LGB obitelji su, svaka na svoj način, sasvim neobično obične obitelji

Razgovarao Srđan Sandić
Fotografije Privatn arhiva

Znanstvenice, psihologinje Antonija Maričić, Marina Štambuk, Sandra Tolić i Maja Tadić Vujčić zaslužne su za prvo istraživanje u Hrvatskoj o LGB roditeljima, njihovim partnerima i djeci, kao i LGB osobama koje planiraju postati roditelji. Rezultate istraživanja pretočile su u knjigu “Ja nisam gej mama, ja sam mama“ koju je upravo objavila izdavačka kuća Jesenski i Turk.

Kako ističe jedna od recenzentica, Željka Kamenov: ”Intervjuiranjem LGB osoba koje su roditelji, kao i njihove djece i partnera-partnerica, prvi put je ostvaren znanstveni uvid u iskustva, doživljaje, karakteristike i dobrobit istospolnih obiteljskih zajednica u suvremenom hrvatskom društvu. Knjiga bi mogla biti referentna literatura za studente psihologije, sociologije i srodnih društvenih znanosti, ali i nezaobilazno štivo za sve stručnjake zainteresirane za empirijsko proučavanje te važne društvene problematike i kreiranje socijalnih politika u Hrvatskoj.”

Knjiga nam daje relevantan uvid za razumijevanje i suosjećanje koje omogućuje smanjenje socijalne distance prema raznovrsnim obiteljima, a pogotovo obzirom na niz neosnovanih pretpostavki ili osobnih vrijednosti i stavova koje kolaju medijskim prostorom, a na uštrb kojih su znanstveno utemeljene činjenice stavljene u zakutak.


* Postoji li ikakva specifičnost LGB obitelji u odnosu na normiranu, osim neinformiranog pogleda izvana? Što ste uočili? Koje predrasude ste morali maknuti i sa svog “znanstvenog oka“?

SANDRA: Ono što smo naglasili i na promociji knjige je to da u knjizi nećete naći na neke ekstravagantne i senzacionalističke priče obitelji, već da su to, svaka na svoj način, sasvim neobično obične obitelji. A naše predrasude… Htjeli mi to ili ne, na svakoga utječu određene predrasude koje su na nesvjesnoj bazi utkane u nas kroz društvo u kojem smo odrastali. Ono što je za nas bilo važno jest svijest o njihovom postojanju, to jest, znati da postoje u nama, iako na svjesnoj bazi ne vjerujemo u njih.

ANTONIJA: U našem uzorku očito je da je većina djece rođena u ranijim heteroseksualnim vezama, a ne u dugotrajnim istospolnim vezama. To znači da su te obitelji prolazile zahtjevno iskustvo razvoda roditelja i razdvajanja djeteta/djece i roditelja. Prema iskazima naših sudionica i sudionika, putevi do roditeljstva u istospolnim vezama u Hrvatskoj su vrlo izazovni, zato ni ne iznenađuje njihov mali broj.

MAJA: Neke od predrasuda koje smo prepoznale prije početka istraživanja je očekivanje fokusiranosti obiteljskog funkcioniranja i dinamike na seksualnu orijentaciju roditelja, s obzirom da živimo u društvu u kojem je to i dalje visoko stigmatizirana karakteristika.

MARINA: Kada govorimo o našem “znanstvenom oku“ opet se vraćamo na neke osobitosti kvalitativnog istraživanja. Pozicija istraživača u kvalitativnom istraživanju zahtjeva “empatičnu neutralnost“. A što to znači? Znači da mi kao istraživačice trebamo biti neutralne i ne procjenjivati odgovore sudionika prema nekim osobnim standardima i istovremeno biti osjetljive, susretljive, otvorene, pokazati poštovanje i empatiju prema sudionicima. Ovo je posebno istina kada istražujemo vulnerabilne skupine, duboko intimne i/ili bolne teme. Tada se istraživači trebaju voditi etikom brige, te po potrebi prekinuti prikupljanje podataka ukoliko ono izaziva preveliki stres kod sudionika.

Upravo ta subjektivna uključenost istraživača u kvalitativnim istraživanja navodi se kao njihova osobita dodatna vrijednost, ali i ističe važnost konstantne refleksije, opažanja vlastitih osjećaja i razmišljanja, razmjene tih iskustava s kolegama istraživačima te prikupljanje podataka iz više izvora.


* Možete li objasniti zbog čega je za LGB obitelj važno priznavanje bračnog statusa, a ne tek životno partnerstvo?

SANDRA: LGB obitelji trenutno imaju status “ugrožene skupine“, a taj status nose zahvaljujući tome što su im ugrožena osnovna ljudska prava. Što to znači? To znači da ne mogu uživati u istom statusu kao heteroseksualne osobe. Naime, u Hrvatskoj, bez obzira na donošenje Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola, gejevi, lezbijke i biseksualne osobe i dalje nemaju ista prava kao heteroseksualni parovi. Dakle, nisu ravnopravni. Neke odrednice koje ih čine neravnopravnima su nemogućnost umjetne oplodnje kao i nemogućnost posvajanja djece.

U našem istraživanju smo imali dirljivu priču gdje je biološka majka bila na službenom putu u inozemstvu, a u međuvremenu joj se dijete razboljelo. Partnerica je odvela dijete na Hitnu, međutim, osoblje je reklo da ne mogu izvršiti hitnu operaciju jer ima treba potpis roditelja ili rodbine u ovom slučaju. Situacija se riješila tako da je pozvana baka koja je dala potpis. Ono što je pogotovo tužno i zabrinjavajuće je dio gdje bi osoblje istog trena pomoglo djetetu da je samo ostavljeno ispred hitne jer bi tada bili obavezni poduzeti sve što mogu. Zvuči nevjerojatno i nadamo se da bi možda danas neka druga bolnica postupila drugačije.

MAJA: Osim toga, tu su i pitanja poreznih olakšica i nasljeđivanja. Dakle, postoji niz vrlo konkretnih razloga zbog kojih je važno omogućiti ista prava izvanbračnim i bračnim zajednicama, kako u istospolnim, tako i heteroseksualnim parovima.


* Vaše istraživanje pokrilo je različite puteve do roditeljstva LGB osoba. Djeluje gotovo nemoguće da LGB osoba posvoji dijete? Ili se varam?

ANTONIJA: Nažalost, nismo u istraživački uzorak uspjeli uvrstiti one istospolne zajednice osoba koje su posvojile dijete, iako za neke ženske parove znamo da su u tom procesu. Kod nas ne postoje mogućnosti posvojenja za istospolne parove. Međutim, ono što je moguće je da jedan od partnera posvoji dijete kao samohrani roditelj, i onda eventualno da nakon nekog vremena i sklapanja životnog partnerstva drugi roditelj - koji u međuvremenu ne bi imao apsolutno nikakvih roditeljskih prava i obaveza – naknadno zatraži partnersku skrb koja je predviđena Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola.

MAJA: Ipak u tome je važno napomenuti da Obiteljski zakon (NN 20/2015) pri posvojenju daje prednost – a to i praksa pokazuje – vjenčanim heteroseksualnim parovima, tako da je u Hrvatskoj zaista teško posvojiti dijete ako si samohrani roditelj. Sve u svemu, nije nemoguće, ali je iznimno teško, osobito gej muškarcima.


* Kako su kolege reagirali na vaše istraživanje? I kako to da nema muškaraca u timu, među vama? Malo provociram, ali me zanima.

ANTONIJA: Reakcije kolega i kolegica za sada su vrlo pozitivne, to se moglo vidjeti i u prepunoj dvorani na promocije naše knjige. Ipak, poznate su struje i u našim znanstvenim krugovima koje osporavaju bilo kakva istraživanja na ovu temu i rezultate koji idu u korist LGB osobama.

MARINA: Kolega psihologa je puno manje u usporedbi s kolegicama, rekla bih da ih je tek 5-10 posto. Nemamo nikakvo zanimljivije objašnjenje, nažalost.

MAJA: Cijela ideja o pokretanju ovog istraživanja je bila u trenucima kada se u medijima puno govorilo o LGB obiteljima te je bio i pokrenut Referendum o ustavnoj definiciji braka. Nas četiri smo sjedile i raspravljale o navedenim temama i iz znanstvenog gledišta komentirale kako se pozivaju na razna strana istraživanja pa smo došle do ideje da bi valjalo na znanstveni i stručan način vidjeti kakva je zapravo situaciji u Hrvatskoj.

SANDRA: Eto, ne bi rekle da je izostanak muških kolega namjeran, kada smo već kod diskriminacije... Isto tako, kao što je Marina rekla, ne možemo ignorirati činjenicu da je općenito mali broj muškaraca u humanističkim strukama – možemo iskoristiti priliku i ovako javno pozvati muškarce da se malo više priključe i uključe u rad s ljudima.


* Koje su, da tako kažemo “znanstvene zamke“ ovog istraživanja? Na koja pitanja je bilo najteže odgovoriti? Istražiti? I zašto?

ANTONIJA: Kada se govori o istraživanjima u psihologiji, mnogi će prvo pomisliti na kvantitativna istraživanja koja obuhvaćaju puno sudionika, jer ona ipak jesu znatno zastupljenija. Međutim ta istraživanja imaju sasvim drugi tip ciljeva od kvalitativnih i najčešće idu u smjeru generalizacije rezultata na cijelu populaciju. Kvalitativna istraživanja, kao što je naše, nemaju za cilj generalizaciju rezultata. Naše istraživanje imalo je za cilj ostvariti dubok, cjelovit i detaljan uvid u osjećaje, iskustva, i potrebe LGB osoba koje su roditelji, njihovih partnera i djece kao i LGB osoba koje bi željele postati roditelji.

Dakle, na osnovu našeg istraživanja ne možemo donositi zaključke o postojanju ili nepostojanju razlika između LGB obitelji i ostalih obitelji. Međutim, uzimajući u obzir da se ovakva istraživanja do sada nisu provodila u Hrvatskoj i malobrojnost populacije, provođenje kvalitativnog istraživanja je bila jedina znanstveno opravdana mogućnost, a koja nam je pružila stjecanje novih znanja i razumijevanja bez polaznih pretpostavki.

MARINA: Mnogi podcjenjuju kvalitativnu metodologiju, smatraju je nedovoljno znanstveno valjanom i dovode u pitanje objektivnost istraživača. Istina jest da se proces kvalitativnog istraživanja odvija kroz intenzivnu interakciju sudionika i istraživača, i da, donosi sa sobom određenu vrstu subjektivnosti i višestruke uloge istraživača. Zbog toga je važno ozbiljno pristupiti odabiru metoda prikupljanja i obrade podataka, te etičkim izazovima koji se mogu pojaviti.

Na primjer, raspodjela statusa i moći u odnosu istraživača i sudionika jedno od važnih pitanja u provođenju kvalitativnih istraživanja. To je osobito važno u istraživanjima s djecom jer ona mogu biti sklona iskrivljenom predočavanju vlastitih iskustava kako bi bila što više u skladu sa svjesno ili nesvjesno prenijetim očekivanjima istraživača.

Upravo radi toga, primijenile smo preporučene strategije za smanjivanje statusnih razlika između sudionika i istraživača kao što su prilagodba izražavanja (korištenje izraza koji koriste i sudionici), traženje dodatnog dopuštenja za korištenje pojedinačnih izjava sudionika i slično. U konačnici, na temelju raznolikosti prikupljenih podataka i niza različitih iskustava i stavova o kojima izvještavaju sudionici i sudionice, možemo pretpostaviti da naši osobni stavovi nisu u većoj mjeri interferirali u proces prikupljanja podataka.

MAJA: Još jedna zamka, ili bolje rečeno izazov, u provođenju istraživanja bilo je regrutiranje sudionika, osobito kada je riječ o gej očevima i trans* osobama koje su roditelji. Za gej parove postupak posvojenja ili potpomognute oplodnje puno je kompliciraniji i teže ostvariv nego za lezbijske parove pa je u usporedbi s lezbijskim parovima i manje planiranog roditeljstva među gej parovima. Uz to, gej očevi češće su izloženi društvenim predrasudama i stigmatizaciji, što može izazvati tjeskobu i strah od prepoznavanja i negativnih reakcija uže i šire okoline pa u konačnici i do nespremnosti za sudjelovanje u ovakvim istraživanjima.

Planirale smo uključiti i trans* osobe koje su roditelji, ali unatoč našem velikom trudu i upornosti u slanju poziva na sudjelovanje u istraživanju diljem Hrvatske tijekom regrutiranja sudionika do njih nismo uspjele doći.