Razgovarala Tanja Tolić
U ljeto 1566. godine, u Dardi, Hamza-beg u samo sedamnaest dana, uz pomoć 25 tisuća ljudi, izgradio je veličanstveni most koji su u to vrijeme nazivali osmim svjetskim čudom. Turski most, kako će ostati zapamćen u povijesti, a koji je spajao Osijek i Dardu, sagradio je po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog. Taj most, odavno srušen, okosnica je povijesnog romana "Turski most" koji je Ljiljana Šapić napisala i sama objavila prije tri godine.
U uzbudljivoj priči smještenoj u turski Osijek, isprepliću se stvarni i fiktivni događaji i osobe. U trenutku kad Hamza-beg izgradi most, u Osijek dolazi Marija, bludnica i ubojica, s vrećicom dukata, "nagradom" sultana. Tako kreće priča koja će se protegnuti na više od stotinu godina i Mariju povezati s Jelenom koja se zove i Ajsun...
Ljiljana Šapić rođena je u Osijeku 1974. godine. Baš kao i Sulejmanov most, koji joj je poslužio kao inspiracija za roman prvijenac, i njezin život protezao se od Darde do Osijeka. Poput likova njezina romana, i ona je proživjela rat i krizu identiteta. Danas može reći da je u sebi pomirila nepomirljivo. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje i živi.
* Kako si došla na ideju da napišeš povijesni roman? Je li turski most, koji je povezivao Osijek i Dardu, široko poznata činjenica – uči li se o tome u školi, postoje li neke narodne priče ili legende koje se o njemu prepričavaju u Osijeku i Dardi?
– Prvo bih trebala reći da sam oduvijek željela pisati. Međutim, teme me nikada nisu dovoljno zainteresirale da im se doista posvetim. Činilo mi se da je u književnosti već sve rečeno i da bi moje riječi bile možda i nesvjesna kopija nečeg što sam već pročitala. No tada, prije desetak godina, u ruke mi je dospjela knjižica iz muzeja Slavonije "Planovi i vedute grada Osijeka" i točno se sjećam i danas tog trenutka kada sam pročitala kako je Sulejman Veličanstveni sagradio most od Darde do Osijeka, i kako sam znala da je to TO. Onaj trenutak kad znate da je to nešto što je čekalo vas, ili ste vi čekali to nešto.
Kako bilo, most i ja smo se "sreli" kao srodne duše. Smatrala sam da je to baš moja priča i nisam mogla dočekati da je napišem. Već tada su mi pred očima zaživjeli neki likovi i knjiga se zapravo počela pisati sama. O turskom mostu sam slušala kao mala od djeda, poznata je činjenica da je on postojao, u Dardi, završavao je negdje kod današnjeg jezera Đola – gdje sam zakopala "tajne" . Međutim, nikada se o njemu nije posebno govorilo niti učilo, bio je baš kao duša koja luta, njegova se prisutnost osjećala, ali tragovi su izblijedjeli.
* U kojoj mjeri je tvoj roman povijesno točan, a u kojoj mjeri je djelo fikcije? Drugim riječima, što si izmislila?
– Svi glavni likovi kroz koje se dočarao Osijek tog doba su plod moje mašte, izuzev naravno Sulejmana Veličanstvenog i Mehmed Paše Sokolovića. Međutim, neki likovi koji se spominju u romanu su doista bili dio Osijeka tog doba. Primjerice, negdje sam pročitala da je u Osijek dolazio Bartol Kašić, pa sam ga smjestila u sedmo poglavlje. U šestom poglavlju se spominje hajduk Luka Senjčević, čije ime sam također pronašla u povijesnim spisima, itd. Sve bitke su doista bile tada kada sam i napisala. Dakle, napravila sam neku mješavinu stvarnih povijesnih činjenica i likova i fiktivnih glavnih likova.
* Povijesni roman je vjerojatno jedan od najtežih žanrova za napisati. Jesi li se u pisanju služila povijesnim dokumentima, odlazila u arhive i knjižnice?
– Naravno. Činjenica da ga nisam pisala deset godina je upravo iz tog razloga. Trebalo je uzeti vremena za proučiti povijest. Također, gotovo da ništa nisam znala o islamu. Vjerojatno je došlo i do nekih grešaka, no ono što mi svakako u tom smislu ide u prilog jest to da sam kroz proučavanje povijesti shvatila da se ni povjesničari u mnogočemu ne slažu. Ono na što sam se referirala je iz povijesne građe. Najviše su mi od pomoći bile knjige "Srednjovjekovni i turski Osijek" Ive Mažurana i knjige Radovana Samardžića koje su mi dale uvid u događanja u regiji u to vrijeme, no i sve drugo na što sam naišla.
* Zašto ti je bilo zanimljivo baš to razdoblje hrvatske povijesti? Postoji li neka poveznica sa suvremenošću – nešto što povezuje 16. i 21. stoljeće, nešto što i današnji ljudi mogu, uvjetno rečeno, "naučiti" od ljudi tog vremena?
– Baš zbog tog koloriteta koji sam, nadam se, uspjela dočarati. Pokušala sam razmišljati kao što bi razmišljao svaki lik u knjizi, pokušavala sam shvatiti s kojim su se dvojbama borili, a to razdoblje je pred čovjeka stavljalo jako puno izazova, odluka pod pritiskom. A tu je i to pitanje različitih vjera. Opće je poznato da su u takvim situacijama ljudi mijenjali imena, vjere, nekad iz pragmatičnih razloga, nekada iz želje za pripadanjem.
Što se tiče dijela pitanja o tome mogu li ljudi ovog vremena naučiti nešto od ljudi onog vremena – mIslim da ljudi uvijek mogu naučiti od ljudi. Problem je u tome što ne uče. I to je zapravo i poveznica. Slabo se mijenjamo, slabo evoluiramo, kao da nas uvijek jednako vuku isti utezi. Kao da sami sabotiramo svoj rast.
* U romanu mi se jako svidjelo što zastupaš, da tako kažem, pomirbu među religijama i različitim kulturama. Je li to i jedna od glavnih poruka romana – da je jako bitno da naučimo prihvaćati druge i drukčije? Pri čemu likovima u tvojem romanu to nije lako, s obzirom da su u pitanju osvajači...
– U neku ruku to jest poruka romana. Naravno da su ljudi u potlačenom položaju ujedno i u nepovoljnijem položaju. Međutim, potrebno je razumjeti da među ljudima, bilo da su osvajači ili potlačeni – uvijek ima onih koji su čovječniji i onih koji to nisu.
Recimo, ono što je mene začudilo dok sam proučavala povijesnu građu, jest to da Sulejman nije vladao nad svima protiv volje naroda. Nekako mislimo da osvajači tako djeluju. Ne. On je imao svoje poklonike među plemićima, kršćanima na ovim prostorima. A isto tako i oponente. Dok sam to čitala, vidjela sam ljude koji se svađaju, vuku za svoje vlastite interese i pomislila kako se do danas stvari nisu bitno promijenile.
* Koliko ti je obrazovanje psihologa pomoglo u kreiranju likova? Meni su kao čitatelj bili jako uvjerljivi, jako živi.
– Vjerojatno je doprinijelo, dominira psihološka karakterizacija, mada mislim da su uvjerljivi jer sam ih ja doista doživljavala kad sam pisala. Živjeli su u meni i kroz mene. Svaki lik bi imao još puno toga za reći, ali ja sam ih htjela prikazati samo u ključnim trenucima. Kao kad na pozornici reflektor osvijetli jednog glumca da naglasi monolog, tako sam ja osvijetlila one dijelove likova za koje sam smatrala da su važni.
* Na poleđini romana, u biografskoj bilješci, stoji rečenica: "Poput likova njezina romana, i ona je proživjela rat i krizu identiteta. Danas može reći da je u sebi pomirila nepomirljivo." Kako se u sebi pomiruje nepomirljivo? Na to slobodno možeš odgovoriti i kao spisateljica i kao psiholog. I, pomaže li književnost da pisac u sebi pomiri nepomirljivo?
– Pomiriti "nepomirljivo" u sebi je proces. Čovjek sam sebe upoznaje cijeli život. Nekada se slika onoga tko bismo željeli biti i onoga tko doista jesmo ne slaže. Nekada nas situacija natjera da se ponašamo protivno svojim dubokim vjerovanjima, a to su sve bolni procesi i teške odluke koje donesemo svjesno ili nesvjesno.
Ja sam doista proživjela krizu identiteta, jer rat je došao kad sam bila u formativnoj fazi, tek 17 godina. Sve u što sam dotad vjerovala se srušilo i trebalo je graditi sebe na novim temeljima. Ratno stanje za moj identitet nije bilo plodno tlo. To je u tom identitetskom smislu bio period krize ili stagnacije. Bila sam zarobljena u sebi i nisam mogla dalje na zdrav način dok nije počeo mir.
Identitet je kao mozaik, sastoji se od bezbroj pločica koje čine jedinstvenu šaru, no na našim prostorima se on određuje počesto samo na osnovu nečije nacionalne pripadnosti. U tom sam smislu pomirila nepomirljivo u sebi – nisam prezrela ni svoju nacionalnu pripadnost ni svoju domovinu, u vremenu kad se od čovjeka baš to očekuje.
* Iako je radnja romana smještena na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće – u vremenu kad žene nisu imale ni pravo glasa, a ni pravo na slobodu odlučivanja i bivanja – dominiraju ženski likovi. Žene imaju jako veliku ulogu u tvojoj priči. Zašto je tako?
– Da, u pravu si. One su i heroine i tragičarke. A tragedija je u tome što u svakom vremenu – mi možemo sve preživjeti. Žene u sebi imaju nevjerojatnu snagu. Čak i u slabosti. Ja sam tu snagu i sama osjetila bezbroj puta kod žena u mojoj okolini, a i kod same sebe. Mislim da tu snagu svaka žena treba osvijestiti i njegovati kao neotuđivi dio sebe.
* Koliko si dugo pisala roman i što su ti bili najveći izazovi u pisanju?
– Samo pisanje je trajalo par mjeseci. Sjela sam i pisala dok nisam završila. Taj proces je bio nešto predivno. Izazov mi je bilo to što sam potpuno izvan te "struke". Nisam znala kakva bi trebala biti forma romana, koliko riječi bi trebao imati, ništa od tih tehničkih detalja, koji vjerujem, uz talent, pomognu da knjiga zadovolji i publiku i kritiku. No ja sam pisala instinktivno, iz svoje unutarnje potrebe, i napisala sam roman onako kako mi se sam složio u mislima.
* Iako si napisala povijesni roman, u tome si zbog jednog razloga jako suvremena – roman si, naime, objavila u vlastitoj nakladi. Kako je došlo do te odluke? Jesi li pokušala objaviti roman kod nekog izdavača? Što su bili najveći izazovi u samoizdavaštvu?
– Jesam. Čekala sam različite odgovore nešto malo više od pola godine, no ništa nije urodilo plodom. Gdje je bila dobra kritika – nije bilo interesa i gledalo se na isplativost, a naravno bilo je i opravdanih zamjerki. No, presudilo je to što sam shvatila da će mi se puno toga mijenjati ako i nađem izdavača, a to je za mene bilo ravno sakaćenju nečega što sam stvorila. Nečeg samo mog.
Razmišljala sam kako ni u jednoj umjetnosti ne dođe netko da se upliće u nešto što si stvorio, osim u pisanju. Tu se prekraja, dodaje, oduzima. Slikar kad naslika sliku to je to. Ne dođe nitko sa svojim kistom da još nešto doslika. U književnosti je to postalo standard. A zašto? Ja svakako želim učiti, biti bolja i u pisanju od sebe jučer, ali nekako nisam mogla zamisliti da moram mijenjati "Turski most". Ako se nađe zainteresirani izdavač, želim da knjiga ide tako kako sam je napisala, a sve kritike primam, no primjenit ću ih na nekim drugim pisanjima.
Što se samoizdavanja tiče, imam sreću da imam divne prijateljice. Moja prijateljica Mirjana je napravila kompletnu pripremu, ona je zaslužna za dizajn cijele knjige i korica, a ona i moje ostale prijateljice i sestra, mama skupile su novac da se knjiga tiska. To mogu zahvaliti njima, jer ja za to tada nisam imala sredstava.
* S obzirom da je roman objavljen prije tri godine, vjerujem da ga je dosad pročitalo dosta ljudi. Kako si, s obzirom da si roman objavila sama, došla do čitatelja? I kakve su njihove reakcije?
– Organizirala sam promocije u Osijeku, Čepinu, Dardi i Vukovaru. Ali i bez toga je knjiga nekako našla svoj put do čitatelja. Prošle godine mi je prijateljica poslala sliku iznajmljivanja moje knjige u osječkoj knjižnici i to me je obradovalo jer sam mislila kako knjigu čitaju samo oni koji su s njom imali direktni doticaj kroz promocije. Onda sam odnedavno počela objavljivati sadržaj romana i na Facebook stranici Turski most, što je također naišlo na zanimanje i odobravanje čitatelja. Ima puno zainteresiranih za knjigu, no bez izdavača je knjigu puno teže plasirati na tržište.
* Pišeš li nešto novo? I ako pišeš, ostaješ li u žanru povijesnog romana?
– Imam ideju svakako napisati osječku trilogiju. Iduća knjiga bi također pratila jedno povijesno razdoblje važno za Osijek. No trenutno me zaokuplja jedna druga, vrlo univerzalna tema – tema "prave" ljubavi, pa ću vidjeti hoće li me to dovesti do novog romana.
* Roman Ljiljane Šapić "Turski most" možete kupiti na sljedećem linku:
www.knjizaranova.hr/index.php/turski-most/
Podijeli na Facebook
