za Večernji list, ljudi će lagati, pa će ih svega 6,7 posto priznati da bi počinilo preljub.
Ta dvostruka mjerila, ne samo u Hrvatskoj koja se voli pretvarati da je tradicionalna katolička zemlja, upravo su ono što brine kolumnista Dana Savagea i sociologinju Judith Stacey. Njih dvoje uzbunili su “pravovjerne” u Americi, tvrdeći da monogamija nije niti prirodna, niti lagana, i da je možda vrijeme za drugačiji pristup. Možda je vrijeme za iskrenost.
Vodeći američki kolumnist koji piše o seksu, Dan Savage, već dvadeset godina tvrdi da je monogamija – teška. Mnogo teža nego što se usuđujemo priznati na glas, pa je možda, kaže, vrijeme da artikuliramo novu seksualnu etiku koja je utemeljena u realnosti, umjesto da nastavljamo graditi mit o romantičnoj ljubavi i, slijedom toga, monogamnom braku.
U svojoj kolumni naziva Savage Love (igra riječima koja aludira na njegovo prezime, ali i značenje pojma “savage”, divlji), kolumnist kaže kako vjeruje da je monogamija ispravna za mnoge parove. No jednako tako vjeruje i kako je naš stav prema njoj, kao i općenito naš odnos prema seksualnosti, neiskren. Nekim ljudima, smatra, potrebno je više od jednog partnera. Protiv naših nagona ne možemo se boriti, stoga bi za takve ljude, ako su u braku, bilo mnogo bolje da priznaju istinu svojem partneru – kod nekih će to spriječiti preljub; kod nekih će odvesti u preljub, ali dopušteni. Fleksibilniji stav o braku možda je upravo ono što treba zajednici, jer ako monogamiju - umjesto iskrenosti, radosti ili humora - uzimamo kao najvažniji faktor uspješnoga braka, onda postavljamo nerealna očekivanja. A to mnogo više obitelji uništava nego što ih gradi ili spašava.
Slično rezonira i sociologinja Judith Stacey, koja je deset godina provela proučavajući “alternativne” veze. Rezultat je nova, po mišljenju kritike fascinantna knjiga naziva “Unhitched” (Nevezani), u kojoj dokazuje koliko je, za neke ljude, težak i nestabilan zapadnjački romantičan ideal o bračnoj monogamiji. Stacey ne savjetuje da odustanemo od monogamnih brakova niti da se “otmemo” tradiciji u ime slobodne ljubavi. Dapače, ne preporučuje nemonogamiju kao neki novi društveni program, nego kao opciju koja će biti društveno prihvatljiva.
“Monogamija nije prirodna, ali i nemonogamija nije prirodna. Ono što je prirodno jest – raznolikost. Ljudi bi trebali biti iskreni u vezi toga što žele i stupati u veze s ljudima koji žele slične stvari i imaju slične ciljeve. Ideja je da date zavjete koje doista možete održati i da budete spremni na to da vas život možda može odvesti u smjeru u kojem ćete morati iznova pregovarati oko tih zavjeta. Ako se ljudima ‘dopusti’ da obećaju samo ono što mogu održati, mislim da će onda na svijetu biti mnogo manje varanja”, napominje Stacey u knjizi.
Ako je monogamija uistinu tako teška kako tvrde Savage i Stacey, zašto je onda monogamna zajednica i dalje naš prvi izbor? Zapravo, zašto i dalje obećajemo da ćemo biti vjerni, kad je svatko od nas barem jednom u životu prevario i bio prevaren? (Ako ste sad viknuli: “Ja nisam!”, prestanite lagati. Nevjera je i kad maštate o nekom drugom, a troje od četvero Hrvata mašta o preljubu.)
“Monogamija ima neko pokriće čak i u biološkom svijetu, iako je, gledajući isključivo biološki, dobro da se geni što više razmjenjuju. Ako pogledamo životinje, vidimo da se ljubav, u smislu snažnog emocionalnog vezivanja, pojavljuje s vrlo jasnom biološkom logikom – a to je odnos između majke i mladunčeta. Ta evolucijska psihologija pokazuje nam da je živo biće veoma kompleksno, pa mu treba puno vremena da odraste. U slučaju čovjeka, biološko odrastanje traje do postizanja pune zrelosti – 12, 13 godina, pa je potrebno da se majka čvrsto veže za odrastajuće mladunče, kako bi ga zaštitila i kako bi mu pomogla da preživi. S obzirom da je majka toliko vremena okupirana mladunčetom, onda se tu pojavljuje i otac koji u svemu tome pomaže. Tako se pojavljuje i čvrsta emocionalna veza između odraslih muških i ženskih jedinki”, objašnjava nam srpski psihoterapeut Zoran Milivojević, inače i autor dviju, u Hrvatskoj iznimno uspješnih knjiga, “Formule ljubavi” i “Emocije”.
U socijalnom smislu, monogamija, nastavlja Milivojević, ako se suprotstavi poligamiji, jest i najpravednija, jer garantira da će svatko imati dijete. Ako bismo i ovdje primijenili primjer sa životinjama, onda je bolna, ali realna činjenica da alfa-mužjaci, najsnažniji i najsposobniji primjerci muškoga roda, u poligamiji imaju apsolutnu dominaciju – ne samo da u čoporima u kojima vladaju imaju pravo odabrati ženku, nego su sve ženke njihove.
Toliko o biologiji. Sada dolazi na red psihologija koja je zapravo zakomplicirala stvari. “Ljudsko društvo možemo staviti u dvije životne zone. Jedna je životna zona preživljavanja, a druga je životna zona kvalitete života. Kad ljudi teško žive, onda su pravila između njih čvrsto definirana – to je naše podneblje prije stotinjak godina. Razvodi nisu postojali, brakovi su bili često dogovorni. Danas je nama, kad to gledamo, strašno. A strašno nam je jer mislimo da tada nije bilo ljubavi, no svakako je bilo i ljubavi, a i puno djece. Ono čega nije bilo, nije bilo zaljubljivanja, a to nama nedostaje. Zapadna civilizacija je zatrovana mitom o ljubavi koja donosi sreću i užitak, pa onda tako i biramo. Do krize monogamije i, općenito, emotivnih veza, došlo je jer partner ima promijenjenu funkciju. On sad više nije netko tko mi pomaže da preživim i podignem djecu, to je sada osoba koja mi treba stvoriti ugodu, koja mi treba pomoći da ostvarim što više svojih potencijala i onda veze između ljudi postaju nestabilne. Zaljubljenost, znate, nije prva faza ljubavi, nego prva faza razočaranja. (Čar’ je magijski postupak izazivanja stanja opijenosti – bili smo očarani, začarani drugom osobom. Zato zaljubljenost mora proći”, objašnjava nam Milivojević.
Mit o zaljubljenosti počinje, objašnjava nam Milivojević, negdje u 10. stoljeću s arapskom ljubavnom poezijom. Žene su bile odvojene od muškaraca koji su maštali o njihovoj ljepoti. Naime, odvojenost je nužna za zaljubljenost. Povijesno gledajući, priča o romantičnoj ljubavi nastavlja se s trubadurima, no tek s pojavom prvog masovnog medija - knjigama - i pojavom većeg broja pismenih ljudi, taj se mit o romantičnoj ljubavi proširio. Kako prolazi vrijeme, tako se mitovi multipliciraju. U romantizmu je ljubav morala biti nesretna da bi bila velika, a dokaz da je netko iskreno volio bio je tragičan kraj. S pojavom filma, i kolektivno nesvjesno postaje zatrovano tim sladunjavim pričama o sretnoj ljubavi. Ljudi više nisu željeli živjeti kao njihovi mame i tate, dakle nesretno, nego kao filmski junaci.
“Filmska ljubav razlikuje se od romantične po tome što ima sretan kraj. Ljudi su pokušali to ostvariti u svojim životima i nije išlo. Odrasla je čitava jedna generacija koja je gledala svoje roditelje kako se svađaju i koja, na neki način, ne vjeruje u ljubav. Sad je dosta prisutan narcisoidni model ljubavi, u kojem ljudi koristi jedni druge kao objekte”, objašnjava psihoterapeut. “Danas je bitno što drugi meni donosi”, pojašnjava. Tako se nekako, kaže, rodilo i ono što on, i mnogi drugi, nazivaju serijskom monogamijom.
Dakle, jesmo, vjerni smo, ali na određeno vrijeme – dok nas onaj drugi ispunjava. Kad zadovoljstvo prestane, krećemo dalje tražiti; naganjamo naš romantični mit. Neki ga naganjaju doslovce serijski – tako da započinju, prekidaju i opet započinju nove ljubavne veze; drugi ga naganjaju dok su u, naoko, monogamnoj vezi, odnosno prikriveno su poligamni – u braku su, a varaju. Naša civilizacijska greška, smatra Milivojević, jest što smo ljubav počeli doživljavati kao smisao života, a ona nije cilj, ona je sredstvo – koračamo kroz život povezani s drugima i pritom ne bismo trebali očekivati od ljubavi ono što nam ona ne može dati.
Okej. Ako ljubav nije smisao života, što onda jest? “Nije važno što želite od ljubavi, važno je što želite od života, to govorim ljudima. Onda je u sklopu toga pitanje kakvu ljubavnu vezu želite. Kad ljudima tako postavim pitanje, onda im se u glavi pojavi jedan mali scenarij – ljudi osvijeste želju da budu voljeni i pretvore ju u scenarij, a onda im je mnogo lakše definirati kriterije na osnovu kojih biraju ljude koji se mogu uklopiti u njihov život”, kaže Milivojević.
U takvom scenariju mnogo je lakše biti monogaman - kad su ljudi zadovoljni u svim važnim stvarima, zašto bi onda tražili dalje? “Ljudi se dezorijentirani u izboru partnera - muškarci gledaju kakvu žena ima stražnjicu, a žene kakva je muškarcima boja očiju. Naš je zadatak danas spojiti srce i mozak. To je izazov", kaže Milivojević. Kako spojiti to srce i glavu, pitamo ga. To još tražimo, odgovara on filozofski.
Odgovor možda ima Bruno Šimleša, po struci sociolog, no u javnosti mnogo poznatiji kao vodeći hrvatski autor duhovne literature. Šimleša je preklani objavio “Školu života”, jednu od najprodavanijih knjiga 2010., u kojoj nam je otkrio kako izgraditi sretan i ispunjen život, koji se ne bazira (primarno) na drugim ljudima. Nedavno je pak objavio svoju šestu knjigu, imena “Ljubavologija”, u kojoj je dekonstruirao mnoge mitove o ljubavi i vezama, ali dao i mnogo savjeta o tome kako spojiti tu glavu i to srce u ljubavnim odnosima.
Je li nam monogamija prirođena, pitali smo ga. “Smatram da nama kao ljudima, kao vrsti, gotovo ništa nije prirođeno, pa tako ni monogamija. Eventualno možemo govoriti o tome da su joj neki pojedinci više, a neki manje skloni. Smatram da je većina po prirodi monogamna, a ima pojedinaca koji su po prirodi poligamni i za njih je pametno istražiti taj dio svog identiteta. Ne bi trebali odustati od toga samo zato što tim životnim stilom ne zadovoljavaju važeću društvenu normu”, odgovara.
I takvi, poligamni ljudi, uvjeren je, mogu ostvariti sretnu ljubavnu vezu, ukoliko poštuju ista pravila kao i monogamni ljudi - za sretnu vezu je bitna ravnoteža primanja i davanja, visok stupanj kompatibilnosti između partnera te iskrenost.
No Šimleša, za razliku od onih koji nariču nad težinom monogamije i dosadom koja se lako uvuče, vjeruje da se jednoj osobi može biti vjeran. “Svakako nije jednostavno i svakako ne uspijeva mnogima, ali je itekako moguće. Ako smo vjerni sebi i ako nađemo osobu koja je vjerna sebi, i uz to smo dovoljno kompatibilni, možemo ostvariti sretnu vezu”, objašnjava.
Kako? “Mislim da je bitno razdvojiti dvije kategorije ljubavnih odnosa. Recimo, imam nekoliko ljubavnih platonskih odnosa, ali samo jedan ljubavni seksualni i po uobičajenoj definiciji, ja sam monogaman. Mislim da je zdravo imati više ljubavnih odnosa u smislu da smo intimni s mnogo ljudi ili pojava. Tako imam ljubavni odnos s prijateljima, kćerkicom, idejama, pisanjem, zorom... i to su sve platonski ljubavni odnosi. Ljubavni su zato što dijelimo nešto intimno i zato što se predajem u potpunosti. S druge strane, lako mi je biti monogaman jer moja partnerica zadovoljava sve moje emocionalne, spoznajne i seksualne potrebe. Često se, pogotovo u duhovnoj literaturi, pojavljuje ideja da je poligamija odraz razvijenije svijesti što smatram apsurdnim, tim više zato što se prečesto koristi kako bi ‘duhovni učitelji’ opravdali svoj seksualni egzibicionizam i nesposobnost posebne posvećenost jednoj osobi. Mislim da su i poligamija i monogamija jednako prirodne i jednako lagane, ili teške, ako poštujemo ono što jesmo, no taj se životni stil ništa ne govori o našoj ‘duhovnoj razvijenosti’, već o našem karakteru. Ja ću tako uvijek ostati monogaman, jer sam jednostavno takav”, kaže Šimleša.
Na primjedbu kako su mnogi kritični prema monogamiji jer smatraju da donosi dosadu, odgovara kako je fizička strast samo jedan od bezbroj načina razmjenjivanja strasti, pa slijedom toga niti monogamija ne mora uzrokovati dosadu. “Dosada se ne javlja prvo u spavaćoj sobi, nego u dnevnom boravku u kojem prestanemo komunicirati, razmijenjivati sve ostale oblike strasti, upoznavati se... Dakle, ako monogamiju ne shvatimo kao naredbu da imamo samo jedan ljubavni odnos, nego samo jedan seksualni, a uz to shvatimo da je fizička strast samo jedan od oblika strasti, možemo imati trajnu, ispunjavajući i nadasve zabavnu ljubavnu monogamnu vezu”, ponavlja.
Ako vas je, nakon svega, pomalo zaboljela glava od zadatka koji je pred vama - jer ste odlučili biti monogamni, iako monogamija (ipak) nije laka - sjetiti se Warrena Beattyja. Poznati američki glumac i zavodnik svojedobno je rekao sljedeće: “Za brak je potreban izniman talent. Otprilike, nešto kao gluma. Za monogamiju morate biti genij”. Beatty je znao o čemu govori jer je, po procjeni njegova biografa Petera Biskinda, spavao s čak 12.775 žena.
No... Čak i očito promiskuitetni Warren na kraju je, kad je dobro promislio i odobrao, uspio postati “genijalan”. Već gotovo dvadeset godina je u braku s glumicom Annette Bening, s kojom je dobio i četvero djece.
ALTERNATIVNI POGLED A što ako niste rođeni kao monogamna osoba? Rješenje je, možda, višeljublje
Adrian Predrag Kezele: U ljubavnom sam odnosu s tri žene i on je ravnopravan za sve
Adrian Predrag Kezele hrvatski je primjer onoga što bi se moglo nazvati poligamistom. Ne u doslovnom smislu, da je u braku s nekoliko žena, iako ne bi imao ništa protiv ozakonjenja takve zajednice, nego u smislu da zadnjih 15 godina živi u odnosu s nekoliko žena istodobno. Preciznije, u ovome je trenutku u odnosu s tri žene. Za takav odnos ima i poseban naziv - višeljublje.
Sve žene znaju za one druge jer to je, kaže, osnova odgovornog višeljublja - sve karte su uvijek na stolu. S niti jednom od te tri žene ne živi, jer im tako za sada odgovara. Ne može reći niti za jednu od tih žena da mu je draža, da ima “prioritet” pred drugima, jednostavno zato što je svaki odnos drugačiji i ne postoji rangiranje.
“Ušao sam u odnos s drugim osobama jer se javila ljubav! Ljubav i zreli odnos nisu zasnovani na zadovoljavanju potreba niti dobivanju nečeg što nemate na drugoj strani. Takva pretpostavka izvire iz jednoljubne paradigme koja pretpostavlja da ćete ostati s jednom osobom ako ona zadovoljava sve ili barem većinu vaših potreba. Ako želite ući u drugi odnos zato što nešto nedostaje u pravom - radije nemojte! Tek kad su savršeno zadovoljni ponajprije sami sa sobom, a zatim i s odnosom u kojem su, višeljubni mogu osjetiti i dopustiti proširenje odnosa na druge osobe”, odgovara.
Da li, ako želi stupiti u odnos s još jednom ženom, Kezele od onih s kojima je već u vezi mora tražiti dopuštenje? “Da, iako ja to ne bih nazvao ‘dopuštenjem’, barem ne u fazi razvijenog višeljublja. U početku, kad se partneri još možda bore s ljubomorom, svakako je traženje ‘blagoslova’ drugih partnera nužno. No, to znači i da nema afera, nema preljuba, nema skrivanja i tajnih radnji”, objašnjava i dodaje kako višeljublje podrazumijeva i da njegove partnerice mogu imati više partnera.
O svom iskustvu višeljublja, Kezele, autor više od 30 knjiga i duhovni učitelj, napisao je i knjigu naziva “Ljubav - više nije previše”. Za potrebe knjige proveo je i anketu među 400 ljudi koja je potvrdila ono što on smatra očiglednim: većina ljudi (oko 70 posto), podjednako muškaraca i žena, tijekom života osjeća ljubav prema više osoba istodobno, a oko 40 posto ih se odlučuje za preljub. Kezele smatra kako bi sve to moglo biti drugačije da se prihvati ideja višeljublja nasuprot prevladavajućoj, deklarativnoj monogamiji. To ne znači da je a priori protiv monogamije.
“Ne vjerujem da se istinski monogamna osoba ikad može zasititi svoje ljubavne veze s odabranim partnerom. Ali, ako po svojim značajkama niste monogamni, onda vam je uzalud truditi se! Prednost jednoljublja mogla bi biti u tome što je jednostavnije i manje zahtjevno, pa stoga ne traži toliko emocionalne zrelosti i rada na sebi kao što to traži višeljublje”, smatra.
Podijeli na Facebook
