Piše Nataša Govedić
Slušajući Wagnerovu glazbu, mogli bismo steći dojam da teutonski bogovi i dalje hodaju među nama ili da je potreba za njima uistinu ogromna i neutaživa. Zato glazbeni i kulturni kritičar Alex Ross u knjizi Wagnerizam: umjetnost i politika u sjeni glazbe (Školska knjiga, 2024.) slijedi sve moguće literarne tragove suvremenog wagnerizma od kasnog devetnaestog do dvadeset i prvog stoljeća, inzistirajući da nešto mistično u Wagnerovoj mitomaniji fascinira čitavu jednu regimentu umjetnika i pokojeg političara (na čelu s Hitlerom).
Za razliku od, recimo, šekspiromanije ili bardolatrije, kao transstranačkog obožavanja jednog dramskog pjesnika (i širenja britanskog projekta nacionalne kulture diljem kolonija) ili bitlsomanije koja se iscrpljivala u dionizijskim plesovima, wagnerizam je kolektivni fenomen pseudoreligioznosti čiji tragovi mahom upućuju na post-sekularno društvo kojemu se ni u ovom trenutku ne vidi kraja. Tim više jer Ross zapravo ne piše o Wagnerovoj glazbi, nego o kulturi praćenja te glazbe, obožavanja te glazbe iz perspektive njezine emocionalne opojnosti, koja se, demonstrira autor (ponešto nategnuto), jednako iscrpno koristila u lijeve i desne svrhe, kao zaštitni znak LGBTQ+ senzibiliteta i kao glazbena perjanica alt-right pokreta, a prigrlili su je i antisemiti i Židovi, rasisti i antirasisti, šovinisti i feministice, zakleti domoljubi i pasionirani kozmopoliti. Ross čak ne piše o tome na koje je načine Wagner utjecao na druge glazbenike (nedvojbeno na Mahlera, Berga, Debussyja, Richarda Straussa, Skrjabina itd.), nego kako su ga čuli i "preveli" u vlastitu pisanu riječ različiti književnici.
Utoliko je knjiga zanimljiva i iz perspektive studija adaptacije: Ross, recimo, demonstrira do koje se mjere modernistički autori služe Wagnerovom dramaturgijom i emocionalnom paletom, uzimajući od njega prvenstveno potrebu vraćanja u "korijenska" stanja drevnih mitova. Ne ulazi u Heideggerovu fascinaciju Wagnerom i filozofski antimodernizam, kao što ne spominje ni ključni pojam anksioznosti koja se u modernizmu pretvara u potmulu afektivnu liniju ne samo Freudovih istraživanja i priklanjanja tezi o dubokoj ljudskoj (i zloj) ljudskoj iracionalnosti, nego i u „tekuće stanje“ predratne i poratne Europe početkom dvadesetog stoljeća, vremenom sve više dobivajući na zamahu, da bismo danas stigli do takozvane "carske" ili sveprisutne, svevladajuće anksioznosti, koja čak više nema nikakav moralni predznak. Samo je stalno isticana kao mutno stanje duha.
Kuhinja mitova
Postoje umjetnici smješteni u svečanim ložama wagnerizma: Oscar Wilde, E. M. Forster, Joyce, G. B. Shaw, T. S. Eliot, Proust, Levi-Strauss. Slijede umjetnici velike ambivalencije prema Wagneru, primjerice Nietzsche, Mark Twain, Thomas Mann. Tu su i otvoreni satiričari čitave mistične pompoznosti: Wedekind, Brecht, Mandeljštam, Musil. No sama činjenica da knjiga Wagnerizam: umjetnost i politika u sjedni glazbe (u prijevodu Dine Puhovski) obuhvaća zamašit katalog reakcija na Wagnera u opsegu od šest stotina stranica govori nam nešto i o njezinu autoru: samo će vatreni sljedbenik prikupljati inventar tragova svog gurua u tuđim književnim djelima s toliko pomnosti s koliko to čini Ross.
Tek na posljednje tri stranice publikacije otkrit će nam i da pomno čitanje kompozitorova "kulta nemoći" predstavlja i oblik samokritike koja ima veze i s kritičarevim (liječenim) alkoholizmom i autorovim "nagonskim prihvaćanjem" vlastite "nemoći".
Svašta se tu zbiva "u sjeni glazbe" (kako glasi podnaslov) i to baš zato što smo u sjeni umjetničkih djela, gdje se zbilja i odvijaju najintenzivnije posudbe, utjecaji i međusobna preuzimanja. Kad malo bolje promotrimo tajne sastojke wagnerizma koji se (čak i po mišljenju Alexa Rossa) stalno vraćaju – veliko mistično jedinstvo nesretnog svijeta, duboka neutaživost divlje žudnje za moći (prstenom), samoodricanje, vraćanje ur-mitovima Europe – jasno je da Wagnerova frekvencija u kojoj toliko uživaju njegovi najodaniji slušatelji ima veze s potrebom stvaranja novih, hibridnih, svježe "smućkanih" mitova.
S lijeva na desno: T. S. Eliot, Oscar Wilde (foto: Napoleon Sarony), James Joyce (foto: C.P. Curran), Marcel Proust (foto: Otto Wegener), E. M. Forster (foto: Howard Coster) i George Bernard Shaw (foto: Yousuf Karsh). Iznad njih je Richard Wagner (Franz von Lenbach)
Za njihov nastanak bilo je potrebno izdvojiti i osobito vremensko trajanje oblikovanja samih mitova (26 godina ukupna Wagnerova života), a i osloboditi mu dugo scensko vrijeme izvedbe: Wagnerov Prsten Nibelunga obuhvaća ciklus od četiri opere (Rajnino zlato, Valkira, Siegfried, Sumrak bogova) u trajanju od šesnaest sati izvedbe, dakle definitivno iskoračujemo iz rasporeda svakodnevice i ulazimo u posvećeno vrijeme srednjovjekovnih saga.
Ross upozorava da je u pitanju sličan tip senzibilnosti kao i kad gledamo filmske Ratove zvijezda, Martinovu serijaliziranu Igru prijestolja ili Tolkienova Gospodara prstenova. Po mišljenju zakletog wagnerita, sve su to dugačke naracije o srodnim protumodernističkim svjetovima u kojima se volja za moć miješa s više ili manje zabranjenim incestuoznim žudnjama, a glavni je trijumf obično vezan za pobjedu nekoga od potpuno fantastičnog neprijatelja ("sila mraka").
Mačevi igraju dosta bitnu ulogu. Ubijanje zmajeva je obavezni ukrasni element. Iz moje perspektive, to su varijante viteškog ethosa koji nastoji preskočiti ili čak prebrisati bilo kakvu donkihotsku parodiju vlastite pompoznosti. Umire se za bogove, za domovinu, za voljenu ženu. Umiranje je u pravilu veoma bolno i uzvišeno, a vitezovi radije ispuštaju dušu nego da poduzimaju ikakve "prljave", svakodnevne, svjetovne aktivnosti (ne peru veš, ne kuhaju, ne pospremaju).
Militaristički kontekst inzistira na tome da muškarac pripada vojevanju s drugim muškarcima, ostalo su nebitne sitnice. Čitava ta emocionalna juha jako podsjeća i na početak Mishimine autobiografske proze Ispovijesti maske, u kojoj homoseksualni mladić fascinirano proučava bol na licu vojnika, vitezova i svetaca, sve redom prekrasnih mladića čija duša krvari u neobjašnjivoj žudnji prema višim sferama.
Alex Ross u Wagnerizmu također otvoreno ističe vlastitu homoseksualnu orijentaciju, kao što naglašava i povezanost wagnerizma s kultom "zabranjene seksualnosti". Ross citira Wildea:
Katkad mi se, dok slušam uvertiru iz Tannhäusera, doista
čini da vidim zgodnog viteza kako lagano korača preko
cvijeća i trave te čujem kako ga glas Venere zove iz
planinske špilje. No za drugih prigoda govori mi o tisuću
drugih stvari, o meni samome, možda, o mojemu vlastitu
životu ili o životu drugih koje se voljelo ili prestalo voljeti,
ili pak o strastima koje nije upoznao i stoga je žudio za
njima. Noćas nas može ispuniti eros ton ahnaton, taj
l'amour de l'impossible koji poput ludila zahvaća mnoge
koji misle da žive sigurno i izvan dosega štete, pa
odjednom obole od otrova neograničene žudnje i, u
beskonačnoj potrazi za onim što ne mogu dobiti, gube
snagu i ruše se i spotiču.
Mit koji se ovdje kuha zapravo ne želi ispričati svoj pravi sadržaj ili žudnju za "orkanskim visovima" su-ratničkih moći, odnosno napeto stremljenje prema homoerotičnom superherojstvu, "rastapanju" u božanskim sferama svemoći, dok je likovima ljubavnica pridružena samo kako bi se žrtvovala za spas (muškog) čovječanstva. Pa iako Alex Ross nigdje ne upotrebljava riječ "fandom", zapravo je wagnerizam vrsta fandoma tzv. visoke kulture, u kojem njušidba svetinja ne ide samo prema bogovima, nego i prema ratnicima nadzemlja.
Govoreći o kulturalnim mitovima, vrlo smo blizu i japanskoj feudalnoj romansi samuraja i njegova vladara, tipičnoj instituciji patrijarhalne kulture militarističke orijentacije. A po tome kako Ross govori o Wagneru, nismo daleko ni od Shakespeareovih gay soneta (premda nam ljubav jedno je, sad dva moramo postat). Što sve skupa ima nedvojbenog homoerotičnog šarma, neusporedivog s bilo čime u žensko-ženskoj ili lezbijskoj queer kulturi, koja dosad nije proizvela globalne ikone mističnog sjedinjenja kao što je to slučaj s muško-muškom kulturom.
Nota bene: kult obožavanja Shakespearea također je dominantno androgin, dakle hetero-matrica zapravo ni ne razvija toliko jake fandome kao politički marginalizirana queer zajednica. Ali najjače fandomiziranje likova u popularnoj kulturi ide prema erotskoj idealizaciji muško-muškog odnosa (čak i od strane ženskih obožavateljica), što možda upućuje na to da je rod kao fikcija "slobodniji" u svojoj muškoj varijanti.
Patnice i osvajači
U Wagnerizmu se Ross ne dotiče činjenice da Wagner svoje ženske heroine (npr. Elisabeth u Tännhauseru, Brünnhilde u Prstenu Nigeluna ili Izoldu u Tristanu i Izoldi ) vidi kao hodajuće žrtvenike bezuvjetne ljubavi koju ove emocionalne ekstatičarke poklanjaju isključivo izabranim "kristolikim", ranjenim muškarcima, kako bi "izliječile" njihove faustovske komplekse: histeričnu usamljenost, melankolični egoizam, tjeskobu, anksioznost, neobjašnjivo neispunjivu Čežnju.
Slabi, mjestimično i očajni, definitivno nesretni muškarac uvijek treba vjernu i požrtvovnu bolničarku, baš kao što Faust treba svoju spasiteljicu Margaretu. Za mnoge Wagnerove poklonike, "bezuvjetna ljubav" žene prema ratniku ne tretira se kao najobičniji manipulativni ideologijski konstrukt romantičarske rodne politike (koju već Goethe dovodi do apoteoze na završetku Fausta), otprilike onoliko realan koliko je to i obavezno ratničko herojstvo, nego se uzima kao još jedna sveta "objava" punokrvnog wagnerizma.
Richard Wagner (Hanfstaengl, 1871.)
E sad, velika vrlina Rossove studije jest u tome što pedantno dokazuje da zapravo ne postoji nikakav wagnerijanski esencijalizam. Svi ti umjetnički fanovi imaju svoje male opsesije, međusobno različite, ali ne kunu se u jednu, kao ni u zajedničku vrijednost (i sam Richard Wagner prošao je put od revolucionarnog, dapače anarhističkog, izrazito antidržavnog zanosa do neupitnog rojalizma i statusa kraljevskog mecene).
Problem je, međutim, u tome što u Rossovoj knjizi ima vrlo, vrlo malo predanih kritičara wagnerizma. Navedimo ih: Musil koji čitav taj wagnerijanski pathos smatra masturbacijom, Brecht koji ga deklarativno prezire – ali metodološki potkrada po pitanju lajtmotiva, miješanja svih mogućih izvedbenih žanrova i to u okviru epske dimenzije izvedbe te Woody Allen koji liku svog filma Zagonetno ubojstvo na Manhattanu stavlja u usta repliku: "Ne mogu slušati previše Wagnera, shvaćaš? Odmah me spopadne želja da osvojim Poljsku."
Rossova knjiga zapravo je najluđa i najzanimljivija iz perspektive toga da Wagnerov aktualni šegrt nikako ne može odlučiti treba li u nju integrirati bilo vlastitu, bilo tuđu kritičku gestu. Umjesto toga, u nedogled ("beskrajna melodija" još je jedan od Wagnerovih strateških dramaturških izuma) pratimo sagu o svim mogućim wagneritima, koji čak i kad su se demonstrativno odrekli svoga emocionalnog herojstva i afektivnog "heroinstva", primjerice u slučaju Nietzschea, ipak i dalje čeznutljivo zirkaju prema propuštenim orgijama volje za moć.
Lovački rog
Čitava Rossova knjiga podsjeća me u stvari na aristokratske prizore lova, na pse koji napeto njuše svoju divljač i dovoljno su vrhunski trenirani da se ne usuđuju pojuriti mimo gospodareva znaka, ali jedva čekaju rastrgati žrtvu. Sama se hajka (s obaveznim prodornim zvukovima trublji) u jutarnjoj magli doživljava ne samo kao vrhunac umjetnosti, nego i kao vrhunac ljudskog avanturizma. Sigurno ste do sad shvatili da nisam wagnerijanka.
Wagnerova mi se poetika uvijek činila nevjerojatno pompoznim jurišanjem prema vrhuncima egoizma, zbog čega me uopće nije začudilo kad je Coppolin film Apokalipsa danas upotrijebio Wagnerov "Kas Valkira" kao melodiju ključne scene bombardiranja nedužnog naroda iz helikoptera, uz luđački smijeh vojnika.
Jednako tako ne čudi me da su se vojne linije svjetskih ratova zvale po Wagnerovim protagonistima (Siegfriedova u Prvom svjetskom ratu i Wotanova u Drugom svjetskom ratu), kao ni to da je u političkoj areni upravo Adolf Hitler bio Wagnerov najvatreniji obožavatelj, kao ni činjenica da je Wagnerova unuka svom Füreru očarano prepuštala djedov neskromni operni dom u Bayeruthu, ukrašen od dnevne sobe do opernog zdanja kukastim križevima. Ne čudi ni da se u najsuvremenijem vojnom kontekstu najbrutalnija ruska paravojna organizacija naziva Grupa Wagner.
Jedino što me ikad čudilo bila je Nietzscheova zatravljenost Wagnerovim eksperimentalnim zvukom (na koji je teško biti posve imun – baš kao i na pjesme modernističkih sirena), no s druge strane i Krleža je imao fazu fascinacije zvukovima mišićave sovjetske revolucije, koja je vrlo brzo splasnula, jer su i Nietzsche i Krleža zapravo imali urođeni otpor prema migrantskom bogu Marsu te s njime povezanim masovnim mučenjima ljudskih tijela. Napomenimo ovdje da postoje i studije Wagnera koje jesu izrazito kritične prema njegovom mitomarketingu. Recimo, neprevedena knjiga Richard Wagner: samopromocija i stvaranje brenda Nicholasa Vazsonyija (2010), u kojoj čitamo:
Wagnerov brend bazira se na tvrdnji da su i njegova persona
i njegova djela "istinski" njemački. U dnevničkom zapisu od
11.9.1865. godine, Wagner bilježi: "Ja sam najveći Nijemac
od sviju Nijemaca, ja sam utjelovljene njemačkog duha.
Pogledajte samo neusporedivu magiju mojih djela; usporedite
ih sa svima ostalima i jednostavno nećete moći reći ništa drugo
osim: to je Njemačka." (…) Za Wagnera (i ne samo za njega),
njemačkost je bila i nacionalna i univerzalna dimenzija, u užem
smislu suprotna nacionalnoj kulturi Francuske, u širem suprotna
Židovima koji funkcioniraju kao "univerzalni" Drugi.
Je li onda wagnerizam jednostavno sinonim za visoku vitešku patetiku zaljubljenosti u osvajanje, lov i božansku moć, uvijek u pratnji muškog straha od gubitka potencije? I je li ispod te ideologije (kako je mislila Woolf) i svojevrsna želja za utapanjem u vlastitim – inače potisnutim – emocijama? Tko bi znao. Rossova studija svakako nas nagovara da Wagnera shvatimo ozbiljno i preodveć ozbiljno, praktički liturgijski. Na to smo svesrdno nagovarani. Ali istu knjigu možemo zaklopiti i s olakšanjem jer je njezinu mitomanstvu konačno došao kraj, bar u vidu završetka Rossove propovijedi.
Alex Ross (Foto: David Michalek)
Kako god da ispadne, Wagnerizam je knjiga revnog poklonika koji duboko uživa u svojem sljedbeništvu. Što su vrata i prozori njegove službe Prstenu zatvoreniji, što je zrak zasićeniji obožavanjem, to je autor knjige zaneseniji. Možda zato nije loše prijaviti da ima i čitateljica koje su već nakon prvih sto stranica ove knjige počele čeznuti za svježim zrakom glazbenog kozmosa (recimo za malo "bachizma" ili "dylanizma"), pa i za manjom količinom ponavljanja i cirkularnosti u iznošenju podataka te za pokojim analitički preciznijim kritičkim uvidom, prema kojemu nije baš svako književno mitomanstvo ujedno i wagnerizam. Niti je idolopoklonstvo „ultimativni“ oblik razumijevanja nekog umjetnika. Štoviše, mnogi bi teatrolozi branili stav da obožavanje fetišizira umjetnika. I samim time (o, Wotane, poštedi!) slabi njegovu umjetnost, ako već ne i franšizu prodaje njegovih recepata.
Wagnerland će svakako preživjeti ono što operama mnogo teže polazi za rukom: Wagnerovu otrovnu mržnju prema Židovima, manipulativnu patetiku muškog samosažaljenja, estetički kičeraj. Jer Wagnerland je zapravo queer travestija Wagnera, u kojemu se "geniju" konačno možemo slatko smijati, koristeći ga kao patkicu u kadi. Moglo bi se reći da je Wagnerova Valhala ili rajska dvorana upravo na stranicama Rossove knjige dobila ljudsko i nadasve ljudsko obličje. I gle čuda, ono veze nema s otajstvom muške svemoći.
Podijeli na Facebook
