Ljudska povijest emocija: od komešanja do živih osjećaja

Piše Dražen Lisak

U šestom stoljeću bizantski povjesničar Prokopije napisao je osam knjiga panegirika caru Justinijanu kao velikom ratniku i  dodao tome još knjigu panegirika o caru kao velikom graditelju. Panegirici su bili naravno namijenjeni javnosti, osobito carevu egu. No Prokopije je potajice napisao i "Tajnu povijest" u kojoj je Justinijana prikazao kao zlo i prijezira vrijedno ljudsko biće. "Tajna povijest" objavljena je, naravno, tek nakon careve smrti.

Zašto je to važno za naš prikaz djela "Ljudska povijest emocija" Richarda Firth-Godbeherea? Dodirna točka su emocije. Prokopije je možda prvi povjesničar koji se u "Tajnoj povijesti" manje bavio povijesnim činjenicama, a više duševnim stanjima glavnih protagonista povijesti koji uvelike stvaraju činjenice. Na sličan je način i Honoré de Balzac vidio svoju ulogu kroničara društvenog života – nije se bavio činjenicama poput povjesničara već "tajanstvima ljudskog srca koje povjesničari zanemaruju". U tom smislu nam i Firth-Godbehere u svojoj knjizi koju je 2023. objavila Školska knjiga, a preveo Vedran Pavlić, otkriva "tajnu" ulogu emocija koje obično u povijesnim radovima ostaju skrivene iza povijesnih činjenica, iako emocije možda imaju i presudnu ulogu pri stvaranju tih činjenica. Već samo zbog toga knjiga plijeni pažnju.

Djelo Firth-Godbeherea pravi je "mali" intelektualni pothvat. Iako knjiga broji svega 276 stranica, njezin se vremenski raspon proteže od stare Indije i Grčke sve do suvremenog doba i pokušava zaviriti u budućnost. Na početku knjige autor nas informira kako je njegovo djelo dio rastuće znanstvene discipline nazvane povijest emocija. Ukratko, radi se o poimanju ljudskih osjećaja kroz povijest i o aktivnoj ulozi koju su emocije imali pri stvaranju povijesti.

Pritom je središnji koncept takozvani emocionalni režim. Emocionalni režim je naziv za "očekivana emocionalna ponašanja koja nam nameće društvo u kojemu živimo". Primjer kojim autor ilustrira pojam emocionalnog režima ponašanje je kabinskog osoblja u avionu. Od stjuarda i stjuardesa u avionima očekujemo da budu "ljubazni i susretljivi prema putnicima, koliko god oni možda nepristojni bili". Za upućivanje ljubaznih osmijeha prema nekome tko ti "krv vadi na slamčicu" potreban je veliki napor. Taj napor se u teoriji emocionalnih režima naziva emocionalni rad. Za rekuperaciju od emocionalnog rada potrebnog da bi se održao poželjni emocionalni režim služe pak emocionalna utočišta. To su "mjesta na kojima možemo dati oduška svojim emocijama". Na primjer, to su hotelski barovi u kojima kabinsko osoblje svojim kolegama može ispričati sve ono što ne smije reći nepristojnim putnicima. Autor navodi još i emocionalne zajednice koje naznačuju, primjerice, razlike u ponašanju dviju obitelji.

Ovi primjeri na društvenoj mikro razini jasni su i kao takvi dobri. Ipak, čitatelj će možda imati poteškoća sa shvaćanjem temeljnih pojmova jer se u ostatku knjige pojam emocionalni režim koristi na makro razini. Tako navodi primjer "kršćanskog emocionalnog režima" koji je sveti Augustin svojom doktrinom božanske ljubavi nametnuo mileniju koji će uslijediti nakon njegove smrti. Autor tvrdi kako je taj emocionalni režim zaslužan što su europski vitezovi krenuli u križarske ratove. Primijenjen na mikro razini kabinskog osoblja koncept je kristalno jasan, no bilo bi korisno dodatno obrazložiti kako emocionalni režim djeluje na makro razini cijelog društva te određuje način na koji ljudi jedne epohe misle i osjećaju. Korisno bi bilo i da je autor precizno razjasnio koja je razlika između pojma emocionalni režim i primjerice pojma Zeitgeist, kojim se obično označava duh vremena određene epohe.

S druge strane, uvođenje emocija u pojašnjavanje važnih povijesnih događaja i prekretnica osvježavajuć je i uzbudljiv pristup. Autor navodi kako su emocije poput straha, okusa, srama, gnušanja, srdžbe i sličnih utjecale na povijesne prekretnice u Japanu, Kini, Europi, na Bliskom istoku, u Južnoj Americi, Africi itd. Povijesni događaji iz perspektive emocionalnih režima čine se prisniji i razumljiviji nego kad se koriste konzervativnija objašnjenja kojima su emocije samo smetnja pri navodnim racionalnim analizama interesa i moći aktera. Dio knjige koji se bavi ovim historijskim pripovijestima čita se s guštom, kao povijesni roman.

U drugom dijelu knjige autor pokušava definirati što je to emocija. Navodi kako su znanstvenici osamdesetih godina dvadesetog stoljeća katalogizirali više od stotinu različitih definicija. Firth-Godbehere bolno je iskren kad priznaje da je od tada sve postalo mnogo kompliciranije. Prije nego što nam, na kraju knjige, ponudi svoju definiciju emocija, autor kreće od početka: od Platona i Aristotela čija razmišljanja o emocijama obilježavaju diskusiju sve do pojave Decartesa i Hobbesa u 17. stoljeću. Njih dvojica izbacuju koncept emocija iz "antičke" sfere u orbitu moderne znanosti.

Prema Platonovu mišljenju, emocije su vanjski podražaji koji remete naš duševni mir, našu unutarnju ravnotežu. Emocije su se, po njemu, odigravale u netjelesnim dušama; za Platona naše su duše bile stvarnost, a naša tijela samo njihove sjene. Tu razliku između prizemnosti tjelesnog i uzvišenosti duhovnog Platon jasno ističe u svojoj teoriji kontrole emocija. Platon nas podučava da stremljenje užitku i izbjegavanje bola više priliči životinjskoj duši nego ljudskoj. Ljudska duša trebala bi stremiti ka višim ciljevima, pa i po cijenu bola. Ne možemo se ponašati kao životinje, već zastati i razmisliti te koristiti božanski dio duše – logos. Taj put je put erosa, za razliku od boulesisa, "poriva prema ugodi lišenog razuma".

Ovdje se očito radi o drukčijem erosu od onog uvriježenog koji je povezan s bogom tjelesne ljubavi Kupidom. Platonov eros simbol je univerzalne ljubavi i temelj platonske ljubavi. Trijumf pobjede erosa nad niskim strastima ponašanje je Platonova učitelja Sokrata koji čeka pogubljenje u atenskom zatvoru. Sokratu prijatelji nude bijeg iz zatočeništva i spas od pogubljenja, no on savršeno kontrolira svoje osjećaje i sam ispija vrč otrova. Zato što smatra da je poštovanje zakona dobra stvar, a bijeg kukavičko pokleknuće pred životinjskim strastima preživljavanja. Svakako se slažem sa Sokratom da je poštovanje zakona dobra stvar, ali se bojim da bih ipak izabrao "pokleknuće pred životinjskom strasti preživljavanja". A vjerujem da bi mi se i Aristotel pridružio.

Aristotel je bio daleko pragmatičniji od Platona. Emocije nisu trebale služiti uzvišenim ciljevima poput "općeg dobra" već praktičnim stvarima poput retorike. Nije bilo potrebe zadovoljavati ciljeve više od osobne koristi koju dobivamo koristeći emocije kako bismo uvjerili sugovornike u to da smo dobri ljudi i da imamo pravo. Avangardnost te ideje je i više nego jasna. Danas nas u to pokušavaju uvjeriti gotovo svi i gotovo svuda, na televiziji, internetu, poslu i kod kuće.

No platonističko uvjerenje kako "niske" emocije poput žudnji treba kontrolirati i umjesto toga stremiti ka većem dobru, proteže se kao žilava duhovna poveznica kroz povijest euroazijskog mudroslovlja i bogoslovlja. I u hinduizmu središnji je koncept – žudnja. Dok drugi osjećaji funkcioniraju "od okoline prema mozgu", žudnja nastaje u mozgu odakle se odnosi prema okolini. U hindizmu – kako autor, po njemu točnije, naziva hinduizam – ispravna žudnja je dharma, prilično fluidan koncept koji označava slijeđenje svoje sudbine. Pri čemu nikako ne smijemo zalutati na put drugotne žudnje kame, gdje bi se naša duša mogla otrgnuti kontroli i udaljiti se od dharme, nama imanentnog puta samoostvarenja koji nas vodi k mokshi, ili žudnji ka samospoznaji. A što tek reći za budizam koji se želi odreći svih žudnji osim žudnje za odricanjem od svih žudnji?

Ljudska žudnja izgleda najviše žulja velike religije svijeta. Jahve i Alah naljutit će se i ako pojedemo ili obučemo nešto "pogrešno". Kršćanski Bog mršti se kad se prepustimo užicima ovoga svijeta umjesto da ga iskoristimo samo kao pripremu za beskonačni užitak. Odzvanja platonska jeka: tijelo je sjena, prizemna i nedostojna obmana. Duša nas vodi ka božanskom i uzvišenom, možda i najviše dok pati. A što to drugo znači za nas ljude nego da budemo na oprezu? Da pazimo što radimo. Da ne izazivamo vraga, pardon Boga! Stara izreka "dobar je strah kome ga je Bog dao" potvrđuje tu odgojnu komponentu. Trebamo se bojati i Jahve i Alaha. U knjizi autor opisuje kako je strah od Alaha motivirao Osmanlije da osvoje Konstantinopol i preimenuju ga u Istambul.

Da rezimiram, emocije u predmoderno doba svodile su se na komešanja, mreškanja u duši. Tim komešanjima nadijevala su se svakojaka imena poput sentimenata, afekata, humora, strasti itd. Moderni pojam emocija tek je trebao nastati. Kako je do toga došlo vidjet ćemo za trenutak. Najvažnije od svega bilo je susprezati mreškanja u duši koja su nastajala iz niskih pobuda i posvetiti se komešanju u višim sferama duha koje nas vodi k Božjoj radosti. Nije dobro sve što nas raduje, jer često to ne raduje Boga. A često ono što nas ne raduje, Njega raduje!

Suvremena teorija emocija počinje s velikim francuskim filozofom, Decartesom. René Decartes odgovoran je za razdjelnicu kojom je starije predodžbe o osjećajima skrenuo prema modernoj ideji emocija. Kao što sam već spomenuo, prije Decartesa baratalo se pojmovima poput mreškanja duše, patheu, strastima, afektima, sentimentima, humorima itd. Decartes je ove predmoderne pojmove povezao s tada popularnom teorijom o atomima.

"Vjerovao je da su sve strasti povezane s nečim što je nazvao emocija. Ta je riječ postojala već stotinjak godina prije Decartesa koji je živio i djelovao u prvoj polovici 17. st. Na francuskom i na engleskom jeziku značila je nešto poput 'komešanja' ili 'previranja' u tijelu." Previranja su izazivali atomi iz okoline koji su udarali u atome osjetila, a oni su pak izazivali reakciju sve do atoma "srca, krvi i drugih tjelesnih tekućina". Uslijed podražaja naše srce pokreće "e-mociju", engleski e-motion, pri čemu motion znači pokret. "E-mocija" je reakcija na izvanjski podražaj, u suprotnom smjeru, prema van. Ta reakcija našeg tijela dovodi do toga da osjećamo – crvenilo, drhtavicu, veselje itd. Dakle, po Decartesu, gibanja unutar našeg tijela izazivaju osjećaje koje mi pogrešno smještamo u dušu.

Decartesov suvremenik Thomas Hobbes napravio je idući korak ka modernom shvaćanju emocija. Njegovo postignuće je tim veće ako znamo da je Hobbes politički filozof koji je o emocijama pisao gotovo pa uzgred. Autor navodi kako su svi od Platona, preko budizma, do Tome Akvinskog, "niske" ljudske strasti poput žudnje za seksom ili imetkom smatrali lošima, "premda čine da se osjećamo dobro". S druge strane, bogobojaznost, bogoljublje i stremljenje ka uzvišenom dobri su, "čak i ako se zbog toga osjećamo loše". Sve do Hobbesa ljudski rod slušao je kako su strasti koje nam čine dobro – loše, a one koje nam čine loše – dobre su. Hobbes je prvi ustvrdio da je dobro ono što nam čini dobro.

Hobbes se dotakao emocija jer po njemu ljudi ne donose sudove temeljem argumenata već se ravnaju time stvara li im neki zaključak ugodu ili bol. Ostatak znate, to rezultira "ratom svih protiv svih", a ljudski život čini, parafraziram, kratkim i groznim. A jedini tko može spriječiti sukob ostrašćenih političkih suparnika vrhovni je monarh kojeg je nazvao biblijskim imenom Levijatan, što je ujedno i naslov njegova epohalnog djela.

Mišljenje i emocije kod Hobbesa ostaju, dakle, neraskidivo povezani. Decartes nam je donio konceptualnu jasnoću odvajanjem duše od tijela te smještanjem e-mocija u tijelo, ali mišljenje i emocija ostali su u svojevrsnoj konceptualnoj simbiozi. "Ali što ako bi se mišljenja mogla analizirati bez utjecaja strasti? (…) Što ako bi se moglo razdvojiti razmišljanje i osjećanje? Trebalo je proći još 150 godina prije nego što je netko smislio rješenje za taj problem." U drugom desetljeću 19. stoljeća škotski znanstvenik Thomas Brown ponudio je novi mentalni koncept koji je nazvao "živi osjećaji". Po njemu, emocije nastaju u umu bez posredstva mišljenja. "Što ako samo vidimo, diramo, kušamo, sjećamo se, pa čak i zamišljamo, a zatim samo osjetimo emocije izravno u svojim umovima, bez potrebe za razmišljanjem?"

Slično kao što gledamo očima, ali vidimo mozgom, tako i skeniramo okolinu i percipiramo stvarnost svim osjetilnim i drugim aparatima koje posjedujemo, što izravno dovodi do emocije u mozgu, bez posredništva misli. Otac teorije evolucije Charles Darwin pridružio se Brownu u njegovu opisu tjelesnog mehanizma emocija. No odgovor na pitanje što su točno emocije dali su tek William James i Carl Lange, neovisno jedan o drugome, 1884. godine. Do tada su Darwin i njegovi suvremenici smatrali da emocije nastaju u mozgu i izazivaju promjene u tijelu. James i Lange su to izokrenuli: emocije kreću iz tijela koje reagira na nešto prije nego mozak uopće zna za to.

James je ovako opisao taj kontraintuitivni proces: "Zdrav nam razum govori da izgubimo li svoj imetak, tužni smo i plačemo; (…) hipoteza koju zastupam kaže da je takav redoslijed događaja netočan… Osjećamo se tužno jer plačemo." Autor nam pomaže provariti Jamesov kontraintuitivni zaključak. "Tijelo i mozak percipiraju nešto i reagiraju na to gotovo istodobno, a sve se događa u podsvijesti. To je emocija. Tek poslije mozak pokušava dati naziv emociji na osnovi prikupljenih podataka."

Kad bismo čekali mozak da izabere emociju koja nam je potrebna da preživimo primjerice napad medvjeda, to bi predugo trajalo i ne bi nas spasilo. Emocije možemo zamisliti i kao svojevrsne mentalne prečice kojih misli postanu svjesne tek kasnije. Autor zaključuje da je ovaj "engleski koncept emocija zamijenio prijašnje ideje (…) i to zauvijek".

U dvadesetom stoljeću teorija emocija galvanizirala se oko dva suprotstavljena koncepta: univerzalizma ili konstruktivizma. Jesu li ljudske emocije univerzalno važeće za sva ljudska bića bez obzira na kulturni kontekst ili je kulturni kontekst ipak odlučujući faktor? Drugim riječima: nature or nurture, odnosno priroda ili okolina. Firth-Godbehere to smatra nepotrebnom dihotomijom. I smatra da možemo osjećati iste temeljne osjećaje i razlikovati se po emocionalnom odgovoru. Na primjer, temeljni i univerzalni osjećaj tuge poznaje čitav ljudski rod. No različite kulture rastežu taj osjećaj na različite strane. Tako ima kultura gdje se tugovanje naglašava, a ima ih i gdje je uzus da se tuguje diskretno.

Ako se sjećate, Platon je opisivao osjećaje kao komešanja u duši. Naša suvremenica Lise Feldman Barrett vraća se komešanju, ali ga smješta u tijelo. Tijelo teži homeostazi, ugodnom stanju ravnoteže. Kad je ravnoteža narušena zbog primjerice vanjske opasnosti ili gladi, doživimo senzacije, takozvane temeljne afekcije. To je univerzalno. Način na koji ćemo emocionalno reagirati na temeljni afekt je individualan, određen kulturom, odgojem, iskustvima itd. Autor naglašava da mozak konstruira našu emocionalnu reakciju na temelju prošlih iskustava koja afektima daju značenje. I konačno nam daje ono što je obećao na početku, definiciju emocija. "Za mene su to načini na koje upotrebljavamo sveukupnost svojih iskustava da bismo razumjeli kako se osjećamo u određenim okolnostima."

Pritom je dio iskustva univerzalan: neurokemija interakcije s okolinom koja nam je tijekom evolucije omogućila preživljavanje. Autor onda rasteže i objašnjava svoj zaključak na prilično apstraktan način, a ja osjećam potrebu da mi ponudi neko jednostavnije objašnjenje u čemu je bio izvrstan na drugim mjestima u knjizi. Samo jedan konkretan primjer olakšao bi mi mentalne napore predočavanja kako "sveukupnost iskustava" formira naš osobni doživljaj. Ono što autor nije dao meni, pokušat ću ponuditi ja vama. Nadam se da će moj primjer biti koristan.

Knjiga nažalost vrvi tipfelerima i pravopisnim greškama koje potpisuju jedan mr. sc. i jedan dr. sc. kao urednici (uz dvoje recenzenata, lektora i korektora). Na prvu sam pogrešku nabasao već u posveti, prije početka knjige – krivo je napisano prezime jednog od autorovih očeva. Na toj razini ekspertize to je nedopustivi šlamperaj. Iskoristimo šlamperaj za ilustraciju toga kako emocije funkcioniraju u svakodnevnom životu na osobnoj razini.

Recimo da dr. sc. moju primjedbu o šlamperaju doživi kao besmislen i bezrazložan napad izazvan tko zna kojim kompleksima. "Tko radi, taj i griješi! I onda se uvijek nađe neki nesposobni zgubidan koji se želi dokazati. Ne pada mi na pamet potrošiti niti sekunde moga vremena na to", prostruji mu u milisekundi kroz glavu te osjeti lagano gnušanje. Moja kritika kod dr. sc. izazvala je gnušanje i emocionalni odgovor – bijeg. Za razliku od dr. sc., mr. sc. osjeti priličnu odgovornost i neugodu čitajući moj komentar. "Pa gdje već u posveti, kako je to moguće?" promrmlja si u bradu, a obrazi mu se zarumene. Uzme knjigu i prelista je. Nije našao ništa, možda taj tip pretjeruje s tim svojim napadom? No već prilikom sljedećeg prelistavanja pronađe jedan tipfeler. Pa još jedan. Ljut i posramljen, obeća sam sebi da mu se ovako nešto više nikad neće dogoditi. Ovdje je moja kritika izazvala sram i emocionalni odgovor borbu. 

Knjiga završava zavirivanjem u budućnost emocija pred izazovima kao što je umjetna inteligencija. Autor očekuje uniformiranje ljudskih emocija pod pritiskom kreiranja "strojeva koji osjećaju". Možemo se samo nadati da nije u pravu.  

Podijeli na Facebook